PRVA KNJIGA
Kupite Objavama Svete Brigite Švedske na Lulu (488 Stranice)
Riječi našega Gospodina Isusa Krista Njegovoj izabranoj i iskreno ljubljenoj nevjesti, svetoj Brigiti, o objavi svoga najsvetijeg Utjelovljenja, o odbijanju, oskvrnuću i napuštanju naše vjere i krštenja te o tome kako On poziva svoju ljubljenu nevjestu i sve kršćane da Ga vole.
1. poglavlje
„Ja sam Stvoritelj neba i zemlje, jedan u Božanstvu s Ocem i Duhom Svetim. Ja sam onaj koji je govorio patrijarsima i prorocima i onaj kojeg su iščekivali. Zbog njihove žudnje i u skladu s Mojim obećanjem preuzeo sam tijelo bez grijeha i putenosti, ušavši u tijelo Djevice poput sunca što sja kroz najčišći dragulj. Kako svjetlost ne oštećuje staklo ulazeći u njega, tako ni Djevica nije izgubila djevičanstvo kad sam uzeo Ljudskost. Postao sam tijelom tako da se nisam morao odreći svojega Božanstva i nisam manje Bog – s Ocem i Duhom Svetim, vladajući i držeći sve stvari – iako sam bio u utrobi Djevice u svojoj ljudskoj naravi. Kao što se svjetlost nikad ne odvaja od vatre, jednako tako se ni Moje Božanstvo nikada nije odvojilo od Moje Ljudskosti, čak ni u smrti.
Nakon toga dopustio sam da Moje čisto i bezgrešno tijelo bude izranjavano od glave do pete i bude raspeto za sve grijehe čovječanstva. To isto tijelo sada se nudi svakoga dana na oltaru kako bi Me čovječanstvo moglo više ljubiti i češće se spominjati Mojih velikih djela. Ali sada sam posve zaboravljen, zanemaren, prezren i protjeran poput kralja izbačenog iz vlastitog kraljevstva, na čije je mjesto izabran i čašćen najpokvareniji razbojnik.
Svakako sam želio da Moje kraljevstvo bude unutar čovjeka i pravo je da Mu Ja budem kralj i Gospodin, jer Ja sam ga stvorio i otkupio. No on je prekinuo i oskvrnuo vjeru koju mi je obećao na svojem krštenju, prekršio i prezrivo odbio Moje zakone i zapovijedi koje sam mu odredio i otkrio. On voli svoju samovolju i odbija čuti Me. Štoviše, on uzvisuje najpokvarenijeg lopova, đavla, iznad Mene i iskazuje svoju vjeru njemu. Đavao je zaista lopov jer za sebe s pomoću zlih iskušenja, loših savjeta i lažnih obećanja krade ljudsku dušu koju sam Ja otkupio svojom krvlju. Ali on to ne čini jer je jači od Mene; jer Ja sam toliko moćan da mogu učiniti sve stvari jednom riječju i toliko pravedan da ne bih, čak ni kad bi to svi sveti tražili od mene, počinio ni najmanju stvar protiv pravde.
No, budući da čovjek, kojem je dana slobodna volja, svojevoljno odbija Moje zapovijedi i pokorava se đavlu, onda je jedino pravo da iskusi njegovu tiraniju i zlobu. Ja sam đavla stvorio dobrim, ali je pao svojom vlastitom pokvarenom voljom, i takoreći, postao Moj sluga za izvršavanje kazne nad radnicima zla.
Ipak, iako sam sada toliko prezren, Ja sam još uvijek toliko milosrdan da će se svakome tko moli za Moju milost i ponizi se u popravljanju, oprostiti njegovi grijesi, i Ja ću ga spasiti od zlog lopova – đavla. Ali one koji ustraju u preziranju Mene, posjetit ću sa svojom pravdom tako da će, oni koji ju čuju drhtati, i oni koji ju osjete reći: 'Jao nama što smo uopće začeti ili rođeni! Jao nama što smo izazvali Gospodara veličanstva do gnjeva!'
Ali ti, Moja kćeri, koju sam izabrao za sebe i s kojom sada govorim u duhu: voli Me svim srcem svojim – ne onako kako voliš svog sina ili kćer ili roditelje, već više od ičega na svijetu – jer Ja, koji sam te stvorio, ne štedjeh nijedan od Mojih udova u patnji za tvoje dobro. I pored toga, toliko ljubim tvoju dušu da bih, kad bi to bilo moguće, radije dao da Me ponovno razapnu na križ nego da te izgubim. Ugledaj se u Moju poniznost: jer Ja, Kralj slave i anđela, bijah odjeven u ružne, bijedne dronjke i stajah gol uza stup, slušajući vlastitim ušima sve vrste uvreda i poruge. Uvijek podređuj svoju volju Mojoj, jer Moja Majka, tvoja Gospa, od početka do kraja nikada nije željela ništa osim onoga što sam Ja želio.
Ako tako učiniš, tvoje će srce biti s Mojim srcem i bit će zapaljeno Mojom ljubavlju na isti način kao što svaka suha stvar brzo plane u dodiru s vatrom. Tvoja duša toliko će plamtjeti i biti ispunjena Mnome, i Ja ću biti u tebi, da će ti sve svjetovne stvari postati gorke, a sve tjelesne požude poput otrova. Počivat ćeš u Mojim božanskim rukama, gdje nema tjelesnih žudnji, već samo duhovno zadovoljstvo i radost koja će ispuniti ushićenu dušu srećom – u svojoj nutrini i izvana – tako da ne žudi ni za čim i ne misli ni o čemu osim o toj radosti koju ima. Zato voli samo Mene i imat ćeš sve što želiš, i to u izobilju. Nije li pisano po prorocima da se udovičino ulje nije potrošilo sve do dana kada je Gospodin poslao kišu na zemlju? Ja sam istinski prorok! Ako budeš vjerovala Mojim riječima, slijedila ih i ispunjavala, to ulje – radost i slavljenje – tebi se nikada neće potrošiti za cijelu vječnost.“
Riječi našega Gospodina Isusa Krista svojoj kćeri – koju je sada uzeo za svoju nevjestu – o pitanjima istinske vjere, o tome koje vrste uresa, oznaka i htijenja nevjesta mora imati kako bi udovoljila zaručniku.
2. poglavlje
„Ja sam Stvoritelj neba i zemlje, i mora i svega što je u njima. Jedno sam s Ocem i Duhom Svetim – nisam poput bogova od kamenja niti bogova od zlata, kako je bilo u nekadašnjih ljudi, niti poput više bogova, kako su ljudi nekoć mislili, već jedan Bog: Otac i Sin i Duh Sveti, tri osobe, ali jedno u božanskoj naravi, Stvoritelj svega i ni od koga stvoren, nepromjenjiv i svemoguć, vječan - bez početka i kraja. Ja sam onaj koji je rođen od Djevice, bez gubitka svojega Božanstva, već stapajući Ga u svoju Ljudskost kako bih Ja, u jednoj osobi, mogao biti istinski Sin Božji i Sin Djevice. Ja sam onaj koji je visio na križu, koji je umro i bio pokopan, ali je Moje Božanstvo ostalo netaknuto. Iako sam umro u Ljudskosti i tijelu u kojem sam se Ja, jedini Sin, utjelovio, ipak sam živio u svojoj Božanskoj prirodi, bivajući jedan Bog zajedno s Ocem i Duhom Svetim. Isti sam onaj koji je ustao od mrtvih i uzašao na Nebo, i koji sada govori s tobom u Mojem Duhu. Izabrah tebe i uzeh te sebi kao svoju nevjestu kako bih ti pokazao putove svijeta i svoje božanske tajne, jer je takva Moja volja. Ti si također Moja s pravom, jer kada je tvoj suprug umro, ti si povjerila svu svoju volju u Moje ruke, i nakon njegove smrti razmišljala si i molila o tome kako bi trebala postati siromašna i odreći se svega radi Mene. Zbog toga, si ti po pravu Moja, zbog te tvoje velike ljubavi, i Ja ću se zato pobrinuti za tebe.
Stoga te uzimam za svoju nevjestu i za Moje vlastito zadovoljstvo, kakvo dolikuje Bogu da ga ima sa čednom dušom. Dužnost je nevjeste biti spremna za vjenčanje kad zaručnik to odredi kako bi bila prikladno odjevena i čista. Bit ćeš čista ako ti misli uvijek budu na tvojim grijesima, na tome kako sam te pri krštenju očistio od Adamova grijeha i kako sam bio strpljiv i podupirao te kad bi pala u grijeh.
Nevjesta bi trebala nositi i oznake svojega zaručnika na svojim grudima, što znači da bi trebala motriti i posvetiti pozornost na usluge i dobročinstva koja sam učinio za tebe: primjerice, kako sam te stvorio plemenitom dajući ti tijelo i dušu, kako sam te obogatio uzvišenošću dajući ti zdravlje i prolazna dobra, kako sam te dobrostivo i s ljubavlju spasio svojom smrću i vratio ti tvoje nebesko nasljedstvo – ako ga želiš imati. No nevjesta također treba i ispunjavati volju zaručnika. A što je Moja volja osim da Me želiš voljeti više od svih drugih stvari i da ne želiš ništa drugo osim Mene?
Sve stvari sam stvorio za dobrobit ljudskog roda i sve mu stvari učinio podložnima. Ipak, on voli sve osim Mene i ne mrzi ništa osim Mene. Otkupio sam mu nasljedstvo koje je izgubio zbog svojih grijeha. No ljudski je rod postao toliko lakomislen i nerazuman da više voli prolazni sjaj, koji je poput morske pjene što se u trenutku diže poput planine, a potom brzo pada ni u što, umjesto vječne slave u kojoj je neugasivo dobro.
Ali ako ti, Moja nevjesto, ne žudiš ni za čim osim za Mnom, ukoliko prezireš sve stvari radi Mene – ne samo djecu i rodbinu, već i čast i obilje – dat ću ti najdragocjeniju i divnu nagradu. Neću ti dati ni zlato ni srebro, već sebe kao tvog zaručnika i nagradu – Ja, koji sam Kralj Slave. Ako se stidiš biti siromašna i prezrena, razmisli o tome kako Ja, tvoj Bog, prođoh taj put prije tebe, kad Me Moji sluge i prijatelji napustiše na zemlji; jer ne bijah tražio prijatelje na zemlji, već prijatelje u nebu. I ako se brineš ili bojiš tereta i težine rada i bolesti, razmisli koliko je teže gorjeti u paklu! Što bi zaslužila da si uvrijedila bilo kojeg zemaljskog gospodara kao što si Mene? Jer iako te volim svim svojim srcem, ipak ne djelujem protiv pravde čak ni u najmanjoj mjeri.
Stoga, kao što si griješila u svakom dijelu tijela, isto tako trebaš dati zadovoljštinu i pokoru u svakom dijelu tijela. No zbog tvoje dobre volje i odluke da nadoknadiš svoje grijehe, promijenit ću Moju pravdu u milost i zamijeniti ti prethodnu bolnu kaznu za manju pokoru. Zato prigrli s radošću i preuzmi na sebe to malo posla kako bi što prije bila očišćena od grijeha i dosegla svoju veliku nagradu. Jer nevjesta bi se trebala umoriti radom uz svojega zaručnika kako bi se s još više pouzdanja mogla odmoriti s njim.“
Riječi mudrosti našega Gospodina Isusa Krista svojoj nevjesti o tome kako Ga treba ljubiti i slaviti, Njega - zaručnika, i o tome kako zli vole svijet i mrze Boga.
3. poglavlje
„Ja sam Bog tvoj i Gospodin, onaj kojem se klanjaš i častiš ga. Ja sam onaj koji svojom snagom drži nebo i zemlju; ne podupiru ih niti stupovi, niti išta drugo. Ja sam onaj kojega se u obličju kruha daje i nudi svaki dan na oltaru kao istinskoga Boga i istinskoga čovjeka. Ja sam onaj isti koji je izabrao tebe. Štuj Mog Oca! Voli Me! Slušaj Moj Duh! Štuj Moju Majku kao svoju Gospu! Štuj sve Moje svete! Čuvaj istinsku vjeru koju ćeš naučiti od onoga koji je unutar sebe iskusio sukob dva duha – duha laži i duha istine – i uz Moju pomoć pobijedio. Održavaj istinsku poniznost! A što je istinska poniznost ako ne ponašati se onako kakva uistinu jesi, i hvaliti Boga za dobre stvari koje nam je dao?
Ali sada ima mnogih koji mrze Mene i moja djela, koji Moje riječi vide kao jadne i isprazne, a umjesto toga, s uzbuđenjem i ljubavlju prigrljuju bludnika: đavla. Što god činili za Mene, čine to s prigovaranjem i gorčinom. Ne bi čak ni priznali Moje ime niti Mi služili da se ne boje mišljenja drugih ljudi. Toliko vole ovaj svijet da se nikad ne umore radeći za njega noću i danju, izgarajući s ljubavlju prema njemu. Njihova mi je služba draga kao ona onoga koji daje svom neprijatelju novac da mu ubije vlastitog sina! To je ono što oni čine za Mene. Daju Mi nešto milostinje i slave Me svojim usnama kako bi pridobili uspjeh u svijetu i ostali u svojim počastima i grijesima. Dobar Duh stoga je spriječen u njima i oni su onemogućeni postići ikakav napredak u činjenju dobra.
No ako Me želiš voljeti svim svojim srcem i žudjeti ni za čim drugim osim za Mnom, privući ću te k sebi kroz ljubav, baš kao što magnet privlači metal. Položit ću te na svoju ruku koja je toliko snažna da je savijenu nitko ne može ispraviti, i toliko čvrsta da je ispruženu nitko ne može saviti, i toliko slatka da nadilazi svaki miomiris i ne može se usporediti ni sa jednom slatkom stvari ili užitkom ovoga svijeta.“
OBJAŠNJENJE
Učitelj Kristove nevjeste bio je sveti teolog i kanonik Linköpinga imenom Master Mathias od Švedske. On je napisao izvrstan komentar o čitavoj Bibliji. Patio je od vrlo suptilnih đavlovih iskušenja, uključujući i mnoge hereze protiv katoličke vjere. No ipak je nadvladao sve kušnje uz Kristovu pomoć i đavao ga nije mogao svladati, što je jasno navedeno u biografiji svete Brigite. Upravo je Master Mathias napisao uvodni tekst za ove knjige, koji počinje ovako: 'Stupor et mirabilia'. Bio je sveti čovjek velike duhovne snage u riječi i djelu. Kada je umro u Švedskoj, Kristova nevjesta živjela je u Rimu. Za svoje molitve čula je glas koji joj je govorio u duhu: 'Sretan si, Master Mathias, zbog krune koja ti je pripremljena na nebu. Sada dođi mudrosti kojoj nema kraja!'
O Masteru Mathiasu više se može čitati u ovoj, 1. knjizi (u 52. poglavlju), 5. knjizi (u odgovoru na 3. pitanje u zadnjem ispitivanju) i 6. knjizi (75. i 89. poglavlje).
Riječi našega Gospodina Isusa Krista svojoj nevjesti o tome kako se ne treba bojati ili misliti da su otkrivenja koja joj je On rekao došla od zlog duha, te o tome kako razlikovati zlog duha od dobroga.
4. poglavlje
„Ja sam tvoj Spasitelj i Otkupitelj. Zašto si se bojala Mojih riječi i sumnjala u njih? Zašto si se pitala dolaze li od dobrog ili zlog duha? Reci mi, što si to našla u Mojim riječima a da ti tvoja savjest nije rekla da tako postupiš? Jesam li ti ikad zapovjedio išta suprotno razumu?“
Nevjesta je odgovorila: 'Ne, sve što si mi rekao bilo je potpuno istinito i razumno, i jako sam pogriješila.' Zaručnik, Isus, odgovorio joj je: 'Pokazao sam ti tri stvari po kojima bi mogla prepoznati dobrog duha: pozvao sam te da poštuješ svoga Boga, koji te stvorio i dao ti sve što imaš; i tvoj ti razum također govori da ga poštuješ iznad svih stvari. Nadalje, pozvao sam te da zadržiš istinsku vjeru, dakle da vjeruješ da ništa nije stvoreno i ne može biti stvoreno bez Boga. Također sam te pozvao da voliš razuman rad i umjerenost u svim stvarima, jer je svijet stvoren radi čovjeka, kako bi ga čovjek mogao koristiti za svoje razumne potrebe, a ne za neumjerenost.
Na isti način možeš prepoznati i nečisti duh, đavla, po tri stvari suprotne prethodnima: on te iskušava i savjetuje ti da tražiš i želiš svoju vlastitu slavu te da budeš ponosna na stvari koje su ti dane. On te također navodi na nevjeru i neumjerenost u cijelom tijelu i čini da ti srce izgara za njima. Katkad također vara ljude u vanjskom liku dobrog duha. To je razlog zašto sam ti zapovjedio da uvijek provjeravaš svoju savjest i otkrivaš je mudrim duhovnim ljudima!
Stoga ne sumnjaj da je dobar Božji duh s tobom kada ne žudiš ni za čim drugim osim za Bogom i kada sva plamtiš Njegovom ljubavlju. Samo Ja mogu to postići i tada je đavlu nemoguće približiti se. Đavao se ne može približiti ni zlim ljudima ako ja to ne dopustim, bilo zbog njihovih grijeha, bilo zbog neke tajne prosudbe koju znam samo Ja. Jer i on je Moje stvorenje, kao i sve druge stvari – stvorio sam ga dobrog, ali je on učinio sebe zlim svojom vlastitom opakošću – i stoga, Ja sam Gospodar nad njim.
Zato oni koji Me optužuju, lažu kad kažu da su svi koji Mi služe s velikom i božanskom odanošću ludi i opsjednuti đavlom. Govore da sam poput čovjeka koji svoju kreposnu i vjernu ženu predaje preljubu. Bio bih takav kada bih dopustio da pravednik i bogoljuban čovjek bude predan đavlu! No zato što sam vjeran, đavao nikada neće ovladati dušom nijednoga čovjeka koji Mi revno služi. Iako Moji prijatelji katkad izgledaju ludo ili nerazumno, to nije zato što ih muči đavao, ili zato što Mi služe s gorljivom i pobožnom revnošću. Razlog tome skrivena je mana ili slabost u mozgu ili neki drugi skriveni razlog, koji služi da ih učini poniznima. Katkad se može dogoditi da đavao od Mene dobije moć nad tijelima dobrih ljudi kako bi dobili veću nagradu u budućnosti ili kako bi im zamračio njihove savjesti. No on nikada ne može vladati dušama onih koji imaju vjeru u Mene i koji Me ljube.“
Kristove riječi Njegovoj nevjesti ispunjene najvećom ljubavlju, o prekrasnoj prispodobi divnog dvorca koji predstavlja svetu borbenu Crkvu i o tome kako će Božja crkva biti ponovno izgrađena molitvama uzvišene Djevice i svetih.
5. poglavlje
„Ja sam Stvoritelj svih stvari – Ja, Kralj Slave i Gospodin anđela. Za sebe sam sagradio divan dvorac i u njega smjestio svoje izabranike, ali Moji neprijatelji potkopali su mu temelje i toliko nadvladali Moje prijatelje da im srž kostiju izlazi iz stopala dok sjede na drvenim kladama. Usta su im razbijana kamenjem, mučeni su glađu i žeđu. Štoviše, neprijatelji progone i njihova Gospodina. Moji prijatelji sada mole za pomoć u suzama i jecajima; i pravda zove na osvetu, no milost kaže da se oprosti.
Tada Bog reče svojoj nebeskoj vojsci koja stajaše oko Njega: 'Što mislite o onima koji zauzeše Moj dvorac?' Svi odgovoriše jednoglasno: 'Gospodine, sva pravednost u Tebi je, i u Tebi mi vidimo sve stvari. Ti jesi bez početka i kraja, Božji Sine, i sav je sud dan Tebi. Ti si njihov sudac.' I On reče: 'Iako znate i vidite sve stvari u Meni, ipak, radi Moje nevjeste koja stoji pokraj Mene, recite Mi koja je pravedna kazna?' Oni rekoše: 'Ovo je pravda: da oni koji potkopaše zid budu kažnjeni kao kradljivci, da oni koji ustrajavaju u zlu budu kažnjeni kao uljezi, zarobljeni da budu pušteni na slobodu, a gladni nahranjeni.'
Tada Marija, Majka Božja (koja je do sada šutjela), reče: 'O moj Gospodine i najdraži Sine, Ti si bio u mojoj utrobi kao istinski Bog i čovjek. Po Tvojoj milosti posvetio si Mene, koja bijah ništa doli zemljana posuda. Usrdno Te molim: budi još jednom milostiv prema njima!' Onda Gospodin odgovori svojoj Majci: 'Neka su blagoslovljene riječi iz Tvojih usta, koje se poput slatkog miomirisa uzdižu do Boga. Ti si Kraljica i slava anđela i svih svetih, jer Boga si i sve svete obradovala. Zato što je Tvoja volja bila kao Moja od početka Tvoje mladosti, učinit ću još jednom kako želiš.'
Potom On reče vojsci svetaca: 'Zato što ste hrabro se borili, i zbog vaše ljubavi, dozvolit ću si biti smiren zasad. Evo, ponovno ću izgraditi svoj zid zbog vaših molitva. Oslobodit ću i izliječiti one koji su bili silom potlačeni, i udijeliti čast stostruko veću od poniženja koja su pretrpjeli. Ali ako nasilnici i činitelji pogrešnih stvari budu molili za Moju milost – dat ću im mir i milost. Međutim oni koji preziru Moju milost, osjetit će Moju pravednost.'
Potom reče svojoj nevjesti: 'Moja nevjesto, tebe odabrah i odjenuh te u svoj Duh. Čuješ Moje riječi i riječi Mojih svetih. Iako sveti vide sve stvari u Meni, usprkos svemu, progovoriše radi tebe, kako bi ti mogla razumjeti, jer ti, koja si još uvijek u tijelu, ne možeš vidjeti sve stvari u Meni kao što mogu oni koji su duh. Sada ću ti također pokazati što te stvari označavaju.
Dvorac o kojem sam ti pričao, sveta je Crkva i duša kršćana koju sam sagradio svojom vlastitom krvlju i krvlju svetaca. Zacemtirao sam je i ispunio žbukom svoje ljubavlju te smjestio svoje prijatelje i izabranike u nju. Njen temelj istinska je vjera, a to je vjera da sam Ja pravedan i milosrdan sudac.
No sada je njezin temelj potkopan jer svi vjeruju i propovijedaju da sam Ja milosrdan, ali gotovo nitko ne propovijeda niti vjeruje da sam pravedan sudac. Mene vide kao nepravednog suca! Sudac bi uistinu bio nepravedan i pokvaren kad bi iz milosti dopustio pokvarenima da odu nekažnjeni kako bi mogli tlačiti pravednike još više! Ali Ja sam doista pravedan i milosrdan sudac; jer Ja neću dopustiti da niti najmanji grijeh prođe nekažnjen, niti da najmanje dobro prođe nenagrađeno. Potkopavanjem ovog zida u svetu Crkvu ušli su ljudi koji griješe bez straha, koji niječu da sam Ja pravedan sudac i koji muče Moje prijatelje tako teško kao da su ukliješteni u klade. Mojim prijateljima nisu dane ni radost ni utjeha, već im se umjesto toga nanose sve vrste poruga i muka kao da su opsjednuti đavlom. Kada kažu istinu o Meni, odbija ih se i optužuje da lažu. Oni vatreno žele slušati ili govoriti o Meni, ali nema nikoga tko bi ih slušao ili im govorio istinu. Osim toga, Mene – Gospodina i Stvoritelja, huli se i odbija, jer govore: 'Ne znamo postoji li Bog, a ako i postoji, ne marimo za to!' Moju zastavu bacaju na zemlju i gaze ju svojim nogama govoreći: 'Zašto je patio? Što mi imamo od toga? Kad bi ispunjavao našu požudu i volju, to bi nam bilo dovoljno. Može zadržati svoje kraljevstvo i nebo!' Želim im doći, ali oni kažu: 'Radije ćemo umrijeti, nego predati svoju vlastitu volju!'
Evo, nevjesto Moja, kakvi su oni ljudi! Ja sam ih stvorio, i mogao bih ih uništiti i prokleti jednom riječju kada bih htio. Kako su bestidni i bahati prema Meni! Ali zbog molitva Moje Majke i svih svetih još sam uvijek toliko milosrdan i strpljiv da ću im uputiti riječi svojih usta i ponuditi im svoju milost. Ako ih žele prihvatiti, bit ću blag. U suprotnom, spoznat će Moju pravdu i poput lopova biti javno osramoćeni pred anđelima i ljudima, i svaki od njih bit će osuđen od svih njih. Poput ljudi koji vise na vješalima i izjedaju ih vrane, i njih će proždirati demoni, ali neće umirati. Baš kao što oni koji su kažnjeni u kladama nemaju mira, i oni će također imati bol i gorčinu svugdje oko sebe. Najužarenija rijeka teći će im u usta, ali njihovi trbusi neće biti napunjeni, i njihova kazna ponavljat će se svakog dana.
No Moji prijatelji bit će otkupljeni i utješeni riječima što dolaze iz Mojih usta. Oni će vidjeti Moju pravdu zajedno s Mojom milošću. Zaodjenut ću ih u oružje svoje ljubavi i učiniti ih toliko snažnima da će neprijatelji vjere pasti poput prašine i biti postiđeni u vječnosti kad spoznaju Moju pravdu. Da, zasigurno će biti postiđeni zbog zloporabe Moje strpljivosti.“
Riječi Kristove Njegovoj nevjesti o tome kako Duh Sveti ne može ostati s nepravednima, o razdvajanju nepravednih od dobrih i o tome kako su dobri ljudi, naoružani duhovnim oružjima, poslani u rat protiv svijeta.
6. poglavlje
„Moji su neprijatelji poput najopasnijih zvijeri koje se nikad ne mogu zasititi ili mirovati. Ljubavi prema Meni nema u njihovim srcima pa su toliko prazna da nikad ne dopuštaju da u njih uđe misao o Mojoj patnji; i niti jednom duboko u njihovu srcu nije se mogla čuti riječ: 'O Gospodine, Ti si nas otkupio, budi slavljen zbog svoje gorke patnje!' Kako da Moj Duh ostane s ljudima koji nemaju pobožne ljubavi prema Meni i koji svojevoljno izdaju druge kako bi zadovoljili svoju volju? Njihova su srca puna odvratnih crva, to jest puna svjetovnih žudnji. Đavao je ostavio svoju prljavštinu u njihovim ustima i zato im Moje riječi ne mogu udovoljiti.
Zato ću njih odijeliti od svojih prijatelja svojom pilom i, kao što nema gorčeg načina za umiranje nego biti prepiljen, tako neće biti ni kazne koju oni neće okusiti. Njih će đavao prepiliti nadvoje i odvojiti od Mene! Toliko su Mi mrski da će i svi oni koji prianjaju uz njih, i slože se s njima, također biti odvojeni od Mene.
Stoga Ja upućujem svoje prijatelje kako bi mogli odvojiti đavle od Mojih pripadnika, zato što ovi uistinu jesu Moji neprijatelji. Upućujem svoje prijatelje kao vitezove u rat. Svatko tko suzbije i obuzda svoje tijelo i suzdrži se od zabranjenih stvari, Moj je istinski vitez. Umjesto koplja, imat će riječi koje sam Ja rekao svojim ustima, a u svojim rukama mač istinske vjere. Njihova prsa bit će pokrivena oklopom ljubavi i, što god im se dogodilo, neće Me manje voljeti. Oni će imati štit strpljivosti na svojem boku kako bi mogli trpjeti i strpljivo izdržati sve stvari. Zaštitio sam ih poput zlata u posudi; oni će ići preda Mnom i hodati Mojim putovima.
Prema putevima pravde, ni Ja ne bih mogao ući u slavu veličanstva bez muke u svojoj ljudskoj prirodi, pa kako će onda oni ući u nju? Ako je njihov Gospodin ustrajao usprkos boli i patnji, nije iznenađenje da i oni pate. Ako je njihov Gospodin izdržao udarce i mučenje, za njih nije previše izdržati riječi i proturječnosti. Oni se ne bi trebali bojati, jer Ja ih nikada neću napustiti. Baš kao što je za đavla nemoguće dotaći i odvojiti srce od Boga, tako mu je nemoguće i odvojiti njih od Mene. I budući da su u mojim očima poput najčišćeg zlata, Ja ih nikada neću napustiti, čak ni kada ih se iskušava s malo vatre, jer im je ta vatra dana radi veće nagrade i sreće.“
Riječi slavne Djevice svetoj Brigiti o tome kako se odijevati te kojom bi se vrstom odjeće i nakita njezina kći trebala urešavati i odijevati.
7. poglavlje
„Ja sam Marija koja je rodila Sina Božjeg, istinskog Boga i istinskog čovjeka. Ja sam Kraljica Anđela. Moj te sin voli svim svojim srcem. Stoga bi ti trebala voljeti Njega. Ti bi trebala biti urešena najprikladnijom odjećom, i Ja ću ti pokazati kako i koja bi to vrsta odjeće trebala biti. Kao što si prije imala potkošulju, košulju, cipele, ogrtač i broš na svojim prsima, tako ćeš sada imati duhovnu odjeću.
Potkošulja koju ćeš imati, skrušenost je zbog tvojih grijeha; jer kako je potkošulja najbliža tijelu, tako su skrušenost i ispovijed prvi način za obraćenje Bogu. Kroz njih se um, koji je jednom uživao u grijehu, pročišćava, a nečedno tijelo suzdržava od zlih požuda. Dvije cipele dvije su namjere: imenom, volja da se popraviš u odnosu na svoje prošle grijehe i volja da činiš dobro i suzdržiš se od zla. Tvoja košulja ufanje je u Boga; i kao što košulja ima dva rukava, tako neka pravednost i milosrđe idu uz tvoje ufanje, tako da ćeš se ufati u milosrđe Boga, ali ne zaboraviti Njegovu pravednost. Spominji se njegove pravednost i oštrog suda na takav način da ne zaboraviš Njegovo milosrđe, jer On ne čini pravdu bez milosrđa, niti milosrđe bez pravednosti. Ogrtač je vjera, jer kao što ogrtač pokriva sve i sve je zatvoreno njime, tako i čovjek može razumjeti i dostići sve stvari preko vjere. Taj bi ogrtač trebao biti urešen znakovima ljubavi tvoga zaručnika – redom, kako te stvorio, kako te otkupio, kako te podigao i vodio u svojem duhu te otvorio tvoje duhovne oči. Broš, koji bi uvijek trebao biti na tvojim prsima, često je razmatranje Njegovih patnji: kako je bio izrugivan i bičevan, kako je živ visio na križu, krvav i izranjavan po cijelom tijelu, kako se u smrti cijelo Njegovo tijelo treslo u najtežoj boli i patnji te kako je preporučio svoj duh u ruke svojega Oca. Neka taj broš bude uvijek na tvojim prsima! Na tvojoj bi glavi trebala biti i kruna, koja znači da bi trebala biti čedna u svojim žudnjama toliko da bi radije trpjela udarce i bol nego bila dodatno okaljana.
Stoga budi skromna i ljubazna i ne misli ni o čemu, i ne žudi ni za čim osim za svojim Bogom i Stvoriteljem – jer kad imaš Njega, imaš sve! Tako urešena, trebaš čekati svojega Zaručnika.“
Riječi Kraljice neba njezinoj ljubljenoj kćeri, svetoj Brigiti, kojima je uči kako bi trebala ljubiti i slaviti Sina Božjeg zajedno s njegovom blagoslovljenom Majkom.
8. poglavlje
„Ja sam Kraljica neba. Ti si zabrinuta kako bi Me trebala slaviti i častiti. Znaj i budi sigurna da je svako slavljenje Mojega Sina također slavljenje Mene, i da oni koji obeščašćuju Njega, obeščašćuju i Mene. To je tako jer Ja sam Ga voljela i On je volio Mene toliko silno da smo oboje bili poput jednog srca. On je toliko veličanstveno častio Mene, koja sam samo zemljana posuda, da Me podigao iznad svih anđela. Stoga bi Me trebala častiti ovako: 'Blagoslovljen budi, Bože, Stvoritelju svih stvari, koji si se udostojio spustiti u utrobu Djevice Marije! Blagoslovljen budi, Bože, koji si htio biti u Djevici Mariji ne bivajući joj teret, i koji si se udostojio uzeti bezgrešno začeto tijelo od Nje bez grijeha! Blagoslovljen budi, Bože, koji si došao Djevici, donio radost u Njezinu dušu i Njezino cijelo tijelo, i koji si izašao iz Nje bez grijeha, a na radost čitavoga Njezina tijela! Blagoslovljen budi, Bože, koji si nakon svojega uzašašća na nebo obradovao Djevicu Mariju, svoju Majku, neprekidnim stanjem blaženstva i posjetio je sa svojom utjehom! Blagoslovljen budi, Bože, koji si uzeo tijelo i dušu Djevice Marije, svoje Majke, na nebo i počasno ju smjestio iznad svih anđela, zdesna svojem Božanstvu! Imaj milosti za mene zbog svih Njezinih molitvi!“
Riječi Kraljice Neba njezinoj voljenoj kćeri o predivnoj ljubavi Sina prema svojoj djevičanskoj Majci i o tome kako je Majka Kristova bila začeta u najkreposnijem braku i posvećena u utrobi. Ona govori o tome kako je bila uzeta na Nebesa, tijelom i dušom, o snazi svojeg imena te dobrim i zlim anđelima koji su dani ljudima za njihovu zaštitu ili sud.
9. poglavlje
„Ja sam Kraljica Neba. Voli Mojega Sina jer On je najdostojniji; kad imaš Njega, imaš sve što je vrijedno. On je i najžuđeniji; kad imaš Njega, imaš sve za čime se žudi. Voli Ga i zato što je najkreposniji; kad imaš Njega, imaš svaku krepost. Želim ti reći kako je Njegova ljubav bila divna za Moje tijelo i dušu te koliko je častio Moje ime. Moj Me Sin volio prije nego što sam Ja voljela Njega jer On je Moj Stvoritelj.
On je sjedinio mojeg oca i majku u braku toliko kreposnom da se u ono vrijeme nije moglo pronaći kreposnijeg braka. Oni se nikada nisu htjeli sjediniti osim po Zakonu i samo s namjerom da dobiju potomstvo.
Kada im je anđeo otkrio da će roditi Djevicu od koje će doći spasenje svijeta, radije bi bili umrli nego se sjedinili u putenoj ljubavi; požuda u njima bila je ugašena. Uvjeravam te da je to kad su se sjedinili, bilo u božanskoj ljubavi i zbog anđelove poruke, a ne zbog putene požude, nego protiv njihove volje i iz ljubavi prema Bogu. Na taj način stvoreno je Moje tijelo iz njihova sjemena i kroz božansku ljubav. Potom, kad je Moje tijelo stvoreno i oblikovano, Bog je u nj ulio stvorenu dušu iz svojega božanstva i duša je odmah bila posvećena zajedno s tijelom, a anđeli su je čuvali i služili joj danju i noću. Kada je Moja duša bila posvećena i združena s tijelom, Moja je majka osjetila tako veliku radost da se to nije moglo opisati!
Nakon toga, kada se vrijeme Mojega života ispunilo, Moj Sin prvo je uzdigao Moju dušu – jer ona je bila gospodarica tijela – na mjesto savršenije od drugih na nebesima, zdesna Njegovu Božanstvu. Kasnije je također uzdigao i Moje tijelo na takav način da tijelo niti jednog drugog stvorenja nije tako blizu Bogu kao Moje. Vidi kako je Moj Sin volio Moju dušu i Moje tijelo! Ipak, ima nekih ljudi zlobnog duha koji odriču da sam bila uzdignuta na Nebesa, dušom i tijelom, i onih koji jednostavno ne znaju bolje. Ali ovo je najsigurnija istina: Ja sam, tijelom i dušom, bila uzdignuta na Nebesa!
Sada čuj kako je Moj Sin proslavio Moje ime! Moje je ime Marija, kako je rečeno u evanđeljima. Kad anđeli čuju to ime, oni se u svojim mislima raduju i zahvaljuju Bogu na velikom milosrđu koja je činio kroz Mene i sa Mnom, i jer vide Ljudskost Mojeg Sina proslavljenu u Njegovu Božanstvu. Oni u vatri Čistilišta raduju se u najvećoj radosti, poput bolesnog čovjeka prikovanog za krevet ako dobije riječ utjehe koja krijepi njegovu dušu: iznenada je prepun radosti! Kada dobri anđeli čuju Moje ime, odmah se primaknu pravednome, čiji su čuvari, i raduju zbog njegova napredovanja u dobrim djelima i krepostima.
Svi su ljudi dobili i dobre anđele za svoju zaštitu i loše anđele kako bi ih iskušavali. Dobri anđeli nisu odvojeni od Boga; oni poslužuju dušu ne napuštajući Boga. Njegov pogled uvijek je na njima. Štoviše oni potpaljuju i potiču dušu da čini dobro. Svi demoni , međutim, drhte od straha na ime Marijino! Kada čuju ime 'Marija', odmah ispuštaju dušu iz kandži kojima su ju držali. Kao što ptica ili jastreb, sa svojim kandžama i kljunom zabodenim u lovinu, smjesta ispušta istu čim čuje neki zvuk, ali se brzo vraća kada vidi da se nakon toga ništa ne događa; tako rade i demoni – uplašeni kada čuju Moje ime – puste dušu. No vraćaju se i dolete natrag brzinom strijele ako nije došlo ni do kakva poboljšanja.
Nitko nije tako hladan u svojoj ljubavi prema Bogu (osim ako je proklet) da neće osjetiti kako ga đavao oslobađa od njegovih uobičajenih grijeha ako samo zazove Moje ime s istinskom namjerom da se više nikad ne vraća svojim zlim djelima. Đavao se neće nikada vratiti osim ako taj nastavi svojom voljom činiti smrtne grijehe. No povremeno se đavlu ipak dopušta uznemiravati ga radi njegove veće nagrade. No đavao ga nikada neće posjedovati.“
Riječi Djevice Marije njezinoj kćeri, koje prikazuju korisnu pouku o tome kako bi ona trebala živjeti i koje opisuju mnoge divne stvari o Kristovoj patnji.
10. poglavlje
„Ja sam Kraljica Neba, Majka Božja. Rekoh ti da nosiš broš na svojim prsima. Sada ću ti još potpunije pokazati kako sam od početka, kad prvi put čuh i shvatih kako Bog postoji, uvijek, i sa strahom, brinula o svojem spasenju i svojem pridržavanju Njegovih zapovijedi. Ali kad sam više naučila o Bogu – kako je On Moj Stvoritelj i sudac svih Mojih djela – voljela sam Ga još i više, uvijek smjerna i oprezna kako Ga ne bih uvrijedila riječju ili djelom.
Kasnije, kad sam čula da je On dao Zakon i zapovijedi narodu i činio tako velika djela kroz njih, čvrsto sam odlučila u svojoj duši da nikada neću voljeti nikoga osim Njega i sve su svjetovne stvari postale za mene najgorče. No kada sam još kasnije čula da će sam Bog otkupiti svijet i biti rođen od Djevice, bila sam preplavljena tako snažnom ljubavlju prema Njemu da nisam mislila ni na što osim na Boga, niti sam željela išta osim Njega. Povukla sam se koliko sam mogla iz razgovora i nazočnosti roditelja i prijatelja te dala svu svoju imovinu siromašnima, ne zadržavši za sebe ništa osim oskudne hrane i odjeće.
Ništa me nije ispunjavalo osim Boga! Stalno sam u svojem srcu željela doživjeti vrijeme Njegova rođenja, a možda i zavrijediti da postanem bezvrijedna sluškinja Majke Božje. Također, u svojem srcu obećah da ću zadržati svoje djevičanstvo, ako je to Njemu prihvatljivo, te da neću imati imetka na ovome svijetu. No ako Bog želi drugačije, Moja volja bijaše da se ostvari Njegova volja, a ne Moja; jer vjerovala sam da On može napraviti sve stvari i nisam željela ništa osim onoga što je bilo najkorisnije i najbolje za Mene. Zato svu svoju volju povjerih Njemu.
Kada se približilo vrijeme da se djevice prikažu u hramu Gospodinovu, i Ja bijah među njima zbog pobožne pokornosti Mojih roditelja Zakonu. U sebi mišljah da Bogu ništa nije nemoguće, pa kako je On znao da ne želim ništa i ne žudim ni za čim osim za Njim, tako sam i Ja znala da bi On zaštitio Moje djevičanstvo ako to želi. Ako i ne, htjedoh da se ostvari Njegova volja. Nakon što sam čula sve zapovijedi u hramu, vratila sam se kući, izgarajući sada više nego ikad ljubavlju prema Bogu, a svakim danom plamtjeli su novi plamenovi i žudnje ljubavi.
Zbog tog razloga povukla sam se još više od svih i bila sama danju i noću, jako se bojeći, više od svega, da Moja usta ne kažu ili Moje uši ne čuju ništa suprotno Božjoj volji, ili da Moje oči ne vide ništa zavodljivo ili štetno. Također sam se u tišini bojala i jako brinula da šutim o stvarima o kojima bih, umjesto toga, trebala govoriti.
Dok sam se tako bojala u svojemu srcu, sama sa sobom i dajući sve svoje nade Bogu, na Mene siđe veliko nadahnuće o Božjoj silnoj moći, i sjetih se kako Mu služe anđeli i sve i sve stvoreno, i kako je Njegova slava neopisiva i bezgranična. Dok bijah tako očarana tom mišlju, vidjela sam tri predivne stvari: vidjela sam zvijezdu, ali ne onakvu kakva sja na nebu; vidjela sam svjetlost, ali ne onakvu kakva sja na ovom svijetu; osjetila sam miomiris, ali ne biljaka, niti ičega od ovog svijeta. To je bio najveći ushit i uistinu neopisivo, i toliko me ispunilo da sam klicala s radošću!
Odmah potom začuh glas – ali ne glas iz ljudskih usta – i kad ga čuh, zadrhtah s velikim strahom da bi to moglo biti priviđenje ili varka zlog duha. No ubrzo zatim ispred mene pojavi se anđeo Božji; bio je poput najljepšeg od stvorenih ljudi, ali ne u tijelu kao što je tijelo stvorenog čovjeka, i reče mi: 'Zdravo, milosti puna, Gospodin je s Tobom!' Kad to začuh, upitah se što je time mislio i zašto je došao k Meni s takvim pozdravom, jer sam znala i vjerovala da nisam vrijedna nečega takvog – ili bilo kakve dobre stvari! No znah i da Bogu ništa nije nemoguće ako On tako želi.
Onda mi se anđeo opet obrati: 'Dijete koje ćeš roditi, bit će sveto i zvat će se Sin Božji. Neka bude kako je volja Njegova.' No čak ni tada nisam se smatrala vrijednom, niti sam pitala anđela zašto i kada će se to dogoditi. Umjesto toga pitala sam ga kako je moguće da ja, bezvrijedna sluškinja, koja nije upoznala nijednog muškarca, mogu postati Majka Božja. Anđeo mi odgovori (kako upravo rekoh): 'Bogu ništa nije nemoguće, jer što god poželi učiniti biti će učinjeno.'
Kad začuh te riječi anđela, osjetih najžarkiju želju postati Majkom Božjom i Moja duša progovori od ljubavi i žudnje, rekavši: 'Evo Me: Tvoja će se volja ostvariti u Meni!' S tim je riječima moj Sin začet u Mojoj utrobi, na neopisivu radost Moje duše i cijelog tijela! Dok sam ga imala u svojoj utrobi, nosila sam ga bez ikakve boli, bez težine i neugode. Postadoh ponizna u svim stvarima, znajući da je onaj kojeg nosim Svemogući!
Kad Ga rodih, to također bijaše bez ikakve boli ili grijeha, baš kako je i začet, ali s takvim uzvišenjem i radošću duše i tijela da Moja stopala nisu osjećala tlo na kojem su stajala zbog te neopisive radosti! Kao što je ušao u moje tijelo na radost moje duše, tako ga je i napustio, sačuvavši moje djevičanstvo nedirnutim te moju dušu i cijelo tijelo u stanju neopisive radosti i slavljenja.
Kada gledah na Njegovu ljepotu i razmišljah o njoj, radost bi mi orosila dušu i znah da nisam vrijedna takvog Sina. Ali kada bih se sjetila mjesta (kako sam naučila iz predviđanja proroka) na kojima će čavli probiti Njegove ruke i noge na raspeću, Moje bi se oči napunile suzama i srce gotovo slomilo od tuge.
Kad Moj Sin vidje Moje uplakane oči, postade skoro smrtno žalostan. No, kad bijah razmišljala o Njegovoj božanskoj moći, opet se utješih znajući da je to ono što je On želio i da se sve treba zbiti na taj način, pa stopih svoju volju u Njegovu. Zato je Moja radost uvijek pomiješana s tugom.
Kad dođe vrijeme za početak patnji Mojega Sina, Njegovi ga neprijatelji uhvatiše i udaraše po obrazu i vratu, pljuvaše na Njega i rugaše Mu se. Potom On bijaše odveden do stupa mučenja gdje je svojom voljom svukao odjeću i stavio svoje ruke oko stupa, a Njegovi neprijatelji nemilosrdno su ih svezali. Kada je stajao svezan za stup, nije imao ništa na sebi, već je stajao gol, trpeći sramotu svoje golotinje.
Potom svi prijatelji Mojega Sina pobjegoše od Njega, a Njegovi neprijatelji dođoše zajedno sa svih strana i stajaše ondje, bičujući Njegovo tijelo, koje je bilo čisto od svake ljage i grijeha. Stajah u blizini i nakon prvog udarca biča padoh kao da sam mrtva. Kada se osvijestih, vidjeh da je Njegovo tijelo izbičevano tako teško da su Mu rebra bila vidljiva! Što je bilo još strašnije – kada bi bič bio povlačen, Njegovo je meso bilo njime rasijecano i trgano, baš kao što je zemlja rasijecana plugom! Dok je Moj Sin stajao tamo, sav krvav i tako izranjavan da na njemu nije bilo dijela koji nije bio ozlijeđen ni mjesta koje nije bičevano, tad netko od nazočnih, potaknut duhom, upita: ' Zar ćete Ga ubiti prije nego što Mu se uopće sudi?' I taj odmah presiječe Njegove spone.
Potom Moj Sin ponovno obuče svoju odjeću, a Ja vidjeh kako je mjesto gdje je stajao, bilo natopljeno krvlju! Gledajući stope svoga Sina, mogah vidjeti kuda je hodao jer je i zemlja za Njim bila krvava. Oni čak i ne sačekaše da se obuče, već Ga guraše i vukoše kako bi se požurio. Dok ga vođahu poput razbojnika, On je brisao krv sa svojih očiju. Nakon što Ga osudiše na smrt, staviše na Njega križ kako bi Ga nosio do mjesta patnje. Nakon što ga je nosio jedno vrijeme, pridruži Mu se neki čovjek i nosaše križ umjesto Njega. Kako je moj Sin išao prema mjestu patnje, neki ljudi udarali su Ga u vrat, a drugi u lice. Bio je tako brutalno i nasilno udaran da sam, iako nisam vidjela ljude što Ga udaraše, jasno čula zvuk udaraca. Kad stigoh na mjesto patnje s Njim, vidjeh kako su svi instrumenti Njegove smrti ondje ležali spremno. Moj sin, stigavši tamo, sam skine svoju odjeću.
Krvnici i razapinjači rekoše jedni drugima: 'Ovo je naša odjeća! On je neće dobiti natrag jer je osuđen na smrt!'. Kako moj Sin stajaše ondje gol, kakav je i rođen, neki čovjek dotrči i dade mu krpu kojom On s olakšanjem prekrije svoje intimne dijelove. Onda Ga okrutni razapinjači zgrabe i istegnu na križu. Prvo privezaše Njegovu desnu ruku na drvenu gredu (koja je imala pripremljene rupe za čavle), probivši mu šaku na mjestu gdje je kost najtvrđa i najčvršća. Nakon toga istegoše konopcem Njegovu dugu ruku i privezaše je, na sličan način, za gredu. Zatim Mu razapeše desno stopalo – s lijevim stopalom preko njega – dvama čavlima – tako da su Mu sve tetive i žile bile toliko istegnute da su popucale. Nakon što to učiniše, staviše trnovu krunu na Njegovu glavu. Ona se toliko duboko usjekla u glavu Mojega Sina, glavu dostojnu poštovanja, da su Mu se oči napunile krvlju kako je tekla, uši su njome bile zatvorene i brada posve natopljena. Kako je tamo stajao, sav krvav i izboden, osjećao je žaljenje prema Meni jer sam stajala blizu i plakala. Pogledavši svojim očima napunjenim krvlju prema Mojem nećaku Ivanu, preporuči mu da me zbrine. U tom trenutku začuh neke ljude kako govore da je Moj Sin bio razbojnik! Drugi govoraše da je lažac, a neki da nitko nije više zaslužio smrt od Mojega Sina!
Kad začuh sve ovo, opet se vrati Moja tuga. I, kao što prije rekoh, kad je prvi čavao bi zabijen u Njega, zvuk prvog udarca toliko Me preplavio da padoh kao da sam mrtva, pred očima Mi se smračilo, ruke su Mi se tresle, a noge zateturale. U svojoj gorkoj boli i velikoj tuzi, nisam bila u stanju podići pogled sve dok nije bio potpuno pribijen za križ. No kad ustadoh, vidjeh svoga Sina kako je nemilosrdno obješen na križ, a Ja, Njegova najžalosnija Majka, bijah toliko ožalošćena i slomljena srca da jedva mogah stajati zbog svoje velike i gorke tuge. Kad vidje Moj Sin Mene i svoje prijatelje u neutješnim suzama, poviče glasnim i žalosnim glasom, rekavši: 'Oče, zašto si me napustio?' To bijaše kao da je htio reći: 'Nema nikoga tko me žali osim Tebe, Oče.'
Dotad Njegove oči izgledahu napola mrtve. Njegovi obrazi bijahu upali, Njegovo lice žalosno, usta otvorena, a jezik krvav. Trbuh Mu bijaše upao zbog sve tekućine koju je izgubio. Bijaše kao da nema utrobe. Cijelo Njegovo tijelo bijaše blijedo i slabo zbog gubitka krvi. Njegove šake i stopala bijahu jako prenapregnuti, jer bijahu istegnuti kako bi se prilagodili obliku križa. Njegova brada i kosa bijahu potpuno natopljene krvlju. Kad Moj Sin stajaše ondje tako pretučen i blijedo modar, još je samo Njegovo srce bilo živo, jer bijaše najbolje i najsnažnije naravi. On je od Mojega tijela uzeo najčišće i dobro napravljeno tijelo. Njegova koža bijaše tako tanka i nježna da bi krv odmah potekla kad bi bila čak i blago udarena. Njegova krv bijaše tako svježa da se mogla vidjeti unutar čiste kože. I zato što bijaše najbolje građe, život se borio sa smrću u Njegovu pribijenom tijelu. Katkad bi bol iz Njegovih probodenih udova i tetiva došla do Njegova srca, koje je još uvijek bilo snažno i neozlijeđeno, i protresla Ga najneizdržljivijom boli i patnjom. Katkad bi bol sišla iz Njegova srca u Njegove ranjene udove i, čineći to, odgodila Njegovu gorku smrt.
Okružen tim bolima, Moj Sin gledaše svoje prijatelje koji plakahu, i koji bi, uz Njegovu pomoć, radije sami trpjeli Njegove boli ili vječno gorjeli u paklu nego gledali Njega tako mučenog. Njegova žalost zbog njihove žalosti bijaše veća od sve gorčine i tuge koju je trpio u svojem tijelu i srcu, jer ih je tako nježno volio. Onda, od prevelike patnje i muke, poviče iz svoga Čovještva svome Ocu: 'Oče, u Tvoje ruke predajem duh svoj.' Kad sam Ja, Njegova najžalosnija Majka, čula Njegov glas, cijelo se Moje tijelo treslo s gorkom boli u Mojemu srcu. Kad god bih kasnije pomislila na taj krik, još je uvijek bio prisutan u Mojim ušima.
Kad se Njegova smrt približila, Njegovo se srce raspuklo od nasilnosti te boli. Cijelo se Njegovo tijelo potreslo, glava mu se malo podigla i opet pala. Njegova su usta bila otvorena i jezik posve krvav. Njegove ruke bijahu se malo povukle od mjesta gdje bijahu rupe od čavala i noge su Mu morale nositi više težine tijela. Prsti i ruke bijahu Mu istegnuti, a leđa čvrsto pritisnuta na križ.
Tada mi neki ljudi rekoše: 'Tvoj Sin je mrtav, Marijo!' No drugi rekoše: 'On je mrtav, ali će ponovno ustati.' Kad svi odoše, dođe neki čovjek i zabije svoje koplje u Njegov bok takvom silom da je skoro izašlo na drugu stranu! Budući da koplje bijaše izvučeno, njegov je vrh bio crven od krvi. Tada Mi je izgledalo, kada vidjeh kako je srce Mojega ljubljenog Sina probodeno, da je i Moje srce bilo probodeno!
Potom Ga spustiše s križa i uzeh Njegovo tijelo u svoje krilo. Izgledao je poput gubavca, bijaše potpuno prekriven ozljedama i krvlju. Oči Mu bijahu beživotne i pune krvi, usta hladna poput leda, Njegova brada poput žica, lice paralizirano, a ruke toliko ukočene da ih se nije moglo saviti na Njegova prsa, već samo preko Njegova trbuha, blizu pupka. Držala sam Ga na svojim koljenima onakvog kakav je bio na križu: ukočenih svih udova.
Nakon toga, polegoše Ga u čisto laneno platno i osuših Njegove udove svojom lanenom tkaninom te zatvorih Njegove oči i usta što bijahu otvorena kad je umro. Potom Ga položiše u grob. Rado bih bila živa položena u grob sa svojim Sinom da je to bila Njegova volja! Kada to bijaše dovršeno, dođe dobri Ivan i odvede Me kući. Eto, kćeri moja, što je Moj Sin pretrpio za tebe, i ljubi Ga cijelim svojim srcem!“
Objašnjenje iz 1. knjige – 15. poglavlje: „Potom trnovu krunu, koju bijahu skinuli s Njegove glave kad je bio razapinjan, vratiše natrag kako bi opet bila na Njegovoj svetoj glavi. Bola je Njegovu divnu glavu takvom silom da su Mu oči bile pune krvi koja je tekla i uši zatvorene.“
Riječi našega Gospodina Isusa Krista Njegovoj nevjesti o tome kako se On dragovoljno izručio da bi ga Njegovi neprijatelji razapeli i o načinu kako u svim dijelovima tijela biti suzdržan od nedopuštenih pokreta nakon Njegova najslađeg primjera patnje.
11. poglavlje
„Sin Božji reče svojoj nevjesti: 'Ja sam Stvoritelj nebesa i zemlje i svih stvari što su u njima, i to je Moje istinsko tijelo koje se posvećuje na oltaru. Voli Me svim svojim srcem, jer Ja sam tebe volio i svojom voljom izručio sebe svojim neprijateljima, dok su Moji prijatelji i Moja Majka ostali u najgorčoj žalosti i plaču. Kad ondje vidjeh spremno koplje, čavle, bičeve i druge instrumente mučenja, nastavih s patnjom, nimalo manje radostan. I kad je Moja glava krvarila po svim stranama od trnove krune, i krv se slijevala na sve strane, tada, čak i da su se Moji neprijatelji dočepali Moga srca, Ja bih i dalje radije dopustio da ga rane i rastrgaju na više komada nego da te izgubim. Zbog tog razloga, ti si krajnje nezahvalna ako Me ne voliš zbog tako velike ljubavi.
Jer ako je Moja glava bila probodena i priklonjena na križ radi tebe, tvoja bi glava trebala biti spuštena u poniznosti. Kako su Moje oči bile oblivene krvlju i suzama, tvoje se oči moraju suzdržavati od ugodnih prizora. Kako su Moje uši bile ispunjene krvlju i morale čuti bogohulne i prezirne riječi, tvoje se uši moraju maknuti od lakomislenog i nerazboritog govora. Kako je Mojim ustima dano najgorče piće i bilo mi uskraćeno dobro, ti bi trebala zatvoriti svoja usta od svakog zla i otvoriti za svako dobro. Kako su Moje ruke bile raširene i probijene čavlima, tvoja djela, koja se simboliziraju rukama, trebaju biti raširene prema siromašnima i prema Mojim zapovijedima. Tvoja stopala, drugim riječima, žudnja kojim želiš ići k Meni, treba biti razapeta i suzdržana od svih zlih požuda. I kako sam Ja patio u svim svojim udovima, tako svi tvoji udovi mogu li biti spremni za služenje Meni. Jer Ja zahtijevam više služenja od tebe nego od drugih ljudi, jer sam tebi dao više milosti.“
O tome kako anđeo moli za Božju nevjestu i kako Krist pita anđela što to on moli za nevjestu te što je dobro za nju.
12. poglavlje
Dobri anđeo koji je bio čuvar nevjeste, pojavi se moleći Krista za nju. Naš Gospodin odgovori anđelu i reče: 'Onaj tko želi moliti za drugoga, trebao bi moliti za njegovo zdravlje i spasenje. To je poput vatre koja se nikada ne gasi, stalno goreći Mojom ljubavlju. Ti vidiš i znaš sve stvari kad vidiš Mene. Ne želiš ništa osim onog što Ja želim. Stoga Mi reci što je dobro za ovu Moju novu nevjestu?' Anđeo odgovori: 'Gospodine, Ti znaš sve stvari.' Gospodin mu reče: 'Uistinu, sve što je bilo ili će biti, vječno je u Meni. Znam i razumijem sve stvari na nebesima i na zemlji te u Meni nema mijene. Ali da bi nevjesta mogla razumjeti Moju volju, sada mi reci, dok ona sluša, što je dobro za nju.' Anđeo reče: 'Ona ima ponosno i bahato srce i stoga je potrebna palica kako bi postala krotka.' Tada naš Gospodin kaže: 'Što onda tražiš za nju, Moj prijatelju?' Anđeo reče: 'Moj Gospodine, molim te da palicu koristiš s milošću.' Naš Gospodin reče: 'Radi tebe, tako ću učiniti s njom, jer nikad ne ostvarujem pravdu bez milosti. Stoga bi me Moja nevjesta trebala voljeti svim svojim srcem i svojom dobrom voljom.'
O tome kako Božji neprijatelj ima tri đavla u sebi te o užasnoj presudi koju je njemu odredio Krist.
13. poglavlje
„Moj neprijatelj ima tri đavla u sebi. Prvi sjedi na njegovu spolnom organu, drugi na njegovu srcu, a treći u njegovim ustima. Prvi je poput zapovjednika broda koji dopušta da voda prodire kroz kobilicu; voda postupno raste i tada ispunjava cijeli brod. Kad voda preplavi brod, potapa ga. Brod je njegovo tijelo koje je uznemiravano đavlovim iskušenjima i svojim vlastitim požudama, poput jakih valova.
Prvo zla požuda ulazi u njegovo tijelo kroz kobilicu, odnosno kroz zle žudnje s kojima je uzeo zadovoljstvo u lošim mislima. I kako se on nije odupro kroz kajanje i pokoru te nije popravio trup svojega broda čavlima suzdržljivosti, voda požude svakodnevno je rasla dok je on davao svoj pristanak zlu. Onda se unutrašnjost broda ispunila zlim žudnjama, voda je preplavila i potopila brod požudama pa nije stigao do luke spasenja.
Drugi đavao sjedi na njegovu srcu i poput crva je koji leži u jabuci. Crv prvo jede jezgru jabuke, ostavljajući ondje svoju nečist, te puže unutar jabuke dok ne postane potpuno neupotrebljiva. Evo što taj đavao čini: prvo, on uništava čovjekovu volju i dobre žudnje, koje su poput jezgre gdje počivaju jakosti duše i sva dobrota, a kada se srce isprazni od tih dobara, đavao ostavlja umjesto njih svjetovne misli i žudnje koje on više voli. Sada đavao vodi njegovo tijelo prema onome što njemu odgovara i, zbog tog razloga, njegova snaga i razumijevanje oslabljeni su te on počinje mrziti život. Taj je čovjek sada svakako poput jabuke bez jezgre, odnosno čovjeka bez srca, jer on ulazi u moju Crkvu bez srca, budući da nema Božje ljubavi.
Treći je đavao poput strijelca koji gleda kroz prozore i gađa neoprezne. Kako ne bi đavao bio u onome tko nikada ne govori bez spominjanja đavla? Onog tko je više voljen, češće se spominje. Njegove gorke riječi kojima ranjava druge, poput strijela su kojima gađa kroz onoliko mnogo prozora koliko puta spominje đavla, a nevini se ljudi vrijeđaju na njegove riječi.
Stoga se Ja, koji sam Istina, zaklinjem svojom istinom da ću ga osuditi kao kakvu bludnicu na sumpornu vatru, kao prijetvornog izdajnika na sakaćenje svih njegovih udova i kao onoga koji se ruga Gospodinu na vječnu sramotu! Ipak, dok god su njegova duša i tijelo sjedinjeni, Moja je milost pripravna za njega. Ono što tražim od njega je da češće posjećuje službe Božje i da se češće moli, da se ne boji nikakve poniznosti i da ne žudi za nikakvim počastima te da njegova usta više nikad ne spominju zle ili loše riječi.“
OBJAŠNJENJE
Taj je čovjek bio opat cistercitskog reda. On je sahranio izopćenu osobu. Kad je pročitao posljednju pogrebnu molitvu nad tom osobom, sveta Brigita u zanosu duha čula je sljedeće riječi: „Ovaj čovjek je učinio što nije trebao učiniti i sahranio izopćenog muškarca. No sada ti trebaš znati i budi sigurna da je on taj koji će prvi biti pokopan nakon pokojnog. Jer on je zgriješio protiv Oca, koji nam bijaše rekao da nikad ne pokazujemo poštovanje ljudima mimo pravde i da ne ukazujemo nepravedno čast bogatima. Ali on je ukazao čast nedostojnome radi male prolazne stvari i položio ga uz dostojnog, što nije smio učiniti. Također je zgriješio protiv Duha Svetog, koji je zajednica i međusobna povezanost pravednih, kad je pokopao nepravednog čovjeka s dobrim i pravednim. On je također zgriješio i protiv Mene, Sina, jer Ja rekoh: 'Onaj koji Mene odbacuje, bit će odbačen.' No ovaj je čovjek častio i veličao onoga kojega su Moja crkva i vikar odbacili.“ Kad opat začu te riječi, udari ga grižnja savjesti, pokaja se za svoje grijehe i umre četvrtog dana.
Riječi Kristove Njegovoj nevjesti o načinu i dubokom štovanju koje bi trebala održavati u molitvi, te o trima vrstama ljudi koji služe Bogu na ovom svijetu.
14. poglavlje
„Ja sam tvoj Bog koji bijaše razapet na križu; istinski Bog i istinski čovjek u jednoj osobi, koji je svakog dana nazočan u rukama svećenika. Kad god moliš Meni bilo koju molitvu, uvijek završi molitvu s namjerom da Moja volja bude izvršena, a ne tvoja. Jer kad moliš za nešto što je već osuđeno, Ja te ne čujem. Katkad moliš i za neke stvari koje su protiv tvoje vlastite dobrobiti, i to je zašto je neophodno da povjeriš svoju volju Meni, jer Ja znam sve stvari i ne dajem ti ništa osim onog što je blagotvorno. Mnogi mole bez prave namjere i zato ne zaslužuju da ih se čuje.
Tri su vrste ljudi koje Mi služe na ovom svijetu: prva su vrsta oni koji vjeruju da sam Ja Bog, Stvoritelj i darovatelj svih stvari te moćni vladar nad svime. Oni Mi služe s namjerom dobivanja časti i svjetovnih stvari, ali stvari na nebesima smatraju bezvrijednima tako da bi oni rado mogli i bez njih, ako bi umjesto njih mogli dobiti prolazne i svjetovne stvari. Sukladno njihovim žudnjama, svjetovno zadovoljstvo za njih je sve pa tako gube vječne stvari, no Ja ih nagrađujem svjetovnim dobrima za sve dobre stvari koje su napravili radi Mene, sve do zadnjeg novčića i posljednjeg trenutka.
Druga su vrsta oni koji vjeruju da sam Ja svemogući Bog i strogi sudac te koji Mi služe zbog straha od kazne, a ne iz ljubavi prema vječnoj slavi. Da se ne boje patnje, oni Mi ne bi služili.
Treći su oni koji vjeruju da sam Stvoritelj svih stvari i istinski Bog te vjeruju da sam pravedan i milostiv. Oni Mi ne služe zbog ikakvog straha od kazne već zbog božanske ljubavi i milosrđa. Oni bi prije izabrali i izdržali svaku kaznu, ako bi je mogli izdržati, nego da i samo jednom izazovu Moj gnjev. Oni zaista zavrjeđuju da se njihove molitve čuju, jer njihova je volja u skladu sa Mojom voljom.
Ali oni koji pripadaju prvoj vrsti nikad neće pobjeći od mjesta kažnjavanja i muke, niti će vidjeti Moje lice. Oni koji pripadaju drugoj vrsti neće biti toliko kažnjeni i mučeni, ali i dalje neće moći vidjeti Moje lice osim ako ne isprave svoj strah kroz kajanje i popravljanje.“
Riječi Kristove Njegovoj nevjesti u kojima opisuje sebe kao velikog kralja, o dvjema riznicama koje predstavljaju Božju ljubav i ljubav svijeta te pouka kako nastaviti i popraviti se u ovom životu.
15. poglavlje
„Ja sam poput velikog i moćnog kralja. Kralju pripadaju četiri stvari: prvo, on mora biti bogat; drugo, velikodušan; treće, mudar te četvrto, milosrdan. Ja sam uistinu Kralj anđela i cijelog čovječanstva. Ja također imam te četiri osobine koje sam spomenuo: prvo, Ja sam najbogatiji od svih, jer svakome dajem po njegovim potrebama, ali nakon tog darivanja ne posjedujem ništa manje nego što sam imao prije. Drugo, Ja sam najvelikodušniji jer sam spreman dati svakome tko moli s ljubavlju za Moju milost. Treće, Ja sam najmudriji od svih, jer Ja znam što je najbolje za sve i za svakoga. I četvrto, ja sam milostiv, jer sam spremniji davati više nego što je itko spreman tražiti.
Ja imam, takoreći, dvije riznice. U prvoj riznici spremljene su teške stvari poput olova, a kuća u kojoj su spremljene okružena je oštrim, bolnim šiljcima. No onome tko isprva počne pokretati i premještati te teške stvari i tada nauči nositi ih, te se stvari čine laganima poput pera. I tako stvari koje su prije izgledale teške, postaju vrlo lake, a stvari za koje se prije mislilo da su gorke i oštre, postaju slatke. U drugu riznicu spremaju se stvari koje izgledaju poput sjajnog zlata s dragim kamenjem i izvrsna pića. Ali zlato je zapravo nečist, a pića su otrov. Postoje dva puta u te riznice iako je prije postojao samo jedan put.
Na raskrižju, odnosno, na početku tih dvaju putova, stajaše jedan čovjek i vikaše trojici muškaraca koji iđahu različitim putovima, i reče im: 'Poslušajte, poslušajte moje riječi! No ako ne želite slušati svojim ušima, onda barem pogledajte svojim očima i vidite da je to što govorim istina. No ako ne želite ni čuti ni vidjeti, onda barem koristite svoje ruke i dodir kako biste potvrdili da su moje riječi istinite, a ne lažne.' Onda prvi od njih kaza: 'Poslušajmo i pogledajmo jesu li njegove riječi istinite.' Drugi čovjek reče: 'Sve što kaže je lažno.' Treći čovjek reče: 'Znam da je sve što kaže istinito, ali nije me briga što on govori.'
Što mogu biti one dvije riznice ako ne Moja ljubav i ljubav svijeta? Dva su puta u ove dvije riznice: uskraćivanje i potpuno odricanje od vlastite volje vodit će u Moju ljubav, dok će tjelesna požuda i čovjekova vlastita volja voditi u ljubav svijeta. Nekim ljudima Moja se ljubav čini teškom poput olova, jer kad bi trebali postiti ili bdjeti služeći mi ili zadržati svoje tijelo od grešnih žudnji, osjećaju se kao da nose teško olovo. I ako trebaju čuti riječi ili uvrede, misle da je teško i pretjerano, ili ako moraju provesti vrijeme u čistoći ili molitvi, to im je kao da sjede između oštrica ili rogova te svakog trenutka brinu.
Onaj tko želi ostati u Mojoj ljubavi, prvo treba početi podizati teret i okretati ga, odnosno, treba nastojati činiti dobro kroz svoju dobru volju i stalno nastojanje. Onda on treba postupno podizati teret, odnosno činiti dobro koje može činiti, razmišljajući u sebi: 'Ovo mogu dobro učiniti ako mi Bog dade svoju pomoć i milost.' Tada može ustrajati u poslu koji je započeo i s velikom radošću nositi teret koji mu je prije izgledao težak pa će mu se tako svaka teškoća u postu i bdijenju uoči blagdana, ili bilo koja druga teškoća, činiti lakom poput pera.
Moji se prijatelji odmaraju na takvom mjestu koje opakima i lijenima izgleda kao da je okruženo oštricama i rogovima, ali za Moje prijatelje to je mjesto najvećeg mira i meko poput ruža. Ispravan put u tu riznicu jest odricati se i prezirati svoju vlastitu volju, što se događa kad čovjek razmatra Moju patnju i Moju ljubav te mu nije stalo do njegove vlastite volje ili požude, već joj se odupire svom svojom snagom i moći i stalno stremi stvarima koje su više i bolje. I premda je ovaj put u određenoj mjeri težak na početku, kroz ustrajnost donosi toliko zadovoljstva da stvari koje su prije izgledale neizdržive postaju vrlo lake, tako da čovjek s pravom može sebi reći: 'Jaram i rad Božji dobar je i sladak.'
Druga je riznica svijet. U njoj ima zlata, dragog kamenja i pića koja izgledaju slasno i ugodnog su mirisa, ali su gorka poput otrova kad ih se kuša. Svatko i svi koji nose i posjeduju zlato moraju – kad im tijelo oslabi i udovi izgube svoju jačinu, kad se srž njihovih kostiju potroši i tijelo padne mrtvo na zemlju – ostaviti iza sebe zlato i drago kamenje, jer od njega nema više koristi nego od nečisti. I pića svijeta, odnosno njegova zadovoljstva izgledaju slasno, no kad su jednom u želucu, učine srce teškim i mozak slabim te unište tijelo, i onda se čovjek osuši i uvene poput biljke, a kada se približi tjeskoba smrti, sva ta zadovoljstva postanu gorka poput otrova. Put koji vodi u tu riznicu jesu samovolja i požuda, kad god se čovjek ne trudi oduprijeti svojim zlim žudnjama i kad ne razmatra o onome što sam Ja zapovjedio ili učinio, već smjesta napravi što god mu dođe na pamet, bez obzira na to je li dopušteno ili ne.
Tri čovjeka hodahu tim putem, a time mislim na sve zle i nepravedne ljude koji vole svijet i na svu njihovu samovolju. Vikah prema toj trojici stojeći na raskrižju ili na počecima tih putova, jer kad Ja bijah došao na svijet u ljudskom tijelu, pokazah čovječanstvu dva puta,takoreći, naime, onaj koji treba slijediti i onaj koji treba izbjeći, odnosno onaj koji vodi u život i onaj koji vodi u smrt. Jer prije no što bijah došao u tijelu, postojao je samo jedan put i njime su svi ljudi – dobri i loši – lutali prema paklu.
Ja sam onaj koji vikaše, a moj povik bješe: 'Ljudi, čujte Moje riječi koje vode u život, jer one su istinite! Koristite svoj razum da biste razumjeli kako je ono što govorim istina. Ako ne želite čuti Moje riječi ili ih ne možete slušati, onda ih barem vidite, to jest, sa vjerom i razumom vidite da su Moje riječi istinite. Jer kao što nešto vidljivo može biti razabrano tjelesnim očima, tako i nevidljive stvari mogu biti razabrane i vjerovane očima vjere. Postoje mnogi jednostavni ljudi u Crkvi i svijetu kršćanstva koji čine malobrojna dobra djela, ali su ipak spašeni kroz svoju vjeru, u kojoj vjeruju da sam ja Stvoritelj svih stvari i Otkupitelj duša. Nema nikoga tko ne može razumjeti i vjerovati da sam Ja Bog ako razmotri kako zemlja donosi plodove i kako nebo daje kišu, kako drveće cvjeta, kako sve i svaka životinja postoji u svojoj vlastitoj vrsti, kako zvijezde služe čovjeku i kako nevolje i žalosti dolaze i često se događaju protiv čovjekove volje. Iz svih tih stvari čovjek može shvatiti kako je smrtan i kako postoji Bog koji uređuje sve stvari i upravlja njima. Jer da Bog ne postoji, sve bi bilo neorganizirano. Dakle, sve su stvari od Boga i sve je razumno uređeno za upotrebu i znanje čovječanstva. I nema niti najmanje stvari koja je stvorena ili postoji na svijetu bez razumljivog razloga.
Stoga, ako čovjek ne može razumjeti ili shvatiti Moje kreposti i moći takve kakve jesu zbog svojih slabosti, on ih ipak može vidjeti svojom vjerom i vjerovati. No ako vi, ljudi na svijetu, ne želite koristiti svoj razum kako biste razmatrali Moju moć, još uvijek možete koristiti svoje ruke kako biste dodirnuli i osjetili djela koja smo Ja i Moji sveci napravili. Ona su, naime, tako očigledna da nitko ne može sumnjati u to da su ta djela Božja. Tko je uskrsnuo mrtve i dao vid slijepima ako ne Bog? Tko je istjerao zle đavle iz ljudi ako ne Bog? Što sam Ja poučavao osim stvari koje su korisne za blagostanje duše i tijela te lake za podnošenje?
Ali ono što je rekao prvi čovjek znači da neki ljudi govore: 'Poslušajmo i iskušajmo jesu li Njegove riječi istinite.' Oni budu neko vrijeme u Mojoj službi, ali ne radi ljubavi ili milosrđa, već kao eksperiment i kao oponašanje drugih; oni se ne odriču svoje volje, već koriste svoju uz Moju. Oni su u opasnom položaju jer žele služiti dvojici gospodara iako nijednom ne mogu služiti dobro. Kada oni budu pozvani, nagradit će ih onaj gospodar kojeg su najviše voljeli.
Ono što je drugi čovjek rekao znači da neki ljudi govore: 'Sve su njegove riječi lažne i Pismo je lažno.' Ja sam Bog i Stvoritelj svih stvari i bez Mene ništa nije stvoreno. Ja sam postavio Novi i Stari zakon: oni su izašli iz Mojih usta i u njima nema neistinitosti jer Ja sam Istina. Stoga, oni koji kažu da sam govorio lažno i da je Sveto pismo lažno, nikad neće vidjeti Moje lice; jer im njihova savjest govori da sam Ja istinski Bog, budući da se sve stvari događaju po Mojoj volji i naredbama. Nebo im daje svjetlost, oni sebi sami ne mogu dati nikakvu svjetlost. Zemlja rodi plodovima, zrak čini zemlju plodnom, sve životinje imaju vlastite odredbe, đavli Me se boje i priznaju da sam Ja Bog, a pravedni ljudi trpe nevjerojatne patnje zbog svoje ljubavi prema Meni. Oni vide sve te stvari, a ipak još uvijek ne vide Mene. Oni bi također mogli vidjeti Mene i razumjeti moju pravdu kad bi razmotrili i promislili o tome kako je zemlja progutala bezbožnike i kako je vatra proždrla nepravedne. Također bi Me mogli vidjeti u Mojoj milosti kada je voda potekla iz stijene za pravedne ili kada su se morske vode razdvojile za njih, kada je vatra izbjegla ozlijediti ih ili kada im je nebo poput zemlje davalo hranu. Zato što vide sve ove stvari i još uvijek kažu da sam Ja lažac, oni nikada neće vidjeti Moje lice.
Ono što je rekao treći čovjek znači da neki ljudi kažu: 'Mi u potpunosti znamo da je On istinski Bog, ali mi za to ne marimo.' Ti će ljudi patiti i biti mučeni vječno, jer oni preziru Mene, koji sam njihov Bog i Gospodin. Zar nije veliko neobaziranje od njih kad koriste Moje dobre darove pa ipak odbijaju služiti Mi? Jer da su oni zaradili te stvari svojom vlastitom marljivošću, a ne ih u cjelini i potpuno dobili od Mene, njihov prezir bio bi malen.
No dat ću svoju milost onima koji počnu okretati Moj teret, što znači onima koji dragovoljno i sa strastvenom žudnjom pokušavaju učiniti mala dobra koja mogu. Ja ću raditi s ljudima koji će podizati Moje terete, to jest s onima koji će napredovati u dobrim djelima dan za danom iz ljubavi prema Meni, i Ja ću biti njihova snaga i prosvijetliti ih tako da će željeti činiti više dobra. No oni koji sjede na mjestu koje se čini kao da ih peče i bode, ali je zapravo najmirnije, oni strpljivo rade dan i noć ne umarajući se, sve više raspirujući vatru u Moju čast i misleći da je to što čine za Mene vrlo maleno. Oni su Moji najdraži prijatelji i ima ih vrlo malo, jer su drugima mnogo slađa pića koja su našli u drugoj riznici.“
O tome kako je nevjesta vidjela sveca koji je razgovarao s Bogom o ženi koju đavao bijaše strašno mučio i koja je od njega bila oslobođena kroz molitve slavne Djevice Marije.
16. poglavlje
Nevjesta vidje sveca koji govoraše Bogu, rekavši: „Zašto je duša ove žene tako mučena od đavla kad si ju otkupio svojom krvlju?“ Đavao odmah odgovori i reče: „Zato što je moja s pravom.“ Onda naš Gospodin reče: „Po kojem je pravu ona tvoja?“ Đavao odgovori: „Postoje dva puta; jedan vodi u Kraljevstvo nebesa i drugi u pakao. Kad ona vidje ta dva puta, njezina savjest i razum rekoše joj da bi trebala odabrati moj put. I kako je imala slobodnu volju da odabere put koji je željela, njoj je izgledalo korisnije okrenuti svoju volju prema činjenju grijeha pa je tako počela ići mojim putem.
Nakon toga, prevario sam je trima grijesima: poimence, proždrljivošću, ljubavi prema novcu i putenošću. Zato sada obitavam u njezinu trbuhu i njezinoj naravi te ju držim s pet ruku. Prvom rukom držim njezine oči, tako da neće vidjeti duhovne stvari. Drugom rukom držim njezine ruke, tako da neće činiti dobra djela. Trećom rukom držim njezina stopala, tako da neće hodati prema onome što je dobro. Četvrtom rukom držim njezin razum i razumijevanje, tako da se neće stidjeti griješiti. I petom rukom držim njezino srce, tako da se neće vratiti na pravi put kroz kajanje i pokoru.
Onda Blažena Djevica Marija reče svojemu dragom Sinu: "Moj voljeni Sine, natjeraj ga da kaže istinu o stvarima koje ga želim pitati." Sin reče: "Ti si Moja Majka, Ti si Kraljica Nebesa i Majka milosti, Ti si utjeha duša u čistilištu onima i radost onih koji grade svoj put u svijetu; Ti si gospodarica anđela i Najsvetija pred Bogom, i Ti ujedno imaš vlast nad đavlom. Stoga zapovjedi đavlu što želiš i on će Ti odgovoriti."
Potom Sveta Djevica Marija upita đavla, rekavši: "Reci mi, đavle, koju je namjeru imala ova žena prije nego što je ušla u crkvu?" Đavao joj odgovori: "Imala je namjeru suzdržati se od grijeha." Tada Djevica Marija reče đavlu: „Budući da ju je volja koju je prije imala odvela u pakao, reci mi sada kamo je vodi volja koju trenutačno ima – imenom, njezina volja da se suzdrži od grijeha?“ Đavao protiv volje odgovori: „Ta volja o suzdržavanju od grijeha vodi je prema Nebu.“
Onda Djevica Marija reče: „ Zato što si prihvatio da je tvoje opravdano pravo voditi je daleko s puta Svete crkve zbog njezine prijašnje volje da griješi, onda je sada pravo i opravdano da će ju njezina sadašnja volja voditi natrag u Crkvu i milosrđe Božje. Ali ću te sada, đavle, upitati još jedno pitanje. Reci mi, koju namjeru ona ima u svojem sadašnjem stanju savjesti?“ Đavao odgovori: „Ona u svojem umu ima grižnju savjesti zbog stvari koje je napravila, i veliku žalost, i odlučuje da nikad više neće počiniti takve grijehe, već se želi popraviti najviše što može.“
Potom Djevica Marija upita đavla: „Reci mi, mogu li ta tri grijeha, poimence putenost, proždrljivost i pohlepa, postojati u isto vrijeme kad i tri dobra djela grižnje savjesti, tuge i odluke osobe da se popravi?“ Đavao odgovori: „Ne.“ Sveta Djevica Marija zatim reče: „Stoga, reci mi, koja bi od njih trebala uteći i iščeznuti iz njezina srca, tri vrline ili tri poroka i grijeha; jer ti kažeš da oni ne mogu zauzimati isto srce ili mjesto zajedno.“ Đavao kaže: „Kažem da grijesi moraju otići.“
Onda Djevica Marija odgovori: „Stoga je put prema paklu za nju zatvoren i put prema Kraljevstvu nebeskom otvoren.“ Sada Sveta Djevica Marija dalje upita đavla: „Reci mi, ako je kradljivac čekao izvan nevjestine kuće i želio ju opljačkati i ugrabiti, što bi ženik trebao učiniti?“ Đavao odgovori: „Ako je ženik dobra i plemenita duha, on bi je trebao braniti i ugroziti svoj život radi njezina života.“ Onda Djevica Marija reče: „Ti si opaki razbojnik, a duša je nevjesta Mojega Sina, jer ju je On otkupio svojom vlastitom krvlju. Ti si je napao i uhvatio silom. Ali kako je Moj Sin ženik duše i Gospodin nad tobom, onda je za tebe pravo pobjeći pred njim.“
OBJAŠNJENJE
Ta je žena bila bludnica. Ona se htjela vratiti svijetu jer ju je đavao mučio danju i noću tako jako da joj je vidljivo pritiskao oči te ju, naočigled mnogih, izvlačio iz kreveta. Sveta Brigita tada je rekla otvoreno, u nazočnosti i na uši mnogih vjerodostojnih ljudi: „Makni se, đavle, jer si dovoljno mučio i opsjedao ovo Božje stvorenje!“ Nakon što je to rekla, žena je ležala pola sata kao mrtva s očima prema zemlji, a potom ustala i rekla: „Uistinu, vidjeh đavla kako odlazi kroz prozor u jednom od najstrašnijih oblika, i čuh neki glas koji mi govori: 'Ti si uistinu oslobođena od đavla, ženo!'“ Od tog trenutka na dalje ta je žena bila slobodna od nemira i patnje te više nije bila mučena nečistim mislima i umrla je dobrom smrću.
Riječi Gospodina našega Isusa Krista Njegovoj nevjesti u kojima uspoređuje grešnika s trima stvarima: poimence, s orlom, lovcem na divlje ptice i ratnikom.
17. poglavlje
„Ja sam Isus Krist koji govori s tobom. Ja sam bio u utrobi Djevice kao istinski Bog i istinski čovjek, ali sam, ništa manje, bio s Ocem te upravljao i vladao svim stvarima iako sam bio u Djevici. Moj najkukavniji neprijatelj je poput tri stvari: prvo, on je kao orao koji leti zrakom dok ostale ptice lete ispod njega. Drugo, on je poput lovca na ptice koji nježno puše i svira sviralom namazanom ljepilom, čineći ptice očaranima njegovim pjesmama pa lete prema svirali i bivaju uhvaćene ljepilom. Treće, on je poput ratnika koji je prvi u svakoj bitci.
On je poput orla, jer zbog svojega ponosa ne može podnijeti nikoga iznad sebe te ozljeđuje svakoga koga može dohvatiti svojim kandžama zlobe. Stoga ću odsjeći krila njegova nasilja i ponosa. Uklonit ću njegovu zlobu sa zemlje i predati ga u neugasivo kipući kotao, koji je patnja pakla, gdje će biti beskrajno mučen ako se ne popravi.
On je također poput lovca na ptice jer privlači svakoga k sebi slatkim riječima i obećanjima, tako da svatko tko dođe k njemu bude uhvaćen prokletstvom i pogibijom te ne može pobjeći od toga. Stoga će ptice pakla uništiti njegove oči tako da nikad neće vidjeti Moju slavu, već samo vječnu tamu pakla. One će mu odsjeći uši tako da neće čuti riječi iz Mojih usta. Ispunit će ga s boli i gorčinom od pete do glave tako da će trpjeti mučenja jednako brojna kao i ljudi koje je odveo u prokletstvo.
On je također poput ratnika koji je prvi u svemu zlom, nespreman da ikome oslobodi put, već odlučan da svakoga zgazi. Zato će on biti prvi u svakoj muci; njegova patnja stalno će se ponavljati i njegove jadikovke neće imati kraja. Ipak, moja milost spremna je za njega dokle god je njegova duša s njegovim tijelom.“
OBJAŠNJENJE
Taj je čovjek bio vrlo moćan kralj koji je uvelike mrzio crkvu i svećenstvo te imao mnogo uvredljivih riječi za njih. Prethodno je otkrivenje o njemu, kao i sljedeće. Sin Božji reče: „O, svjetovni viteže, pitaj mudre što se dogodilo ponosnom Hamanu koji je prezirao Moje ljude. Nije li umro sramotno i beščasno? Tako se i ovaj čovjek ruga Meni i Mojim prijateljima. Kao što ljudi Izraela nisu oplakivali Hamanovu smrt, tako ni Moji prijatelji neće oplakivati njegovu smrt, nego će umrijeti najgorčom smrću ako se ne popravi.“ To mu se i dogodilo.
Kristove riječi Njegovoj nevjesti o tome kako u kući Božjoj treba biti poniznosti, kako takva kuća označava čistoću života, kako kuće i darovi trebaju biti davani samo iz pravedno stečenih dobara te kako vraćati pogrešno stečena dobra.
18. poglavlje
„U Mojoj kući treba biti sva poniznost, koja je sada potpuno odbačena. Između muškaraca i žena morao bi biti čvrsti zid, jer iako Ja mogu braniti svakoga i držati ih bez zida, ipak zbog opreza i zbog đavlove lukavosti želim da zid dijeli te dvije kuće za stanovanje. Treba biti čvrst i ne vrlo visok, već umjereno. Prozori trebaju biti vrlo jednostavni i čisti, a krov umjereno visok, tako da se ne može vidjeti ništa što ne pripada poniznosti. Jer oni koji sada grade kuće, za Mene su poput zidara koji, kada vlasnik ili gospodar kuće uđe u nju, zgrabe ga za kosu i gaze pod svojim nogama; oni podižu prašinu i gaze zlato pod nogama. To je ono što sada mnogi Meni čine.
Oni sakupljaju nečist, to jest grade prolazne i svjetovne stvari prema nebu, ali ne mogu mariti manje za duše koje su dragocjenije nego sve zlato. Ako želim doći k njima kroz svoje molitve ili dobre misli, oni Me zgrabe za kosu i gaze pod svojim nogama, odnosno vrijeđaju Me i smatraju Moja djela i Moje riječi vrijednima prezira poput nečisti. Sebe smatraju mnogo mudrijima. No ako žele izgraditi stvari za Mene i u Moju čast, prvo bi trebali izgraditi duše za Kraljevstvo nebesko.
Onaj tko želi graditi Moju kuću treba, s najvećom preciznošću, voditi brigu da se niti jedan novčić ne da za tu kuću ako nije ispravno i pravedno zarađen. Doista postoje mnogi koji posve dobro znaju da su pogrešno pribavili dobra pa im ipak nije žao zbog toga, niti imaju volje za naknadu ili vraćanje ljudima koje su prevarili ili opljačkali, iako bi ih mogli vratiti i tako nadoknaditi nepravdu kad bi htjeli. No kako oni znaju i misle u sebi da ne mogu zadržati te stvari zauvijek, tako daju dio svojih pogrešno pribavljenih dobara za crkve i samostane kao da Me žele umiriti svojim poklonom. No ostala dobra koja su pravilno zarađena, oni zadržavaju za svoje potomke. To Me uistinu ne veseli.
Onaj tko Mi želi ugoditi svojim darovima, trebao bi prvo imati volju postati bolji i popraviti se, a potom činiti dobra djela koja može. Također bi morao plakati i žaliti zbog svih zlih stvari i djela koja je počinio te potom nadoknaditi ako može; ako ne može, mora imati volju za nadoknađivanjem svih prijetvorno zarađenih dobara. On stoga treba posvetiti veliku pažnju tome da više nikad ne počini takve stvari. No ako nije moguće naći svakoga kome treba vratiti nezakonito zarađena dobra, onda bi ih on mogao dati Meni, jer Ja mogu isplatiti svakome ono što je njegovo. Ako on to ne može vratiti, ali ima namjeru poniziti se i popraviti preda Mnom sa slomljenim srcem, tada sam dovoljno bogat da bih mogao to nadoknaditi svima koji su bili prevareni, bilo u ovom svijetu, bilo u sljedećem koji tek dolazi.
Želim ti objasniti značenje ove kuće koju želim sagraditi. To je kuća života u čistoći i Ja, koji sam stvorio sve stvari i kroz kojega su sve stvari stvorene i postoje, Ja sam njezin temelj. Postoje četiri zida ove kuće. Prvi je Moja pravednost, po kojoj ću suditi onima koji djeluju neprijateljski prema toj kući. Drugi je zid mudrost kojom ću prosvijetliti graditelje Moje kuće svojim znanjem i razumijevanjem. Treći je zid Moja snaga, kojom ću ih ojačati protiv đavlovih iskušenja. Četvrti je zid Moja milost, koju prima svatko tko moli za nju. U tom su zidu vrata milosti kroz koja će svatko tko moli za kuću, biti prihvaćen u nju. Krov ove kuće ljubav je kojom Ja prekrivam grijehe onih koji Me vole, tako da im neće biti suđeno za njihove grijehe. Prozor na krovu, s pomoću kojeg ulazi sunce, jest promišljanje i razmatranje Moje milosti, te kroz toplinu Mojega Božanstva ulazi i dolazi do graditelja kuće. No to da zid mora biti čvrst i širok znači da nitko nije sposoban potkopati Moje riječi ili ih zbaciti. To da zid mora biti umjerene visine znači da se Moja mudrost dijelom može shvatiti i uvidjeti, no nikad potpuno. Jednostavni, no čisti prozori znače da su Moje riječi jednostavne, no ipak kroz njih svjetlost božanskog znanja pada na svijet. Umjereno visok krov znači da će Moje riječi biti objavljene, ali na razumljiv način tako da se mogu lako shvatiti i razumjeti.“
Riječi našeg Boga i Stvoritelja Njegovoj nevjesti o veličanstvenosti Njegove snage, mudrosti i kreposti te o tome kako oni, koje se sad naziva moćnima i mudrima, najviše griješe protiv Njega.
19. poglavlje
„Ja sam Stvoritelj nebesa i zemlje. Imam tri osobine: Ja sam najmoćniji, najmudriji i najkreposniji. Ja sam, naime, toliko moćan da Me svi anđeli na Nebu slave, demoni u paklu ne usude se podignuti pogled prema Meni, a svi elementi pokoravaju se Mojim zapovijedima. Ja sam također toliko mudar da nitko ne može mjeriti dubinu Moje mudrosti niti ju razumjeti, i imam tako velik uvid da znam sve što je bilo i sve što će biti. Ja sam uz to toliko razuman da niti jedan mali crv, ili bilo koja druga životinja, koliko god ružno mogla izgledati, nije stvorena bez razloga. Također sam toliko krepostan da sve dobro teče iz Mene kao iz dobrog izvora, i sva slatkoća proizlazi iz Mene kao iz dobrog vina. Zato nitko ne može biti tako moćan, mudar niti krepostan bez Mene.
I zato moćni ljudi svijeta vrlo mnogo griješe protiv Mene, jer Ja sam im dao snagu i moć kako bi me mogli hvaliti i slaviti: no oni su čašću nagradili sebe, kao da je imaju od sebe. Ti jadni nesretnici ne shvaćaju svoju vlastitu bespomoćnost: jer da sam Ja na njih poslao i najmanju bolest, oni bi smjesta klonuli i sve bi im postalo bezvrijedno. Pa kako bi se onda oni mogli suprotstaviti Mojoj snazi i moći ili vječnim mukama? No čak i više oni, za koje se sada govori da su mudriji od ostalih, griješe protiv Mene. Jer ja sam im dao umne snage, razumijevanja i mudrosti kako bi me mogli voljeti, no oni ne žele razumjeti ništa drugo osim onog što je za njihovo privremeno dobro i pohlepu. Oni imaju oči na stražnjoj strani svojih glava i gledaju samo na svoje vlastite požude i zadovoljstva te su tako slijepi u služenju Meni da ne zahvaljuju Meni, koji sam im sve dao. Jer nitko, ni dobar ni loš, ne bi mogao razumjeti išta bez Mene, iako Ja dopuštam opakima da svoju volju usmjere svojim žudnjama. Štoviše, nitko ne može biti krepostan bez Mene.
Zato sada mogu upotrijebiti riječi izreke koju svatko obično navodi: 'Strpljivog čovjeka svatko prezire.' Zbog toga Me čovječanstvo sada vidi kao sasvim ludog zbog Moje strpljivosti, i zato Me sada svatko prezire. Ali jao njima kada Moje vrijeme strpljenja prođe i kada budu upoznali Moj sud! Oni će tada preda Mnom biti poput blata koje pada u najdublje dubine i ne zaustavlja se dok ne dođe do najnižeg dijela pakla.“
Ugodan razgovor između Djevice Majke i Sina te s nevjestom, i o tome kako bi se nevjesta trebala pripremiti za vjenčanje.
20. poglavlje
Majka Božja, Djevica Marija, pojavi se govoreći svojemu Sinu: „O, Moj Sine, ti si Kralj slave. Ti si gospodar iznad svih gospodara. Ti si stvorio nebo i zemlju i sve stvari u njima. Stoga, neka se svaka Tvoja želja ispuni, neka bude sva Tvoja volja!“
Sin odgovori: „Jedna drevna izreka kaže da ono što netko mlad nauči u svojoj mladosti, čuva za svoju starost. Tako si i Ti, Moja draga Majko, od svoje mladosti naučila slijediti Moju volju i predati svu svoju volju radi Mene. Zato si napravila dobro kad si rekla: 'Neka mi bude po volji Tvojoj.' Ti si poput dragocjenog zlata koje je stavljeno na tvrdi nakovanj i kovano, jer Ti si bila kovana svakom vrstom nevolje, a kroz Moju patnju ti si podnijela više boli nego itko ikad prije. Jer kad je Moje srce prepuklo od nasilne boli i gorčine na križu, i Tvoje srce bilo je ranjeno kao najoštrijim čelikom, a Ti bi dopustila i da bude rasječeno na komade da je takva bila Moja volja. Ali čak i da si bila u mogućnosti zaustaviti Moju patnju i zahtijevati Moj život, ipak nisi to željela ako to nije bila Moja volja. Zato si dobro napravila kad si rekla: 'Neka bude volja Tvoja.'“
Nakon toga Djevica Marija reče nevjesti Božjoj: „Nevjesto Mojega Sina, ljubi Mojega Sina jer On voli tebe, i časti Njegove svece koji stoje u Njegovoj nazočnosti, jer oni su poput bezbrojnih zvijezda čija se svjetlina i blistavost ne mogu usporediti ni sa kojim svjetovnim svjetlom. Kao što svjetlost svijeta odudara od tame, još i više svjetlo svetaca odudara od svjetla ovog svijeta. Uistinu, kažem ti da, kad bi se sveci mogli vidjeti u njihovoj blistavosti kakvi zaista jesu, nijedno ljudsko oko ne bi moglo počivati na njima ne izgubivši vid i život.“
Nakon toga Sin Božji govoraše svojoj nevjesti i reče: „Moja nevjesto, trebala bi imati četiri osobine: prvo, trebala bi biti spremna za vjenčanje s Mojim Božanstvom u kojem se ne može naći tjelesnih požuda, već samo najslađa duhovna žudnja, ona koja je dolična Bogu da je ima s kreposnom dušom. Ljubav prema tvojoj djeci, tvojim prijateljima ili tvojim privremenim posjedom ne bi te smjela odvlačiti od Moje ljubavi. Neka se ne dogodi tebi ono što se dogodilo onim lakomislenim djevicama koje nisu bile spremne kad ih je gospodar htio pozvati na vjenčanje pa zato više nisu bile pozvane.
Drugo, trebaš vjerovati Mojim riječima, jer Ja sam Istina i iz Mojih usta nije nikad izašlo ništa osim istine te nitko u Mojim riječima ne može naći ništa osim istine. Katkad ono što kažem ima neko duhovno značenje, a katkad mislim izričito ono što riječi kažu pa Moje riječi moraju biti shvaćene takve kakve jesu, bez ikakva tumačenja. Stoga Me nitko ne može s pravom optužiti za laganje.
Treće, trebaš biti pokorna kako bi napravila pravednu pokoru i popravila se u svim dijelovima tijela kojima si griješila; jer iako sam milosrdan, neću se suzdržati od pravde. Stoga se pokori s poniznošću i zadovoljstvom onima prema kojima si obvezna pokoravati se, tako da ne činiš čak ni stvari koje izgledaju korisne i razumne za tebe ako su protivne pokornosti. Jer bolje je predati svoju volju radi pokornosti, čak i kad je dobra, te slijediti volju svoga nadređenog sve dotle dok to ne ide protiv spasenja duša ili je na bilo koji drugi način nerazumno.
Četvrto, trebaš biti ponizna, jer ti si združena u duhovnom braku. Stoga budi ponizna i skromna pri dolasku tvojega ženika. Tvoja sluškinja treba biti trezvena i suzdržana, što znači da se tvoje tijelo mora suzdržavati od svih prekomjernih stvari i biti dobro disciplinirano. Jer ti ćeš postati plodna duhovnim potomstvom za korist i dobro mnogih, baš kao što se izdanak kalemi na suhu stabljiku i učini da stabljika procvjeta; tako ćeš ti kroz Moju milost nositi plodove i cvjetati. Moja će te milost veseliti i opijati, i cijelo će se mnoštvo u Raju radovati zbog slatkog vina koje ću ti Ja dati. Ne smije ti nedostajati povjerenja u moju dobrotu.
Uvjeravam te da ćeš se ti, baš kao što su se Zaharija i Elizabeta radovali u svojim dušama neizrecivom radošću zbog obećanja o budućem djetetu, radovati zbog Moje milosti koju ti želim dati, a usto će se i drugi radovati kroz tebe. S njima dvojima, Zaharijom i Elizabetom, razgovarao je anđeo; ali Ja, Bog i Stvoritelj anđela, želim govoriti tebi. Njih dvoje, Zaharija i Elizabeta, rodili su Mojega najdražeg prijatelja Ivana, no želim da Mi se mnogo sinova rodi kroz tebe, ne od tijela, već od duha. Uistinu, kažem ti, Ivan je bio poput trske ili cvijeta punog slatkoće i meda, jer nikad nije ništa nečisto ili prekomjerno ušlo u njegova usta i nikad nije primio životne potrepštine više od onoga koliko je trebao. Ni sjeme nikad nije izašlo iz njegova tijela i zato ga se s pravom može zvati anđelom i djevcem, zbog božanskoga života koji je živio.“
Riječi ženika Njegovoj nevjesti u kojima je najizvrsnija prispodoba o čarobnjaku, kojom je đavao domišljato označen i opisan.
21. poglavlje
Ženik Kraljevstva nebeskog, Isus, govoraše svojoj nevjesti u prispodobi prikazavši primjer žabe i reče: 'Bijaše jednom vračar koji je imao najsjajnije zlato. Običan i ugodan čovjek dođe k njemu i poželi kupiti to zlato od njega. Vračar reče tom čovjeku: 'Nećeš dobiti to zlato osim ako mi ne daš bolje zlato i u većoj količini.' Čovjek reče: 'Imam toliku veliku želju za tvojim zlatom da ću ti radije dati što želiš nego da ga izgubim.' Onda dade vračaru bolje zlato i u većoj količini te primi sjajno zlato od njega i stavi ga u sanduk, misleći kako će sebi od njega napraviti prsten za svoj prst.
Nakon kratkog vremena vračar priđe tom običnom čovjeku i reče: 'Zlato koje si kupio od mene i stavio u svoju kutiju nije zlato, kako si mislio, nego najružnija žaba. Ona je bila čuvana u mojoj škrinji i hranjena mojom hranom. A kako bi ti to provjerio i znao da je to istina, možeš otvoriti sanduk i vidjet ćeš kako će žaba skočiti u moju škrinju gdje se čuvala.' Kad je čovjek htio otvoriti sanduk i provjeriti je li to bila istina, u sanduku se pojavi žaba. Poklopac sanduka bijaše visio na četiri šarke koje su bile pred to da se uskoro slome i otpadnu. Čim je poklopac sanduka bio otvoren, žaba spazi vračara i skoči u njegov sanduk.
Kad sluge i prijatelji tog običnog čovjeka to bijahu vidjeli, rekoše mu: 'Gospodaru, najfinije zlato u toj je žabi, a ako ga želiš, lako možeš doći do njega.' Čovjek im reče: 'Kako ga mogu dobiti?' Oni mu odgovoriše: 'Da netko uzme oštro i usijano koplje te ga ubode u šuplji dio u žabinim leđima, brzo bi izvadio zlato van. No ako on ne može naći nikakvu šupljinu u žabi, onda bi trebao, s najvećom snagom i naprezanjem, zariti svoje koplje u nju pa ćeš tako dobiti natrag zlato koje si kupio.'
Tko je taj vračar ako ne đavao, potičući i savjetujući čovječanstvo na tjelesne požude i počasti, što nije ništa drugo nego ispraznost i uništenje? On obećava da je lažno istinito i čini da istinito izgleda kao da je lažno. On posjeduje to najdragocjenije zlato, što je zapravo duša, koju sam Ja, kroz Moju božansku moć, stvorio dragocjenijom od svih zvijezda i planeta. Ja sam je stvorio besmrtnom i neprolaznom i Meni dražom od ičega te sam za nju pripremio mjesto vječnog počinka sa Mnom. Otkupio sam je od nasilja đavla boljim i vrjednijim zlatom kad sam dao svoje vlastito tijelo za nju, čisto od bilo kakvog grijeha, te trpio tako gorku muku da niti jedan od Mojih udova nije bio bez boli. Smjestio sam otkupljenu dušu u tijelo kao u sanduk do vremena kad ću je dovesti u nazočnost svoje božanske časti i slave u Kraljevstvo nebesko. Ali sada otkupljena duša čovjeka postade poput najružnije i bestidne žabe, skačući u svojoj bahatosti i živeći u nečisti kroz svoju putenost. Ona je od Mene uzela Moje zlato, to jest svu Moju pravdu.
Zato Mi đavao može s pravom reći: 'Zlato koje si kupio nije zlato nego žaba, hranjena u škrinji moje požude. Stoga odvoji tijelo od duše i vidjet ćeš da će skočiti ravno u škrinju moje požude u kojoj se hranila.' Moj odgovor je ovo: 'Budući da je žabu odvratno gledati, užasno slušati, da je na dodir otrovna te da Mi ne donosi nikakvo dobro, niti zadovoljstvo ili utjehu, već to čini samo tebi, u čijoj je škrinji uzgajana, možeš ju imati jer je po pravu tvoja. I kada se vrata otvore, to jest kad se duša odvoji od tijela, ona će letjeti ravno k tebi da bi ostala s tobom za svu vječnost.'
Takva je duša čovjeka o kojoj ti govorim. Ona je zaista poput najbezvrjednije žabe, pune nečistoće i požude, uzgajane u đavlovoj škrinji. Njenom sanduku, to jest njegovu tijelu Ja se približavam kako mu dolazi smrt. Sanduk visi na četiri šarke koje će uskoro otpasti, jer njegovo se tijelo podupire četirima stvarima: poimence, snagom, ljepotom, mudrošću i vidom, koji su svi sada počeli slabjeti i iščezavati za njega. Kad se njegova duša počne odvajati od njegova tijela, ona smjesta leti k đavlu na čijem je mlijeku uzgojena, to jest na njegovoj požudi, jer je zaboravila Moju ljubav iz koje sam preuzeo na sebe patnju i bol koju je ona zaslužila. Ona ne uzvraća ljubavlju na Moju ljubav i uskraćuje Mi Moje vlasništvo na koje imam pravo, jer bi Me trebala voljeti više nego ikoga zato što sam je otkupio. No ona nalazi veće zadovoljstvo u đavlu. Glas njezine molitve je poput glasa žabe, a njezina pojava odbojna je i odvratna u Mojim očima. Njezine uši neće nikad čuti Moju radost, a njezina otrovana osjetila nikad neće osjetiti Moje Božanstvo.
No Ja sam još uvijek milosrdan i ako bi itko dotakao svoju dušu, čak iako je nečista, te ju ispitao kako bi vidio ima li u njoj imalo grižnje savjesti ili dobre volje, i zabio oštro i goruće koplje u svoj um, što znači strah od Mojega teškog suda, onda bi još uvijek mogao naći Moju milost ako bi Me samo htio slušati. A ako u njemu i nema grizodušja i ljubavi, još uvijek ima nade ako ga netko probode oštrim i gorkim popravljanjem i strogim prekoravanjem. Jer dok god duša živi s tijelom, Moja je milost otvorena i spremna za svakoga.
Stoga razmotri kako sam Ja umro zbog svoje ljubavi, a ipak Mi nitko ne uzvraća ljubavlju, nego Mi čak i oduzimaju ono što po pravu pripada Meni; jer bilo bi uistinu pravedno da ljudi popravljaju svoje živote razmjerno boli i patnji za njihovo otkupljenje. No sada oni žele živjeti još gore, razmjerno gorkoj boli i smrti koje sam trpio kad sam ih otkupljivao; i što im više pokazujem mrskost i ružnoću grijeha, oni još drskije žele griješiti. Gledaj zato i razmatraj kako se Ja ne razljutim bez razloga, jer oni su promijenili Moju milost u gnjev. Ja sam ih otkupio od grijeha, a oni se još više predaju grijehu.
Ali ti, moja nevjesto, daj Mi ono što si Mi obvezana dati, odnosno čuvaj svoju dušu čistom za Mene, jer Ja sam umro za tebe kako bi je mogla očuvati čistom za Mene.“
Najljepše pitanje Majke za nevjestu, ponizni odgovor nevjestin Majci i Majčin koristan odgovor nevjesti, te o poboljšavanju dobrih ljudi među zlima.
22. poglavlje
Majka Božja govoraše nevjesti svoga Sina, rekavši: „Ti si nevjesta Mojega Sina. Reci Mi što ti je na umu i za što moliš.“ Nevjesta odgovori: „Moja Gospo, ti to vrlo dobro znaš, jer znaš sve stvari.“ Onda Sveta Djevica reče: „Iako ja znam sve stvari, voljela bih čuti kako Mi govoriš dok oni koji stoje ovdje nazočni slušaju.“ Nevjesta kaže: „Moja Gospo, bojim se dviju stvari: Prvo, zbog svojih grijeha, zbog kojih ne plačem niti se popravljam koliko bih htjela. Drugo, žalosna sam jer su neprijatelji Tvojega Sina tako brojni.“
Onda Djevica Marija odgovori: „Za ovo prvo dajem ti tri lijeka: Prvo, promisli o tome kako sve stvari koje imaju duh, kao što su žabe i druge životinje, katkad imaju nevolje, a ipak njihovi duhovi ne žive vječno već umiru s tijekom. No tvoja duša i svaka ljudska duša živi zauvijek. Drugo, misli o milosti Božjoj, jer nema čovjeka koji je toliko grešan da njegov grijeh nije odmah oprošten ako samo moli za Božji oprost s namjerom da se popravi i s istinskim kajanjem za svoje prijašnje grijehe. Treće, misli i predočavaj si kako je velika slava duše kada živi zauvijek s Bogom i u Bogu.
I za ovo drugo, naime, to kako su Božji neprijatelji tako brojni, dajem ti tri lijeka: Prvo, razmotri kako je tvoj Bog i tvoj i njihov Stvoritelj i sudac nad njima, te da Mu oni nikada neće ponovno suditi, iako On sada strpljivo i privremeno podnosi njihovu zlobu. Drugo, razmotri kako su oni sinovi prokletstva i kako će za njih biti teško i nepodnošljivo gorjeti u paklu za cijelu vječnost. Oni su poput najopakijih sluga koji će izgubiti nasljedstvo Kraljevstva nebeskog, dok će sinovi uživati nasljedstvo. No sada ćeš možda reći: 'Ne bi li im tko trebao propovijedati?' Da, svakako bi im se trebalo propovijedati! Razmisli kako se često dobri ljudi nađu među zlima, a kako se sinovi zla katkad okrenu od dobra, baš kao rastrošni sin koji je zatražio svoj dio nasljedstva od svojega oca i otišao u udaljeno kraljevstvo te živio zlim životom. No katkad ih kroz propovijedanje obuzme grižnja savjesti i vraćaju se Ocu, a Njemu su još više dobrodošli, kao da nikad nisu griješili. Stoga bi se posebice njima trebalo propovijedati, jer iako propovjednik vidi skoro samo zle ljude, on ipak u sebi misli: 'Možda su među njima neki koji će postati sinovi Mojega Gospodina; zato ću propovijedati njima.' Ova vrsta propovjednika primit će najveću nagradu. Treće, razmotri kako je pokvarenima življenje dopušteno kao jedna proba za dobro, tako da, ako su ožalošćeni zbog ponašanja pokvarenih, mogu biti nagrađeni plodom strpljivosti, kako ćeš to bolje razumjeti kroz sljedeću prispodobu.
Ruža slatko miriši, lijepa je za gledanje, meka na dodir, a ipak raste samo među trnjem koje je oštro na dodir, strašno za gledanje te nema ugodan miris. Slično tome, dobri i pravedni ljudi, iako su blagi u svojoj strpljivosti, divni u svojim vrlinama te slatko mirišu svojim dobrim primjerom, ipak ne mogu biti usavršeni ili iskušani osim među zlima. Ponekad trn štiti ružu da ne bi bila ubrana prije nego što procvjeta; slično tome, zli daju dobrima prigodu i razlog da ne posrnu u grijeh, a katkad su dobri ograničeni njihovom zlobom tako da ne padnu u neskromno veselje ili požudu ili bilo koji drugi grijeh. Vino nikada neće postati dobro ako nije spremljeno kako bi se talog slegnuo, niti će dobri i pravedni zadržati i napredovati u vrlinama ako nisu iskušani napastima i progonima od strane nepravednih. Zato drage volje podnosi neprijatelje Mojeg Sina i upamti da je On njihov sudac te ih da On, ako pravda traži da ih se sve uništi, može sve istrijebiti u trenutku. Zato ih podnosi dok god ih On podnosi.“
Riječi Krista Njegovoj nevjesti o prijetvornom čovjeku, koji se zove neprijatelj Boga, te o njegovu licemjerju i svim njegovim osobinama.
23. poglavlje
„Taj se čovjek ljudima pokazuje kao dobro odjeven, snažan i privlačan čovjek, koji je hrabar u bitci svojega Gospodina, no kad se s njegove glave skine kaciga, on je ružan i odvratan za gledanje te neupotrebljiv za rad. Njegov mozak izgleda ogoljen. Njegove uši su mu na čelu i oči u njegovu vratu. Njegov je nos rascijepljen, a oba obraza upala kao u mrtvog čovjeka. Na desnoj strani njegova brada i pola njegovih usana otpali su, tako da na desnoj strani nije ostalo ničeg osim grla koje izgleda potpuno nepokriveno. Njegova su prsa puna gmižućih crva, a ruke poput dviju zmija. Najotrovniji škorpion živi u njegovu srcu. Njegova su leđa poput nagorjelog ugljena. Njegova je utroba smrdljiva i trula poput gnojem prepunog nečistog mesa. Njegova su stopala mrtva i beskorisna za hodanje.
Reći ću ti što ovo sve označava. Izvana on izgleda ljudima kao da se odlikuje dobrim navikama, mudrošću i hrabrošću u služenju i slavljenju Mene, no on nipošto nije takav. Jer ako se kaciga makne s njegove glave, odnosno kad bi se ljudima pokazalo kakav je zaista duhovno u svojoj duši, on bi bio ružniji od svih ljudi. Njegov je mozak ogoljen jer njegovi glupi običaji i nepristojnosti jasno pokazuju dobrim ljudima da on nije vrijedan takvih počasti. Jer da mu se Moja mudrost svidjela, on bi shvaćao koliko je njegova čast veća nego čast drugih, te bi se pomoću toga odjenuo u najstrože ponašanje i božanske vrline u usporedbi s drugima.
Uši su mu na čelu jer, umjesto da ima poniznosti, zbog svojeg velikog dostojanstva, u tome što je svjetlosti za druge kako bi ih učio dobre stvari, on samo želi slušati o svojoj vlastitoj uzvišenosti i slavi, time postajući toliko ponosan da samo želi da ga svi zovu velikim i dobrim. On ima oči u svojem vratu jer su sve njegove misli okrenute prema sadašnjem umjesto prema vječnom. On misli o tome kako da ugodi ljudima i o zahtjevima tjelesnih potreba, ali ne kako može obradovati Mene i koristiti dušama. Njegov je nos rascijepljen jer je izgubio sve razumno rasuđivanje kako bi mogao vidjeti i razlikovati grijeh i krepost, svjetovnu i vječnu čast, svjetovna i vječna bogatstva, kratka zadovoljstva svijeta i vječna zadovoljstva.
Njegovi su obrazi upali, što znači da je sve štovanje koje bi morao imati prema Meni, s ljepotom kreposti kojom bi Mene mogao obradovati, potpuno mrtvo za služenje Meni: jer on se srami griješiti pred ljudima, ali ne preda Mnom. Jedan je dio njegove jagodične kosti i usana otpao, tako da ništa nije ostalo osim njegova grla, jer je imitiranje Mojega djelovanja i propovijedanje Mojih riječi, dodano božanskoj i vatrenoj molitvi, potpuno otpalo od njega, tako da ništa nije ostalo osim njegova proždrljivog grla. Ali imitirati pokvarene i biti umiješan u svjetovne poslove njemu sveukupno izgleda zdravo i lijepo.
Njegova prsa puna su crva, jer u njegovim prsima, gdje bi trebalo biti prisjećanje na Moju patnju te misli i razmatranja Mojih djela i zapovijedi, postoji samo briga za stvarima svijeta sa željom i pohlepom svijeta, koje su poput crva koji proždiru njegovu savjest, tako da on ne misli o duhovnim ili božanskim stvarima. U njegovu srcu, gdje bih Ja volio obitavati i gdje bi trebala biti Moja ljubav, sada sjedi najgori škorpion s oštrim repom te primamljivim licem i jezikom; jer ugodne i razborite riječi izlaze iz njegovih usta, ali njegovo srce puno je nepravde i prijevare, zato što ne brine ako Crkva koju on nadgleda bude uništena dok god on može ostvarivati svoju volju.
Njegove su ruke poput dviju zmija, jer u svojoj zlobi on pruža svoje ruke prema prostodušnima i zove ih k sebi s jednostavnošću, ali čim dobije prikladnu prigodu, on uzrokuje njihov kukavni pad. Poput zmije on se smota u prsten, jer skriva svoju zlobu i nepravednost tako da jedva itko može shvatiti njegove izdajničke planove. U Mojim očima on je poput najopakije zmije, jer kao što je zmija gnjusnija nego ijedna druga životinja, tako je i on ružniji u Mojim očima nego ijedan drugi čovjek, jer on ne računa na Moju pravdu i smatra da sam poput čovjeka koji ne želi pravedno suditi.
Njegova su leđa poput ugljena, a trebala bi biti poput slonovače, jer bi njegova djela trebala biti moćnija i čišća od drugih kako bi mogao bolje nositi slabe kroz svoju strpljivost i svoj primjer dobrog života. No on je sada poput ugljena jer je previše nestrpljiv da bi mogao podnijeti jednu riječ u Moju čast osim ako od toga nema koristi. Pa ipak on svijetu izgleda moćno. Stoga, kad on misli da stoji, past će jer je za Mene i Moje svece odvratan i beživotan poput ugljena.
Njegova utroba zaudara jer Meni njegove misli i žudnje zaudaraju poput trulog mesa zadahom koji nitko ne može podnijeti. Niti jedan od Mojih svetaca ne podnosi ga, nego svi okreću lice od njega i traže sud za njega. Njegova su stopala mrtva. Njegova su dva stopala dva naloga za njega preda Mnom, a to je njegova volja da se popravi zbog grijeha koje je počinio i njegova volja da čini dobra djela. No ta su stopala potpuno mrtva u njemu jer je srž ljubavi u njemu potrošena i ništa nije ostalo u njemu osim otvrdnulih kostiju. I on tako stoji preda Mnom. Ipak, dok god je duša s tijelom, on može pronaći Moju milost.“
OBJAŠNJENJE
Sveti Lovro pojavio se i rekao: „Kad sam ja bio na svijetu, imao sam tri stvari: svoju čistoću, milost za svoga susjeda i Božju ljubav. Stoga sam vatreno propovijedao riječ Božju, mudro raspodjeljivao dobra Crkve i s radošću trpio pokoru, vatru i smrt. Ali ovaj biskup podnosi i pravi se da ne primjećuje neumjerenost svećenstva te darežljivo raspodjeljuje dobra Crkve bogatima i pokazuje ljubav samo prema sebi i svojim vlastitim prijateljima. Zato mu ja proglašavam da se najlakši oblak upravo uzdigao prema nebesima, ali crni ga je dim prekrio tako da ga mnogi ne mogu vidjeti. Taj je oblak molitva Majke Božje za Svetu Crkvu. Plamen pohlepe, bezbožnosti i nepravednosti tako ga je pomračio da milost Majke Božje ne može lako ulaziti u srca nesretnih. Stoga neka se biskup brzo obrati u božansku ljubav ispravivši sebe i sebi podređene, koreći ih svojim dobrim primjerom i riječju te ih vodeći u bolji život. Ako ne bude tako, on će osjetiti ruku suca, koja je njegova osveta i pravda, a njegova će crkva biti očišćena vatrom i mačem te pogođena pljačkom i jadom, tako da će trebati mnogo vremena dok je netko ne utješi.“
Riječi Boga Oca pred vojskom Kraljevstva nebeskog te odgovor Sina i Majke Ocu na pitanje o milosti za kćer, to jest za Crkvu.
24. poglavlje
Bog Otac govoraše dok je cijela vojska nebeska slušala, i reče: „Pred svima vama žalim se što je Moja kći predana čovjeku koji ju muči vrlo mnogo i bez mjere, lomeći njezina stopala u kladama tako teško da je sva moždina izašla iz njezinih stopala. “Sin mu odgovori: „Oče, ona je ta koju sam otkupio svojom krvlju i uzeo je sebi za ženu, ali sada je tako okrutno zlostavljana.“ Onda govoraše Majka Božja i reče: „Ti si moj Bog i moj Gospodin, i u Mojemu tijelu nalazili su se udovi Tvojega blagoslovljenog Sina, koji je Tvoj istinski Sin i Moj istinski Sin. Na zemlji Tebi ništa nisam odbila. Imaj milosti prema svojoj kćeri zbog Mojih molitvi.“
Nakon toga govorahu anđeli, rekavši: „Ti si naš Gospodin i Stvoritelj; u Tebi mi posjedujemo svaku dobru stvar i ne trebamo ništa doli Tebe. Mi smo se svi radovali kada si objelodanio svoju nevjestu, ali sada smo s pravom žalosni jer je ona predana u ruke najgorem čovjeku koji ju vrijeđa svim vrstama izrugivanja i zlostavljanja. Imaj milosrđa prema njoj radi svojega velikog milosrđa, jer njezina je nevolja velika, i nema nikoga drugoga tko bi je utješio i spasio osim Tebe Gospodine, Bože Svemogući.“
Potom Bog Otac odgovori Sinu, rekavši: „O moj Sine, Tvoje tugovanje je Moje tugovanje, Tvoja riječ je Moja riječ, Tvoja djela Moja djela. Ti si u Meni i Ja sam u Tebi nerazdvojivo. Budi volja Tvoja!“ Nakon toga On reče Majci Sina: „Budući da Me nisi ni u čemu odbila na zemlji, neću Ti odbiti ništa na nebu i Tvoja će se volja ispuniti.“ Tada On reče anđelima: „Vi ste Moji prijatelji, a vatra vaše ljubavi gori u Mojem srcu. Zato ću zbog vaših molitvi imati milosti prema svojoj kćeri.“
Riječi Stvoritelja Njegovoj nevjesti o tome kako Njegova pravda podnosi zle ljude zbog trostrukog razloga i kako Njegova milost štedi zlo zbog trostrukog razloga.
25. poglavlje
„Ja sam Stvoritelj nebesa i zemlje. Čudila si se, Moja nevjesto, zašto sam tako strpljiv sa zlima. To je zato što sam milosrdan: jer Moja pravda ih podnosi i pošteđuje zbog trostrukog razloga i Moje ih milosrđe pošteđuje zbog trostrukog razloga. Prvo, Moja ih pravda podnosi zato da njihovo vrijeme može biti u potpunosti dovršeno. Jednako kao što bi se pravednog kralja moglo pitati, ako drži nekoga utamničenog, zašto ga ne usmrti, a on odgovori: 'Zato što još nije vrijeme za istragu suda gdje ju se može čuti, jer bi oni koji čuju tako mogli biti upozoreni.' Tako Ja podnosim zle sve dok ne dođe vrijeme da njihovu zloću svi upoznaju. Nisam li Ja prorokovao Šaulovo odbijanje, da će biti protjeran iz svojeg kraljevstva te zbačen s prijestolja znatno prije nego što je to postalo poznato ljudima? A podnosio sam ga dugo vremena, kako bi se njegova zloba pokazala i dokazala drugima. Drugo, zbog malog broja dobrih djela koja zli naprave, za koja bi trebali biti nagrađeni čak i do zadnjeg novčića, neće biti ni najmanjeg dobra koje su napravili za Mene koje će proći nenagrađeno; ovdje će primiti svoju plaću za dobro koje su napravili. Treće, kako bi se otkrila Božja slava i strpljivost. Zbog tog sam razloga podnosio Pilata, Heroda i Judu iako su bili zli i prokleti. I ako se itko pita zašto podnosim ovu ili onu osobu, neka se osvrne na Judu i Pilata.
Moje milosrđe također pošteđuje zle zbog trostrukog razloga: prvo, zbog Moje velike ljubavi, jer će njihova vječna muka biti duga. Iz toga razloga, zbog Moje velike ljubavi, podnosim ih do posljednjeg trenutka, tako da će njihova muka biti odgođena za dugo produljenje vremena ovdje na svijetu. Drugo, tako da bi njihovu narav potrošio grijeh, jer grijeh troši ljudsku narav, a oni bi doživjeli tjelesnu smrt mnogo gorče da je njihova narav zdravija i jača. Jer zdrava narav umire dužom i gorčom smrću. Treće, radi poboljšanja i snage dobrih ljudi te obraćenja nekih od zlih. Jer kad dobre i pravedne ljude muče zli, to koristi dobrima i pravednima jer im pomaže da se suzdrže od grijeha ili da zavrijede veću zaslugu.
Slično tome, zli katkad žive za dobro drugih zlih osoba. Jer kada se zli osvrnu na pad, pokvarenost i gnjusna djela nekih ljudi, oni misle u sebi i kažu: 'Što nam dobroga čini slijediti ih ili živjeti poput njih? Dok god je naš Gospodin tako strpljiv, bolje nam je pokajati se.' I na taj način oni Mi se katkad vrate, jer se boje činiti stvari koje su ovi zli ljudi činili, a njihova im savjest govori kako ne bi trebali činiti te stvari. Zato je rečeno da, ako je nekoga ubo škorpion, on može biti izliječen pomazanjem uljem u kojem je uginuo drugi gmizavac. Na isti način katkad je neka zla osoba, koja vidi drugu osobu, također zlu, kako pada i zadržava svoju nepravednost i taštinu, pogođena kajanjem za svoje grijehe i izliječena milosrđem i milošću Boga.
Riječi anđeoske vojske o slavi Boga, i o tome kako bi djeca bila rađana da prvi roditelji nisu sagriješili, i o tome kako je Bog pokazao čuda ljudima kroz Mojsija te također kasnije kroz sebe svojim vlastitim dolaskom; i o kvarnosti tjelesnog braka u ovo vrijeme, i uvjetima duhovnog braka.
26. poglavlje
Anđeoska vojska viđena je kako stoji ispred Boga, i cijela je vojska govorila: „Hvaljen i slavljen budi Ti, Gospodine Bože, koji si bio i jesi bez kraja! Mi smo Tvoji sluge i mi Te hvalimo i slavimo iz trostrukog razloga: Prvo, zato što si nas Ti stvorio da se radujemo s Tobom i dao nam neopisivu svjetlost da se u njoj radujemo zauvijek. Drugo, zato što su sve stvari stvorene i održavane Tvojom dobrotom i postojanošću, i sve stvari stoje prema Tvojoj volji i opstaju kroz Tvoju riječ. Treće, zato što si stvorio čovječanstvo i utjelovio se u ljudskosti za njihovu dobrobit. Radujemo se u velikoj mjeri zbog te Ljudskosti te također zbog Tvoje najčednije Majke koja je bila dostojna nositi Tebe, kojega nebesa ne mogu pojmiti ni obuhvatiti. Stoga su Tvoja čast i blagoslov iznad svih stvari za dostojanstvo anđela koje si Ti uzvisio uvelike u slavi. Neka Tvoja beskrajna vječnost i postojanost budu nad svim stvarima koje jesu i mogu biti postojane! Neka Tvoja ljubav bude nad čovječanstvom koje si Ti stvorio! O, Gospodine Bože, Tebe se jedinog treba bojati zbog Tvoje silne moći, Tebe jedinog treba željeti zbog Tvoje silne ljubavi, Tebe jedinog treba voljeti zbog Tvoje postojanosti. Neka sva slava i čast budu Tvoje zauvijek bez kraja. Amen!“
Tad naš Gospodin odgovori: „Vi Me slavite dostojno za svako stvoreno stvorenje. Ali, recite Mi, zašto Me hvalite za čovječanstvo koje Me isprovociralo do gnjeva više nego ijedno drugo stvorenje? Stvorio sam ga plemenitijim i dostojanstvenijim od svih donjih stvorenja pod nebom, i jesam li za ikoga drugog trpio takve uvrede kao za čovječanstvo, i nitko nije otkupljen na tako velik trošak. Ili koje se stvorenje ne pridržava svoga stvorenog reda osim čovjeka? On mi nanosi više žalosti nego ijedno drugo stvorenje. Jer kao što sam stvorio vas da me slavite i štujete, tako sam stvorio i čovjeka da me poštuje. Dao sam mu tijelo kao duhovni hram, i stvorio sam i smjestio dušu u nj poput prekrasnog anđela, jer ljudska duša ima moć i snagu kao anđeo. U tom hramu Ja, Bog i Tvorac čovječanstva, želio sam biti poput trećega kako bi Me mogao uživati i nalaziti užitak u Meni. Tada sam mu stvorio drugi hram, sličan njegovu, od njegova rebra.
Ali sada, Moja nevjesto, radi koje se sve ove stvari govore i pokazuju, mogla bi upitati kako bi djeca bila rađana od njih da nisu zgriješili? Ja ću ti odgovoriti: U istini, po ljubavi Božjoj i međusobnoj odanosti i uniji tijela, u čemu bi oboje bili zapaljeni iznutra, krv ljubavi posijala bi svoje sjeme u ženino tijelo bez ikakve sramotne požude, i tako bi žena postala plodna. Nakon što je dijete začeto bez grijeha i putene požude, Ja bih poslao dušu u dijete iz Mojega Božanstva i žena bi nosila dijete i rodila ga bez boli. Kada je dijete rođeno, bilo bi savršeno poput Adama kada je stvoren u početku. Ali ova je čast prezrena od čovjeka kada je poslušao đavla i poželio veću čast od one koju sam mu Ja dao. Nakon što je neposluh počinjen, Moj anđeo došao je nad njih i oni su se posramili svoje golotinje, i smjesta su iskusili požude i želje tijela, i otrpješe glad i žeđ. Tada su Me također izgubili, jer kada su Me imali, oni nisu osjećali nikakvu glad niti grešnu tjelesnu požudu ili sram, nego sam Ja sam bio sve njihovo dobro, i zadovoljstvo, i savršen užitak.
Ali kada se đavao radovao nad njihovom propasti i padom, bio sam dirnut suosjećanjem prema njima i nisam ih napustio, nego im pokazao trostruku milost: Ja sam ih odjenuo kada su bili goli i dao im kruh iz zemlje. A za senzualnost koju je đavao u njima izazvao nakon njihova neposluha, dao sam i stvorio duše u njihovu sjemenu kroz Moje Božanstvo. I sve zlo kojim ih je đavao dovodio u iskušenje , okrenuo sam u dobro za njih u cijelosti.
Nakon toga pokazao sam im kako živjeti i štovati Me, i dao sam im dopuštenje da imaju odnose, jer su prije Moje dozvole i proglasa Moje volje bili pogođeni strahom i bojali se ujediniti i imati odnose. Jednako tako, kada je Abel ubijen i bijahu u žalosti dugo vremena, promatrajući suzdržljivost, bio sam dirnut suosjećanjem i tješio ih. A kada su shvatili Moju volju, počeli su ponovno imati odnose i rađati djecu od koje Ja, njihov Stvoritelj, obećah da će obitelj biti rođena. Kada je obijest djece Adamove rasla, pokazah svoju pravdu grešnima, ali milost Mojim izabranicima; od ovih bijah smiren, tako da sam ih sačuvao od uništenja i podigao jer su se držali Mojih zapovijedi i vjerovali u Moja obećanja.
Kada je došlo vrijeme milosti, pokazao sam svoja moćna čuda i djela kroz Mojsija i spasio svoj narod prema svom obećanju. Hranio sam ga anđeoskom manom i išao pred njim u stupu oblaka i vatre. Dao sam mu svoj Zakon i objavio svoje tajne i budućnost kroz svoje proroke. Nakon toga Ja, Stvoritelj svih stvari, izabrah za sebe djevicu rođenu od oca i majke, i jesam li od nje uzeo ljudsku narav i udostojio se biti rođen od nje bez grijeha. Baš kao što bi prva djeca bila rađana u raju kroz Božansku ljubav njihove očinske i majčinske uzajamne ljubavi i privrženosti bez ikakve sramotne žudnje, tako je Moje Božanstvo uzelo ljudskost od djevice bez ikakve sramotne žudnje i bez ometanja ili oštećenja njezine nevinosti.
Došao sam u tijelu kao pravi Bog i čovjek i ispunio Stari Zavjet i sve spise baš kao što je to ranije bilo prorokovano o Meni, i uveo Novi Zavjet, jer je Stari Zavjet bio uzak i teško snošljiv i nije bio ništa doli predočenje budućih stvari koje dolaze. Budući da je u Starom Zavjetu bilo dopušteno čovjeku imati više žena kako ljudi ne bi ostali bez ijednog potomka, ili bi morali sklapati mješovite brakove s poganima. No, u Mom Novom Zavjetu dopušteno je jednom čovjeku imati jednu ženu, i zabranjeno mu je da za vrijeme njezina života ima nekoliko žena. Oni koji se ujedine u Božanskoj ljubavi i strahuju zbog rađanja i podizanja djece u čast Božju, Moji su duhovni hramovi gdje Ja želim stanovati kao treći s njima.
Ali ljudi u ovom dobu spojeni su u brak zbog sedam razloga: Prvi, zbog ljepote lica. Drugi, zbog bogatstva. Treći, zbog tjelesnih ugoda vrijednih prezira i bestidnih užitaka koje dobivaju iz svojih nečistih odnosa. Četvrto, zbog gozbi sa svojim prijateljima i nekontrolirane proždrljivosti. Peto, zbog taštine u odijevanju i jelu, u šali i zabavi i igrama i drugim ispraznostima. Šesto, radi rađanja potomstva, ali ne kako bi ga podizali u čast Božju ili dobrih djela, nego radi svjetovnog bogatstva i časti. Sedmo, oni dolaze zajedno zbog požude i oni su poput grubih zvijeri u svojim pohotljivim željama.
Oni dolaze na vrata Moje crkve s jednom mišlju i pristankom, ali sve su njihove želje i unutarnje misli potpuno protiv Mene. Oni radije provode svoju vlastitu volju, koja smjera na ugađanje svijetu, umjesto Moje volje. Kada bi sve njihove misli i želje bile usmjerene na Mene, i kada bi Mi povjerili svoju volju u Moje ruke i stupili u brak u strahu od Mene, tada bih im dao svoju suglasnost i bio poput trećeg s njima. Ali sada je Moj pristanak, koji bi trebao biti njihova najdragocjenija stvar, otišao od njih, jer oni imaju požudu u svom srcu, a ne Moju ljubav. Nakon toga oni odlaze na Moj oltar gdje čuju da bi trebali biti jedno srce i jedna duša, ali tada Moje srce bježi od njih, jer oni nemaju toplinu Moga srca i ne znaju okus Moga tijela.
Oni traže toplinu i seksualne žudnje koje će nestati i vole tijelo koje će pojesti crvi. Stoga se takvi ljudi ujedinjuju u braku bez spone i saveza u Bogu Ocu, i bez Sinovljeve ljubavi i bez utjehe Duha Svetog. Kada par dolazi u krevet, Moj Duh ga smjesta napušta i duh bludnosti pristupa umjesto njega, jer oni samo dolaze zajedno zbog požude i ne raspravljaju ili ne razmišljaju o bilo čemu drugom jedno s drugim. Ali Moja milost još je uvijek s njima ako bi se oni preobratili Meni. Zbog svoje velike ljubavi, Ja polažem živu dušu stvorenu od Moje moći u njihovo sjeme. Katkad dopustim zlim roditeljima roditi dobru djecu, ali češće su zla djeca rođena od zlih roditelja jer ta djeca oponašaju zlo i nepravedna djela svojih roditelja koliko god su u stanju, i oponašala bi ih i više kad bi im Moje strpljenje dopuštalo. Takav bračni par neće nikada vidjeti Moje lice osim ako se ne pokaje. Jer ne postoji grijeh tako težak ili velik da ga pokora i obraćenje neće oprati.
Zbog tog razloga želim se okrenuti duhovnom braku, vrsti koja je prikladna za Boga da je ima s čednom dušom i čednim tijelom. Postoji sedam dobrih stvari u njemu, za razliku od zala gore spomenutih: Prvo, ne postoji želja za ljepotom oblika, ili tjelesnom ljepotom ili požudnim prizorima, nego samo za nazočnošću i ljubavlju Božjom. Drugo, ne postoji želja za posjedovanjem ičega drugog osim onoga što je potrebno za preživljavanje, i samo najpotrebnije, ni sa čim u višku. Treće, oni izbjegavaju isprazne i bezvrijedne razgovore. Četvrto, oni ne mare za viđanja s prijateljima ili rođacima, nego sam Ja njihova ljubav i želja. Peto, oni žele zadržati poniznost u sebi, u svojoj savjesti, i izvana u načinu na koji se odijevaju. Šesto, oni nikada nemaju nikakve želje voditi požudan život. Sedmo, oni rađaju sinove i kćeri za njihova Boga kroz njihovo dobro ponašanje i dobar primjer i kroz propovijedanja duhovnih riječi.
Oni čuvaju svoju vjeru neokaljanu kada stoje izvan vrata Moje crkve, gdje Mi daju svoj pristanak i Ja im dajem svoj. Oni idu do Moga oltara kada uživaju duhovnu radost Moga Tijela i Krvi, radost u kojoj oni žele biti jedno srce i jedno tijelo i jedna volja sa Mnom, a Ja, istinski Bog i čovjek, moćan na nebu i na zemlji, bit ću poput trećeg s njima i ispuniti njihova srca. Svjetovni supružnici započinju svoj brak u pohotnim željama kao grube zvijeri, pa čak i gore nego grube zvijeri! Ali ovi duhovni supružnici započinju u ljubavi i strahu od Boga i ne brinu se da ugode ikome osim Meni. Zao duh ispunjava i potiče one u svjetovnom braku na bludne žudnje gdje nema ničega do smrada nečista, ali oni u duhovnom braku ispunjeni su Mojim Duhom i zapaljeni vatrom Moje ljubavi koja ih nikada neće iznevjeriti.
Ja sam jedan Bog u tri Osobe, i jedan u Božanstvu s Ocem i Svetim Duhom. Jednako kao što je nemoguće Ocu biti odvojen od Sina i Duhu Svetom biti odvojen od njih obojice, i kao što je nemoguće toplini da bude odvojena od vatre, tako je nemoguće ovim duhovnim supružnicima da budu odvojeni od Mene; Ja sam uvijek poput trećeg s njima. Jednom je Moje tijelo rastrgano i umrlo u mukama, ali nikada više neće biti ozlijeđeno ili umrijeti. Jednako tako, oni koji su sjedinjeni u Mene s istinskom vjerom i savršenom voljom nikada neće umrijeti daleko od Mene; jer gdje god oni stajali ili sjedili ili hodali, Ja sam uvijek kao treći s njima.
Prirodno planiranje obitelji grešna je kontrola rađanja (PPO)
Sveti Cezar iz Arlesa: „ ONOLIKO ČESTO KOLIKO UPOZNA SVOJU ŽENU BEZ ŽELJE ZA DJECOM… BEZ SUMNJE POČINJAVA GRIJEH.“ (W. A. Jurgens, Vjera Zemaljskih Očeva, Vol. 3: 2233)
Papa Pio XI., Casti Connubii (#’s 53-56), Pro. 31, 1930: “Ali ni jedan razlog, koliko god težak, ne može biti stavljen ispred, putem kojeg bi išta suštinski protiv prirode moglo postati pokorno prirodi i moralnim dobrima. Budući da je stoga bračni čin namijenjen ponajprije, po prirodi, rađanju djece, oni koji konzumirajući ga namjerno izigravaju njegove prirodne moći i smjeraju grijehu protiv prirode, počinjavaju djelo koje je sramotno i suštinski pokvareno.
“Malo ih se pita, u tu svrhu, ako Sveto Pismo svjedoči kako se Božansko Veličanstvo odnosi s najvećim gnušanjem prema ovom stravičnom zločinu i ima vremena kada ga je kažnjavalo smrću. Kako Sv. Augustin navodi, “Odnos čak i s vlastitom zakonitom ženom nezakonit je i grešan gdje je začeće potomaka spriječeno.” Onan, sin Judin, učinio je tako i Gospodin ga je ubio zato. (Postanak 38:8-10).”
U stvarnosti, argument protiv Prirodnog Planiranja Obitelji može biti sumiran vrlo lako. Katolička dogma uči nas da je primarna svrha braka (i bračnog čina) rađanje i odgajanje djece.
Papa Pio XI., Casti Connubii (# 17), Pro. 31, 1930: “Primarni je cilj braka rađanje i odgajanje djece.”
Papa Pio XI., Casti Connubii (# 17), Pro. 31, 1930: “Budući da je stoga bračni čin namijenjen ponajprije, po prirodi, rađanju djece, oni koji konzumirajući ga namjerno izigravaju njegove prirodne moći i smjeraju grijehu protiv prirode, počinjavaju djelo koje je sramotno i suštinski pokvareno.”
„Stoga, dakle, otvoreno se odjeljivati od neprekinute kršćanske tradicije neki su nedavno osuđivali, moguće svečano, proglašenje druge doktrine po ovom pitanju, Katolička Crkva, kojoj je Bog povjerio obranu integriteta i čistoće morala, stoji uzdignuta usred moralnih ruševina koje ju okružuju, kako bi mogla očuvati čestitost bračne zajednice od okaljanja ovom prljavom mrljom, podiže svoj glas u znak svojega božanskog ambasadorstva i kroz naša usta naviješta ponovno: ikakvo korištenje, u bilo kojem obliku, braka konzumiranog na takav način da je čin namjerno izigran u svojoj prirodnoj moći stvaranja života je kazneno djelo protiv Božjeg zakona i prirode, i oni koji se upuštaju u njega su označeni krivim za težak grijeh.
Stoga, iako se PPO neizravno upliće u sam bračni čin, kako njegovi branitelji vole isticati, to ne predstavlja nikakvu razliku. PPO je osuđen zato što podređuje primarni cilj (ili svrhu) braka i bračnog akta (rađanje i odgoj djece) sekundarnom cilju.
PPO podređuje primarni cilj braka drugim stvarima, namjerno pokušava izbjeći djecu (tj. izbjeći primarni cilj) dok ima bračne odnose. PPO stoga preokreće red uspostavljen od Boga samoga. Čini upravo stvar za koju Papa Pio XI. svečano podučava kako ne može biti zakonito učinjena. I ova točka ruši sve argumente od strane onih koji brane PPO; jer su svi argumenti onih koji ih brane, usmjereni na bračni čin sam po sebi, dok slijepo ignoriraju činjenicu da ne predstavlja nikakvu razliku ako par ne dolazi u sukob sa samim činom, ukoliko podređuje i izigra primarnu SVRHU braka.
Usprkos dostojanstvenim učenjima koja osuđuju Prirodno Planiranje Obitelji, jednostavna logika reći će katolicima da je to pogrešno. Ako je crkva osudila umjetnu kontracepciju zato što sprječava začeće potomaka, zašto bi bilo dopušteno činiti istu stvar sredstvima druge metode? To je kao da želja i pomisao na ubojstvo nekoga nije grešna prema PPO advokaturi, nego samo čin ubojstva.
U publikacijama koje promiču PPO, plodni period žene povremeno se klasificira kao „nesiguran“ i „opasan“, kao da se stvaranje novog života smatra ozbiljnim probojem nacionalne sigurnosti i malo novorođenče opasnim razbojnikom! To je doista odvratno.
Može li biti jasnije da oni koji se suglase s ovakvom vrstom ponašanja i ovom metodom isključe Boga i djecu i zamijene ih svojim vlastitim sebičnim planom.
Tobija 6:17 – „Sveti mladi Tobija pristupa svojoj zaručnici Sari nakon tri dana molitve, ne zbog tjelesne požude nego samo zbog ljubavi prema potomstvu. Nakon što je upućen od Arkanđela Rafaela da, kako bi se upustio u bračni čin, mora biti radije dirnut ljubavlju prema djeci nego požudom. Jer oni koji na takav način prime brak, kako bi isključili Boga iz sebe, i iz svojih misli, i predali se svojim požudama, kao konj i mula koji nemaju razumijevanja, nad njima đavao ima moć.“
Riječ brak znači „ured majčinstva“. Oni koji koriste PPO, pokušavaju izbjeći brak (ured majčinstva) i isključiti Boga od sebe.
Prirodno Planiranje Obitelji također uključuje i nedostatak vjere na strani onih koji ga koriste i promoviraju. Posjeduju li parovi koji koriste PPO, i svećenici koji ga promoviraju, nadnaravnu vjeru u Božju providnost? Vjeruju li da je Bog taj koji šalje život? Ima li itko pravo imati 3 djeteta kada je Bog htio da ima 10? Bog je savršeno svjestan potreba svakog para, i On zna točno što oni mogu podnijeti. Oni s pravom katoličkom vjerom trebali bi biti potpuno nezabrinuti grafovima i kalendarima. Ovo su sve neprirodni instrumenti koji osujećuju Božju volju. Zanemarite ove besmislice i prihvatite činjenicu da vam Bog neće poslati nikakvu djecu s kojom se ne bi mogli nositi. On vas neće opteretiti ni sa čim preteškim, jer Njegov je jaram uvijek lak i Njegov teret uvijek lagan. Kada bi bilo po volji PPO-vaca, ne bi bilo obitelji s više od 10-ero djece, niti mnogih svetaca koji su proizašli iz takvih obitelji (npr. sveta Katarina Sijenska, 23. dijete od 25). Svećenici koji promoviraju „Prirodno“ Ograničenje Obitelji, i parovi koji ga koriste, krivi su za ozbiljan grijeh. To je u suprotnosti s naukom Crkve i u suprotnosti sa zakonom prirode. To je uvreda za Božju providnost, i to je posvemašnji nedostatak vjere. Zašto ne biste prakticirali čestitost umjesto počinjenja smrtnog grijeha PPO-a. Istinsko posvećenje dolazi kroz vrlinu čestitosti! Kao što možete pročitati, nijedan razlog, koliko god težak bio, ne može biti prihvaćen, što podređuje primarni cilj (ili svrhu) braka i bračnog čina (rađanje i odgajanje djece) sekundarnom cilju.
Papa Pio XI., Casti Connubii (#’s 53-56), Pro. 31, 1930: “Ali ni jedan razlog, koliko god težak...”
Pakao će biti dug za one koji prakticiraju PPO protiv prirodnih zakona. Mi molimo sve svećenike i laike da prihvate nauk Crkve o ovoj temi i povrate vjeru u Božju providnost. Ako ste vi bili uvjereni da vjerujete u ovu odvratnu herezu koja proturječi prirodnom zakonu, pokajte se i priznajte svoje grijehe odmah.
Ovdje je detaljniji članak o Prirodnom Planiranju Obitelji (PPO) Kliknite ovdje!
Riječi Djevice Marije nevjesti o tome kako postoje tri stvari u plesu i u društvu svijeta te o tome kako je ovaj svijet simboliziran plesom, i o Marijinoj patnji za smrti njena Sina.
27. poglavlje
Djevica Marija, Majka Božja, govorila je nevjesti i rekla: „Moja kćeri, želim da znaš da tamo gdje je ples, postoje tri stvari: poimence, isprazne radosti, glasna vika i beskoristan i uzaludan posao. No, kada netko uđe u kuću plesa žalostan ili tužan, tada njegov prijatelj, koji sudjeluje u radosti plesa, vidi svojega prijatelja koji dolazi tamo tužan i žalostan, odmah napušta radost plesa i odvaja sebe od plesa i tuguje sa svojim ožalošćenim prijateljem.
Taj ples ovaj je svijet koji je uvijek uhvaćen u nevolji iako se čini kao radost nerazumnom čovjeku. U ovom svijetu postoje tri stvari: isprazna radost, isprazne riječi i beskoristan posao, jer sve što čovjek sakuplja svojim radom mora ostaviti iza sebe. Onaj koji se pridruži ovozemaljskom plesu, treba uzeti u obzir Moj rad i tugu, i zatim tugovati sa Mnom, koja sam bila odvojena od svih svjetovnih radosti, i tada odvojiti sebe od svijeta.
Za smrti Moga Sina bila sam poput žene čije je srce probodeno s pet koplja. Prvo koplje bila je Njegova sramotna i prijekora vrijedna golotinja, jer sam vidjela svoga najomiljenijeg i moćnog Sina kako stoji gol uz stup bez ikakve odjeće da Ga pokrije imalo.
Drugo koplje bile su optužbe protiv Njega, jer Ga optužiše da je izdajnički izdajnik i lažljivac, Njega, za kojeg sam znala da je pravedan i istinit i da nikada nije nikoga uvrijedio, ili želio uvrijediti ili povrijediti. Treće koplje bila je Njegova trnova kruna koja je probola Njegovu svetu glavu tako nasilno da se krv slijevala u Njegova usta i Njegovu bradu i uši. Četvrto koplje bio je Njegov glas pun žalosti na križu, kojim je zavapio svom Ocu govoreći: „O, Oče, zašto si Me napustio?“ Kao da je htio reći: „O, Oče, nema nikoga da Me sažalijeva osim Tebe.“ Peto koplje koje je probolo Moje srce bila je Njegova najgorča i okrutna smrt. Moje srce bilo je probodeno s toliko mnogo koplja koliko je arterija iz kojih je Njegova predragocjena krv istjecala iz Njega. Uistinu, bol u Njegovim probodenim tetivama, arterijama, stopalima, rukama i tijelu otišla je nemilosrdno u Njegovo srce i iz srca natrag u Njegove tetive; jer Njegovo srce bijaše zdravo i snažno i od najbolje prirode, i život se dugo borio sa smrću; i tako je Njegov život bio produljen usred najgorče boli.
Ali kada se Njegova smrt privukla blizu i Njegovo se srce raspuklo od neizdržive boli, tada se cijelo Njegovo tijelo treslo i Njegova glava, koja je bila pognuta unatrag, uzdigla se malo. Njegove su se poluzatvorene oči otvorile, kao što su i Njegova usta bila otvorena, tako da je Njegov okrvavljeni jezik bio vidljiv. Njegovi prsti i ruke, koji su bili kao paralizirani, istegnuše se. Ali kada je predao svoj duh, Njegova glava potonula je prema Njegovim prsima, Njegove ruke spustile su se malo od mjesta rana i Njegova stopala morala su podnijeti većinu težine tijela.
Tada Moje ruke postadoše tupe, Moje su oči potamnile, i Moje lice postade bijelo kao mrtvac. Moje uši ništa nisu mogle čuti, Moja usta nisu mogla govoriti, Moje su noge drhtale, i Moje tijelo palo je na zemlju. Kada sam ustala sa zemlje i vidjela svog Sina kako izgleda, strašno izobličen i bjednije nego gubavac, podvrgnula sam svu svoju volju Njegovoj znajući sa sigurnošću da se sve dogodilo prema Njegovoj volji i ne bi se moglo dogoditi da On to nije dopustio. Stoga sam Mu zahvalila na svemu i tako je uvijek bilo neke radosti pomiješane s Mojom tugom, zato što sam vidjela je da On, koji nikada nije zgriješio, u svojoj velikoj ljubavi želio trpjeti ovako mnogo za grijehe čovječanstva. Zbog toga neka svi oni koji su u svijetu, promišljaju kako sam Ja patila kada je Moj Sin umro i uvijek to imaju pred svojim očima i u svojim mislima!“
Riječi Gospodina nevjesti o tome kako je čovjek došao da mu se sudi pred Božji sud , i o zastrašujućoj i groznoj presudi koja mu je izrečena od Boga i svih svetih.
28. poglavlje
Nevjesta Kristova vidjela je Boga kako ljutito izgleda, i On reče: „Ja sam bez početka i bez kraja. Nema promjene u Meni, bilo u godini ili danu, nego je sve vrijeme na ovome svijetu kao jedna jedina sekunda ili trenutak za Mene. Svatko tko Me vidi, vidi i zna i razumije sve što je u Meni u trenutku. No, budući da si ti, Moja nevjesto, u materijalnom tijelu, ti ne možeš spoznati ni razumjeti kao duh, i stoga, tebe radi, objasnit ću ti što se dogodilo.
Postavljen sam za suca, jer je sav sud dan Meni, i čovjek dođe pred Moj sud postavljen da bi mu se sudilo. Glas je Očev grmio i rekao mu: „Jao tebi što si ikada bio rođen!“ Bog to nije rekao jer se bio pokajao što ga je stvorio, nego je to bilo baš kao što bilo tko žaluje za drugim i osjeća suosjećanje za njega. Nakon toga glas Sina odgovori rekavši: „Ja sam prolio svoju krv za tebe i otrpio najgorču i najoštriju bol za tebe, ali ti si se u cijelosti odvojio od toga i ne želiš imati ništa s tim.“
Glas Duha Svetoga rekao je:“ Ja sam pretražio sve kutove njegova srca da vidim mogu li naći kakve nježnosti ili ljubavi u njegovu srcu, ali on je hladan kao led i težak kao kamen, i Ja nemam što raditi s njim.“ Ova tri glasa nisu se čula glasno kao da su tamo bila tri Boga, nego su se čula za tvoju dobrobit, Moja nevjesto, jer ti ne bi bila u stanju razumjeti ove duhovne tajne drugačije.
Nakon toga tri glasa, Oca, Sina i Duha Svetoga, odmah su pretvorena u jedan glas, i ovaj glas zagrmje i reče: „Nipošto Kraljevstvo Nebesko neće biti tebi dano!“ Majka milosti, Djevica Marija, bila je tiha i nije učinila pristupačnim svoje milosrđe, jer onaj kojemu se trebalo suditi nije bio dostojan primati ili uživati Njeno milosrđe; i svi sveti povikaše jednim glasom govoreći: Božja je pravda za njega biti zauvijek protjeran i odijeljen od Tvojeg Kraljevstva i od Tvoje radosti.“
Svi oni koji su bili u vatri čistilišta, rekoše: „Nijedna bol ovdje nije tako gorka ili oštra da je dostojna kazniti tvoje grijehe; ti zaslužuješ otrpjeti mnogo veće muke i ti ćeš stoga biti odijeljen od nas.“ Ali tada jadni čovjek povika prestravljenim glasom, govoreći: „Jao, jao za sjeme koje se našlo zajedno u utrobi moje majke i od kojega primih svoje tijelo!“ On zazva i drugi put, govoreći: „Proklet bio trenutak kada se moja duša združila s mojim tijelom i proklet bio onaj koji mi dade tijelo i dušu!“ On zazva i treći put: „Proklet bio trenutak kada sam došao živ iz utrobe moje majke!“
Tada dođoše tri užasna glasa protiv njega iz pakla govoreći:“ Dođi k nama, prokleta dušo, kao tekući bakar cijedeći se dolje, ka vječnoj smrti i životu vječnom!“ Zazvaše i drugi put:“ Dođi, prokleta dušo, prazna sve dobrote, i primi našu zlobu! Jer tamo neće biti ni jedan od nas koji te neće ispuniti svojom vlastitom pakošću i boli.“ Oni zazvaše treći put:“ Dođi, prokleta dušo, teška kao kamen koji tone neprestano i nikada ne doseže dno gdje se može odmoriti! Ti ćeš potonuti dublje u dubinu nego mi, tako da nećeš stati dok ne dosegneš najniže dijelove pakla.“
Tada je naš Gospodin rekao: „Baš kao čovjek koji je imao više žena i koji vidje jednu od njih kako se otuđuje od njega, i okrene se od nje i prikloni drugima koje ostaju ustrajne u njegovoj volji, i raduje se s njima, jednako tako Ja sam okrenuo svoje lice i svoju milost od njega, i priklonio se svojim slugama i radovao se s njima. Stoga, sad kad si čula o njegovu padu i bijedi, služit ćeš Mi s toliko više iskrenosti i čistoće razmjerno većoj milosti koju sam ti ukazao. Pobjegni svijetu i njegovim željama! Ja nisam prihvatio takve gorke patnje radi svjetovne slave ili zato što sam bio nemoćan ispuniti ju brže ili lakše - jer mogao Sam – ali pravda je zahtijevala tako zato što je čovječanstvo zgriješilo u svakom udu, jednako tako mora i zadovoljština biti učinjena u svakom udu. Zato je Božanstvo osjetilo sućut prema čovječanstvu i u svojoj gorućoj i velikoj ljubavi prema Djevici uzelo ljudskost od Nje kroz koju će On otrpjeti svu kaznu koju je čovječanstvo bilo predodređeno trpjeti. Budući da sam uzeo tvoju kaznu na sebe iz ljubavi, ti trebaš ostati u pravoj poniznosti, baš kao Moji sluge, tako da se nećeš sramiti ni pred kim niti se bojati ičega osim Mene. Čuvaj svoja usta na takav način da, kada bi takva bila Moja volja, ti nikada ne bi govorila. Ne budi rastužena zbog svjetovnih stvari jer one će nestati, a Ja sam u mogućnosti napraviti koga god želim bogatim ili siromašnim. Stoga, Moja nevjesto, smjesti svu svoju nadu u Mene i Ja ću ti pomoći.“
OBJAŠNJENJE
Ovaj čovjek čiji je sud ovdje proglašen, bio je plemić, kanonik i podđakon, koji je primio lažni oprost i oženio se bogatom djevicom, ali je zatečen iznenadnom smrću i tako je izgubio što je želio.
Riječi Djevice kćeri o dvjema ženama, jednoj zvanoj Ponos i drugoj, Poniznost, (posljednja označava najmiliju Djevicu Mariju), i o tome kako Djevica Marija dolazi ususret onima koji je ljube u trenutku svoje smrti.
29. poglavlje
Djevica Marija, Majka Božja, govorila je Sinovoj nevjesti i rekla:“ Postoje dvije žene. Jedna od njih nema nikakvo posebno ime jer je previše nedostojna imati ime. Druga je žena Poniznost i ona se zove Marija. Đavao sam gospodar je nad prvom ženom zato što ima kontrolu nad njom. Vitez ove žene reče joj: „O, moja ženo, ja sam spreman učiniti sve što mogu za vas samo ako bih mogao zadovoljiti svoju seksualnu požudu s vama samo jedanput. Ja samo moćan i jak i hrabrog srca, ne bojim se ničega, a spreman sam otići do svoje smrti za vas.“ Ona mu odgovori: „Moj slugo, tvoja je ljubav prema meni velika. Ali ja sam posjednuta na visokom prijestolju, i imam samo ovo jedno prijestolje, a tu su i troja vrata između nas.
Prva vrata toliko su uska da sve što čovjek nosi na svome tijelu biva svučeno i poderano na komadiće ako on stupi ovim vratima. Druga su tako oštra da prosijecaju čak do samih tetiva čovjeka. Treća vrata gore takvom vatrom da ne postoji bijeg ili odmor od njihove topline, nego umjesto toga svatko, ulazeći na ova vrata, biva odmah rastopljen kao bakar. Osim toga, ja sam posjednuta tako visoko na svom tronu da će svatko tko želi sjesti do mene – jer imam samo jedan tron - pasti dolje u najveće dubine poda mnom.“ Vitez joj odgovori: „Ja ću dati svoj život za vas, i pad mi ne smeta.“
Ova je žena Ponos i onaj tko želi doći do nje, mora ići, takoreći, kroz troja vrata. Kroz prva vrata ulazi onaj koji daje sve što ima za ljudske hvale i dobrobit ponosa. I ako ne posjeduje ništa, on koristi svu svoju volju kako bi imao razlog da bude ponosan i osvoji hvalu čovjeka. Kroz druga vrata ulazi onaj koji žrtvuje sav svoj rad i sve što čini, sve svoje vrijeme i sve svoje misli i svu svoju snagu kako bi mogao ispuniti svoj ponos. I čak kada bi mogao predati svoje vlastito tijelo da bude izranjavano za dobrobit ponosa i časti i bogatstva, on bi to dragovoljno učinio. Kroz treća vrata ulazi onaj koji nikada ne počiva ili ima mira, nego vječno gori kao vatra s mišlju kako bi mogao steći nešto časti ili nešto nad čime bi mogao osjećati svjetovni ponos. Ali kada postigne svoju želju, on ne može ostati u istom stanju, nego pada bolno i jadno, međutim, ponos i dalje ostaje u svijetu.“
„Ali Ja“, Marija reče,„ jesam ona koja je najskromnija. Ja sam postavljena na prostrano prijestolje i iznad Mene nema ni sunca ni mjeseca, ni zvijezda, čak ni neba, nego prekrasna i nezamislivo bistra svjetlost koja potječe od ljepote Božjeg veličanstva. Ispod Mene nema ni zemlje ni kamena, nego samo neusporedivo sladak počinak u Božjoj kreposti. Oko Mene nema ni zapreke ni zida nego samo veličanstvena vojska anđela i svetih duša. I, iako sam posjednuta tako visoko, i dalje čujem svoje prijatelje koji su u svijetu, dnevno izlijevajući svoje uzdahe i suze prema Meni. Motrim da njihov rad i njihovo usavršavanje budu veći nego onih koji se bore za svoju ženu Ponos.
Ja ću ih stoga posjećivati sa svojim milosrđem i pomoći, i smjestiti ih blizu Mene, na Moje prijestolje, jer ono je vrlo prostrano i može primiti svakoga. Ali oni još ne mogu doći k meni ili sjesti sa mnom, jer još postoje dva zida između nas preko kojih ću ih Ja sigurno prevesti tako da mogu doći do moga prijestolja. Prvi je zid svijet i on je uskogrudan. Stoga će Moji službenici u svijetu biti utješeni po Meni. Drugi je zid smrt. Stoga ću im Ja, njihova najdraža Gospa i Majka, doći ususret i žuriti k njima na njihovoj smrti, tako da se oni čak i u smrti osjete ohrabrenima i utješenima! Smjestit ću ih skupa sa Mnom na prijestolje nebeske radosti tako da oni, u beskrajnoj radosti, mogu počivati zauvijek u užitku Boga i njegovim dobrostivim rukama, i ljubavi vječne slave i nezamislive radosti.“
Riječi našega ljubljenog Gospodina Njegovoj nevjesti o tome kako se mnogi lažni Kršćani umnožavaju te o tome kako Ga oni ponovno razapinju, i o tome kako je On još uvijek spreman ponovno otrpjeti smrt radi dobrobiti grešnog naroda, kada bi to bilo moguće.
30. poglavlje
„Ja sam Bog koji je stvorio sve stvari u korist čovjeka na način da mu sve stvari trebaju služiti i pomagati. Ali čovječanstvo zlorabi sve stvari koje sam stvorio u njegovu korist prema svom vlastitom prokletstvu, i njemu je manje stalo do Boga i voli Ga manje nego stvoreni svijet. Židovi su pripremili tri vrste alata za mučenje za Moju patnju: Prvo, drvo na kojemu sam, bičevan i okrunjen, bio razapet. Drugo, željezo kojim su probili kroz Moje ruke i noge. Treće, žuč koju su Mi dali piti. Nakon toga, vrijeđali su Me nazivajući Me budalom zbog smrti koju sam rado otrpio, i nazvali su me lašcem zbog Mojih učenja. Takvih je ljudi danas puno u svijetu i ima vrlo malo onih koji Me tješe.
Oni Me razapinju na drvo kroz svoju volju da griješe, oni Me bičuju kroz svoje nestrpljenje (nitko, naime, ne može izdržati ni jednu jedinu riječ za Moju dobrobit) i krune Me trnjem njihova ponosa kada žele biti uzdignuti više i imati više časti nego što Ja želim da imaju. Oni probadaju Moje ruke i noge otvrdlim željezom kada hvale svoje grijehe i otvrdnjuju sami sebe tako da Me se ne bi trebali bojati. Kao piće žuči oni mi nude tugu. Nazivaju me lašcem i budalom zbog mučenja kroz koja sam prošao i rado otrpio.
Ja sam dovoljno moćan da ubijem i utopim sve svoje neprijatelje i cijeli svijet u jednom trenutku zbog njihovih grijeha kada bih htio. Ali kada bih ih utopio, oni koji bi preostali, služili bi Mi iz straha, a to ne bi bilo pravo jer bi Mi čovječanstvo trebalo služiti iz ljubavi, a ne zbog straha. Ako bih im Ja osobno došao u svom vidljivom obliku, njihove oči ne bi mogle izdržati vidjeti Me ili njihove uši čuti Me. Jer kako bi smrtni čovjek izdržao pogledati na besmrtnika? Uistinu, u svojoj ljubavi, Ja bih rado ponovno umro za dobrobit čovječanstva kada bi to bilo moguće.
Tada se Blažena Djevica Marija pojavila i Sin Božji reče joj: „Što želiš, Moja odabrana Majko?“ I ona odgovori: „ O, Moj Sine, imaj milosti prema svom djelu, Moje ljubavi radi.“ On odgovori: „Pokazati ću im Moju milost ponovno, Tebe radi.“ Nakon toga, naš Gospodin govorio je svojoj nevjesti i rekao: „Ja sam tvoj Bog i Gospodar anđela. Ja sam Gospodar života i smrti. Ja osobno želim živjeti u tvom srcu. Vidi kakvu silnu ljubav Ja imam prema tebi! Nebesa i zemlja i sve stvari u njima ne mogu Me obuhvatiti, a ipak Ja želim stanovati u tvome srcu, koje je samo maleni komadić mesa. Koga bi se tada bojala ili što bi mogla trebati kada imaš u sebi Boga Svemogućeg u kojemu su sve dobre stvari?
Trebale bi postojati tri stvari u srcu u kojem Ja živim: Prvo, trebao bi postojati krevet u kojem bismo se mogli odmoriti. Drugo, trebalo bi postojati sjedalo na koje bismo mogli sjesti. Treće, trebala bi postojati svjetiljka da nam daje svjetlost. U tvom srcu trebao bi postojati krevet za odmor, tako da se možeš odmoriti od zlih misli i svjetovnih želja i uvijek se podsjećati i razmatrati radost vječnosti. Sjedalo bi trebala biti tvoja volja ostajanja blizu Mene, čak i ako se katkad dogodi da moraš izaći. Jer je protivno prirodi stalno stajati ili sjediti. Ali onaj koji stalno stoji jest onaj koji stalno ima volju biti sa svijetom i nikada ne sjesti sa Mnom. Svjetlost će biti vjera kojom ti vjeruješ da Ja mogu učiniti sve stvari i jesam svemoguć nad svim stvarima.
O tome kako je nevjesta vidjela najmiliju Djevicu Mariju urešenu krunom i drugim uresima neopisive ljepote, i o tome kako Sveti Ivan Krstitelj objašnjava nevjesti značenje krune i drugih uresa.
31. poglavlje
Nevjesta Božja vidjela je Kraljicu Neba, Majku Božju, kako nosi neprocjenjivu i prekrasnu krunu na svojoj glavi, i njezinu prekrasnu sjajnu i neopisivo lijepu kosu raspuštenu preko njezinih ramena, sa zlatnom tunikom koja je sjala neopisivom svjetlošću, i plavim ogrtačem boje azurne ili čistoga neba. Kada nevjesta Božja, sveta Brigita, bijaše začuđena takvim divnim prizorom, i u svom čuđenju stajaše tamo potpuno oduševljena i zadivljena, tada joj se ukaže blaženi Ivan Krstitelj i reče: „Slušaj pozorno što sve ovo obznanjuje. Kruna obznanjuje da je Ona Kraljica i Gospa i Majka Kralja anđela; raspuštena kosa obznanjuje da je Ona neokaljana i čista djevica; ogrtač boje neba obznanjuje da su sve zemaljske stvari bile kao mrtve u njezinu srcu i njezinoj volji; zlatna tunika obznanjuje da je Ona bila gorljivo i žarko u ljubavi Božjoj, oboje, u svojoj nutrini i izvana. Njen Sin, Isus Krist, smjestio je sedam ljiljana u njezinu krunu, i između ljiljana smjestio je sedam dragulja.
Prvi ljiljan njezina je poniznost; drugi ljiljan njezin je strah; treći njezina poslušnost; četvrti njezino strpljenje; peti njezina postojanost; šesti njezina dobrota, jer Ona je ljubazna i daje svima koji mole od Nje s ljubavlju i voljom za popravljanjem; sedmi njezino milosrđe u teškoćama, jer u kakvim god teškoćama čovjek može biti, ako Ju zaziva svim svojim srcem, on će primiti milost i pomoć od Nje zato što je Ona puna sućuti i milosti.
Među ovim sjajnim ljiljanima Njezin je Sin smjestio sedam plemenitih dragih kamena. Prvi je dragulj Njezina neusporediva krepost, jer nema vrline ni u jednom drugom duhu, ili ijednom drugom tijelu, koju Ona nema u većoj mjeri. Drugi dragulj Njezina je savršena čistoća, jer je Kraljica Kraljevstva nebeskog bila toliko čista da od Njezina prvog ulaska u svijet do posljednjeg dana Njezine smrti niti jedna jedina mrlja grijeha nikada nije nađena u Njoj; i niti jedan od svih đavala nikada nije mogao pronaći ni onoliko nečistoće u Njoj koliko bi stalo na glavu pribadače. Ona je uistinu najčišća, jer nije bilo prikladno za Kralja slave da liježe u bilo koju posudu osim najčišće, izabranu pred svim anđelima i ljudima, i čišću od njih. Treći dragulj bila je Njezina ljepota, jer Bog je stalno hvaljen od svojih svetaca zbog ljepote Njegove Majke, i svi sveti anđeli i svete duše ispunjeni su radošću preko Njezine ljepote. Četvrti plemeniti dragulj u kruni mudrost je Djevice Majke, s obzirom na to da je Ona ispunjena svom božanskom mudrošću u Bogu i sva mudrost ispunjena je i usavršena kroz Nju. Peti dragulj Njezina je snaga i moć, jer Ona je toliko snažna i jaka s Bogom u sebi da može pokoriti sve što je stvoreno. Šesti dragulj Njezina je bistrina, jer Ona sjaji tako bistro da čak osvjetljava anđele, čije su oči bistrije od svjetla, a đavli se ne usuđuju pogledati prema Njenoj bistrini. Sedmi je dragulj punina svakog zadovoljstva i radosti i sve duhovne naslade, jer Njena je punina takva da ne postoji nikakva radost koju Ona ne uvećava, nikakvo zadovoljstvo koje nije napravljeno punijim i savršenijim po Njoj i po blaženoj viziji Njenoj, jer ona je ispunjena dobronamjernošću i milosrđem više od svih svetih. Ona je najčišća posuda u kojoj je Kruh anđela ležao i u kojoj se sva slast i sva ljepota nalaze.
Između sedam ljiljana u Njenoj kruni Njezin Sin smjestio je ovih sedam dragulja. Stoga, možeš li ti, Njezina Sina nevjesto, štovati i slaviti Ju svim svojim srcem, jer Ona je uistinu vrijedna svake hvale i svake časti s Njezinim Sinom!“
O tome kako je, na Božji poticaj, nevjesta Kristova izabrala siromaštvo za sebe i odrekla se bogatstva i bludnog ponašanja, i o istini stvari koje su joj otkrivene, i o tri izvanredne stvari koje joj je Krist pokazao.
32. poglavlje
Naš Gospodin reče svojoj nevjesti: “Ti bi trebala biti poput osobe koja ostavlja i poput one koja sakuplja. Jer trebala bi ostaviti bogatstva i sakupljati vrline, ostaviti prolazne stvari i sakupljati vječne stvari, ostaviti vidljive stvari i sakupljati nevidljive. Ja ću ti poimence dati veselje duše umjesto zadovoljstva tijela, radost neba umjesto radosti svijeta, čast anđela umjesto časti svijeta, nazočnost Boga umjesto nazočnosti tvojih prijatelja; Ja, davatelj i Tvorac svih dobrih stvari, dat ću ti Sebe, umjesto posjedovanja zemaljskih dobara.
Odgovori Mi na tri stvari koje ću te pitati. Prva, želiš li biti bogata ili siromašna na ovom svijetu?“ Ona odgovori: „O, moj Gospodine, ja bih radije bila siromašna s obzirom na to da mi bogatstvo ne čini ništa dobro; naprotiv, ono mi smeta i ometa me vrlo mnogo, i odvlači od služenja Tebi.“ „Reci Mi, drugo, nalaziš li štogod vrijedno osude ili lažno prema svojoj savjesti i srcu u riječima koje si čula iz Mojih usta?“ Ona odgovori: „Sigurno ne, sve Tvoje riječi razumne su.“ Naš Gospodin reče po treći put: „Što te više ushićuje, senzualna žudnja tijela koju si ranije imala ili duhovna utjeha i ushit koje imaš sada?“ Ona odgovori: „Osjećam se posramljeno i osramoćeno u svom srcu razmišljati o svojim prijašnjim tjelesnim žudnjama, i sada su mi kao otrov, i okusa su utoliko gorčeg u odnosu prema mojoj prijašnjoj žarkoj ljubavi za njima. Radije bih umrla nego se ikada vratila takvoj požudi; ona ne može biti uspoređena s ovim duhovnim zadovoljstvom i srećom.“
„Dakle,“ naš Gospodin reče, „ti priznaješ u svom umu da su sve stvari koje sam ti rekao istinite. Zašto si onda uplašena i zabrinuta da odgađam stvari za koje sam ti rekao da će se zbiti? Vidi proroke i sjeti se apostola i svetih učitelja Crkve. Jesu li našli nešto u Meni osim istine? Zbog toga oni nisu marili o svijetu ili želji za njim. Zbog čega su drugoga proroci prorekli buduće stvari toliko daleko unaprijed osim ako je to zato što je Bog htio da oni prvo navijeste riječi s djelima koja dolaze kasnije kako bi neuki mogli biti poučeni u vjeri? Uistinu, sve tajne Mojega Svetog Utjelovljenja bile su naviještene prorocima prije nego što sam preuzeo ljudskost i postao čovjekom, čak i zvijezda koja je išla pred Tri Kralja. Oni su vjerovali u riječi proroka i zaslužili vidjeti ono u što su vjerovali, i bijahu uvjereni odmah nakon što su vidjeli zvijezdu. Na isti način sada Moje riječi trebaju prvo biti najavljene tako da bi se, kada kasnije dođu djela, u njih vjerovalo s većom sigurnošću.
Pokazao sam ti tri stvari. Prvo, svijest čovjeka čiji sam ti grijeh otkrio i dokazao kroz najjasnije i najočitije znakove. Ali zašto sam to učinio? Nisam li ga mogao sam ubiti? Ili, nisam li ga mogao utopiti u trenutku da sam htio? Naravno da sam mogao. No, da bi drugi mogli biti poučeni i Moje riječi otkrivene pokazujući kako sam pravedan i strpljiv i kako je nesretan taj čovjek kojim đavao vlada, Ja ga i dalje podnosim. Zbog njegove zle volje ostajanja u grijehu i kroz njegovu grešnu požudu u njoj, đavolja moć nad njim toliko je porasla da ga ni nježne riječi, ni oštre prijetnje, ni strah od pakla ne mogu odvratiti od njegova grijeha. I ovo je istinska pravda također, jer kako je on stalno imao volju griješenja, čak iako nije ispunio svoj grijeh djelom, on opravdano zaslužuje biti predan đavlu za svu vječnost. Jer i najmanji grijeh za kojim se žudjelo kasnije, dovoljan je da svakoga tko se ne pokaje osudi iz Kraljevstva nebeskog.
Pokazao sam ti dva druga. Đavao je mučio tijelo jednoga, ali mu nije bio u duši. Zatamnio je svijest drugoga kroz njegove spletke, a ipak nije dospio u njegovu dušu i nije imao moći nad njim. Ali sada bi mogla pitati: „Nije li duša isto što i svijest? Nije li đavao u duši kada je u svijesti?“ Nipošto! Tijelo ima dva oka kojima vidi, i čak i ako izgube svoj vid, tijelo i dalje može biti zdravo. Tako je i s dušom. Jer iako su razum i svijest katkad ometeni i uznemireni, ipak, duša ne bude uvijek ranjena grijehom. I stoga je đavao imao moć nad njegovom sviješću, ali ne nad njegovom dušom.
Pokazat ću ti trećeg čovjeka čijom dušom i tijelom u potpunosti vlada đavao, i osim ako je prisiljen Mojom moći i Mojom posebnom milošću, on nikada neće biti izbačen iz čovjeka ili ga ostaviti. Iz nekih ljudi đavao izlazi rado i brzo, ali iz drugih samo nevoljko i uz silu. Jer u neke ljude đavao ulazi zbog grijeha njihovih roditelja ili zbog neke skrivene prosudbe Božje; ovo se događa, primjera radi, s djecom i nerazumnim čovjekom. On ulazi u druge zbog njihove nevjere ili nekoga drugog grijeha. Iz tih đavao izlazi rado ako je istjeran od ljudi koji znaju zazivanja ili umijeće o tome kako istjerati đavle. Ako oni poduzmu takav egzorcizam zbog hvalisavosti ili radi kakva zemaljskog dobitka, tada đavao ima moć ulaska u onoga koji ga istjeruje, ili ponovno u istu osobu iz koje je istjeran, jer ni jedan od njih nije imao nikakve ljubavi Božje. Iz onih čije duše i tijelo đavao posjeduje u potpunosti, on nikada ne izlazi osim ako je prisiljen kroz Moju moć. Baš kao što ocat, ako je miješan sa slatkim i dobrim vinom, kvari svu slatkoću vina i nikada ne može biti odvojen od njega, jednako tako ni đavao neće izaći iz duše koju posjeduje osim ako je prisiljen kroz Moje božanske moći.
Što je to vino ako ne ljudska duša koja je za Mene bila slađa više od svih stvorenih bića i tako Mi draga da sam dopustio da Moje tetive budu sasječene i Moje tijelo rastrgano do rebara radi nje? Otrpio sam smrt radi nje radije nego da ju izgubim. Ovo vino bilo je očuvano u talogu, jer smjestio sam dušu u tijelo gdje je bila čuvana prema Mojoj volji kao u zapečaćenoj posudi. Ali sada je ovo slatko vino pomiješano s najgorim octom, odnosno sa zlobom đavla, čija Mi je zlobnost gorča i odvratnija od ijednog octa. Po Mojoj moći, ovaj ocat bit će odijeljen od ovog čovjeka čije ću ti ime reći kako bih ti mogao pokazati Moje milosrđe i mudrost kroz njega, ali i Moju presudu i pravdu kroz prvobitnog čovjeka.
OBJAŠNJENJE
Prvi čovjek bio je plemićkog podrijetla i ponosni kantor koji je, bez Papina odobrenja, otišao u Jeruzalem i bio napadnut od đavla. O ovom demonom opsjednutom čovjeku više se može čitati u knjizi III, poglavlju 31, i u knjizi IV, poglavlju 115. Drugi demonom opsjednut čovjek u istom poglavlju postao je cistercijanski redovnik. Đavao ga je mučio toliko da su ga četiri čovjeka jedva držala. Njegov isplaženi jezik izgledao je poput jezika vola. Okovi na njegovim rukama nevidljivo su razbijeni u komade. Nakon mjesec i dva dana ovaj čovjek bio je izliječen od svete Brigite. Treći demonom opsjednut čovjek bio je ovršitelj iz Ostergotlanda. Kada je bio savjetovan da učini pokoru, rekao je onome koji ga je savjetovao: „Ne može li vlasnik kuće sjesti gdje želi? Đavao ima moje srce i moj jezik, kako mogu učiniti pokoru?“ Također je proklinjao svece Božje i umro te iste noći bez sakramenata i ispovijedi.
Riječi opomene našeg Gospodina Njegovoj nevjesti o pravoj i lažnoj mudrosti i o tome kako dobri anđeli pomažu mudre koji su dobri, dok đavli pomažu mudre koji su zli.
33. poglavlje
„Moji su prijatelji poput učenjaka koji imaju tri stvari: Prvo, razborito razumijevanje iznad onoga što je mozgu prirodno. Drugo, mudrost bez ljudske pomoći, jer ih Ja osobno učim iznutra. Treće, oni su puni slatkoće i božanske ljubavi kojom poražavaju đavla. No, u današnje vrijeme ljudi uče na drugačiji način. Prvo, oni žele biti mudri iz hvalisavosti kako bi mogli biti nazivani dobrim službenicima i majstorskim učenjacima. Drugo, oni žele biti mudri kako bi posjedovali i osvojili bogatstva. Treće, oni žele biti mudri kako bi osvojili časti i privilegije.
I zato ih Ja ostavljam kada odu u svoje škole i uđu tamo, jer uče radi ponosa, a Ja ih učim poniznosti. Oni se upisuju u škole zbog pohlepe, a Ja nisam imao gdje glavu nasloniti. Oni odlaze kako bi stekli povlastice, zavideći onima na pozicijama višim od njihove, a Ja sam bio suđen od Pilata i izrugivan od Heroda. Zato ih ostavljam, jer oni ne uče Moju mudrost. No, budući da sam dobar i ljubazan, Ja dajem svakome ono za što moli. Onaj koji moli za kruh, prima kruh. I onome koji moli za slamu, bit će dana slama.
Moji prijatelji mole za kruh, jer oni traže i uče mudrost Božju, gdje se Moja ljubav nalazi. No drugi, međutim, mole za slamu, a to je svjetovna mudrost. Jer kao što je slama neupotrebljiva čovjeku za hranu, iako jest hrana nerazumnim životinjama, tako također nema ni koristi od svjetovne mudrosti koju traže, niti hrane za dušu, nego samo malo ime i beskoristan posao. Jer kada čovjek umre, sva njegova mudrost iskorijenjena je ni u što i on više ne može biti viđen od onih koji su ga običavali hvaliti.
Ja sam kao moćni gospodar s mnogo slugu koji, na način njihova gospodara, daju ljudima ono što im treba. Na ovaj način dobri anđeli i zli anđeli stoje u Mojoj službi. Dobri anđeli brinu se o potrebama onih koji uče Moju mudrost, odnosno onih koji rade u Mojoj službi, hraneći ih utjehom i ugodnim radom. No, svjetovno mudre pomažu zli anđeli koji ih nadahnjuju onim što oni žele i oblikuju ih po svojoj volji, inspirirajući ih mislima o velikim špekulacijama s mnogo posla. Ali kada bi oni pogledali prema Meni, mogao bih im dati kruha i mudrosti bez ikakva truda ili muke i dovoljnu količinu svijeta da ih zadovoljim. Ali oni nikada ne mogu biti zasićeni svijetom jer okreću ono što je slatko u gorčinu za sebe.
Ali ti, Moja nevjesto, trebala bi biti poput sira, i tvoje tijelo kao kalup u kojem se sir oblikuje dok ne poprimi oblik kalupa. Na ovaj način tvoja duša, koja je za Mene divna i slatka poput sira, mora biti iskušana i pročišćena u tijelu sve dok tijelo i duša ujedinjeni ne pristanu održati isti oblik suzdržljivosti kako bi tijelo poštovalo duh i duh vodio tijelo prema svim vrlinama.
Podučavanje Kristovo Njegovoj nevjesti o tome kako bi ona trebala živjeti te o tome kako đavao priznaje Kristu da nevjesta voli Krista iznad svih stvari, i o tome kako đavao pita Krista zašto ju voli toliko, te o ljubavi koju Krist ima za svoju nevjestu.
34. poglavlje
„Ja sam Stvoritelj neba i zemlje. Bio sam istinski Bog i istinski čovjek u utrobi Djevice, i ustao sam od mrtvih i uzašao na nebo. Ti si, Moja nova nevjesto, došla na nepoznato mjesto. Stoga moraš učiniti četiri stvari: Prvo, moraš znati jezik mjesta. Drugo, moraš imati prikladnu odjeću. Treće, moraš znati kako organizirati svoje dane i svoje vrijeme u skladu s običajima mjesta. Četvrto, moraš se prilagoditi na novu hranu.
Dakle, s obzirom na to da si došla iz nestabilnosti svijeta u stabilnost, ti moraš naučiti novi jezik, to jest uzdržljivost od beskorisnih i ispraznih riječi, katkad čak i od onih dopuštenih kako bi promotrila važnost i vrlinu tišine. Drugo, tvoja odjeća trebala bi biti skromna, i iznutra i izvana, tako da se ne veličaš iznutra kao svetija od ostalih, niti da se izvana sramiš biti viđena kao ponizna pred ljudima. Treće, tvoje vrijeme treba biti uređeno tako da, kao što si prije običavala imati puno vremena za potrebe tijela, sada imaš samo vremena za dušu, to jest da nikada više ne poželiš griješiti protiv Mene. Četvrto, tvoja nova hrana suzdržljivost je od proždrljivosti i delicija sa svom razboritošću onoliko koliko to tvoja ljudska narav može izdržati. Suzdržavanje koje ide preko granica ljudske prirode ne godi Mi, jer Ja zahtijevam racionalizaciju i kroćenje požuda.
Tada se đavao pojavi u istom trenutku. Naš mu Gospodin reče: „Ti si stvoren od Mene i vidio si svu pravdu u Meni. Odgovori Mi sada, je li ova Moja nova nevjesta zakonito Moja po dokazanoj pravdi. Jer ti Ja dopuštam da vidiš i razumiješ njeno srce kako bi mogao znati kako Mi odgovoriti. Voli li išta drugo jednako toliko koliko voli Mene, ili bi li uzela išta u zamjenu za Mene?“
Đavao odgovori: „Ništa ne voli toliko koliko voli Tebe, i radije bi otrpjela svaku muku nego te izgubila, samo ako bi joj dao vrlinu strpljenja. Vidim nešto poput spoja vatre koji se spušta od Tebe do nje i veže njezino srce tako jako da ona, niti misli, niti voli išta osim Tebe. Tada naš Gospodin reče đavlu: „ Reci Mi kako se ona sviđa tvome srcu, ili kako ti se sviđa ova velika ljubav koju imam prema njoj.“ Đavao odgovori: „Ja imam dva oka; jedno je tjelesno, iako ja nisam tjelesan, i ovim okom zapažam zemaljske stvari tako jasno da ne postoji ništa toliko tajno ili mračno da bi se moglo sakriti od mene. Drugo je oko duhovno, i njime vidim tako jasno da ne postoji bol tako mala da ne mogu vidjeti ni razumjeti kojem grijehu ona pripada. I ne postoji grijeh tako malen ili beznačajan da ga ja ne vidim osim ako je očišćen pokajanjem i pokorom. Ali, iako ne postoje dijelovi tijela osjetljiviji i ranjiviji od očiju, ipak bih puno radije želio da mi dvije zapaljene baklje bez kraja prodru u oči nego da ona vidi očima duha.
Ja također imam dva uha. Jedno je tjelesno i nitko ne može pričati toliko tajno i tiho da ja neću odmah čuti i saznati kroz ovo uho. Drugo je uho duhovno i nitko ne može imati tako skrovitu misao ili želju za ikakvim grijehom da ja to ne čujem kroz ovo uho, osim ako je oprana pokorom. I ja bih radije odabrao da se patnje pakla sruče naprijed kao potok i, šireći najužasniju vruću vatru bez kraja, teku kroz moje uši, nego da ona išta čuje ušima duha. Ja također imam duhovno srce, i rado bih dopustio da se neprestano reže na komade i konstantno obnavlja u istoj patnji kako bi se njezino srce ohladilo u Tvojoj službi i ljubavi.
Ali, s obzirom na to da si Ti pravedan, ja sada imam pitanje za Tebe na koje možeš odgovoriti. Reci mi, zašto ju voliš toliko? Zašto nisi odabrao nekog svetijeg, bogatijeg i ljepšeg za sebe?“ Naš Gospodin odgovori:“ Zato što je pravda zahtijevala tako. Ti si stvoren od Mene i vidio si svu pravdu u Meni. Reci Mi, dok ona sluša, zašto je bilo pravedno da ti trebaš imati takav težak pad i o čemu si razmišljao kada si pao.“
Đavao odgovori: „ Vidio sam tri stvari u Tebi. Vidio sam Tvoju slavu i čast koje bijahu iznad svih stvari, i pomislio o svojoj vlastitoj slavi. Zbog ovog razloga postao sam ponosan i odlučio ne samo postati Tebi jednak, nego biti čak i viši od Tebe. Drugo, vidio sam da si Ti moćniji od svih ostalih, i stoga sam poželio biti moćniji od Tebe. Treće, vidio sam što će se dogoditi u budućnosti, i s obzirom na to da su Tvoja slava i čast bez početka i bit će bez kraja, zavidio sam Ti i pomislio kako bih rado bio mučen zauvijek najgorčim kaznama ako bi time Ti umro. I s takvim sam mislima i željama pao, i odmah je nastao pakao.“
Naš Gospodin odgovori: „ Pitao si Me zašto volim svoju nevjestu toliko. Nesumnjivo, to je zato što Ja mijenjam svu tvoju zlobu u dobro. Jer otkako si ti postao ponosan i nisi Me htio imati, svog Stvoritelja, kao tebi jednaka, zbog toga, ponizivši se u svim stvarima, Ja okupljam grešnike sebi i činim sebe njima jednakim dajući im svoju slavu. Drugo, budući da si imao takvu zlu želju da si želio biti moćniji od Mene, zbog toga Ja činim grešnike moćnijima od tebe i sudionicima u Mojoj moći. Treće, zbog tvoje zavisti Meni, Ja sam toliko pun ljubavi da sam ponudio samog sebe i žrtvovao sebe za dobrobit svih kroz Moju smrt.“ Nakon toga, naš Gospodin reče:“ Sada je, đavle, tvoje tamno srce prosvijetljeno. Reci Mi, dok ona sluša, kakvu ljubav Ja imam prema njoj.“
Đavo odgovori: „ Kada bi bilo moguće, Ti bi rado otrpio istu bol u svakom i svim udovima, baš kao što si jednom otrpio na križu u svim svojim udovima, prije nego ju izgubio. „Tada naš Gospodin odgovori: „Budući da sam tako milostiv da ne odbijam svoju milost ni oprost nikome tko ih zatraži, pitaj Me tada ponizno za milost ti sam, i Ja ću ti je dati.“ Đavao odgovori: „Nikada to neću učiniti. Jer kada sam pao, kazna je uspostavljena za svaki grijeh i za svaku bezvrijednu riječ i misao. I svaki duh ili đavao koji je pao, imat će svoju kaznu. I prije nego što bih savio svoje koljeno pred Tobom, radije bih gutao sve kazne u sebe, dokle god bi se moja usta mogla otvarati i zatvarati u kazni, tako da bi se moja kazna zauvijek obnavljala.“
Tada naš Gospodin reče svojoj nevjesti: „Vidi kako je otvrdnuo gospodar svijeta i kako je moćan protiv Mene zbog Moje skrivene pravde. Ja bih ga uistinu mogao uništiti u trenutku kroz svoju moć, ali Ja ne činim ništa više nepravde prema njemu nego prema dobrom anđelu u Kraljevstvu nebeskom. Ali kada njegovo vrijeme dođe, a sada se približava, Ja ću ga osuditi s njegovim sljedbenicima. Stoga, Moja nevjesto, budi uvijek ustrajna u svojim dobrim djelima. Voli Me svim svojim srcem. Ne boj se ničega osim Mene. Ja sam, naime, Gospodar nad đavlom i nad svim stvorenim stvarima.
Riječi Djevice Marije nevjesti o vlastitoj tuzi za muke Kristove, i o tome kako je svijet bio prodan kroz Adama i Evu i otkupljen natrag kao s jednim srcem kroz Krista i Njegovu Djevicu Majku
35. poglavlje
Marija, Majka Božja, govorila je nevjesti Kristovoj i reče: „Moja kćeri razmatraj panju Moga Sina, jer su Njegovi udovi bili kao Moji vlastiti udovi i Njegovo srce kao Moje vlastito srce. Jer baš kao što su druga djeca bila nošena u utrobi svojih majki, tako je i On bio u Meni. No, On je bio začet kroz goruću milost ljubavi Božje. Drugi su, međutim, začeti kroz požudu tijela. Prema tome, Ivan apostol, njegov rođak, s pravom kaže:“Riječ je tijelom postala.“ On je došao kroz ljubav i bio u Meni. Riječ i ljubav su Ga stvorili u Meni. On je uistinu za Mene bio poput Mog vlastitog srca. Jer kada sam Ga rodila, osjetila sam kao da se polovica Moga srca rodila i izašla iz Mene. I kada je podnosio patnju, činilo se kao da Moje vlastito srce pati. Baš kao kada je nešto dopola unutra i otpola vani – vanjska strana osjeti bol i patnju, ali unutarnja strana također osjeća sličnu patnju – tako je bilo Meni kada je Moj Sin bičevan i ranjen; bilo je kao da je Moje vlastito srce bičevano i ranjeno.
Ja sam također bila ona koja Mu je bila najbliža za Njegove patnje i nisam se nikada odvajala od Njega. Stajala sam vrlo blizu Njegova križa i, baš kao što ono što je najbliže srcu ubode najgore, tako je Njegova bol bila teža i gora Meni nego drugima. Kada Me pogledao s križa i kada sam Ga vidjela, suze su potekle niz Moje oči kao krv iz vena. I kada Me On vidio tako pogođenu bolom i preplavljujućom tugom, On je osjetio takvu tugu nad Mojom boli da je sva bol iz Njegovih vlastitih rana postala kao stišana i mrtva zbog boli koju je vidio u Meni. Ja mogu stoga hrabro reći da je Njegova bol bila Moja bol jer je Njegovo srce bilo Moje srce. Jer kao što su Adam i Eva prodali svijet za jabuku, tako smo Moj Sin i Ja otkupili svijet natrag kao s jednim srcem. Razmatraj stoga, Moja kćeri, kako sam Ja bila na smrti svojega Sina, i neće ti biti teško ostaviti svijet i njegove brige.
Odgovor našeg Gospodina anđelu koji se molio da tuga u tijelu i duši bude dana nevjesti, i o tome kako čak i veća tuga treba biti dana savršenijim dušama.
36. poglavlje
Anđeo se molio za nevjestu svoga Gospodara i naš mu Gospodin odgovori: „Ti si poput viteza Gospodarova koji nikada nije odložio svoju kacigu zbog umora i koji nikada nije odvratio svoje oči od bitke zbog straha. Ti si postojan kao planina i gorljiv kao plamen. Tako si čist da nema mrlje u tebi. Moliš Me da imam milosti prema svojoj nevjesti. Ti znaš i vidiš sve stvari u Meni. Ipak, dok ona sluša, reci Mi kakvu milost tražiš za nju; jer milost je naime trostruka.
Jedna je milost po kojoj se tijelo kažnjava i muči, a duša se pošteđuje, kao što se dogodilo s Mojim slugom Jobom čije je tijelo moralo otrpjeti svakakve boli i mučenja, ali čija je duša bila zaštićena. Druga je milost ona po kojoj su duša i tijelo pošteđeni muke, kao što je bilo u slučaju kralja koji je živio u svim vrstama požuda i zemaljskih užitaka i nije imao boli niti u tijelu niti u duši dok je živio na svijetu. Treća je milost ona po kojoj su i duša i tijelo kažnjeni, tako da oni imaju teškoća u svom tijelu i tugu u svom srcu, kao što se dogodilo s Petrom i Pavlom i drugim svecima.
Jer postoje tri stanja za ljude u svijetu: Prvo je stanje onih koji su pali u grijeh i ustali ponovno; ovima katkad dopustim da pate u svojim tijelima kako bi mogli biti spašeni. Drugo je stanje onih koji bi rado živjeli zauvijek kako bi mogli griješiti zauvijek i koji imaju svu svoju volju i misli usmjerene na svijet, i ako oni učine išta za Mene u bilo koje vrijeme, oni to čine s namjerom rasta i umnožavanja svojih zemaljskih posjeda. Niti kazna tijela niti jake boli srca ne daju se ovim ljudima, nego im je umjesto toga dopušteno slijediti svoju vlastitu moć i volju zato što će primiti nagradu ovdje i za najmanje dobro koje su učinili za Mene, i onda biti mučeni za svu vječnost. Zato što je njihova volja za grijehom vječna, njihova će muka također biti vječna. Treće je stanje onih koji se više boje griješiti protiv Mene i vrijeđati Me nego što se boje ikakve muke. Oni bi radije izdržali da budu mučeni nepodnošljivim bolima u vječnosti nego Me svjesno isprovocirali do gnjeva. Patnje tijela i srca dane su ovim ljudima, kao Petru, Pavlu i drugim svecima, kako bi mogli naknaditi za sve svoje grijehe u ovome svijetu, ili kako bi mogli biti oštro kažnjavani jedno vrijeme radi njihove veće slave i postavljeni kao primjer drugima. Pokazao sam ti ovu trostruku milost prema trima osobama u ovom kraljevstvu čija su ti imena dobro poznata.
Ali sada, Moj anđele i slugo, reci Mi, kakvu milost ti moliš za Moju nevjestu?“ On odgovori: „Ja molim za milost njezine duše i tijela, kako bi mogla naknaditi za sve svoje grijehe u ovome svijetu i kako niti jedan od njezinih grijeha ne bi došao pred Tvoj sud.“ Naš Gospodin odgovori:“ Neka bude učinjeno prema tvojoj volji.“ Tada reče nevjesti: „Ti si Moja i Ja ću činiti s tobom kako je volja Moja. Ništa ne voli toliko koliko voliš Mene. Pročišćavaj se stalno od grijeha svaki sat prema savjetu onih kojima sam te povjerio. Ne skrivaj ni jedan grijeh! Ne ostavljaj ništa nepreispitano! Ne smatraj ni jedan grijeh lakim ili dostojnim zanemarivanja! Jer na sve što zaboraviš, Ja ću te podsjetiti i suditi. Niti jedan od grijeha koje si počinila neće doći pred Moj sud ako su kažnjeni i okajani kroz tvoju pokoru dok živiš. Ali oni grijesi za koje nisi napravila nikakvu pokoru, bit će očišćeni ili u čistilištu ili kroz neku Moju tajnu prosudbu, osim ako učiniš punu zadovoljštinu i naknadu za njih ovdje na zemlji.“
Riječi Djevice Marije nevjesti o izvrsnosti Njezina Sina, i o tome kako Krist sada biva razapinjan još okrutnije od svojih neprijatelja, zlih kršćana, nego što je nekoć bio od Židova, i o tome kako će takvi ljudi primiti težu i gorču kaznu.
37. poglavlje
Kraljica Neba reče: „Moj Sin imao je tri dobre stvari: Prva je bila to što nitko nikada nije imao tako lijepo tijelo kao On, jer je On imao dvije savršene prirode, naime, svoje Božanstvo i Čovječnost. Njegovo tijelo bilo je tako čisto da, jednako kao što se nikakva mrlja ne može naći u najčišćim očima, tako se niti jedan defekt nije mogao naći na Njegovu tijelu. Drugo dobro bilo je to što On nikada nije zgriješio. Ostala djeca, međutim, katkad podnose grijehe svojih roditelja i katkad svoje vlastite; ali On nikada nije zgriješio, a ipak je podnio grijehe svih. Treće je dobro to što neki ljudi umru radi Boga te kako bi primili veću nagradu, ali On je umro jednako toliko za dobrobit svojih neprijatelja koliko za Mene i svoje prijatelje.
Kada su Ga Njegovi neprijatelji razapeli, učinili su Mu četiri stvari: Prvo, okrunili su Ga trnovom krunom. Drugo, proboli su Njegove ruke i noge. Treće, dali su Mu žuči da pije. Četvrto, proboli su Njegov bok. Ali, sada se Ja žalim da neprijatelji Moga Sina, koji su sada u svijetu, Njega razapinju još okrutnije u duhovnom smislu nego Židovi koji su razapeli Njegovo tijelo. Jer, iako Božanstvo ne može trpjeti ni umrijeti, ipak, oni Ga razapinju kroz svoje vlastite opačine i grijehe. Jer ako čovjek uvrijedi ili povrijedi sliku svoga neprijatelja, slika ne osjeća da joj je učinjena šteta; unatoč tome, počinitelj treba biti optužen i osuđen zbog svoje zle namjere činjenja zla jednako kao da se radi o djelu. Na isti su način, poroci i grijesi kojima razapinju Mojega Sina duhovno, Njemu odvratniji i teži od poroka onih koji su razapeli Njegovo tijelo.
Ali sada bi mogla pitati: „Kako Ga razapinju?“ Prije svega, vežu Ga na križ koji su pripremili za Njega kada se ne obaziru na zapovijedi njihova Stvoritelja i Gospodina, nego Ga obeščašćuju kada ih On upozorava, kroz svoje sluge da Mu služe, te to preziru i umjesto toga rade ono što njima ugađa. Tada razapinju Njegovu desnu ruku kada drže pravdu za nepravdu, govoreći: “Grijeh nije tako težak i mrzak Bogu kako je rečeno. Bog nikoga ne kažnjava za cijelu vječnost; On nam samo prijeti ovim teškim stvarima da nas uplaši. Zašto bi u protivnom iskupio čovjeka ako je htio da propadnemo?“ Oni ne smatraju da je i posljednji najmanji grijeh, u kojem čovjek nalazi zadovoljstvo, dovoljan da ga osudi na vječne muke, i da Bog ne dopušta da i posljednji najmanji grijeh prođe nekažnjeno, jednako kao što ne dopušta da ni najmanje posljednje dobro djelo prođe nenagrađeno.
Dakle, oni će biti mučeni za cijelu vječnost zbog svoje stalne namjere griješenja i Moj Sin, koji vidi srce, uračunava to kao djelo. Jer oni bi ispunili svoju volju djelima kada bi Moj Sin to podnosio ili dopuštao. Tada razapinju Njegovu lijevu ruku kada preokreću vrlinu u grijeh i volju da nastave u grijehu do kraja govoreći : “Ako mi samo jedanput kažemo na kraju našeg života „O Bože, imaj milosti prema meni“, Božja milost tako je velika da će nam biti oprošteno.“ Ali ovo nije vrlina – željeti griješiti bez popravljanja samoga sebe, i željeti primiti nagradu bez rada za nju, ne osim ako se nađe pravo kajanje u srcu da se čovjek želi promijeniti, samo kada bi on to mogao učiniti, a da nije zbog bolesti ili neke druge smetnje.
Nakon toga, oni razapinju Njegove noge kada se prepuštaju užitku griješenja a da nijednom ne pomisle na gorke patnje Moga Sina, ili da Mu nijednom ne zahvale iz svojega najintimnijeg srca riječima poput ovih: „Moj Gospodine i Bože, kako je gorka Tvoja patnja bila, slava i čast Tebi zbog Tvoje smrti“ – takve se riječi nikada ne čuju iz njihovih usta. Tada Ga krune krunom podsmijeha kada se izruguju Njegovim slugama i smatraju beskorisnim služiti Mu. Daju Mu piti žuči kada se raduju i slave u grijehu. I niti jednom da bi se javila misao u njihovim srcima o tome kako težak, i mnogobrojan, i opasan njihov grijeh jest. Oni probadaju Njegov bok kada imaju volju nastaviti u grijehu.
Uistinu, kažem ti – a ti ovo možeš reći Mojim prijateljima – da su takvi ljudi nepravedniji u očima Moga Sina nego oni koji su Ga osudili, neljubazniji od onih koji su Ga razapeli, besramniji od onih koji su Ga prodali, i oni će stoga primiti veću muku nego ostali. Pilat je znao vrlo dobro da Moj Sin nije zgriješio i nije zaslužio umrijeti. Ali on se svejedno osjećao primoranim osuditi Moga Sina na smrt, jer se bojao gubitka svoje svjetovne moći i pobune Židova. Ali čega bi se ovi trebali bojati ako bi služili Mome Sinu, ili kakvu bi čast ili dostojanstvo oni izgubili kad bi Ga štovali? Oni će stoga biti osuđeni težom kaznom od Pilatove, jer su oni gori od njega u očima Moga Sina. Jer Pilat Ga je osudio zbog zahtjeva i volje ostalih i zbog straha, ali ovi Ga osuđuju zbog svoje vlastite koristi i bez ikakvog straha kada Ga obeščašćuju počinjavajući grijeh od kojega bi se mogli suzdržati kada bi htjeli. Ali oni se ne suzdržavaju od grijeha, niti su posramljeni zbog grijeha koje su počinili, jer ne smatraju da su nedostojni dobrih dijela Onoga kojemu ne služe.
Oni su također gori od Jude, jer kada je Juda izdao svog Gospodina, on je znao vrlo dobro da On bijaše Bog, i da je zgriješio teško protiv Njega, ali je izgubio nadu i požurio svoje dane prema paklu smatrajući se nedostojnim života. No, ovi znaju svoje grijehe vrlo dobro, a ipak su i dalje u njima bez osjećaja ikakve grižnje savjesti o tome u svojim srcima. Oni žele uzeti Kraljevstvo nebesko nasiljem i moći kada misle da ga mogu dobiti, ne kroz svoja dobra djela, nego kroz uzaludnu nadu, no ono je dano samo onima koji rade i trpe nešto radi Boga.
Oni su također gori od onih koji su razapeli Moga Sina. Jer kada su ovi vidjeli dobra djela Moga Sina, naime, podizanje mrtvih i čišćenje gubavih, pomislili su: „Ovaj čovjek čini nečuvena i izvanredna čuda. On svladava svakoga koga hoće riječju, On zna sve naše misli i čini što god On hoće. Ako je On uspješan, svi ćemo se morati pokoriti Njegovoj moći i postati Njegovi podanici.“ Stoga, kako bi izbjegli da budu podvrgnuti Njemu, oni su Ga razapeli zbog svoje zavisti. Ali da su znali da je On Kralj Slave, nikada Ga ne bi razapeli.
Ali ovi ljudi vide Njegova dobra djela i čuda svaki dan, i oni iskorištavaju Njegova dobra djela i slušaju kako bi Ga trebali služiti i prići Mu, ali si misle: „Ako moramo napustiti svu svoju zemaljsku svojinu i slijediti Njegovu volju, a ne svoju vlastitu, bilo bi to teško i nepodnošljivo.“ Oni preziru Njegovu volju tako da ne bi trebala biti stavljena iznad njihove vlastite volje, i razapinju Moga Sina kroz svoja otvrdla srca kada dodaju grijeh na grijeh protiv svoje savjesti. Oni su gori od onih koji su razapeli Moga Sina, jer Židovi su to učinili zbog zavisti i zato što nisu znali da je On Bog, ali ovi znaju da je On Bog, a ipak, u svojoj vlastitoj zlobi, i drskosti, i pohlepi, razapinju Ga duhovno okrutnije no što su to Židovu učinili tjelesno. Jer oni sami otkupljeni su, ali Židovi još nisu bili otkupljeni. Stoga, Moja nevjesto, pokori se Mome Sinu i Njega se boj, jer baš kao što je milosrdan, On je ujedno i pravedan.“
Najugodniji razgovor Boga Oca sa Sinom, te o tome kako je Otac dao novu nevjestu Sinu, i kako ju je Sin primio sebi sa zadovoljstvom, te o tome kako Zaručnik uči nevjestu o strpljenju, poslušnosti i jednostavnosti kroz primjer.
38. poglavlje
Otac je razgovarao sa Sinom, rekavši: „Došao sam s ljubavlju prema Djevici i uzeo Tvoje pravo tijelo od nje. Ti si stoga u Meni i Ja u Tebi. Kao što vatra i toplina nikada nisu odvojene, tako je nemoguće odvojiti Božanstvo iz Čovječnosti.“ Sin odgovori: „Neka sva slava i čast budu Tebi, Oče; neka Tvoja volja bude vršena u Meni i Moja u Tebi.“ Otac mu odgovori ponovno: “Evo, Sine Moj, povjeravam Ti ovu novu nevjestu da poput ovce bude vođena i poučena. Kao vlasnik ovce Ti ćeš dobiti od nje sir za hranu i mlijeko za piće te vunu da se odjeneš. A ti bi Ga, nevjesto, trebala slušati. Imaš tri stvari koje moraš učiniti: moraš biti strpljiva, pokorna i voljna činiti što je dobro.“
Tada Sin reče Ocu: „Tvoja volja s moću, moć s poniznošću, poniznost s mudrošću, mudrost s milošću; neka bude volja Tvoja, koja jest i uvijek će biti, bez početka i kraja, u Meni. Ja je uzimam sebi u svoju ljubav, u Tvoju moć i u vodstvo Duha Svetoga, koji nisu tri boga nego jedan Bog.“ Tada Sin reče nevjesti:“ Čula si kako te Otac povjerio Meni poput ovce. Ti moraš stoga biti prostodušna i strpljiva kao ovca i plodna u prinosu hrane i odjeće.
Tri su čovjeka u svijetu. Prvi je potpuno gol, drugi je žedan i treći je gladan. Prvi označava vjeru Moje Crkve i gol je zato što je svakoga sram i strah pričati o istini vjere i Mojim zapovijedima. A, ako neki ljudi pričaju ili uče o takvim stvarima, oni su prezreni i optuženi da su lažljivci. Stoga Moje riječi, koje proizlaze iz Mojih usta, trebaju zaodjenuti ovu vjeru kao vuna. Jer kao što vuna raste na tijelu ovce od topline, tako i Moje riječi proizlaze iz topline Moga Božanstva i Čovječnosti do tvoga srca. One će zaodjenuti Moju Svetu Vjeru svjedočanstvom istine i mudrosti i dokazati da vjera koja je sada zanemarivana kao uzaludna, jest istinita, tako da će oni koji su dosad bili lijeni u odijevanju svoje vjere u djela ljubavi, nakon saslušanja Mojih riječi o ljubavi biti obraćeni i potaknuti ponovno kako bi govorili sa sigurnošću vjere i djelovali hrabro.
Drugi označava Moje prijatelje koji imaju žarku želju učiniti Moju čast savršenom i rastužuju se na Moja obeščašćenja. Oni će biti ispunjeni slatkoćom koju su čuli u Mojim riječima, i potaknuti većom ljubavlju prema Meni, i zajedno s njima drugi, koji su sada mrtvi u grijehu, bit će također potaknuti u Mojoj ljubavi kada čuju o milosrđu koje sam učinio grešnicima.
Treći označava one koji misle ovako u svojim srcima: „Kada bismo samo znali Božju volju i kako bismo trebali živjeti, i kada bi nas netko naučio dobrom načinu, mi bismo rado učinili ono što možemo za čast Božju.“ Ti su gladni upoznati Moj način i volju, ali nitko ih ne hrani jer im nitko ne pokazuje u potpunosti što bi trebali učiniti, a ako im se pokaže ili ih se nauči što bi trebali činiti, nitko ne živi prema riječima sa svojim djelima. I zbog tog razloga njima se riječi doimaju poput mrtvih. Stoga ću im Ja osobno pokazati i podučiti ih što bi trebali činiti i ispuniti ih svojom slatkoćom.
Jer svjetovne stvari, koje su viđene i željene sada od gotovo svakoga, ne mogu ispuniti čovječanstvo, nego samo pobuđuju njegovu želju i pohlepu svijeta osvojiti sve više i više stvari. Ali Moje riječi i Moja ljubav nahranit će ljude i ispuniti ih obiljem utjehe. Stoga, Moja nevjesto, koja si Moja ovca, ti moraš voditi računa da zadržiš svoje strpljenje i poslušnost. Ti si sva Moja po pravu i trebala bi stoga slijediti Moju volju. Onaj tko želi slijediti volju drugoga, trebao bi imati tri stvari: Prvo, trebao bi imati istu volju i mišljenje kao drugi; drugo, imati slična djela; treće, trebao bi se odmaknuti od svojih neprijatelja. Ali tko su Moji neprijatelji ako ne ponos i svaki grijeh? Ti bi se stoga trebala odmaknuti od njih ako želiš slijediti Moju volju.“
Krist govori o tome kako su vjera, nada i ljubav nađene savršeno u Njemu u trenutku Njegove smrti, i nalaze se nesavršeno u nama bijednicima.
39. poglavlje
Sin Božji reče:“ Ja sam imao tri stvari u svojoj smrti: Prvo, vjeru kada sam savio svoja koljena i molio se Ocu, znajući da bi Me On mogao spasiti od patnji. Drugo, nadu kada sam uporno čekao i rekao: „Ne kako Ja želim.“ Treće, ljubav kada sam rekao: „Budi volja Tvoja.“ Također sam imao tjelesnu agoniju od prirodnog straha od patnje kada je krvavi znoj izašao iz Moga tijela. Stoga, kako se Moji prijatelji ne bi trebali bojati da su napušteni kada trenutak nevolje dođe k njima, Ja sam im pokazao na sebi da slabo tijelo uvijek pobjegne od patnje.
Ali sada bi mogla pitati kako je krvavi znoj izašao iz Mog tijela. Baš kao što se krv bolesne osobe isušuje i prožima u svim njenim venama, tako je Moja krv bila prožeta prirodnim strahom od smrti. Moj Otac htio je pokazati način kako će Nebo biti otvoreno i kako će prognanom čovjeku biti omogućeno ući u njega, i stoga Me isporučio iz ljubavi Mojoj patnji u svrhu da Moje tijelo bude proslavljeno u časti nakon što patnje budu ispunjene. Jer pravda nije dopuštala Mom Čovještvu da uđe u slavu bez patnji iako sam bio u mogućnosti učiniti tako kroz moć Moga Božanstva.
Kako bi onda zaslužili ući u Moju slavu oni koji imaju malo vjere, ispraznu nadu i nimalo ljubavi? Kada bi vjerovali u vječnu radost Neba i strašne muke pakla, ne bi željeli ništa osim Mene. Kada bi vjerovali da Ja vidim i znam sve stvari i imam moć nad svim stvarima i da zahtijevam sud nad svim, oni bi mrzili svijet i više bi se bojali griješiti preda Mnom nego pred čovjekom. Kada bi imali čvrstu i postojanu nadu, tada bi svaka njihova misao i želja bila usmjerena na Mene. Kada bi imali Božansku ljubav za Mene, tada bi bar razmislili u svojoj duši o tome što sam učinio za njihovu dobrobit, koliko sam se trudio propovijedajući, koliko je velika Moja bol bila u Mojoj patnji i koliko je velika Moja ljubav bila u Mojoj smrti kada sam radije umro nego ih izgubio i napustio.
Ali njihova je vjera bolesna i kolebljiva, prijeti da će uskoro pasti, jer oni vjeruju samo kada ih patnje i iskušenja ne napadaju, i gube svoju nadu čim se susretnu s nedaćama. Njihova je nada isprazna jer se nadaju da će njihov grijeh biti oprošten bez pravde i prave presude. Oni se nadaju sa samopouzdanjem da će primiti Kraljevstvo nebesko nizašto i žele primiti Moju milost bez uvjerljive pravde. Njihova ljubav prema Meni potpuno je hladna, jer oni nikada nisu ponukani tražiti Me ili zazivati osim ako ih na to ne prisile nevolje. Kako mogu biti zagrijan od takvih ljudi koji nemaju niti pravu vjeru, niti čvrstu nadu, niti goruću ljubav za Mene?
I zato, kada Me zazivaju govoreći: “O Bože, smiluj mi se“, oni ne zaslužuju da ih se čuje niti da uđu u Moju slavu, jer nisu htjeli slijediti svoga Gospodina u patnji i stoga Ga ne trebaju slijediti u slavu. Jer ni jedan vitez ne može ugoditi svom Gospodaru i biti uzet natrag u Njegovu milost nakon svog pada osim ako se prvo ne ponizi u pokori za svoj prezir.
Naš Stvoritelj postavlja tri pitanja o svojoj nevjesti. Prvo je o ropstvu muža i dominaciji žene; drugo je o radu muža i trošenju žene; i treće je o preziru gospodara i štovanju sluga.
40. poglavlje
„Ja sam tvoj Stvoritelj i Gospodin. Odgovori Mi na tri pitanja koja ću ti postaviti. Kakvo je stanje kuće u kojoj je žena odjevena kao dama, a njezin muž kao rob? Je li to u redu? Ona odgovori u svojoj svijesti: „Ne, Gospodine, nije u redu.“ Naš Gospodin reče: “Ja sam Gospodar svih stvari i Kralj anđela. Ja sam odjenuo svog slugu, imenom svoju Čovječnost, samo korisnošću i nužnošću jer nisam želio ništa od ovoga svijeta osim oskudne hrane i odjeće. Ali ti, koja jesi Moja nevjesta, hoćeš živjeti kao dama i želiš imati bogatstva i počasti i biti držana u štovanju. Koja je korist od svih ovih stvari? Sve su stvari uistinu isprazne i sve stvari moraju biti ostavljene. Čovječanstvo nije stvoreno ni za kakve prekomjernosti, nego da ima samo ono što nužnost prirode zahtijeva. Ove prekomjernosti izumio je ponos i sada se drže i ljube kao zakon.
Drugo, reci Mi je li pravo za muža da radi od jutra do mraka i da zatim žena potroši sve što je stečeno u jednom satu? Ona odgovori: “Ne, to nije pravo; žena je, naprotiv, obvezana živjeti i vladati se prema volji svojega muža.“Naš Gospodin reče: “Ja sam se ponašao kao čovjek koji radi od jutra do mraka, s obzirom na to da sam od svoje mladosti sve do trenutka svoje patnje radio na pokazivanju puta u Nebo kroz propovijedi i ispunjavanje onoga što sam propovijedao djelima. No žena, to jest duša koja bi Mi trebala biti poput žene, trati sav Moj trud kada živi lakomisleno, tako da ništa od onoga što sam učinio i otrpio za njezinu dobrobit njoj ne može koristiti, niti Ja nalazim ikakvih vrlina u njoj u kojima bih mogao uživati.
Treće, reci Mi, nije li krivo i gnjusno da gospodar kuće bude prezren i da rob bude poštovan?“ Ona odgovori: “Da, uistinu jest.“ Naš Gospodin reče: „Ja sam Gospodar svih stvari. Moja je kuća svijet i čovječanstvo bi, po pravu, trebalo biti Moj sluga. Ali Ja, Gospodar, sada sam preziran u svijetu, a čovjek poštovan. Stoga ćeš ti, koju sam Ja izabrao, voditi računa o tome da činiš Moju volju, jer sve je u svijetu ništa doli morska pjena i lažni san.
Riječi našega ljubljenog Stvoritelja u nazočnosti Nebeske vojske i nevjeste, u kojima se žali na petoricu muškaraca, označavajući Papu i njegov kler, zle laike, Židove i pogane; također o pomoći koju šalje svojim prijateljima, označavajući sve čovječanstvo, i o oštroj presudi koju izvršava nad svojim neprijateljima.
41. poglavlje
„Ja sam Stvoritelj svih stvari. Ja sam rođen od Oca prije Lucifera. Ja sam neodvojivo u Ocu i Otac u Meni i jedan Duh u nama obojici. Prema tome, postoji jedan Bog – Otac, Sin i Duh Sveti – a ne tri boga. Ja sam onaj koji je obećao vječnu baštinu Abrahamu i izveo svoj narod iz Egipta preko Mojsija. Ja sam onaj koji je govorio po prorocima. Otac Me poslao u utrobu Djevice ne odvajajući se od Mene, nego ostajući neodvojivo sa Mnom kako bi se čovječanstvo, koje je napustilo Boga, vratilo Bogu kroz Moju ljubav.
Ali sada, u tvojoj nazočnosti, Moja Nebeska vojsko, iako ti vidiš i znaš sve stvari u Meni, ipak, radi dobrobiti znanja i učenja Moje nevjeste koja stoji ovdje, koja ne može razumjeti duhovne stvari osim kroz tjelesne prispodobe, Ja iznosim pritužbu pred tobom na ovu petoricu muškaraca koji stoje ovdje, jer isprovociraše Me do gnjeva na mnoge načine. Kao što sam nekoć, u Zakonu, imenom Izrael označio cijeli izraelski narod, tako sad ovom petoricom označavam svakog čovjeka u svijetu.
Prvi čovjek označava vođu Crkve i njegove svećenike; drugi zle laike; treći Židove; četvrti pogane; i peti Moje prijatelje. Ali od tebe, Židove, Ja isključujem sve Židove koji su kršćani u tajnosti i koji Mi služe potajno u čistoj ljubavi, pravoj vjeri i savršenom djelu. A od tebe, pogane, Ja isključujem sve one koji bi rado išli putem Mojih zapovijedi kada bi samo znali i bili poučeni kako bi se trebali vladati i živjeti, i koji svojim djelima čine koliko znaju i umiju. Takvi nipošto neće biti osuđeni s vama. Ja se sada žalim na tebe, o, vođo Moje Crkve, koji sjediš na Mome prijestolju što sam ga dao Petru i njegovim nasljednicima da sjede na njemu s trostrukim dostojanstvom i moći: Prvo, kako bi imali moć vezivanja i odrješenja duša od njihovih grijeha. Drugo, kako bi otvorili Nebo za pokornika. Treće, kako bi zatvorili Nebo za proklete i one koji preziru Moj Zakon. Ali ti, koji bi trebao iscjeljivati duše i predstavljati ih Meni, ti si uistinu ubojica duša. Ja sam postavio Petra za pastira i čuvara Mojih ovaca. Ali ti ih, međutim, rastjeruješ i ranjavaš. Ti si gori od Lucifera. Jer on je bio zavidan Meni i nije želio ubiti nikoga osim Mene kako bi mogao vladati na Mome mjestu. Ali ti si utoliko gori jer ne ubijaš samo Mene tjerajući Me od sebe tvojim lošim djelima, nego ujedno ubijaš duše svojim lošim primjerom. Ja sam otkupio duše svojom krvlju i povjerio ih tebi kao vjernom prijatelju, ali ti ih isporučuješ opet natrag neprijatelju od kojega sam ih izbavio. Ti si nepravedniji od Pilata. On nije osudio nikoga drugog osim Mene na smrt, ali ti ne samo da Meni sudiš kao da sam nemoćan gospodar i nedostojan ikakve dobre stvari, ne, ti također sudiš i osuđuješ duše nevinih i puštaš krivcima da odu slobodni bez ikakva prijekora. Ti si okrutniji od Jude koji je samo Mene prodao, ti ne prodaješ samo Mene, nego i duše Mojih izabranih ljudi za svoju vlastitu sramotnu dobit i uzaludnog imena radi. Ti zaslužuješ više prezira nego Židovi, jer oni su razapeli samo Moje tijelo, ali ti razapinješ i mučiš duše Mojih izabranih ljudi za koje su tvoja zloba i tvoji grijesi gorči od bilo koje rane od mača. I stoga, jer si sličan Luciferu i nepravedniji od Pilata, i okrutniji od Jude i prezreniji od Židova, Ja se žalim na tebe s pravom.
Drugom čovjeku, to jest laicima, naš Gospodin reče: „Ja sam stvorio sve stvari za tvoju korist. Ti si dao svoj pristanak Meni i Ja svoj tebi. Dao si Mi svoju vjeru i obećao prisegom da ćeš Mi služiti. Ali sada si Me napustio poput čovjeka koji ne poznaje svog Boga. Držiš Moju riječ za laž i Moja djela za ispraznost, i govoriš da su Moja Volja i Moje zapovijedi preteške. Ti si prekršio vjeru koju si Mi obećao. Ti si prekršio svoju prisegu i napustio Moje ime. Ti si odvojio sebe od brojnih Mojih svetaca i došao pripadati brojnim đavlima i postao si njihov prijatelj. Ti misliš da nitko nije vrijedan hvale i štovanja osim tebe. Sve što pripada Meni i što si obvezan učiniti za Mene čini ti se teškim i gorkim, ali su ti stvari kojima sam sebi ugađaš vrlo lake. Stoga se žalim na tebe s pravom, jer ti si prekinuo vjeru koju si Mi dao na krštenju i kasnije; i zbog ljubavi koju sam ti pokazao riječju i djelom, rugaš Mi se i nazivaš Me lašcem, i zbog Moje patnje nazivaš Me budalom.“
Trećem čovjeku, to jest Židovima, rekao je: „Započeo sam svoje djelo ljubavi s vama i odabrao vas kao svoj narod. Izveo vas iz ropstva, dao vam svoj Zakon, doveo vas u zemlju koju sam obećao vašim očevima i poslao vam proroke da vas utješe. Nakon toga, odabrao sam Djevicu za sebe iz vaše sredine, od koje sam preuzeo Čovještvo. Ali sada se žalim na vas jer ne želite vjerovati u Mene, nego govorite: “Krist još nije došao; Njega se još uvijek očekuje.“
Naš Gospodin reče četvrtom čovjeku, to jest poganima: „Ja sam te stvorio i otkupio kao kršćanskog čovjeka, i stvorio sam sve dobre stvari za tvoju korist. Ali ti si poput bezumnog čovjeka jer ne znaš što činiš. Također si poput slijepog čovjeka jer ne vidiš kamo ideš. Ti častiš i štuješ stvorene stvari umjesto Stvoritelja, i lažno umjesto istinitog, i svijaš svoje koljeno pred stvarima koje imaju manje vrijednosti od tebe samoga. Zato se žalim na tebe.
Petom čovjeku reče: “Moj prijatelju, priđi bliže!“ I izravno reče Nebeskoj vojsci: „Moji ljubljeni prijatelji, Ja imam prijatelja kojim označavam i pod kojim podrazumijevam mnoge prijatelje. On je poput čovjeka zarobljenog među zlim ljudima i oštro okovanog u zatočeništvu. Ako govori istinu, izudaraju njegova usta kamenjem. Ako učini nešto dobro, zabadaju koplje u njegova prsa. Jao, Moji prijatelji i sveci, koliko ću dugo trpjeti takve ljude, i koliko ću dugo tolerirati takav prezir?“
Sveti Ivan Krstitelj odgovori: “Ti si poput najčišćeg ogledala, jer mi vidimo i znamo sve stvari u Tebi kao u ogledalu bez ikakve pomoći riječi ili govora. Ti si slatkoća koju nitko ne može opisati, u kojoj mi kušamo sve dobre stvari. Ti si poput najoštrijeg od mačeva, jer Ti sudiš u pravednosti.“
Naš mu Gospodin odgovori: “Doista, Moj prijatelju, rekao si istinu, jer Moji odabrani ljudi vide svu dobrotu i pravednost u Meni, pa čak i zli duhovi vide u svojoj vlastitoj svijesti, ali ne u svjetlu. Baš kao što čovjek smješten u tamni zatvor, koji je ranije naučio slova, zna ono što je naučio prije iako je u tami i trenutačno ne može vidjeti, tako je i s đavlima. Iako ne vide Moju pravednost u svjetlu Moje bistrine, oni i dalje znaju i vide u svojoj svijesti. Ja sam također kao mač koji razdvaja stvari na dva dijela. Na taj način dajem svima i svakoj osobi ono što zaslužuje.“
Tada naš Gospodin reče Svetom Petru: „Ti si utemeljitelj i branitelj vjere i Moje Crkve. Dok Moja Vojska sluša, izreci kaznu ovoj petorici!“ Petar odgovori: “O, Gospodine, sva slava i čast Tebi zbog ljubavi koju si pokazao prema svojoj zemlji. Blagoslovljen bio Ti od cijele svoje Vojske, jer Ti nam dopuštaš da vidimo i znamo sve stvari u Tebi. Istinita je pravda da prvi čovjek koji sjedi na Tvom prijestolju, imajući Luciferova djela, treba sramno izgubiti prijestolje na koje se usudio sjesti i postati sudionikom u mukama Luciferovim. Pravedan sud drugoga čovjeka jest taj da onaj koji je pao daleko od Tvoje vjere, treba pasti u pakao sa svojom glavom prema dolje i nogama prema gore, jer je volio samoga sebe i prezreo Tebe koji si trebao biti njegova glava. Pravedan sud trećeg čovjeka jest taj da on neće vidjeti lica Tvojega i da bi trebao biti mučen zbog svoje zlobe i pohlepe, jer nevjernici ne zaslužuju vidjeti Tvoju slavu i ljepotu. Pravedan sud četvrtog čovjeka jest taj da bi trebao biti zatvoren kao bezuman čovjek i prognan u grad tame. Pravedan sud petoga jest da bi mu pomoć trebala biti poslana.
Tada naš Gospodin odgovori: „Prisežem Bogom Ocem, čiji je glas Ivan Krstitelj čuo u Jordanu; Prisežem tijelom koje je Ivan krstio, vidio i dodirnuo u Jordanu; Prisežem Svetim Duhom koji se objavio u obliku golubice na Jordanu, da ću učiniti pravdu s ovom petoricom.“
Tada naš Gospodin reče prvom od ove petorice: „Mač Moje žestine stupit će u tvoje tijelo; ući će na vrhu tvoje glave i prodrijeti u te tako duboko i nasilno da ga se nikada neće moći izvući. Tvoja stolica potonut će kao težak kamen i neće stati dok ne stigne do najnižih dubina. Tvoji prsti, to jest tvoji pomoćnici i savjetnici, gorjet će u neugasivoj sumpornoj vatri. Tvoje ruke, to jest tvoji dužnosnici, koji su trebali posegnuti za pomoću i dobročinstvom dušama, ali su umjesto toga posegnuli za svjetovnom čašću i dobitkom, bit će osuđeni na muke i patnje o kojima David govori: “Njegovi sinovi bit će siročad i njegova žena udovica, i drugi će zauzeti njegovu baštinu.“ Tko je „njegova žena“ ako ne duša koja će biti isključena iz slave Nebeske i postati udovicom i izgubiti Boga? „Njegovi sinovi“, to jest vrline koje se činilo da ima, i Moji jednostavni i ponizni ljudi koji su bili pod njima, bit će odijeljeni od njih. Njihova čast i imetak bit će dani drugima, i oni će naslijediti vječnu sramotu umjesto svog dostojanstva i slave. Njihove mitre potonut će u prljavštinu pakla i nikada se neće moći izdići iz njega. Baš kao što su se uzdigli iznad drugih kroz svoju čast i ponos, tako će u paklu tonuti toliko dublje od drugih da će im biti nemoguće ikada više ponovno ustati. Njihovi udovi, to jest svi svećenici koji su ih slijedili i pomagali im u opačinama, bit će odsječeni od njih i odijeljeni baš kao zid koji je srušen, gdje ni jedan jedini kamen nije ostao na drugom kamenu, i cement više ne prijanja uz kamenje. Nikakva milost neće doći k njima, jer Moja ih ljubav nikada neće ogrijati niti obnoviti, ili ih podići u vječnu kuću na Nebu, nego će umjesto toga biti isključeni iz svakog dobra i beskrajno mučeni sa svojim predvodnicima i vođama.
A drugome kažem: Budući da ti ne želiš zadržati vjeru koju si Mi obećao i imati ljubav prema Meni, Ja ću k tebi poslati životinju koja će se uzdići iz rastuće bujice i progutati te. Kako bujica uvijek teče nizvodno, tako će te ova životinja odvući dolje u najniži pakao, i baš kao što ti je nemoguće putovati uzvodno protiv nadiruće bujice, bit će ti jednako teško ikada se uzdići iz pakla.
Trećemu govorim: Budući da ti, Židove, ne želiš vjerovati da sam Ja došao, vidjet ćeš Me kada dođem na Sudnji dan, ali ne u Mojoj slavi, nego u svojoj svijesti, i spoznat ćeš da su sve stvari koje sam govorio istinite. Tada ti ništa drugo nije preostalo nego da budeš mučen kako i zaslužuješ.
Četvrtom govorim: Budući da ti ne mariš vjerovati i ne želiš Me poznavati, tvoja će tama postati svjetlo za tebe, i tvoje će srce biti prosvijetljeno kako bi mogao znati da su Moji sudovi istiniti, ali ti i dalje nećeš doći u svjetlost.
Petom govorim: Učinit ću ti tri stvari. Prvo, ispunit ću te iznutra svojom toplinom. Drugo, učinit ću tvoja usta jačima i čvršćima od ijednoga kamena, tako da se kamenje okrene na one koji ih bacaju na tebe. Treće, naoružat ću te svojim oružjem tako dobro da ti nijedno koplje neće nauditi, nego će se umjesto toga sve topiti pred tobom kao vosak u toplini vatre. Budi stoga učinjen jakim i stoj kao čovjek. Baš kao vitez u borbi, koji se nada pomoći svoga gospodara i nastavlja borbu sve dok još uvijek ima neke životne sile u njemu, tako i ti stoj čvrsto i bori se kao čovjek; jer će ti Gospodin, tvoj Bog, kojemu se nitko ne može oduprijeti, pružiti pomoć. I s obzirom na to da si malobrojan, Ja ću te častiti i uvelike umnožiti. Evo, Moji prijatelji, vi vidite ove stvari i znate ih u Meni, i na ovaj način oni stoje preda Mnom.
Riječi koje sam sad izgovorio bit će ispunjene. A oni nikada neće ući u Moje kraljevstvo dok god sam Ja Kralj ako se ne poprave. Jer Nebo će biti dano samo onima koji se ponize i onima koji tuguju zbog svojih grijeha uz pokoru.“ Tada cijela vojska odgovori: „Slava Tebi, Gospodine Bože, koji si bez početka i bez kraja.“
Riječi savjeta Djevice Marije nevjesti o tome kako bi trebala voljeti Njezina Sina iznad svih stvari, i o tome kako su svaka vrlina i dar milosti sadržani u slavnoj Djevici.
42. poglavlje
Majka Božja reče: „Ja sam imala tri stvari kojima sam ugodila svome Sinu: Prvo, poniznost na takav način da niti jedno stvoreno stvorenje, bilo anđeo bilo čovjek, nije bilo poniznije od Mene. Drugo, imala sam poslušnost, jer sam nastojala pokoriti se svom Sinu u svim stvarima. Treće, imala sam posebno milosrđe.
Zbog toga sam trostruko počašćena od svoga Sina: Prvo, učinjena sam časnijom od anđela i ljudi, tako da ne postoji vrlina u Bogu koja ne sija u Meni, iako je On izvor i početak svih vrlina i Stvoritelj svih stvari; ali Ja sam, međutim, stvorenje kojemu je On dao više milosti nego svim drugima. Drugo, zbog svoje poslušnosti primila sam takvu moć da ne postoji grešnik tako nečist da neće primiti oproštenje ako se okrene Meni s voljom i namjerom popravljanja i srcem skrušenim zbog svojih grijeha. Treće, zbog Moga milosrđa Bog Mi je tako blizu da onaj koji vidi Boga, vidi Mene, i onaj koji vidi Mene, može vidjeti Božanstvo i Čovječnost u Meni i Mene u Bogu kao kroz ogledalo. Jer onaj koji vidi Boga, vidi tri osobe u Njemu, i onaj koji vidi Mene, također vidi tri osobe. Jer me Božanstvo zatvorilo u dušu i tijelo u Njemu samom i ispunilo me svakom vrlinom, tako da ne postoji vrlina u Bogu koja ne sija i ne pojavljuje se u Meni iako je Bog osobno Otac i davatelj svih vrlina. Jer kao što je s dva tijela spojena zajedno, da što god jedno tijelo prima, drugo tijelo također prima, tako je Bog učinio sa Mnom.
Ne postoji slatkoća koja se ne nalazi u Meni. To je kao kad netko ima slatku jezgru i dade dio nje drugome. Moja duša i tijelo bistriji su od sunca i čišći od ogledala, i kao što bi tri osobe bile viđene u ogledalu kada bi stajale blizu njega, tako se Otac, Sin i Duh Sveti mogu također vidjeti u Mojoj čistoći, jer sam jednom imala svoga Sina u svojoj utrobi s Njegovim Božanstvom. On je sada vidljiv u Meni sa svojim Božanstvom i Čovječnošću kao u ogledalu, jer ja sam proslavljena čašću i slavom uskrsnuća. Stoga možeš li ti, Moga Sina nevjesto, nastojati slijediti Moju poniznost i ne voljeti ništa osim Moga Sina.“
Riječi Sina Njegovoj nevjesti o tome kako se ljudi mogu uzdići od najmanjeg dobrog djela do najvišeg dobra i pasti dolje od najmanjeg zla do najvećih kazni i mučenja.
43. poglavlje
Sin Božji reče svojoj nevjesti: „Velika nagrada katkad proizlazi iz malog dobra. Stablo datulje ima prekrasan miris i u njegovu plodu nalazi se kamen. Ako je zasađeno u plodno tlo, osjeća se dobro, cvjeta i stvara dobre plodove, i izrasta u veliko stablo. Ali ako je zasađeno u suho tlo, uvenut će. Vrlo je suho i prazno od svake dobrote tlo koje uživa u grijehu, i ne postaje bolje čak ni kada se sjeme kreposti posije u njega. Ali plodno je tlo uma koji razumije i priznaje svoje grijehe i plače nad svojim grijehom koji je isprovocirao njegova Stvoritelja do ljutnje. Ako se kamen datulje, to jest ako se misao o Mom teškom sudu i moći posije u takav um, ono odmah udari tri korijena u umu.
Prvi je to što on misli kako ništa ne može učiniti bez Moje pomoći, i zbog tog razloga on otvara svoja usta u molitvi prema Meni. Drugi je to što Mi počinje davati male milostinje radi dobrobiti Moje časti. Treći je to što on sam sebe odvaja od svjetovnih afera kako bi Mi bolje služio. On se tada počinje suzdržavati od prekomjernosti kroz dnevni post i suzdržava se od i uskraćuje si vlastitu volju i požudu, i to je deblo stabla.
Nakon toga grane ljubavi izrastaju kada vodi i privlači svakoga koga može prema dobru. Tada plod raste, kada on ujedno podučava druge u dobroti onoliko koliko može, i svom pobožnošću pokušava naći načine za povećanje Moje časti. Takav Mi je plod najbolji i najugodniji. I stoga, od malog dobra čovjek se uzdiže do savršenstva. Kada prvi put uzima korijen kroz malo pobožnosti, tijelo raste kroz suzdržljivost, grane se množe kroz milosrđe i plod povećava kroz propovijedanje.
Na isti način čovjek pada od malog zla do najvećeg prokletstva i muke. Znaš li što je najteži teret za stvari koje rastu? Zasigurno, to je dijete koje je začeto, ali ne može biti rođeno i umire u utrobi majke. I zbog ovoga majka također puca i umire, i otac nosi nju i dijete do groba i sahranjuje ju s trulim plodom. To je ono što đavao radi duši. Nepravedna je duša uistinu kao žena đavla: ona slijedi njegovu volju svuda, i ona začinje dijete s đavlom kada joj grijeh godi, i ona se raduje u njemu.
Jednako kao što majka začne dijete i donosi plod putem malenog sjemena koje je ništa doli nečista trulež, tako i duša nosi obilje plodova za đavla kada uživa u grijehu. Nakon toga, snaga i udovi tijela formiraju se kako se grijeh grijehu dodaje i svakodnevno povećava. Kada se grijeh poveća, majka nabuja i želi roditi, ali ne može jer je njezina priroda prožeta grijehom i njoj život postaje mrzak. Ona bi rado željela griješiti čak i više, ali ne može, i nije dopušteno od Boga.
Tada strah stiže zato što ne može ispuniti svoju volju, i njena snaga i radost nestanu. Bol i tuga su svuda. Dok ona sada očajava zbog nemogućnosti da učini ijednu dobru stvar ili ijedno dobro djelo, njena utroba puca i ona umire huleći i vrijeđajući Božji sud i kaznu. Tada je povlači njezin otac, đavao, sve do groba pakla, gdje je sahranjena za svu vječnost s truleži svoga grijeha i djetetom svoje zle požude. Eto kako se grijeh povećava od malog zla i raste do prokletstva.“
Riječi Stvoritelja Njegovoj nevjesti o tome kako je sada prezren i prekoravan od strane ljudi koji ne obraćaju pozornost na ono što je učinio iz ljubavi prema njima kada ih je upozoravao kroz proroke i trpio za njihovu dobrobit, te o tome kako oni ne brinu zbog ljutnje koju On iskazuje prema tvrdoglavima teško ih kažnjavajući.
44. poglavlje
„Ja sam Tvorac i Gospodar svih stvari. Ja sam stvorio svijet i svijet Me prezire. Ja čujem glas iz svijeta kao onaj bumbara koji okuplja med na zemlji. Jer kada bumbar leti i započinje svoje slijetanja na zemlju, ispušta vrlo hrapav glas. Ja sada čujem ovaj hrapavi i neuki glas na svijetu, govoreći: „Ja ne marim za ono što dolazi nakon ovoga.“ Uistinu, sada svatko viče: “Mene nije briga što dolazi nakon ovoga, i mogu li imati svoju vlastitu volju!“
Doista, čovječanstvo ne mari za ono što sam Ja učinio za ljubav propovijedajući i trpeći za njega, i upozoravajući ga kroz proroke, i ne mari za ono što sam učinio u svojoj ljutnji izvršavajući svoju osvetu nad zlima i neposlušnima. Oni uviđaju da su smrtni i da ih smrt može pogoditi iznenada, ali ne brinu. Oni čuju i vide Moju pravednost koju sam proveo nad Faraonom i nad Sodomom radi njihovih grijeha, i kako sam izvršio osvetu nad drugim kraljevima i vladarima, i kako svakodnevno dopuštam da se događa kroz mač i druge nevolje, ali kao da su slijepi na sve te stvari.
I zbog toga lete kao bumbari kamo god požele, i katkad lete kao da poskakuju i žure, jer se uzvisuju u svom ponosu, ali se ubrzo spuštaju vraćajući se svojim požudama i proždrljivosti. Oni također sakupljaju slatkoću zemlje za sebe, jer čovjek radi i sakuplja zbog potreba tijela, a ne radi duše, i radi svjetovne časti, ali ne i vječne. Oni preobražavaju zemaljske stvari u patnju za sebe i, što je beskorisno, u vječnu muku. Ali zbog molitva Moje Majke, Ja ću poslati svoj jasan glas ovim bumbarima iz kojih su Moji prijatelji isključeni (jer oni su u svijetu samo tijelom), i on će propovijedati milosrđe. Ako ga budu poslušali, oni će biti spašeni.
Odgovor Djevice Majke i anđela, proroka, apostola, i đavala Bogu, u prisutnosti nevjeste, svjedočeći o Njegovim mnogim vrlinama i Njegovom savršenstvu u stvaralaštvu, utjelovljenju i otkupljenju, te o tome kako zli ljudi danas proturječe svim ovim stvarima, i o teškom sudu koji primaju.
45. poglavlje
Majka Božja reče: “Nevjesto Sina Mog, odjeni se i stoj čvrsto, jer Moj ti Sin prilazi. Njegovo tijelo bilo je stisnuto kao u vinskoj preši. Jer, s obzirom na to da je čovječanstvo griješilo u svim svojim udovima, Moj sin je dao naknadu u svim svojim udovima. Njegova je kosa čupana, Njegove tetive istegnute, Njegovi zglobovi dislocirani, Njegove kosti oštećene i Njegove ruke i noge probodene. Njegov um bijaše uznemiren, Njegovo srce pogođeno tugom, Njegova probava prisilno uvučena prema leđima, jer čovječanstvo je zgriješilo u svim svojim udovima.
Tada Sin progovori, dok je Nebeska vojska bila prisutna, i reče: “Iako znate sve stvari u Meni, ipak, Ja govorim radi Moje nevjeste koja stoji ovdje. Pitam vas, anđeli: “Što je to bez početka i bit će bez kraja? I što je to što je sve stvorilo i nije ni od kog stvoreno? Objavite što i dajte svoj iskaz!“ Svi anđeli odgovoriše kao jednim glasom i rekoše: “Gospode, to si Ti. Mi ti dajemo svjedočanstvo o trima stvarima: Prvo, da si Ti naš Stvoritelj i da si stvorio sve stvari na Nebu i zemlji. Drugo, da si Ti bez početka i da ćeš biti bez kraja, i Tvoje kraljevstvo i moć stajat će za čitavu vječnost. Bez Tebe ništa nije stvoreno i bez Tebe ništa ne može biti stvoreno. Treće, mi svjedočimo da vidimo svu pravednost u Tebi i sve stvari koje su bile i koje će biti, i sve stvari su prisutne u Tebi bez početka i bez kraja.
Tada On reče prorocima i patrijarsima: „Pitam vas: tko vas je izveo iz ropstva u slobodu? Tko je odijelio vode za vas? Tko vam je dao Zakon? Tko vam je dao proročki duh da govorite o budućim stvarima?“ Oni Mu odgovoriše rekavši: „Ti, Gospode. Ti si nas izveo iz ropstva. Ti si nam dao Zakon. Ti si potaknuo duh naš da govori i proriče o budućim stvarima.“
Tada On reče svojoj majci: „Daj istinsko svjedočanstvo o tome što znaš o Meni.“ Ona odgovori: „Prije nego što je anđeo, kojega si Ti poslao, došao k Meni, bila sam usamljena u duši i tijelu. Ali nakon anđeoskih riječi Tvoje tijelo bilo je u Meni s Božanstvom i Čovječnošću, i osjetih Tvoje tijelo u Mome tijelu. Nosila sam te bez boli i patnji. Rodila sam Te bez muka i porođajnih trudova. Umotala sam Te u siromašnu odjeću i nahranila Te svojim mlijekom. Bila sam s Tobom od Tvog rođenja do Tvoje smrti.
Nakon toga reče apostolima: „Recite koga ste vi to vidjeli, čuli i dotaknuli?“ Oni odgovoriše: „Čuli smo Tvoje riječi i zapisali ih. Čuli smo i vidjeli velika djela koja si učinio kada si nam dao Novi Zavjet. Zapovijedao si demonima jednom riječju da napuste ljude i oni su te slušali i odlazili, i svojom riječju Ti si dizao mrtve i ozdravljao bolesne. Mi smo Te vidjeli u tijelu čovjeka. Vidjeli smo Tvoju veliku moć i Božansku slavu s Tvojom ljudskom prirodom. Vidjeli smo Te predanog Tvojim neprijateljima i vidjeli smo Te raspetog na križu. Vidjeli smo kako podnosiš najgorču bol i vidjeli smo Tebe položenog u grob. Dotaknuli smo Te kada si ustao iz mrtvih. Dotaknuli smo Tvoju kosu i Tvoje lice. Dotaknuli smo mjesta Tvojih rana i Tvoje udove. Ti si jeo s nama i dao nam svoju rječitost. Ti si istinski Sin Božji i Sin Djevice. Također smo promatrali kada si uzašao sa svojom Čovječnošću zdesna Ocu, gdje sada jesi i bit ćeš bez kraja.“
Tada Bog reče nečistim demonskim duhovima: „Iako vi skrivate istinu u svojoj svijesti, ipak, sada vam zapovijedam da govorite istinu o tome tko je taj koji je smanjio vašu moć.“ Oni mu odgovoriše: „Baš kao što lopovi ne govore istinu osim ako su im stopala stiješnjena u tvrdo drvo, tako ni mi ne govorimo istinu osim ako smo primorani Tvojom Božanskom i zastrašujućom moći. Ti si taj koji se, sa svojom moći, spustio u pakao. Ti si smanjio našu moć u svijetu. Ti si uzeo iz pakla što je bilo Tvoje s pravom, to jest svoje prijatelje.“
Tada naš Gospodin reče: „Evo, svi oni koji imaju duh i nisu odjeveni u tijelo, svjedoče istinu za Mene. Ali oni koji imaju duh i tijelo, odnosno ljudi, proturječe Mi. Neki znaju istinu o Meni, ali ne mare za nju. Drugi ju ne znaju i stoga ne mare za nju, nego govore da je sve lažno.“ On ponovno reče anđelima: „Oni kazuju da je vaše svjedočenje lažno, da Ja nisam tvorac svih stvari i da sve stvari nisu poznate u Meni. Dakle, oni vole stvorene stvari više od Mene, kojih sam Ja Tvorac.“ On reče prorocima: “Oni vam proturječe i kazuju da je Zakon beskoristan, da možeš biti spašen kroz svoju vlastitu moć i mudrost, da je duh bio lažan i da ste vi govorili prema svojoj vlastitoj volji.“ Reče svojoj Majci: „Neki govore da nisi Djevica, a drugi da nisam uzeo tijelo od Tebe. Drugi znaju, ali ne mare za to.“ Reče apostolima: „Oni vam proturječe, jer govore da ste lašci i da je Novi Zakon iracionalan i beskoristan. Drugi vjeruju da je istinit, ali ne mare za to. Sada vas pitam: „Tko će biti njihov sudac?“
Svi Mu odgovoriše rekavši: “Ti, Bože, koji si bez početka i bez kraja. Ti, Isuse Kriste, koji si s Ocem, Tebi je sav sud dan od Oca, Ti si njihov sudac.“ Naš Gospodin odgovori: “Ja, koji sam tugovao za njima, sada sam njihov sudac. No, iako znam i mogu učiniti sve stvari, ipak, dajte Mi svoj sud nad njima.“
Oni Mu odgovoriše: “Baš kao što je cijeli svijet propao jednom na početku svijeta u Noinu potopu, tako i sada svijet zaslužuje propasti od vatre, s obzirom na to da su izopačenost i nepravda mnogo veće sada nego što su bile tada.“
Tada naš Gospodin odgovori: “Budući da sam pravedan i milosrdan, neću činiti sud bez milosrđa, niti milosrđe bez pravde, i stoga Ja ću još jedanput poslati svoje milosrđe na svijet radi molitava Moje Majke i Mojih svetaca. Ali ako oni ne žele slušati, najteža i najoštrija pravda uslijedit će i sustići ih.“
Riječi hvale Majke i Sina međusobno u nazočnosti nevjeste, te o tome kako je danas Krist smatran sramotnim, nepoštenim i prezrenim od ljudi, i o užasavajućem i vječnom prokletstvu tih ljudi.
46. poglavlje
Kraljica Neba govorila je svom Sinu i rekla: „Blagoslovljen budi Ti, Moj Bože, koji si bez početka i bez kraja. Ti si imao najplemenitije i prekrasno tijelo. Ti si bio najhrabriji i najkreposniji čovjek. Ti najdostojanstvenije stvorenje.
Sin odgovori: “Riječi koje izlaze iz tvojih usta slatke su Mi i oduševljavaju najdublje dijelove Moga srca kao najslađe piće. Ti si mi slađa više od svih ostalih stvorenja u postojanju. Jednako kao što osoba može vidjeti različita lica u ogledalu, ali ni jedno joj se ne svidi više od vlastitog, tako također, iako Ja volim svoje svece, Tebe volim posebnom ljubavlju, jer sam rođen od Tvoga blagoslovljenog tijela. Ti si poput smirne čiji je miris uzišao do Božanstva i vodio Božanstvo do Tvoga tijela. Ovaj isti miris privukao je Tvoje tijelo i dušu do Boga, gdje se sada nalaziš s dušom i tijelom. Blagoslovljena budi, jer anđeli uživaju u Tvojoj ljepoti i svi se spašavaju po Tvojoj kreposti i moći kada Te zazovu iskrenim srcem. Svi demoni drhte u Tvom svjetlu i ne usuđuju se ostati u Tvom sjaju, jer oni uvijek žele biti u tami.
Ti si Mi dala hvalu iz trostrukog razloga, jer si rekla da sam imao najplemenitije tijelo: drugo, da sam bio najhrabriji čovjek; treće, rekla si da sam bio najdostojanstvenije stvorenje. Ovim trima tvrdnjama proturječe samo oni koji imaju tijelo i dušu, to jest ljudska bića. Oni govore da imam sramotno tijelo i da sam najprezreniji čovjek i najniže od stvorenja. Jer što ima sramotnije od dovođenja drugih u iskušenje grijeha? Jer oni tvrde da Moje tijelo mami na grijeh kada kažu da grijeh nije tako odvratan i neugodan za Boga koliko sam Ja rekao. Oni tvrde da ništa ne postoji osim ako Bog želi da bude tako i da ništa nije stvoreno osim po Njemu. „Zašto ne bismo koristili stvorene stvari u svoju korist? Naše prirodne slabosti to zahtijevaju, i ovako su živjeli svi prije nas i još uvijek žive.“ Tako ljudi sada govore o Meni i Mojoj Čovječnosti, u kojoj sam se Ja, istinski Bog, pojavio među ljudima. Jer Ja sam ih savjetovao da se suzdrže od grijeha i pokazao kako je to ozbiljna i teška stvar, i to je, kažu, bilo sramotno, kao da sam ih savjetovao da učine nešto beskorisno i sramotno. Oni tvrde da ništa osim grijeha, i onoga što ugađa njihovoj volji, nije vrijedno poštovanja.
Oni također tvrde da sam Ja najsramotniji čovjek. Jer što je sramotnije od nekoga tko, kada govori istinu, biva izudaran po ustima kamenjem i biva udaran u lice, i osim toga, sluša ljude kako ga vrijeđaju govoreći: „Da je čovjek, osvetio bi sam sebe zbog takve nepravde.“ To je ono što Mi čine. Govorim im kroz učene oce i Sveto Pismo, ali oni kažu da lažem. Oni tuku Moja usta kamenjem i svojim šakama kada čine preljub, ubojstvo, i lažu govoreći: „Da je bio muško, da je bio Svemogući Bog, osvetio bi se za takve grijehe i prijestupe.“ Ali Ja to podnosim sa strpljenjem i svakoga ih dana čujem kako govore da muka nije ni vječna ni teška ni gorka, kako je rečeno, i Moje su riječi osuđene i prokazane kao laž.
Treće, osuđuju Me da sam najružnije i najbezvrjednije stvorenje. Jer što je bezvrjednije u kući od psa ili mačke koje bi netko rado zamijenio za konja kada bi mogao? Ali čovjek Me drži manje vrijednim od psa, jer ne bi Me poželio uzeti kada bi to značilo da bi izgubio psa, i on bi Me odbacio i zanijekao prije nego izgubio pseću kućicu. Što je stvar koja ugađa umu tako malo da se čovjek ne zamisli o njoj i ne poželi ju gorljivije nego Mene. Jer kada bi Me smatrali vrjednijim od ijednog drugog stvorenog stvorenja, voljeli bi Me više od drugih stvari. Ali sada nemaju ništa tako malo da to ne vole više od Mene. Oni tuguju za svime osim za Mnom. Oni tuguju za svojim vlastitim i njihova prijatelja gubitkom. Oni tuguju nad uvredljivom riječju. Oni tuguju nad uvredom ili povredom ljudi na višim pozicijama i moćnijih od njih, ali ne tuguju zbog uvrede ili povrede Mene, koji sam Stvoritelj svih stvari. Koji je čovjek toliko prezren da nije saslušan ako moli za nešto i nije mu dan dar zauzvrat ako je darovao nešto. Ali Ja sam potpuno zao i vrijedan prezira u njihovim očima, jer oni Me smatraju nedostojnim ikakva dobra iako sam im Ja dao sve dobre stvari.
Ali Ti si, Moja najdraža Majko, okusila više Moje mudrosti od drugih, i nikada ništa osim istine nije napustilo Tvoja usta, kao što ništa osim istine nikada nije napustilo Moja vlastita usta. Ja ću se sada opravdati u očima svih svetih. Prvo, protiv njega, koji tvrdi da sam imao sramotno tijelo. Dokazat ću da Ja uistinu imam najplemenitije tijelo bez ikakve deformacije ili grijeha, i on će pasti u vječni sram i poniženje koje će svi vidjeti. Onome koji tvrdi da su Moje riječi bile laž i da on nije znao jesam li Ja Bog ili ne, dokazat ću da Ja uistinu jesam Bog, i on će oteći kao mulj u pakao. Ali trećeg, koji me smatrao beskorisnim, osudit ću na vječno prokletstvo tako da nikada neće vidjeti Moju slavu i Moju radost.“
Nakon toga reče svojoj nevjesti: “Stoj čvrsto u Mojoj službi. Ti si došla do zida, takoreći, u kojemu si zatvorena, tako da ne možeš pobjeći niti prokopati kroz njegove temelje. Izdrži voljno ovo malo nevolje i iskusit ćeš vječni počinak u Mojim rukama. Ti znaš volju Oca, ti čuješ riječi Sina, ti osjećaš Moj Duh i imaš užitak i utjehu u razgovorima s Mojom Majkom i Mojim svecima. Stoga stoj čvrsto ili ćeš u protivnom osjetiti Moju pravdu kojom ćeš biti prisiljena učiniti ovo što te sada ljubazno pozivam da učiniš.“
Riječi našeg Gospodina Njegovoj nevjesti o preziru Novog Zakona, i o tome kako je taj isti Zakon sada odbačen i prezren u svijetu, i o tome kako loši svećenici nisu Božji svećenici nego Božji izdajnici, i o kazni i prokletstvu koje primaju.
47. poglavlje
„Ja sam Bog koji je u drevne dane zvan Bog Abrahamov, Bog Izakov i Bog Jakovljev. Ja sam Bog koji je dao Zakon Mojsiju. Taj zakon bio je poput odjeće. Jednako kao što majka s djetetom u utrobi priprema svog novorođenčeta odjeću, tako sam i Ja, Bog, pripremio Novi Zakon, jer je Stari Zakon bio ništa doli odjeće i sjene, i znaka budućih stvari koje dolaze. Ja sam odjenuo i omotao sebe u odjeću ovog Zakona. I tada, kako dječak odrasta pomalo, njegova se stara odjeća odlaže i uzima nova odjeća. Na ovaj način Ja sam ispunio Stari Zakon kada sam odložio korištenu odjeću Starog Zakona, i preuzeo novu odjeću, to jest Novi Zakon, i dadoh tu odjeću i sebe svima koji su nas htjeli imati. Ova odjeća nije jako uska niti ju je teško nositi, nego naprotiv, dobro pristaje posvuda. Jer Moj Zakon ne naređuje narodu da posti, ili radi previše, niti da se ubije ili učini išta izvan granica mogućnosti, nego je koristan za dušu i pogodan za obuzdavanje, obamiranje i kažnjavanje tijela. Jer kada se tijelo previše veže za grijeh, tada grijeh proždire tijelo.
Dvije se stvari nalaze u Novom Zakonu: Prvo, razborita umjerenost u duši i tijelu i prava namjena svih stvari. Drugo, spremnost na obaziranje i održavanje Zakona; s obzirom na to da osoba koja ne može izdržati ustrajati u jednoj stvari, može ustrajati u drugoj. Iz ovoga slijedi da osoba koja ne može izdržati biti djevicom, može živjeti u čestitom braku, i onaj koji padne u grijeh može ustati opet i popraviti se.
Ali ovaj Zakon sada je odbačen i prezren od svijeta. Jer oni tvrde da je Zakon strog, težak i ružan. Tvrde da je strog jer Zakon naređuje pojedincu da bude zadovoljan neophodnim i da bježi od prekomjernosti. Ali oni žele imati sve stvari bez razloga, poput nerazumne stoke i iznad potreba tijela, i zato im je Zakon prestrog. Drugo, tvrde da je težak jer Zakon kaže da bi pojedinac trebao uživati s razumnom umjerenošću i u utvrđeno vrijeme. No, oni žele ispuniti svoje požude više od onoga što je dobro i više od onoga što je osnovano. Treće, kažu da je ružan zato što im Zakon nalaže da vole poniznost i pripisuju svako dobro Bogu. Ali oni žele biti ponosni i sebe uzvisivati radi dobrih stvari koje im je Bog dao, i zato im se Zakon čini ružnim i ispraznim.
Pogledaj kako je prezrena i zlostavljana Moja odjeća. Ja sam ispunio sve iz Starog Zakona prije nego što sam započeo Novi Zakon. Jer je Stari Zakon bio pretežak i Moja je namjera bila da se Novi Zakon održi dok ne dođem na suđenje. Ali oni sramotno odbacuju odjeću kojom sam pokrio dušu, odnosno pravu vjeru. I povrh toga, oni dodaju grijeh na grijeh jer Me ujedno žele izdati. Ne govori li David u psalmu: “Onaj koji je jeo moga kruha, mislio je o izdaji protiv mene“? U ovim riječima želim da zapaziš dvije stvari. Prvo, on ne kaže „misli“ nego „mislio“, kao da se već dogodilo. Drugo, on označava jednog čovjeka izdajnikom. Ali Ja kažem da Me oni koji su sada prisutni izdaju, ne oni koji su bili ili će doći, nego oni koji su sada živi. Ja također kažem da to nije jedan čovjek, nego mnoštvo.
Ali sada bi Me mogla pitati: „Ne postoje li dvije vrste kruha, jedan nevidljivi i duhovni, od kojega anđeli i sveci žive, i drugi zemaljski, kojime se ljudi hrane? No, anđeli i sveci ne žele ništa drugo osim onoga što je u skladu s Tvojom voljom, i ljudi ne mogu učiniti ništa drugo osim onoga što Ti se sviđa. Kako Te onda mogu izdati?“
Odgovorit ću ti u prisutnosti Moje nebeske vojske koja zna i vidi sve stvari u Meni, no Ja ovo govorim radi tvoje dobrobiti, kako bi ti mogla razumjeti: Postoje zaista dvije vrste kruha. Jedan je onaj anđela koji jedu Moj kruh u Mom kraljevstvu kako bi mogli biti ispunjeni Mojom neopisivom radošću. Oni Me ne izdaju jer ne žele ništa drugo osim onoga što Ja želim. Ali oni koji Me izdaju oni su koji jedu Moj kruh na oltaru. Ja uistinu jesam kruh. Taj kruh ima tri karakteristike: oblik, okus i zaobljenost. Ja sam doista Kruh. I, poput kruha, Ja imam tri stvari u sebi: okus, oblik i zaobljenost. Imam okus jer, kao što je sva hrana bezukusna bez kruha i ne daje snagu, tako je i bez Mene sve što postoji bezukusno, nemoćno i isprazno. Također, imam i oblik kruha s obzirom na to da sam od zemlje. Rođen sam od Djevice Majke, a Moja je Majka od Adama, a Adam je od zemlje. Imam također zaobljenost kojoj ne postoji kraj niti početak, s obzirom na to da sam Ja bez početka i bez kraja. I nitko nije u stanju vidjeti ili naći kraj ili početak u Mojoj mudrosti, moći ili milosrđu. Ja sam u svim stvarima, nad svim stvarima i izvan svih stvari. Čak i kada bi netko letio poput najbrže strijele neprestano bez kraja, on i dalje nikada ne bi našao kraj ili ograničenje Moje moći i kreposti na račun ove tri stvari: imenom okus, oblik i zaobljenost. Ja sam taj kruh koje je viđen i dodirivan na oltaru i pretvara se u Moje tijelo koje je razapeto. Jednako kao što je suh i lako zapaljiv komad drveta brzo prožet ako se stavi u vatru, i ništa ne ostaje od drveta, nego je sve vatra; stoga kada su ove riječi rečene, „Ovo je Moje tijelo“, ono što je prethodno bilo kruh odmah postaje Moje tijelo, ali nije zapaljeno vatrom kao drvo, nego Mojim Božanstvom.
Zato Me oni koji jedu Moj kruh izdaju. Koje ubojstvo može biti kukavnije i odvratnije nego kada netko ubije sam sebe? I koja je izdaja gora nego kada je dvoje vezano neraskidivom vezom, i jedan izdaje drugoga, kao što je slučaj s ljudima u braku. Ali što čovjek čini kako bi izdao svoju ženu? Doista, on joj neiskreno govori: “Hajdemo na takvo i takvo mjesto kako bih mogao ispuniti svoju volju s tobom.“ Ona odlazi s njim u istinskoj jednostavnosti, spremna na svaku želju svoga muža. Ali kada on nađe prikladno vrijeme i mjesto, on diže protiv nje tri načina izdaje: Ili nešto tako teško da je ubija jednim udarcem, ili nešto tako oštro da reže pravo kroz njenu utrobu, ili nešto da uguši duh života izravno u njoj. Tada, kada je ona mrtva, izdajnik si misli: „Sada sam učinio krivo. Ako moj zločin postane poznat javnosti, bit će mi suđeno na smrt.“ Stoga odlazi i polaže tijelo svoje mrtve žene na neko skrovito mjesto kako njegov grijeh ne bi mogao biti otkriven.
To je ono što svećenici koji su Moji izdajnici čine Meni. Jer smo oni i Ja združeni zajedno po jedinstvenoj vezi kada uzimaju kruh i izgovaraju riječi koje ga mijenjaju u Moje pravo tijelo, koje sam je preuzeo od Djevice. Ni jedan anđeo to ne bi mogao učiniti, jer Ja sam dao to dostojanstvo samo svećenicima i izabrao njih za najvišu službu. Ali sada se oni odnose prema Meni kao izdajnici jer Mi pokazuju sretno i ljubazno lice i vode Me do skrovitog mjesta da Me izdaju. Ovi svećenici pokazuju Mi sretno lice kada se prikazuju dobrima i jednostavnima, i izdajnički Me vode do skrovitog mjesta kada prilaze oltaru. Tamo sam Ja spreman kao mladenka ili mladoženja učiniti svu njihovu volju, ali oni Me izdaju.
Prvo polože nešto teško preko Mene kada je Božanska služba, kako nazivaju Mene, teška i tegobna za njih. Oni bi radije izgovorili stotinu riječi u čast svijeta nego jednu u Moju čast. Oni bi radije dali stotinu zlatnih novčića za slavu svijeta nego jedan peni za Moje dobro. Oni bi radije radili stotinu puta za svoju vlastitu korist i onu svjetovnu, nego jednom za Moju čast. Oni Me pritišću ovim teškim teretom, pa je kao da sam mrtav u njihovim srcima. Drugo, oni Me probadaju oštrim mačem koji prodire u utrobu kad god svećenik odlazi do oltara sa znanjem da je sagriješio i pokajao se, ali ipak čvrsto odlučio sagriješiti ponovno kada služba završi, misleći tako sam sebi: „Istinski sam se pokajao za svoj grijeh, ali neću se odreći žene s kojom sam zgriješio kako više ne bih mogao griješiti s njom.“ Ovi Me svećenici probadaju najoštrijim mačem. Treće, oni guše duh kada si misle iznutra na ovaj način: „Dobro je i divno biti sa svijetom i dobro je živjeti u požudi i ja se ne mogu obuzdati. Ja ću činiti svoju volju u svojoj mladosti; kada ostarim, ja ću postati suzdržan i popraviti se.“ I ovom bijednom mišlju duh života je ugušen.
Ali sada bi mogla pitati kako njihova srca postaju tako hladna i mlaka prema Meni i svemu dobrom da se oni nikada ne mogu zagrijati ili ponovno uzdići do Moje ljubavi. Kao što se led ne može zapaliti čak ni ako je položen na vatru, nego se samo topi u vodi, jednako tako, čak i ako im dam svoju milost i čuju Moje riječi opomene, oni ne mogu ustati do topline života, nego se suše i izblijede od sveg dobrog.
Pogledaj kako Me izdaju time što se pokazuju da su jednostavni a da nisu takvi, i što su opterećeni i depresivni zbog Moje časti, u kojoj bi umjesto toga trebali uživati i radovati se, i također u tome što je njihova volja da griješe i nastave u grijehu sve do kraja. Oni Me skrivaju i odlažu na skrovito mjesto kada si misle: „Ja znam da sam zgriješio mnogo, ali ako se suzdržim od svoga Bogoslužja, svi će mi zamjeriti i osuditi me kao zlo.“ I tako oni besramno odlaze do oltara, i polažu Me pred sebe, i dodiruju Mene, koji jesam istinski Bog i istinski čovjek. Ja sam, takoreći, na skrovitom mjestu s njima, s obzirom na to da nitko ne zna niti vidi kako zli i odvratni oni jesu. Ja, istinski Bog i čovjek, ležim tamo kao u skrivenom mjestu, jer čak i ako najgori svećenik izgovori riječi „Ovo je Moje tijelo“, on i dalje posvećuje Moje pravo tijelo i Ja, istinski Bog i istinski čovjek, ležao bi tamo pred njim. Ali kada on stavi Moje tijelo u svoja usta, tada Ja više nisam prisutan za njega kroz milost Mojeg Božanstva i Čovječnosti; samo oblik i okus kruha ostaju za njega, ali ne zato što ja nisam istinski prisutan za zlo kao s dobrim uslijed službe sakramenta, nego zato što zlo i dobro ne dobivaju istu korist ili perfekciju od Mojeg tijela. Vidi kako ovi svećenici nisu Moji svećenici, nego pravi izdajnici, jer Me prodaju i izdaju kao Juda. Ja promatram pogane i Židove, ali ne vidim nikoga goreg od ovih svećenika, jer oni se nalaze u istom grijehu koji je učinio da Lucifer padne s Nebesa.
Ali sada ću ti također reći njihovu presudu i kome su oni nalik. Njihova je presuda prokletstvo. David je osudio one koji su bili nepokorni Bogu, i zato što je on bio pravedan prorok i kralj, on nije osuđivao iz gnjeva ili loše volje ili nestrpljenja, nego iz Božanske pravde. Tako i Ja, koji sam bolji od Davida, osuđujem one koji su sada svećenici, ne zbog gnjeva ili loše volje, nego radi pravde.
Prokleto bilo stoga sve ono što uzimaju od zemlje za svoju vlastitu korist, jer oni ne hvale svog Boga i Stvoritelja koji im je to dao. Prokleta bila njihova hrana i piće koje ulazi u njihova usta i hrani njihova tijela da postanu hrana za crve, i predodredi njihove duše za pakao. Prokleta bila njihova tijela koja će ponovno ustati u paklu da pate i gore za cijelu vječnost. Proklete bile godine u kojima su oni živjeli beskorisno. Proklet bio trenutak kojim započinje pakao za njih i koji nikada neće završiti. Proklete bile njihove oči kojima su vidjeli svjetlost Neba. Proklete bile njihove uši kojima su čuli Moje riječi i nisu marili. Proklet bio njihov okus kojim su kušali Moje darove. Proklet bio njihov dodir kojim su Me dodirivali. Proklet bio njihov njuh kojim su mirisali radosne stvari svijeta i zaboravili na najradosniju od svih.
Ali sada bi mogla pitati: Kako će biti prokleti duhovno? Dakle, njihov će vid biti proklet jer neće vidjeti viziju Boga u njemu samom nego samo tamu i patnje pakla. Njihove će uši biti proklete jer neće ćuti Moje riječi nego samo urlike i strahote pakla. Njihov okus bit će proklet jer neće okusiti Moja vječna dobra i radost, nego samo vječnu gorčinu. Njihov dodir bit će proklet zato što Me neće dodirnuti, nego samo vječne vatre u paklu. Njihov njuh bit će proklet jer neće mirisati slatki miris Moga kraljevstva koji nadilazi sve slatke mirise, nego će imati samo prljavi smrad pakla koji je gorči od žuči i gori od sumpora. Oni će biti prokleti od Neba i zemlje i svih bezumnih stvorenja, jer ovi se pokoravaju Bogu i slave Ga, dok Ga oni odbacuju.
Stoga Ja, koji sam Istina, zaklinjem se u Mojoj istini da ih, ako umru ovakvi i u ovakvim određenjima u kojima se sada nalaze, ni Moja ljubav ni Moja krepost nikada ih neće obuhvatiti, nego će umjesto toga biti prokleti za cijelu vječnost, i ne samo svećenici, nego i svi koji odbacuju zapovijedi Božje!
O tome kako je, u prisutnosti Nebeske vojske i nevjeste, Božanstvo govorilo Čovječnosti protiv Kršćana, baš kao što je Bog govorio Mojsiju protiv naroda izraelskog, te kako prokleti svećenici ljube svijet i preziru Krista, i o njihovoj osudi i prokletstvu.
48. poglavlje
Velika vojska bijaše viđena u Nebu i Bog joj reče: Moji prijatelji, koji znate i razumijete i vidite sve stvari u Meni, Ja govorim u vašoj nazočnosti radi dobrobiti Moje nevjeste koja stoji ovdje, kao netko tko razgovara sam sa sobom, jer na taj način Moje Božanstvo komunicira s Mojom Ljudskošću. Mojsije je bio s Bogom na planini četrdeset dana i noći i, kada narod vidje da ga nema toliko dugo, uze zlato i baci ga u vatru, i oblikovaše tele od njega, nazivajući ga svojim bogom.
Tada Bog reče Mojsiju: „Ljudi su zgriješili. Ja ću ih uništiti baš kao što se nešto napisano briše iz knjige.“ Mojsije odgovori: “Ne, Gospodaru moj, nemoj! Sjeti se da si ih Ti izveo iz Crvenog mora i činio čuda za njih. Ako ih izbrišeš i uništiš, gdje je tada Tvoje obećanje? Preklinjem Te, ne čini to, jer tada će Tvoji neprijatelji reći: Bog izraelski, koji je izveo narod iz mora, ali ga ubio u pustinji, zao je.“ I Bog bijaše smiren tim riječima.
Ja sam taj Mojsije, simbolično govoreći. Moje Božanstvo govori Mojoj Čovječnosti baš kao Mojsiju, riječima: 'Pogledaj što je Tvoj narod učinio, i vidi kako su Me prezreli. Svi Kršćani bit će ubijeni i njihova vjera iskorijenjena.' Moja Ljudskost odgovara:' Ne, Gospodine. Sjeti se da sam Ja izveo ljude kroz more u svojoj krvi kada sam bio ozlijeđen od vrha Moje glave do tabana Mojih stopala. Ja sam im obećao vječni život; imaj milosti prema njima Moje patnje radi.' Nakon što je saslušalo ove riječi, Božanstvo je bilo umireno i reče:' Budi volja Tvoja, jer sav je sud dan Tebi.' Vidite koja ljubav, Moji prijatelji!
Ali sada, u vašoj prisutnosti, Moji duhovni prijatelji, anđeli i sveci, i u prisutnosti Mojih tjelesnih prijatelja koji su u svijetu, a ipak nisu u svijetu, osim sa svojim tijelom, Ja se žalim da Moj narod skuplja drvo za ogrjev i pali vatru, baca zlato u vatru kako bi se tele pojavilo da ga obožava i štuje kao Boga. Ono stoji kao tele na četiri noge imajući glavu, grlo i rep. Kada se Mojsije zadržao na planini dugo vremena bez povratka, narod reče: „Mi ne znamo što se moglo dogoditi s njim nakon ovako dugo vremena.“ I oni bijahu nezadovoljni što ih je izveo iz zatočeništva i ropstva, i rekoše: “Nađimo si drugog boga da ide pred nama.“
To ovi prokleti svećenici sada rade Meni. Jer oni govore: 'Zašto bismo mi imali isposničkiji život od drugih? Što je naša nagrada za to? Bolje nam je živjeti u miru i kako mi želimo. Hajdemo voljeti svijet u koji smo sigurni, budući da nismo sigurni u Njegovo obećanje.' Tada skupljaju drvo za ogrjev kada posvete sva svoja osjetila ljubavi prema svijetu. Pale vatru kada imaju potpunu želju za svijetom. Izgaraju kada njihova požuda sjaji u njihovim umovima i prelazi u djelo. Ubacuju zlato, što znači da svu čast i ljubav koju su Mi trebali pokazati, pokazuju kako bi dobili poštovanje svijeta.
Tada se pojavljuje tele, što predstavlja potpunu ljubav svijeta. Ima četiri noge od lijenosti, nestrpljenja, uživanja u prekomjernostima i pohlepe. Jer su ti svećenici, koji bi trebali biti Moje sluge, lijeni u štovanju Mene, nestrpljivi u podnošenju bilo čega radi Mene, neumjereni u užicima i nikada zadovoljni stvarima koje imaju. Ovo tele također ima glavu i grlo, što predstavlja potpunu volju za proždrljivošću koja nikada ne može biti zadovoljena, čak ni kada bi cijelo more uteklo u njega. Rep teleta njihova je zloba jer oni ne dopuštaju nikome da zadrži svoju imovinu ako ju mogu uzeti od njega. Svojim lošim primjerom i prezirom oni ranjavaju i kvare svakoga tko Mi služi. Takva je ljubav prema teletu koja je u njihovim srcima, i u takvoj se oni raduju i žude. Oni misle o Meni kao što su oni drugi o Mojsiju, i govore: 'Njega nema već dugo vremena. Njegove se riječi doimaju isprazne i Njegova djela tegobna. Hajdemo imati svoju vlastitu volju, neka naša moć i volja budu naš bog.' A nisu čak zadovoljni ni tim stvarima, i nisu Me u potpunosti zaboravili, nego Me umjesto toga imaju za svog idola.
Pogani su običavali štovati kao božanstvo drvo i kamenje i mrtve ljude i, među ostalim, bio je štovan idol zvan Belzebub, čiji su svećenici običavali nuditi mu tamjan uz pobožno klanjanje i uzvike hvale. I sve što je u njihovim žrtvovanjima bilo beskorisno bacali su na tlo, i ptice i muhe to su jele. Ali sve što je bilo korisno svećenici su skrivali za sebe. Oni su zaključavali vrata do svog idola i držali ključ za sebe kako nitko ne bi mogao ući unutra.
To je ono što svećenici čine Meni u ovo vrijeme. Oni Mi nude tamjan, to jest govore i propovijedaju prekrasne riječi kako bi osvojili hvalu za sebe i kakvu zemaljsku korist, ali ne iz ljubavi prema Meni. Baš kao što miris tamjana ne može biti uhvaćen, nego samo osjećan i viđen, tako njihove riječi ne ostvaruju nikakvu korist za duše kako bi mogle pustiti korijen i bile zadržane u njihovim srcima, nego su se samo čule i činile ugodne za kratko vrijeme. Oni Mi nude molitve, ali ne onakve kakve su Meni ugodne. Poput onih koji uzvikuju hvale svojim ustima, ali su tihi u svojim srcima, stoje pokraj Mene vičući svojim ustima, dok u svojim srcima i mislima lutaju uokolo po svijetu. Ali kada bi govorili sa snažnim i moćnim čovjekom, tada bi njihova srca slijedila njihov vlastiti govor i riječi tako da im nitko ne bio mogao naći zamjerku.
Ali u Mojoj su prisutnosti svećenici poput ljudi koji su mentalno poremećeni, jer izgovaraju jednu stvar svojim ustima i imaju drugu u svojim srcima. Nitko tko čuje njihove riječi, ne može biti siguran u njihovo značenje. Oni svijaju svoja koljena za Mene, to jest obećavaju Mi poniznost i poslušnost, ali je zapravo njihova poniznost poput Luciferove, i oni su poslušni svojim vlastitim željama, a ne Meni. Također Me stalno drže zaključanog i drže ključ za sebe. Otvaraju za Mene i hvale Me kada kažu:' Budi volja Tvoja, kako na nebu tako i na zemlji.' Ali tada Me ponovno zaključavaju ispunjavanjem svoje vlastite volje, dok je Moja volja poput zatočenog i nemoćnog čovjeka kojega se ne može ni vidjeti ni čuti. Oni drže ključ za sebe kada, svojim lošim primjerom, također zavode na pogrešan put druge koji žele činiti Moju volju. I kada bi mogli, rado bi zabranili da Moja volja bude ispunjena i ostvarena, osim kada to odgovara njihovoj vlastitoj volji. Također skrivaju bilo što u žrtvovanju što je nužno i korisno za njih, to jest zahtijevaju svu svoju čast i povlastice, ali ljudsko tijelo koje padne na zemlju i umre, za što bi trebali ponuditi najbolju žrtvu, oni smatraju tako beskorisnim i ostavljaju ga muhama, to jest crvima na zemlji. Oni ne mare niti se uznemiravaju zbog svoje obveze za spasenje duša.
Ali što je rečeno Mojsiju? 'Ubij one koji su načinili ovog idola!' I neki su ubijeni, ali ne svi. Na isti će način Moje riječi sada doći i ubiti ih, neke u tijelu i duši kroz vječno prokletstvo, druge prema životu, tako da bi se trebali preobratiti i živjeti, ostale kroz brzu smrt, jer ovi su Mi svećenici u potpunosti odvratni. Ali s čime da ih usporedim? Oni su uistinu poput ploda trnovitog grma drača, koji je prekrasan i crven izvana, ali iznutra pun nečistoće i bodljikavog trnja. Na isti način ovi dolaze k Meni kao ljudi koji su crveni od ljubavi, i čine se čistima, ali iznutra su puni svakakvih nečistoća. Ako se ovaj plod položi u zemlju, drugi trnoviti grmovi izrastaju iz njega. Na isti način oni skrivaju svoj grijeh i zlobu u svojim srcima kao u zemlji, i postaju tako ukorijenjeni u zlu da se čak i ne postide istupiti u javnosti i hvaliti svojim grijehom. Stoga drugi ljudi ne samo da nalaze razlog da griješe, nego ujedno postaju duboko ranjeni u svojim dušama, misleći ovako sami u sebi: 'Ako to čine svećenici, čak je i više dopušteno da mi to činimo.' I oni nisu samo nalik plodu trnovita grma, nego i trnju jer preziru biti dirnuti prijekorom i opomenom, i smatraju da nitko nije mudar kao oni, i misle da mogu činiti što god žele.
Stoga se Ja zaklinjem svojim Božanstvom i Čovječnošću, u prisutnosti svih anđela, da ću srušiti vrata koja su zatvorili Mojoj volji, i Moja volja bit će ispunjena, i njihova volja bit će dokinuta i zaključana u vječne muke i tjeskobe. Jer kao što je nekoć rečeno: „Započet ću svoj sud sa svećenicima na svom oltaru.“
Riječi Kristove Njegovoj nevjesti o tome kako je Krist uspoređen s Mojsijem, na simboličan način, vodeći narod iz Egipta; i o tome kako prokleti svećenici, koje je On odabrao na mjesto proroka kao svoje najdraže prijatelje, sada zapomažu: „Odlazi od nas!“
49. poglavlje
Sin Božji reče: „Ranije sam se uspoređivao s Mojsijem na simboličan način. Kada je izveo narod, voda je stajala poput zida zdesna i slijeva. Ja sam uistinu taj Mojsije, simbolično govoreći, koji je izveo svoj Kršćanski narod van, to jest otvorio nebo za njega i pokazao mu put. Ali sada sam si izabrao druge prijatelje, više voljene i prisnije od proroka, imenom Moje svećenike, koji ne samo da čuju Moje riječi i vide, kada vide Mene samoga, nego Me ujedno dodiruju svojim rukama, što nitko od proroka ili anđela ne može učiniti.
Ovi svećenici, koje sam Ja izabrao na mjesto proroka kao svoje prijatelje, zazivaju Me, ali ne s takvom željom i ljubavlju kao što su to proroci činili, ne, svećenici i proroci zazivaju s dva suprotstavljena glasa. Jer svećenici ne zazivaju kao što su proroci zazivali: “Dođi, Gospode, jer Ti si slast!“, nego zazivaju: “Odvoji se od nas, jer Tvoje su riječi gorke i Tvoja djela teška i čine nas posramljenima!“ Poslušaj što ovi prokleti svećenici govore! Ja stojim pred njima poput najkrotkije i najumiljatije ovce od koje dobivaju vunu za svoju odjeću i mlijeko za svoju hranu, a ipak Me preziru zbog toliko velike ljubavi. Stojim pred njima kao gost govoreći: „Prijatelju, podari Mi nužnosti života za Moje tijelo, jer trebaju Mi, i ti ćeš primiti najveću nagradu od Boga zauzvrat!“
No iako sam se pojavio s jednostavnošću ovce, oni Me tjeraju kao vuka koji vreba u zasjedi gospodarove ovce. Ne žele Mi pokazati nikakvo gostoprimstvo i odbijaju Me primiti u svoju kuću, umjesto toga, suočavaju se sa Mnom kao s izdajnikom nedostojnim njihova gostoprimstva. Ali što će učiniti gost nakon što je bio odbijen? Ne bi li trebao potegnuti oružje protiv gospodara kuće koji ga je otjerao? Nipošto, jer to ne bi bilo pravedno s obzirom na to da vlasnik može uskratiti ili dati svoju imovinu kome god želi. Ali što tada gost treba učiniti? On bi doista trebao reći onome tko ga je otjerao: „Moj prijatelju, s obzirom na to da me ti ne želiš primiti u svoju kuću, ja ću otići drugome koji će mi pokazati milost.“ I kada dođe drugome, on ga čuje kako govori: Dobro si došao, Moj Gospode, sve što ja imam Tvoje je. Ti ćeš sada biti gospodar, a ja želim biti Tvoj sluga i gost. Ovo su vrste smještaja u kojima Mi je ugodno boraviti, gdje čujem ovakav glas.
Ja sam doista poput gosta tjeranog od ljudi. No iako Ja mogu ući u svako mjesto po svojoj volji, još uvijek na račun pravde, to ne činim, nego dolazim samo onima koji Me primaju s dobrom voljom kao svog istinskog Gospodina, ne kao gosta, i povjeravaju svu svoju volju u Moje ruke.
Majčine i Sinove riječi blagoslova i hvale jednog prema drugome, i o milosti koju je Sin odobrio svojoj Majci za duše u čistilištu i one u ovome svijetu.
50. poglavlje
Majka Božja govorila je svom Sinu i rekla: Blagoslovljeno ime Tvoje, Moj Sine, bez kraja, i blagoslovljeno bilo Tvoje Božanstvo koje je bez početka i bez kraja! U Tvom Božanstvu nalaze se tri prekrasne stvari: poimence moć, mudrost i krepost. Tvoja je moć poput najnasilnije goruće vatre pred kojom se sve što je čvrsto i snažno sabire kao suha slama u vatri. Tvoja je mudrost poput oceana koji nikada ne može biti ispražnjen zbog svoje veličine i prostranosti i koji, kada nabuja i preplavi, prekriva doline i planine. Niti Tvoja mudrost može biti shvaćena, niti njena dubina izmjerena o tome kako si mudro stvorio čovječanstvo i smjestio ga iznad sveg svog stvaralaštva. Kako si mudro uredio ptice u zraku, životinje na zemlji i ribe u moru, dajući svakome njegovo vlastito vrijeme i red. Kako veličanstveno Ti daješ život svemu i oduzimaš ga. Kako mudro daješ mudrost onima koji nisu mudri i oduzimaš ju od ponosnih. Tvoja je krepost poput svjetlosti sunca koja sja na nebu i ispunjava zemlju svojim svjetlom. Također, Tvoja krepost zadovoljava visoko i nisko i ispunjava sve stvari. Stoga blagoslovljen budi Ti, Moj Sine, jer Ti si Moj Bog i Moj Gospodin!“
Sin odgovori": Moja najdraža Majko,Tvoje su Mi riječi su slatke, jer one dolaze iz Tvoje duše. Ti si poput zore koja izbija bistrinom. Ti nadsijavaš sva nebesa i Tvoja svjetlost i Tvoja bistrina nadilaze sve anđele. Svojom bistrinom Ti si privukla na sebe pravo sunce, to jest Moje Božanstvo, toliko da je sunce Mojeg Božanstva došlo do Tebe i na Tebi se smjestilo. Po njegovoj toplini Ti si grijana u Mojoj ljubavi iznad svih drugih i po njegovu sjaju Ti si prosvijetljena u Mojoj mudrosti više nego svi drugi. Tama zemlje protjerana je i sva nebesa bijahu prosvijetljena kroz Tebe. Ja govorim u svojoj istini da Mi je Tvoja čistoća godila više nego svi anđeli, i privukla Moje Božanstvo k Tebi tako da si bila potaknuta toplinom Moga duha; i po njemu si začela istinskog Boga i čovjeka u svojoj utrobi, čime je čovječanstvo bilo prosvijetljeno i anđeli ispunjeni radošću. Stoga budi blagoslovljena od svoga blagoslovljenog Sina! I zbog ovoga razloga niti jedna molitva Tvoja nikada neće doći k Meni a da je ne uslišim, i kroz Tebe svatko tko moli za milost s namjerom popravljanja svojih grešnih načina, primit će milost Tebe radi. Jer kao što toplina dolazi od sunca, tako je i sve milosrđe kroz Tebe dano. Ti si poput ispunjenog i tekućeg proljeća iz kojega milost teče u pomoć nesretnima. "
Majka odgovara Sinu: "Sva slava i krepost neka su Tvoji, Sine Moj! Ti si Moj Bog i Moje milosrđe; sve dobro što imam od Tebe potječe. Ti si poput sjemena koje nikada nije požeto, nego još uvijek raste i daje plod stostruk i tisućstruk. Jer sva milost od Tebe dolazi i, s obzirom na to da je neizbrojiva i neizreciva, može doista biti poistovjećena s brojem stotinu koji označava savršenstvo, jer sve savršenstvo dolazi od Tebe i svatko je usavršen u kreposti po Tebi."
Sin odgovara Majci: "Doista, Moja Majko, usporedila si Me ispravno sa sjemenom koje nikada nije požeto nego još raste, jer došao sam sa svojim Božanstvom k Tebi i Moja Čovječnost nije zasijana odnosom, ali je i dalje rasla u Tebi, i otud je milost istekla od Tebe prema svima. Stoga si govorila ispravno. S obzirom na to da Ti sada crpiš milost iz Mene najslađim riječima svojih usta, traži Me što želiš i bit će Ti dano."
Majka odgovori:" Moj Sine, s obzirom na to da sam Ja dobila milosrđe od Tebe, Ja molim za milosrđe i pomoć nesretnima. Jer postoje, naime, četiri mjesta: Prvo je Nebo, gdje anđeli i duše svetaca ne trebaju ništa osim Tebe, kojeg imaju - jer u Tebi imaju svako dobro. Drugo je mjesto pakao i oni koji ostaju tamo, ispunjeni su zlobom i isključeni iz svakog milosrđa. Stoga ništa dobro ne može više ući u njih. Treće je mjesto onih koji se pročišćavaju u čistilištu i oni koji ostaju tamo, trebaju trostruku milost jer su mučeni trostruko. Oni pate kroz svoj sluh jer ne čuju ništa osim boli, tuge i jada. Oni pate kroz svoj vid jer ne vide ništa osim svoje vlastite bijede. Oni su mučeni kroz svoj dodir jer osjećaju toplinu nepodnošljive vatre i oštre muke. Moj Gospode i Moj Sine, daj im svoju milost Mojih molitava radi!“
Sin odgovori: "Ja ću im rado dati trostruku milost Tebe radi. Prvo, njihov sluh bit će olakšan, njihov vid bit će umiren, njihova muka bit će smanjena i olakšana. I svi oni koji su u najvećim i najtežim mukama u vatrama čistilišta, od ovog će trenutka doći do umjerene muke; oni koji su u umjerenim mukama, doći će do najlakših, i oni koji su u najlakšim mukama, doći će u počinak."
Majka odgovori: "Hvala i čast Tebi, Moj Gospode!" I ona odmah reče svom Sinu: Moj ljubljeni Sine, četvrto je mjesto svijet i njegovi stanovnici u potrebi su za trima stvarima: Prvo, pokajanjem za svoje grijehe. Drugo, pokorom i popravljanjem. Treće, snagom da čine dobra djela."
Sin odgovori: "Svakome tko zaziva Tvoje ime i ima nadu u Tebi zajedno sa svrhom popravljanja za svoje grijehe, bit će dane ove tri stvari, jednako kao i Kraljevstvo nebesko. Tvoje su Mi riječi tako slatke da Ti ne mogu uskratiti ništa što zamoliš, jer ne želiš ništa drugačije od onoga što Ja želim. Ti si uistinu poput sjajnog i gorućeg plamena po kojemu su ugašena svjetla potaknuta i goruća svjetla osnažena, jer po Tvojoj ljubavi koja se uzdigla u Moje srce i privukla Me k Tebi, oni koji su mrtvi u grijehu, doći će ponovno u život, i oni koji su mlaki i crni poput dima, postat će snažni u Mojoj ljubavi."
Majka blagoslivlja Sina u prisutnosti nevjeste, te o tome kako slavni Sin čini prekrasnu usporedbu svoje najslađe Majke s cvijetom koji je rastao u dolini, ali se uzdigao preko planina.
51. poglavlje
Majka Božja govorila je svome Sinu i rekla: "Blagoslovljeno neka je Tvoje ime, Moj Sine, Isuse Kriste, i sva čast Tvojoj Čovječnosti iznad svega što je stvoreno! Slava Tvome Božanstvu iznad svih dobrih stvari, koje je jedan Bog s Tvojom Čovječnošću!" Sin odgovori: "Moja Majko, Ti si poput cvijeta koji je rastao u dolini. Oko doline bilo je pet visokih planina i cvijet je rastao iz tri korijena s uspravnom stabljikom bez ikakvih čvorova. Ovaj cvijet imao je pet latica koje bijahu ispunjene svom slatkoćom. Dolina je sa svojim cvijetom rasla iznad ovih pet planina, i latice cvijeta širile su se iznad svake visine neba i iznad svih zborova anđela. Moja ljubljena Majko, Ti si ova dolina zbog velike poniznosti koju si imala u usporedbi sa svima drugima. Tvoja je poniznost rasla više od pet planina.
Prva planina bio je Mojsije zbog svoje moći. Jer on je imao moć nad Mojim narodom kroz Zakon, kao da je bio zatvoren u njegovoj ruci. Ali Ti si zatvorila Gospodara svih zakona u svojoj utrobi i stoga si viša od ove planine. Druga planina bio je Ilija, koji je bio toliko svet da je s dušom i tijelom bio preuzet u Moje sveto mjesto. Ali Tvoja duša, Moja najdraža Majko, bila je preuzeta iznad svih zborova anđela do prijestolja Božjeg, zajedno s Tvojim najčišćim tijelom. Ti si stoga viša od Ilije. Treća planina bila je snaga Samsonova koja je nadilazila druge ljude. Ipak, đavao ga je porazio svojom podmuklošću. Ali Ti si porazila đavla svojom snagom i moći. Ti si stoga snažnija od Samsona. Četvrta planina bio je David, koji bijaše čovjek u skladu s Mojim srcem i voljom, ali je ipak pao u grijeh. Ali Ti si, Moja ljubljena Majko, slijedila Moju volju u svemu i nikada nisi sagriješila. Peta planina bio je Salomon, koji bijaše prepun mudrosti, ali je usprkos tome bio prevaren. Ali Ti si, Moja Majko, bila prepuna sve mudrosti i nikada nisi prevarena ili zavedena. Ti si stoga viša od Salomona.
Cvijet je rastao iz tri korijena zbog tri stvari koje si imala od svoje mladosti: poslušnosti, milosrđa i Božanskoga razumijevanja. Iz ova tri korijena iznikla je najravnija stabljika bez ikakvih čvorova, što znači da Tvoja volja nikada nije bila svijena ničemu osim Mojoj volji. Taj cvijet također je imao pet latica koje su rasle iznad svih zborova anđela. Moja draga Majko, Ti si doista cvijet s ovih pet latica.
Prva latica Tvoja je plemenitost, koja je toliko velika da Moji anđeli, koji su plemeniti preda mnom, kada vide i razmotre Tvoju plemenitost, uvide da je bila iznad njih i istaknutija od njihove svetosti i plemenitosti. Ti si stoga viša od svih anđela. Druga je latica Tvoje milosrđe koje je bilo tako veliko da si, kada si vidjela bijedu svih duša, imala suosjećanja nad njima i pretrpjela najveće muke na Mojoj smrti. Anđeli su puni milosrđa, a ipak nikada ne trpe tugu ili bol, ali Ti si, Moja ljubljena Majko, bila milosrdna prema bijednicima kada si osjetila svu tugu i muku Moje smrti, i željela si trpjeti muku radi milosrđa radije nego da si bila odvojena od nje. Stoga je Tvoje milosrđe nadišlo milosrđe svih anđela. Treća je latica Tvoja dobrota puna ljubavi. Anđeli su puni ljubavi i ljubaznosti i žele dobro za svakoga, ali Ti, Moja najdraža Majko, imala si prije svoje smrti volju poput anđela u svojoj duši i tijelu i činila dobro svakome. I dalje ne odbijaš nikoga tko razumno moli za svoje vlastito dobro. Stoga je Tvoja dobrota viša i veća od anđeoske. Četvrta je latica Tvoja ljepota. Anđeli promatraju svoju međusobnu ljepotu i razmišljaju o ljepoti svih duša i svih tijela, ali vide da je ljepota Tvoje duše iznad svega što je stvoreno i da plemenitost Tvoga tijela nadilazi sva stvorena bića. I tako Tvoja ljepota nadilazi sve anđele i sve stvoreno. Peta je latica Tvoja Božanska radost jer ništa Te nije razveseljavalo osim Boga, jednako kao što ništa osim Boga ne pruža užitak anđelima. Svi i svaki od njih zna i znao je svoju vlastitu radost u sebi, ali kada su vidjeli Tvoju radost prema Bogu, opazili su u svojoj svijesti kako se njihova radost razbuktala u njima poput svjetlosti u ljubavi Božjoj. Vidjeli su da je Tvoja radost bila kao plameni krijes gori najužarenijom vatrom, s plamenom tako visokim da je došao blizu Mojega Božanstva. I zbog ovoga razloga, Moja najslađa Majko, Tvoja božanska radost gorjela je dobro iznad svih zborova anđela. S obzirom na to da je cvijet imao tih pet latica, poimence plemenitost, milosrđe, dobrotu punu ljubavi, ljepotu i najveći užitak u Bogu, bijaše ispunjen svom slatkoćom.
Ali onaj tko želi kušati od ove slatkoće, treba pristupiti slatkoći i preuzeti je u sebe. To je ujedno ono što si Ti učinila, Moja najslađa Majko. Ti si bila tako slatka Mome Ocu da Te preuzeo cijelu u svoj Duh i Tvoja Ga je slatkoća oduševila iznad svih ostalih stvari. Cvijet također nosi sjeme po toplini i moći sunca i iz njega izrasta plod. Na ovaj način blagoslovljeno sunce, Moje Božanstvo, preuzelo je Čovječnost iz Tvoje djevičanske utrobe. Jer kao što sjeme daje i uzgaja cvijeće iste vrste gdje god bilo posijano, tako su i Moji udovi bili poput Tvojih oblikom i izgledom iako sam Ja bio muškarac, a Ti žena i djevica. Ta dolina bijaše uzdignuta sa svojim cvijetom iznad svih planina kada je Tvoje tijelo zajedno s Tvojom najsvetijom dušom uzdignuto iznad svih zborova anđela.”
Majka blagoslivlja svog Sina i moli Ga da Njegove riječi mogu biti proširene po cijelome svijetu i pustiti korijen u srcima Njegovih prijatelja, te o tome kako je Djevica uspoređena s predivnim cvijetom koji raste u vrtu, i o riječima Kristovim koje su poslane kroz nevjestu papi i drugim prelatima Crkve.
52. poglavlje
Sveta Djevica govorila je svome Sinu i rekla: „Blagoslovljen budi Ti, Moj Sine i Moj Bože, Gospodaru anđela i Kralju slave! Molim te za to da riječi koje si Ti izgovorio mogu pustiti korijen u srcima Tvojih prijatelja i da njihovi umovi mogu prijanjati čvrsto uz te riječi poput smole kojom je bila obložena Noina arka, koju ni olujni valovi ni vjetrovi nisu mogli slomiti ni otopiti. Neka budu proširene po cijelome svijetu kao grane i slatki cvjetovi čiji se miris širi daleko i široko, kako bi ujedno mogle uroditi plodom i postati slatke kao datulja čija slast oduševljava dušu neizmjerno mnogo.“
Sin odgovori: “Blagoslovljena budi Ti, Moja najomiljenija Majko! Moj anđeo Gabriel rekao Ti je: “Blagoslovljena Ti, Marijo, među ženama!“ I Ja Ti svjedočim da si blagoslovljena i najsvetija iznad svih zborova anđela. Ti si poput cvijeta u vrtu koji je okružen drugim mirisavim cvijećem, ali ih sve nadilaziš u mirisu, ljepoti i kreposti. To su cvijeće svi izabrani ljudi, od Adama do kraja svijeta, koji su zasađeni u vrtu svijeta, i sijaše i mirisaše na mnogostruke vrline. Ali među svima njima koji su bili i koji će naknadno doći, Ti si bila najveća u mirisu poniznosti i dobrog života, u ljepoti najugodnijeg djevičanstva i vrlini suzdržljivosti. Jer Ja Ti svjedočim da si bila više od bilo kojeg mučenika za Moje patnje, više od bilo kojeg ispovjednika u svojoj suzdržljivosti i više od bilo kojeg anđela u svom milosrđu i dobroj volji. Stoga, radi Tebe, Ja ću ukorijeniti i učvrstiti svoje riječi poput najčvršće smole u srcima Mojih prijatelja. One će se širiti kao mirisno cvijeće i donositi plodove kao najslađe i najljepše drvo datulje.“
Nakon toga Naš Gospodin reče svojoj nevjesti: “Reci Mom prijatelju, svom ocu, čije je srce u skladu s Mojim srcem, da pažljivo predstavi ove pisane riječi svom vlastitom ocu te ih također daj nadbiskupu i kasnije drugom biskupu. I kada ovi budu temeljito upućeni, on ih može poslati trećem biskupu. Reci mu također u Moje ime: “Ja sam Tvoj Stvoritelj i Otkupitelj duša. Ja sam Bog kojega voliš iznad svih stvari. Vidi i razmotri kako su duše koje sam Ja otkupio svojom krvlju, poput duša ljudi koji ne znaju ništa o Bogu, i oni su zatočeni od đavla u takvoj okrutnosti da ih muči u svim njihovim udovima kao u tvrdoj preši. Stoga, ako posvećuješ Moje rane u svojoj duši, i ako cijeniš išta od bičevanja i trpljenja koje sam podnio kao dragocjeno, tada pokaži svojim djelima koliko Me voliš. Riječi koje sam izgovorio svojim vlastitim ustima postat će poznate javno i odnesene do glavara Crkve.
Ja ću ti, naime, dati svoju milost i svoj duh kako bi, kada god nastane zavada među dvojicom, ti bio u mogućnosti izmiriti ih kroz moć koja ti je dana ako oni vjeruju u Moje riječi. I kao dodatno pojašnjenje Mojih riječi, ti ćeš ponijeti papi svjedočanstvo onih koji uživaju u Mojim riječima i kušaju ih. Jer Moje su riječi poput masti koja se topi brže kada je toplina veća iznutra, ali ako nikakva toplina nije nađena, mast se povrati i ne dospije u crijeva. Takve su Moje riječi s obzirom na to da, što ih više čovjek jede i žvače s gorućom ljubavi prema Meni, više je nahranjen željom za nebesima i slatkoćom Božanske unutarnje ljubavi, i više izgara u Mojoj ljubavi i milosrđu. Ali oni koji ne uživaju u Mojim riječima, mogu se poistovjetiti s kušanjem svinjske masti u svojim ustima koju smjesta pljuju iz usta i gaze pod svojim nogama nakon što su je kušali. Neki ljudi tako preziru Moje riječi jer nemaju okusa za slatkoću duhovnih stvari. Ali gospodar zemlje, kojega sam ja izabrao za svog pripadnika i učinio istinski Mojim, pomoći će ti smjelo i opskrbiti te stvarima potrebnim za tvoje putovanje iz pravedno stečenih dobara.“
Riječi Blagoslova Majke i Sina jedno drugome, i o tome kako Djevica simbolizira kovčeg u kojemu su palica, mana i ploče Zakona bile, i mnoge su prekrasne stvari otkrivene u ovoj usporedbi.
53. poglavlje
Djevica Marija govorila je sa Sinom i rekla: “Blagoslovljen budi Ti, Moj Sine, Moj Bože i Gospodaru anđela! Ti si onaj čiji su glas proroci čuli, čije su tijelo apostoli vidjeli, onaj na kojega su Židovi i Tvoji neprijatelji položili ruke. Ti si jedan Bog sa svojim Božanstvom i Čovječnošću i Svetim Duhom. Jer proroci su čuli Duh, apostoli vidjeli slavu Tvoga Božanstva i Židovi razapeli Tvoju Čovječnost. Stoga, budi blagoslovljen bez početka i kraja.“
Sin odgovori: “Blagoslovljena budi Ti, jer Ti si Djevica i Majka. Ti si kovčeg Staroga Zakona u kojemu su se nalazile tri stvari: palica Aronova koja je cvjetala, mana anđeoska i ploče Zakona.
Tri su stvari učinjene s palicom: Prvo, bila je pretvorena u zmiju bez otrova. Drugo, ocean je podijeljen njome. Treće, izvela je vodu iz stijene. Ja, koji sam ležao u Tvojoj utrobi i preuzeo Čovještvo od Tebe, uspoređivao sam se s ovom palicom. Prvo, Ja sam zastrašujuć svojim neprijateljima kao što je zmija bila Mojsiju. Jer oni bježe od Mene kao od prizora zmije, i oni su prestravljeni Mnome i mrze Me kao zmiju otrovnicu; a dapače, Ja sam bez otrova zlobe i umjesto toga pun milosrđa. Ja im dajem sebe da Me posjeduju ako hoće. Ja im se vraćam ako tragaju za Mnom. Trčim k njima kao Majka svom izgubljenom i ponovno nađenom sinu ako Me zazovu. Ja im dajem svoje milosrđe i opraštam njihove grijehe ako zavape Meni. To je ono što Ja činim za njih, a ipak Me mrze poput otrovne zmije.
Drugo, ocean je podijeljen ovom palicom kada je put u nebo, koji bijaše zatvoren zbog grijeha, otvoren kroz prolijevanje Moje krvi i Moje boli. Ocean je doista podijeljen i put je načinjen gdje prethodno nije bilo nikakvog puta kada je bol iz svih Mojih udova stigla do Mog srca i Moje se srce raspuklo od nasilja boli. Kasnije, kada je narod vođen kroz ocean, Mojsije ga nije odmah odveo u obećanu zemlju, nego u pustinju kako bi ondje bio iskušan i poučen. To je kako je sada, jer kada ljudi prihvate Moju vjeru i Moje zapovijedi, oni nisu odmah odvedeni u nebo; jer je nužno da ljudi budu iskušani u pustinji - to jest u svijetu – u odnosu na to koliko vole Boga.
Međutim, ljudi izazvaše Boga na ljutnju kroz tri stvari u pustinji: Prvo, jer su izradili idola i molili mu se. Drugo, zato što su čeznuli za raskošima koje su imali u zemlji egipatskoj, i treće, kroz svoj ponos, kada su bez volje Božje željeli ići i boriti se protiv svojih neprijatelja. Ljudi griješe protiv Mene čak i sada u svijetu na isti način.
Prvo, časte i štuju idola: jer vole svijet i sve stvari u njemu više nego Mene, koji jesam njihov Stvoritelj. Stoga, svijet je njihov bog, a ne Ja. Jer Ja sam rekao u svom evanđelju: „Gdje je čovjekovo blago, ondje će mu biti i srce.“ Dakle, blago čovječanstva jest svijet jer njegovo srce žudi prema njemu, a ne prema Meni. Stoga, baš kao što su Židovi pali u pustinji s mačem u svojim tijelima, tako će također ovi ljudi pasti s mačem vječnog prokletstva u svojim dušama, i živjeti u prokletstvu bez kraja.
Drugo, zgriješili su kroz svoju žudnju za raskošima. Ja sam dao čovječanstvu sve što je trebalo koristiti na častan i umjeren način, ali ono želi imati sve stvari bez umjerenosti i razuma. Jer, kada bi njegova tjelesna priroda mogla to podnijeti, ono bi bez prestanka bludničilo, pilo bez ograničenja, žudilo bez mjere i granice i, dok god bi moglo griješiti, nikada ne bi odustalo od grijeha. Stoga će mu se dogoditi ista stvar koja se dogodila Židovima u pustinji, to jest umrijet će naglom smrću u svojim tijelima. Jer što je drugo ovaj zemaljski život doli jedan trenutak u usporedbi s vječnošću? Zbog ovog razloga oni će umrijeti naglom smrću u svojim tijelima, da budu otrgnuti od ovog kratkog života i da žive s mukom u svojim dušama za cijelu vječnost.
Treće, oni su zgriješili u pustinji kroz svoj ponos jer su željeli ići u bitku bez Božje volje. Isto tako, ljudi žele doći u Nebo kroz svoj ponos i ne vjeruju u Mene, nego u sebe, čineći svoju vlastitu volju i napuštajući Moju. Stoga će biti ubijeni u svojim dušama od đavala jednako kao što su Židovi ubijeni od njihovih neprijatelja, i njihova muka bit će vječna. Tako Me oni mrze kao zmiju, štuju idola umjesto Mene, žude za svojim vlastitim željama više nego za Mnom i vole svoj vlastiti ponos umjesto Moje poniznosti. Ipak, Ja sam još uvijek toliko milostiv da ću im se prikloniti kao otac pun ljubavi i uzeti ih k sebi ako Mi se okrenu s pokajničkim srcem.
Treće, stijena je dala vodu putem ove palice. Ova je stijena tvrdo srce čovječanstva, jer ako je probodeno Mojim strahom i ljubavlju, ondje odmah poteku suze pokajanja i pokore iz njega. Nitko nije toliko nedostojan i nitko nije toliko zao da neće imati suze koje teku iz njegovih očiju, i sve svoje udove probuđene ka pobožnosti ako se okrene Meni u zdušnom razmatranju Moje patnje i podsjeti se kako Moja moć i dobrota čine da zemlja i stabla rađaju plodom.
Drugo, mana anđeoska bijaše položena u kovčegu Mojsijevu. Tako također u Tebi, Moja ljubljena Majko i Djevice, bijaše položen kruh anđela i svetih duša i pravednih ljudi na zemlji, kojima ništa nije ugodno osim Moje slatkoće; jer cijeli je svijet mrtav za njih, tako da bi oni rado bili čak i bez tjelesne hrane da je takva Moja volja.
Treće, u kovčegu bijahu ploče Zakona. Tako je također u Tebi ležao Gospodar svih zakona. Stoga, budi blagoslovljena iznad svega stvorenog u Nebu i na zemlji.“
Tada se Krist obrati svojoj nevjesti i reče: “Reci Mojim prijateljima tri stvari. Kada sam bio tjelesno u svijetu, prilagodio sam svoje riječi kako bi dobri ljudi bili učinjeni jačima i gorljivijima u činjenju dobrih stvari i zli ljudi postajali su bolji, kao što je viđeno u obraćenju Magdalene, Mateja i mnogih drugih. Također sam podesio svoje riječi tako da Moji neprijatelji nisu bili u mogućnosti pobiti ih. Iz tog razloga neka oni kojima su Moje riječi poslane, rade sa žarom kako bi kroz Moje riječi dobri mogli postati revniji u dobroti, zli se pokajati od zlobe te da oni sami budu na oprezu od Mojih neprijatelja kako Moje riječi ne bi bile osujećene. Uistinu, Ja ne činim veće nepravde prema đavlu nego prema anđelu u Nebu. Jer kada bih htio, mogao bih reći svoje riječi tako da ih cijeli svijet čuje. Mogao bih također otvoriti pakao kako bi svatko mogao vidjeti njegove muke, ali to ne bi bila pravda jer bi Mi tada svi ljudi služili zbog straha, a trebali bi Mi služiti iz ljubavi. Jer nitko drugi osim onoga tko ima ljubavi, neće ući u Kraljevstvo nebesko. Jer Ja bih činio nepravdu prema đavlu kada bih oduzeo od njega onoga koji je s pravom njegov zbog grijeha, i koji je lišen dobrih djela. Također bih činio nepravdu anđelu u Nebu kada bih smjestio duh nečistog čovjeka kao jednakog onome koji je čist i najužareniji u Mojoj ljubavi.
Stoga nitko neće ući u Nebo osim onoga koji je pročišćen poput zlata u vatri čistilišta ili onoga koji se dokazao tijekom dugog vremenskog perioda u dobrim djelima na zemlji tako da nema mrlje preostale u njemu da bude očišćena. Ako ne znaš kome Moje riječi trebaju biti poslane, Ja ću ti reći: Onaj tko je dostojan imati Moje riječi, jest onaj koji želi steći zasluge kroz dobra djela kako bi došao do Kraljevstva nebeskog, ili onaj koji ga je već zaslužio svojim dobrim djelima u prošlosti. Takvima kao što su oni Moje će se riječi otvoriti i ući će u njih. Oni koji imaju naklonosti za Moje riječi i koji se ponizno nadaju da su njihova imena zapisana u Knjizi života, čuvaju Moje riječi. Ali oni koji nemaju naklonosti za Moje riječi, isprva ih razmotre, ali tada izbace i odmah ispovraćaju.“
Riječi anđela nevjesti o tome je li duh njezinih misli dobar ili loš te o tome kako postoje dva duha, jedan nestvoren i jedan stvoren, i o njihovim karakteristikama.
54. poglavlje
Sveti anđeo govorio je nevjesti i rekao: “Postoje dva duha, jedan nestvoren i jedan stvoren. Nestvoren Duh ima tri karakteristike: Prva, vruć je; druga, sladak; i treća, čist. Prva, daje toplinu i njegova toplina ne dolazi od stvorenih stvari nego od njega samoga jer On, zajedno s Ocem i Sinom, jest Stvoritelj svih stvari i Svemogući. On daje toplinu kada cijela duša gori za ljubav Božju. Druga, sladak je jer ništa nije ugodno duši i ništa ju ne oduševljava osim Boga i prisjećanja na Njegova djela. Treća, tako je čist da niti jedan grijeh ne može biti nađen u njemu, niti bilo kakva deformacija ili oštećenje ili nepostojanost. On ne daje toplinu kao zemaljska vatra i ne čini da se stvari tope poput vidljivog sunca, nego je njegova toplina unutarnja ljubav i želja duše koja ju ispunjava i potpuno je zaokuplja u Bogu. On je sladak duši, ne kao poželjno vino ili tjelesna požuda ili ijedna druga zemaljska stvar, nego je, umjesto toga, slatkoća ovog Duha neusporediva sa svom zemaljskom slatkoćom i nezamisliva onima koji ju nisu okusili. Treća, ovaj Duh čist je kao zrake sunca u kojima se nikakve mrlje ne mogu naći.
Drugi duh koji je stvoren, također ima tri karakteristike. On je gorući, gorak, i nečist. Prva, on je gorući i proždirući poput vatre jer u potpunosti razbuktava dušu koju posjeduje vatrom požude i zlom željom, tako da duša koja je njime ispunjena ne može ni misliti ni željeti ništa drugo osim ispunjenja ove želje; i posljedica toga jest da je njezin zemaljski život katkad izgubljen zajedno sa svom čašću i utjehom. Drugo, gorak je poput žuči jer tako raspaljuje dušu svojom zlom požudom da joj se buduće radosti čine poput ničega i vječna su joj dobra ništa doli ludosti. I sve stvari koje su od Boga i koje je ona, duša, obvezana činiti za Boga, postaju toliko gorke i prezrene kao bljuvotina i žuč. Treća, nečist je jer čini dušu tako pokvarenom i sklonom grijehu da se ona ne osjeća posramljenom za bilo koji grijeh i ne bi se suzdržala ni od jednoga grijeha kada se ne bi bojala biti posramljena i osuđena pred ljudima više nego pred Bogom. To je razlog zašto je ovaj duh poput goruće vatre, jer izgara od želje da čini zlo i potpaljuje druge zajedno sa sobom. To je razlog zašto je gorak, jer je sve dobro gorko za njega i on ga želi učiniti gorkim za druge jednako kao za sebe. To je razlog zašto je nečist, jer uživa u nečistoći i želi da drugi postanu poput njega.
Ali sada bi mogla pitati i reći mi: “Nisi li ti također stvoreni duh poput njega? Zašto, onda, ti nisi takav?“ Ja ti odgovaram: “Ja sam doista stvoren od istoga Boga kao i on, jer postoji samo jedan Bog, Otac, Sin i Duh Sveti, i to nisu tri boga, nego jedan Bog. Obojica smo dobro sačinjeni i stvoreni za dobro, s obzirom na to da Bog nije stvorio ništa osim dobroga. Ali ja sam poput zvijezde jer sam ostao u dobroti i ljubavi prema Bogu u kojoj sam stvoren. On je, međutim, poput ugljena, s obzirom na to da je napustio ljubav Božju. Jednako kao što zvijezda ima svjetlost i sjaj dok ugljen ima crnilo i prljavštinu, tako dobri anđeo, koji je poput zvijezde, ima svoj sjaj, to jest Duh Sveti – jer sve što ima, ima od Boga Oca, Sina i Duha Svetog, od čije ljubavi postaje zapaljen i od čijega sjaja sija – stalno Mu prianjajući i potvrđujući sebe po Njegovoj volji ,a da nikada ne želi ništa drugo osim onoga što Bog želi. I to je razlog zašto gori; to je razlog zašto je čist.
Đavao je, međutim, kao ružni ugljen, i ružniji je i deformiraniji od ijednoga drugog stvorenog stvorenja. Jer baš kao što je jednom bio ljepši od drugih, tako je morao postati ružniji od drugih s obzirom na to da je suprotstavio sebe svom Stvoritelju. Baš kao što anđeo Gospodnji sija svjetlošću Božjom i gori neprestano kroz Njegovu ljubav, tako i đavao uvijek gori i muči se u svojoj zlobi. Njegova je zloba nezasitna jednako kao što su dobrota i milost Duha Svetoga neizrecive. Jer nitko na ovome svijetu nije toliko ukorijenjen u đavlu da ga Duh Sveti katkad ne posjeti i ne dotakne njegovo srce. Jednako tako, nitko nije toliko dobar da ga đavao rado ne pokuša dotaknuti iskušenjima. Mnogi su dobri i pravedni ljudi iskušavani od đavla s Božjim odobrenjem, i to ne zbog njihove zlobe, nego zbog njihove veće slave. Doista, Sin Božji, koji je jedan u Božanstvu s Ocem i Duhom Svetim, bijaše iskušan kada je preuzeo Čovještvo; i koliko više Njegovi izabranici ne bi trebali biti iskušavani, kako bi njihova nagrada i slava mogle postati većima!
Ponavljam, mnogi dobri ljudi katkad padnu u grijeh i njihova je svijest zamračena kroz podmuklost đavla, ali tada ponovno ustanu bivajući jačima i postojanijima nego prije kroz svoju krepost i moć Duha Svetoga. Ne postoji nitko tko u svojoj svijesti ne razumije vode li đavlovi prijedlozi ružnoći grijeha ili dobrome kada bi samo razmislio i pomno ispitao svoju savjest. Stoga možeš li ti, nevjesto moga Gospodara, ne sumnjati je li duh tvojih misli dobar ili loš, jer tvoja ti savjest govori koje stvari isključiti i koje činiti.
Ali što bi trebao učiniti onaj koji je ispunjen đavlom s obzirom na to da dobar Duh ne može ući u onoga koji je pun zla? On bi trebao učiniti tri stvari: Prvo, trebao bi učiniti čistu i potpunu ispovijed svojih grijeha. Čak i ako ne može izravno osjetiti potpuno kajanje za svoje grijehe zbog svoga otvrdlog srca, ipak će mu ispovijed koristiti toliko mnogo da će đavao prestati sa svojim podmuklostima i pokoriti se dobrom Duhu. Drugo, trebao bi biti ponizan i željeti naknaditi za sve svoje grijehe koje je počinio i činiti dobra djela koja može, i tada će ga đavao početi napuštati. Treće, trebao bi moliti Boga poniznom molitvom kako bi mogao dobiti dobrog Duha natrag i imati skrušenost za grijehe koje je počinio, zajedno s istinskom Božanskom ljubavlju, jer ljubav prema Bogu ubija đavla. Ovaj đavao tako je zavidan i pun zlobe da bi radije umro sto puta nego vidio nekoga kako čini Bogu najmanje dobro djelo iz ljubavi.“
Nakon toga Sveta Djevica govorila je nevjesti, rekavši: “Nova nevjesto Moga Sina, odjeni svoju odjeću i učvrsti svoj broš, to jest Moga Sina patnju!“ Ona joj odgovori: “Moja slatka Gospo, Ti me odjeni.“ I Djevica reče: “Da, učinit ću to. Također ti želim reći kako je Moj Sin bio nagovaran i zašto su sveti oci čeznuli za Njim tako gorljivo. On je stajao, takoreći, na razmeđi dvaju velikih gradova i glas iz prvog grada zavapio Mu je govoreći: “O, čovječe, koji stojiš na razmeđi gradova, Ti si mudar čovjek jer znaš kako se čuvati od nadolazećih opasnosti i ozljeda. Također si jak u podnošenju nadolazećih zala i ujedno hrabar, s obzirom na to da se ničega ne bojiš. Mi smo čeznuli za Tobom i očekivali Te. Stoga, otvori naša vrata jer naši ih neprijatelji opsjedaju tako da se ne mogu otvoriti.“
Glas iz drugog grada čuo se govoreći ovako: “Ti, najljubazniji i najjači od ljudi, čuj naše pritužbe i jadikovke! Mi sjedimo u tami i trpimo nepodnošljivu glad i žeđ. Razmotri našu bijedu i veliku nevolju. Mi smo tučeni kao otkos trave kosom. Sva se dobrota isušila i odumrla u nama; i sva je naša snaga izblijedjela u nama. Mi Te preklinjemo da dođeš k nama i spasiš nas, jer Ti si jedini kojega smo čekali i nadali Mu se kao svom osloboditelju! Dođi i oslobodi nas od naše nevolje, okreni naše tužaljke u radost i budi naša pomoć i spasenje! Dođi, najblagoslovljenije i najdostojanstvenije tijelo, koje je poteklo iz čiste Djevice!“ Moj Sin čuo je ta dva glasa iz dva grada, to jest iz Neba i pakla. Zato je imao milosti nad njima i otvorio vrata pakla kroz svoju najgorču patnju i prolijevanje svoje krvi, i izveo svoje prijatelje otamo. Također je otvorio Nebo, na radost anđela, i doveo u Nebo one koje je spasio iz pakla. Moja kćeri, razmišljaj o ovim stvarima i imaj ih uvijek pred svojim očima!“
O tome kako je Krist uspoređen s moćnim gospodarom koji je izgradio veliki grad i predivan dvorac, označavajući svijet i crkvu, i kako su suci i branitelji i radnici u crkvi Božjoj okrenuti u zao luk
55. poglavlje
Naš Gospodin Isus Krist reče: “Ja sam poput moćnoga gospodara koji je izgradio veliki grad i nazvao ga po sebi. Nakon toga izgradio je dvorac u gradu u kojemu bijahu mnoge sobe za ostavljanje svakakvih korisnih potrepština. Tada, kada je izgradio dvorac i uredio sve njegove stvari, podijelio je svoje ljude u tri skupine, govoreći: 'Ja odlazim u daleku zemlju. Stojte čvrsto i radite odvažno za moju slavu! Ja sam uredio sve što je potrebno za vašu hranu i vaše potrepštine, i vi imate suce da vam sude i branitelje da vas brane od neprijatelja. Također sam uredio za radne ljude, koji će vas hraniti i davati Mi desetinu njihove zarade, štednju za Moju korist i Moju čast.'
Ali nakon što je proteklo nešto vremena, ime grada zaboravljeno je. Tada suci rekoše: 'Naš je gospodar otputovao u udaljenu zemlju. Hajdemo dosuđivati pravedne presude i činiti pravdu kako ne bismo, kada se naš gospodar vrati, bili kažnjeni i optuženi, nego primili čast i blagoslov.' Tada branitelji rekoše: 'Naš nam gospodar vjeruje vrlo mnogo i prepustio je obranu svoje kuće nama. Hajdemo se stoga suzdržati od prekomjerne hrane i pića kako ne bismo postali nesposobni za bitku. Hajdemo se također suzdržati od prekomjernog sna kako bismo se mogli čuvati i kako se ne bismo našli se u stupici neočekivano. Neka smo dobro naoružani i stalno na oprezu kako se ne bismo zatekli nespremni kada neprijatelji dođu. Čast našega gospodara i spas naših ljudi ovise o nama u velikoj mjeri.' Tada radnici rekoše: 'Slava je našega gospodara velika i njegova je nagrada velika i veličanstvena. Hajdemo stoga raditi snažno i dajmo Mu ne samo desetinu svoga rada, nego ujedno ponudimo sve iznad naših životnih troškova! Naša će nagrada postati utoliko veličanstvenija što je veća ljubav koju vidi u nama.'
Nakon toga neko je vrijeme proteklo i ime grada i gospodara dvorca postaše zaboravljeni. Tada suci rekoše među sobom: 'Kašnjenje našega gospodara dugo je i ne znamo hoće li se vratiti ili ne. Hajdemo stoga suditi po svojoj vlastitoj volji i činiti kako nam paše.' Branitelji rekoše: 'Mi smo budale zato što radimo i ne znamo kakvu ćemo nagradu primiti. Hajdemo radije ući u savez sa svojim neprijateljima, i spavati i piti s njima jer ne marimo o tome čiji su neprijatelji bili.' Nakon toga radnici rekoše: 'Zašto čuvamo svoje zlato za druge kada ne znamo tko će ga dobiti nakon nas? Bolje je da ga mi sami koristimo i raspolažemo njime po svojoj vlastitoj volji. Hajdemo stoga dati desetinu sucima i umirimo ih kako bismo mogli činiti što želimo.'
Uistinu, Ja sam kao ovaj moćni gospodar jer sam sebi izgradio grad, to jest svijet, i smjestio onamo dvorac, to jest crkvu. Ime svijeta bijaše Božanska mudrost, jer svijet je imao ovo ime od početka s obzirom na to da je stvoren u Božanskoj mudrosti. To je ime čašćeno od svih, i Bog bijaše hvaljen u svojoj mudrosti i prekrasno proglašavan od svojih stvorenja. Ali sada je ime grada obeščašćeno i promijenjeno, i uzeto je novo ime, to jest ljudska mudrost.
Jer su se suci, koji su prije donosili presude u pravednosti i strahu od Gospoda, sada okrenuli ponosu i pokušavaju prevariti obične ljude. Oni žele biti rječiti kako bi mogli osvojiti ljudske hvale, i govore i propovijedaju ono što ugađa čovjeku kako bi mogli pridobiti usluge. Oni podnose mirno sve riječi kako bi mogli biti nazivani dobrima i strpljivima, i prihvaćaju mito kako bi dokinuli pravedne presude. Oni su mudri u svrhu svoje vlastite zemaljske koristi i svoje vlastite volje, ali glupi kada se radi o Mojoj hvali. Oni gaze i tlače običnog čovjeka pod svojim nogama i prisiljavaju ga na šutnju. Oni šire svoju pohlepu na sve i od dobroga čine loše. Ovo je vrsta mudrosti koja je sada ljubljena, dok je Moja mudrost zaboravljena.
Branitelji crkve, koji su plemići i vitezovi, vide Moje neprijatelje i napadače Moje crkve, ali ne mare za to. Oni čuju njihove riječi bogohuljenja i izrugivanja, ali ne mare za to. Zamjećuju i razumiju djela onih koji napadaju Moje zapovijedi, a i dalje ih strpljivo podnose. Oni ih promatraju svakodnevno kako čine sve vrste smrtnih grijeha kao da su dopušteni i ne osjećaju nikakvu grižnju savjesti zbog toga, nego spavaju i druže se s njima, obvezujući se zakletvama na njihovo društvo.
Radnici, to jest cijeli narod, odbacuju Moje zapovijedi i uskraćuju Moje darove i Moju desetinu. Oni nude darove svojim sucima i iskazuju im čast i poštovanje kako bi zadobili njihove usluge i dobru volju. Uistinu, mogu s pouzdanjem reći da je mač straha od Mene i Moje Crkve bačen daleko u svijet, i da je vreća novca stavljena na njegovo mjesto.
Riječi u kojima Bog objašnjava najbliže nadolazeće poglavlje, o presudi koju donosi protiv takvih ljudi te o tome kako Bog na neko vrijeme podnosi zle radi dobrobiti dobrih.
56. poglavlje
„Rekao sam ti prethodno da je mač Moje Crkve bačen daleko i da je na njegovo mjesto stavljena vreća novca, koja je otvorena na jednome kraju. Drugi kraj tako je dubok da ništa, što god da netko stavi unutra, nikada ne doseže dno i stoga se vreća nikada ne napuni. Ta je vreća pohlepa koja prelazi sve mjere, i sada je postala tako moćna da je Gospod ismijavan i ništa nije poželjno osim novca i sebične volje čovjeka. Ali Ja sam poput gospodara koji je ujedno otac i sudac. Kada se čovjeku kreće suditi, okolni promatrači govore: 'Gospodine, brzo optuži i donesi svoju presudu!' Gospodin im odgovara: 'Pričekajte malo, do sutra, jer možda će se Moj sin još popraviti u međuvremenu.'
Kada se vrati sutradan, narod Mu govori: 'Optuži, Gospode, i donesi svoju presudu! Zašto odgađaš sud tako dugo i ne sudiš krivcima? Gospod im odgovara: 'Pričekajte malo dulje da vidim hoće li se Moj sin popraviti, i ako se ne pokaje, pravedno ću presuditi nad njim.' Na taj način Ja strpljivo podnosim čovječanstvo čak i do posljednjeg trenutka, s obzirom na to da sam ujedno i otac i sudac. Ali Moja je pravda nepromjenjiva i, iako je katkada odgođena na dugo vremena, ja ću ipak ili kazniti grešnike koji se ne poprave ili im pokazati milost ako se poprave.
Također sam ti prethodno rekao da sam podijelio ljude u tri skupine: imenom suce, branitelje i radnike. Što ovi suci označavaju ako ne svećenike koji su okrenuli Božansku mudrost u zlu i beskorisnu? Poput službenika koji uzimaju mnoge riječi i sabiru ih u nekoliko riječi koje govore istu stvar kao što su i mnoge govorile, tako su također i ovi današnji službenici uzeli Mojih deset zapovijedi i sabrali ih u jednu jedinu. I koja je to jedna riječ ako ne: Ispruži svoju ruku i daj nam novac!' Ovo je njihova mudrost, da pričaju lijepo, da čine loše i pretvaraju se da su Moji sluge dok još i više postupaju zlonamjerno protiv Mene. Radi darova oni rado podnose grešnike u njihovim grijesima i donose propast prostodušnim ljudima kroz svoj loš primjer. Osim toga, mrze one koji idu Mojim putem. Drugi, branitelji Crkve, to jest vitezovi, nevjerni su s obzirom na to da su prekršili svoje obećanje i svoju zakletvu i rado podnose one koje griješe protiv vjere i zakona Moje svete Crkve. Treći, radnici, to jest cijeli narod, su poput neukroćenih bikova koji imaju tri stvari: Prvo, kopaju zemlju svojim nogama; drugo, pune se do prezasićenosti; treće, ispunjavaju svoje vlastite požude prema svojim vlastitim željama. Jednako tako, ne žudi li cijeli narod za zemaljskim dobrima svom svojom željom, puneći se neumjerenom proždrljivošću i svjetovnim ispraznostima i upražnjavajući svoje tjelesne požude i užitke bez razuma.
No, iako su Moji neprijatelji brojni, Ja još uvijek imam mnogo prijatelja među njima, doduše skrivenih. Kao što je rečeno Iliji, koji je mislio da nitko od Mojih prijatelja nije preostao na svijetu osim njega: “Vidio sam tisuće ljudi koji nisu savili svoja koljena pred Baalom.“ Pa iako su Moji neprijatelji brojni, Ja i dalje imam nekolicinu prijatelja skrivenih među njima koji plaču svakodnevno zato što su Moji neprijatelji nadmoćniji i zato što je Moje ime prezreno. Stoga, zbog njihovih molitva, Ja ću se ponijeti kao milosrdan i dobrostiv kralj koji poznaje zla djela grada, ali strpljivo podnosi njegove stanovnike i šalje pisma svojim prijateljima da ih unaprijed upozori na njihovu opasnost. Na ovaj način Ja šaljem riječi svojim prijateljima; i one nisu tako nejasne kao riječi u Otkrivenju koje sam otkrio Ivanu na nejasan način kako bi se mogle tumačiti kroz Moj Duh u vrijeme koje Meni odgovara. Nisu ni tako skrovite da ne bi mogle biti objavljene – kao kada je Pavao vidio mnoge od Mojih skrovitih tajni o kojima mu nije bilo dopušteno govoriti – nego su toliko jasne da ih svi, i mali i veliki, mogu razumjeti, i tako lake da ih svi koji žele mogu shvatiti i doznati.
Stoga, neka se Moji prijatelji pobrinu za to da Moje riječi dopru do Mojih neprijatelja kako bi se oni možda obratili i osjetili tugu i kajanje za svoje grijehe kada im njihova propast i Moj sud postanu poznati. U protivnom, gradu će se suditi tako teško, baš kao što je zid porušen da ne ostane ni kamen na kamenu, tako da čak ni dva kamena ne prianjaju jedan drugome u temelju, tako će biti i s gradom, to jest sa svijetom.
Suci će gorjeti u najvrelijoj vatri. Ne postoji vatra užarenija od one koja je hranjena nekom masnoćom. Ovi suci masni su s obzirom na to da su imali više mogućnosti ispunjavati svoju požudu i volju nego ostali; oni su nadišli ostale u časti i zemaljskom obilju i više vrvjeli zlobom i nepravdom. Stoga će gorjeti u najvrućoj tavi, to jest u mukama pakla!
Branitelji će biti obješeni na najviša vješala. Vješala se sastoje od dviju okomitih drvenih greda s trećom smještenom okomito iznad njih. Ta vješala s dvjema drvenim gredama označavaju njihovu okrutnu i tešku muku koja je, takoreći, načinjena od dva komada drveta. Prva greda označava da se nisu nadali Mojoj vječnoj nagradi niti radili za nju svojim dobrim djelima. Druga greda označava da nisu vjerovali u Moju moć i dobrotu kada su mislili da nisam u mogućnosti učiniti sve stvari ili nisam htio priskrbiti za njih dostatno. Poprečna drvena greda označava njihovu zlu savjest, jer oni su razumjeli vrlo dobro što trebaju činiti, ali su umjesto toga činili zlo i nisu osjećali sram zbog činjenja protivno svojoj savjesti. Omča vješala označava vječnu vatru koja ne može biti ugašena vodom, niti prerezana škarama, niti uništena ni slomljena zbog starosti. Na tim vješalima najokrutnije muke i neugasivog ognja oni će visjeti i osjećati sram i tjeskobu kao nesretni izdajnici jer nisu bili odani. Oni će slušati uvrede, s obzirom na to da su im Moje riječi bile neugodne. Jao će biti njihovim ustima jer su ih njihova vlastita čast i hvala oduševljavale. Njih će na ovim vješalima komadati žive vrane, to jest đavli koji nikada ne mogu dostići svoju sitost i, iako će biti ranjeni, nikada neće biti pojedeni, nego će živjeti u muci bez kraja, i njihovi će mučitelji također živjeti bez kraja. Tamo će biti jao koji nikada neće prestati, i nevolja koja nikada neće biti ublažena. Jao njima što su ikada bili rođeni! Jao njima što im je život bio tako dug!
I naposljetku, u odnosu prema radnicima, njihova pravedna presuda bit će ista kao i za bikove. Jer bikovi imaju vrlo tvrdo meso i kožu. Stoga će njihova presuda biti najoštriji čelik. Taj najoštriji čelik smrt je pakla koja će mučiti one koji su Me omalovažavali i voljeli svoju volju umjesto Mojih zapovijedi.
Pismo, to jest Moje riječi, sada su zapisane. Neka Moji prijatelji rade mudro i razumno tako da to dođe do Mojih neprijatelja, jer možda će ih oni željeti čuti i pokajati se zbog svoje zlobe. Ali ako neki, nakon što su čuli Moje riječi, kažu: “Pričekajmo još koji trenutak, sud još ne dolazi, još nije njegovo vrijeme,“ tada se Ja zaklinjem po svome Božanstvu, koje je protjeralo Adama iz raja i poslalo deset pošasti nad Faraona, da ću im doći brže nego što misle.
Zaklinjem se svojim Čovještvom, koje sam preuzeo bez grijeha od Djevice za spas čovječanstva i u kojemu sam podnio tugu u svom srcu i otrpio tjelesne muke i smrt radi vječnoga života ljudi, i u kojemu sam uskrsnuo ponovno iz mrtvih i uzašao na nebo i sjedim uz desnu ruku Ocu, istinski Bog i istinski čovjek u jednoj osobi, da ću ispuniti svoje riječi.
Zaklinjem se svojim Duhom, koji se spustio nad apostole na dan Pedesetnice i rasplamsao u njima tako da su govorili jezikom svih ljudi, da ću, osim ako se poprave i vrate Meni kao slaba služinčad, provesti osvetu nad njima u svom gnjevu. Tada će nastati jao u duši i tijelu! Jao njima jer su došli živi u svijet i živjeli u njemu! Jao njima što njihova požuda bijaše mala i isprazna, ali će njihova muka biti vječna! Tada će shvatiti ono što sada ismijavaju vjerovati, da su Moje riječi, naime, bile riječi ljubavi. Tada će shvatiti da sam ih opominjao kao otac iako Me nisu htjeli slušati. Uistinu, ako ne žele vjerovati u Moje riječi dobre volje, morat će vjerovati u djela kada ona dođu.
Riječi našega Gospodina nevjesti o tome kako je On prezrena i odvratna hrana za duše kršćana te kako je svijet umjesto Njega ljubljen i nađen očaravajućim od njih, i o zastrašujućem sudu koji se provodi nad takvim ljudima.
57. poglavlje
Sin Božji govorio je svojoj nevjesti: „Kršćani se sada ponašaju prema Meni kao što su se Židovi ponašali prema Meni. Židovi su me izvukli iz hrama i imali potpunu volju ubiti Me, ali kako Moj čas još nije bio došao, umakao sam iz njihovih ruku. Kršćani se sada ponašaju prema Meni jednako. Tjeraju Me iz svoga hrama (to jest iz svoje duše, koja bi trebala biti Moj hram) i rado bi Me željeli ubiti kada bi mogli. Ja sam poput trulog i smrdljivog mesa u njihovim ustima. Ja im izgledam kao čovjek koji širi laži i ne mare za Mene uopće. Oni Mi okreću svoja leđa i Ja ću im okrenuti vratom jer ne postoji ništa osim žudnje u njihovim ustima i iracionalne zvjerske požude u njihovima tijelima. Samo je ponos divan u njihovim ušima, samo je požuda svijeta divna u njihovim očima. Moja patnja i Moja ljubav njima su mrske i Moj život težak i tegoban. Stoga ću Ja činiti što i životinja koja ima puno skrovišta: kada je lovci progone i tjeraju iz jednog skrovišta, ona bježi u drugo. To je ono što ću činiti jer Me kršćani progone svojim lošim djelima i tjeraju iz skrovišta svojih srca.
Stoga Ja želim otići poganima u čijim sam ustima sada gorak i neugodan, ali ću postati slađi od meda u njihovim ustima. Usprkos tome, Ja sam i dalje toliko milostiv da ću rado primiti sve i svakoga tko moli za Moj oprost govoreći: 'Gospode, ja znam da sam griješio teško i ja se rado želim popraviti kroz Tvoju milost. Imaj milosti nada mnom radi svoje gorke muke.' Ali onima koji se otvrdnu u svom zlu, doći ću poput ratnika koji ima tri osobine: poimence, stravu, snagu i žestinu. Doći ću i biti tako zastrašujuć Kršćanima da se neće usuditi pomaknuti najmanji prst protiv Mene. Doći ću im ujedno s takvom snagom da će biti poput komaraca preda Mnom. Treće, doći ću im s takvom žestinom da će osjećati jao u ovom svijetu i jao bez kraja.“
Riječi Majke nevjesti o tome kako su Majka i Sin slatki jedno drugome. Kako je Krist gorak, gorči i najgorči đavlu i kako je sladak, slađi i najslađi dobrome.
58. poglavlje
Majka Božja reče nevjesti: „Razmotri, nova nevjesto Moga Sina, patnje Moga Sina, koje gorčinom nadilaze patnje svih svetaca. Baš kao što bi majka osjetila najgorču tugu i tjeskobu kada bi vidjela svoga sina kako ga režu na komade živog, tako sam jednako Ja tugovala na mukama Moga Sina kada sam vidjela Njegovu gorku patnju.“ Tada se obrati svome Sinu govoreći: “Blagoslovljen budi, Moj Sine, jer Ti si svet, kao što se pjeva: “Svet, svet, svet, Gospodin Bog Sabaot.“ Blagoslovljen budi Ti jer si sladak, slađi i najslađi! Bio si svet prije nego što si preuzeo Čovječnost, svet u Mojoj utrobi i svet nakon što si preuzeo Čovječnost. Bio si sladak prije stvaranja svijeta, slađi anđelima i najslađi Meni kada si preuzeo Čovječnost od Mene.“
Sin odgovori: “Blagoslovljena budi Ti, Moja ljubljena Majko, iznad svih anđela. Baš kao što Ja, na trostruk način, bijah najslađi Tebi, kako si sad govorila, tako sam gorak, gorči i najgorči zlobnima. Ja sam gorak onima koji kažu da sam stvorio mnoge stvari bez razloga, i onima koji omalovažavajući govore da sam stvorio čovječanstvo za smrt, a ne za život. Kakve bijedne i nerazborite misli! Jesam li Ja, koji sam najpravedniji i najkreposniji, stvorio anđele bez razloga? Bih li obogatio čovječanstvo tolikim dobrim stvarima da sam ga stvorio za prokletstvo? Nipošto! Ja sam stvorio sve stvari dobro i dao svako dobro čovječanstvu iz svoje ljubavi. Ali ono je, međutim, okrenulo sve dobre stvari u zle za sebe. To nije zato što sam Ja stvorio išta zlo, nego čovječanstvo pokreće svoju volju u drukčijem pravcu nego što bi trebalo, a ne prema Božjem zakonu, i to je zlo.
Ali Ja sam gorči onima koji tvrde da sam im dao slobodnu volju da griješe, a ne da čine dobro, koji govore da sam nepravedan jer neke osuđujem, a druge opravdavam, i koji Mene krive zbog svoje vlastite zlobe zato što im uskraćujem svoju milost. Ja sam najgorči onima koji tvrde da su Moj zakon i zapovijedi pretjerano strogi i teški i da nitko nije u mogućnosti poštovati ih, koji tvrde da im Moja patnja ne vrijedi ništa i stoga ju ne uračunavaju nizašto.
Stoga, zaklinjem se svojim životom, kao što sam se nekoć zaklinjao po prorocima, da ću opravdati sebe pred anđelima i svim svojim svecima. Oni kojima sam gorak shvatit će da sam stvorio sve stvari razumno i dobro za korištenje i obrazovanje čovječanstva, i da ni najmanji crv ne postoji bez razloga. Oni kojima sam gorak shvatit će da sam mudro dao ljudima slobodnu volju za njihovo vlastito dobro. Također će znati da sam pravedan, dajući vječno kraljevstvo dobrim ljudima, a vječnu muku zlima. Jer ne bi bilo primjerno za đavla, koji je stvoren dobrim od Mene, ali je posrnuo kroz svoju vlastitu opakost, da živi u zajedništvu s dobrima. Zli će također shvatiti da nije Moja krivnja što su zli, nego njihova vlastita krivnja. Jer kada bi bilo moguće, rado bih za sve i svakog čovjeka preuzeo na sebe istu muku koju sam jednom otrpio na križu kada bi se time oni mogli vratiti svome obećanom nasljedstvu. Ali volja je čovječanstva uvijek suprotstavljena Mojoj. Dao sam mu slobodu da Mi služi ako hoće i da stekne vječnu nagradu; ali ako ono to ne želi, treba biti mučeno zajedno s đavlima i njegovim sljedbenicima zbog čije je zlobe pakao opravdano stvoren.
Ali zato što sam pun dobročinstva, ne želim da mi čovječanstvo služi zbog straha ili bude prisiljeno na to poput iracionalne životinje, nego iz ljubavi prema Bogu, jer nitko tko Mi služi nevoljko ili zbog straha od muka ne može vidjeti Moje lice. No, oni kojima sam najgorči, shvatit će u svojoj svijesti da je Moj zakon bio najlakši i Moje breme najslađe. Oni će osjećati neutješnu tugu što su odbacili Moj zakon i umjesto njega voljeli svijet, čije je breme veće i puno teže od Mog bremena.“
Tada Majka Božja odgovori: “Blagoslovljen budi, Sine Moj, Bože Moj i Moj Gospode! Budući da si bio najslađi za Mene, Ja Te molim za to da i drugi mogu biti učinjeni sudionicima Moje slatkoće!“ Sin odgovori: “Blagoslovljena budi, Moja najdraža Majko! Tvoje su riječi slatke i pune ljubavi. Stoga će svi i svatko tko uzima Tvoju slatkoću u svoja usta i održava je, biti savršeno unaprijeđen pomoću toga. Ali onaj koji ju uzima pa potom ispljune, bit će mučen utoliko gorče.“ Tada Djevica odgovori: “Blagoslovljen budi, Sine Moj, zbog sve Tvoje milosti i ljubavi!“
Riječi Kristove, u prisutnosti nevjeste, o tome kako je Krist uspoređen sa seljakom, dobar svećenik s dobrim pastirom, loš svećenik s lošim pastirom i dobri kršćani sa ženom. Mnoge su korisne stvari objašnjene u ovoj prispodobi.
59. poglavlje
„Ja sam onaj koji nikada nije rekao ništa lažno. Svijet Me smatra seljakom čije se ime čini vrijednim prezira. Moje se riječi računaju kao ludost i Moja kuća smatra prezrenom šupom. Taj seljak imao je ženu koja nije željela ništa drugo osim onoga što je on želio, koja je posjedovala sve s njim i imala ga za svoga gospodara, slušajući ga u svemu kao svoga gospodara. Seljak je također imao mnogo ovaca, i unajmio je pastira da bdije nad njima za pet zlatnih novčića i za nužnosti svojih tjelesnih potreba. Budući da to bijaše dobar pastir, koristio je zlato za svoju dobrobit i hranu za svoje preživljavanje. Nakon što je neko vrijeme prošlo, taj je pastir otišao i došao je drugi koji je bio gori, koji je kupio sebi ženu zlatom i donio joj svoju hranu, stalno uzimajući počinak s njom bez brige o ovcama koje su se u očaju razbježale pred okrutnim zvijerima.
Kada je seljak vidio kako njegove ovce bijahu natjerane u bijeg, povika govoreći: 'Moj mi je pastir nevjeran! Moje su ovce raspršile najokrutnije zvijeri. Neke od njih potpuno su proždrle zvijeri s tijelom i runom, a druge su mrtve, ali su njihova tijela ostala nepojedena.' Tada žena reče svom mužu seljaku: Moj gospodaru, sigurno je da nećemo dobiti tijela koja su proždrta, ali tijela koja su ostala neozlijeđena, iako su bez života, treba donijeti kući i učiniti korisnima. Jer bilo bi nepodnošljivo za nas da smo sve izgubili.' Muž joj odgovori: 'Ali što ćemo učiniti? S obzirom na to da su zvijeri imale otrovne zube, meso ovce također je otrovano smrtonosnim otrovom, krzno je uništeno i vuna sva zamršena.' Žena odgovori: 'Ako je sve zaraženo i upropašteno i sve nam je uzeto, od čega ćemo onda živjeti?'
Muž joj odgovori: 'Vidim da ima još živih ovaca na tri mjesta. Neke su poput mrtvih ovaca i ne usuđuju se disati od straha. Druge leže duboko u blatu i ne mogu se podići. No preostale leže u skrovitim mjestima i ne usude se izaći. Dođi stoga, ženo moja, i hajdemo podići ovce koje se pokušavaju ustati, ali ne mogu to učiniti bez pomoći, i učinimo ih korisnima za svoju vlastitu dobrobit.'
Vidi, Ja, Gospod, taj sam seljak jer ljudi Me smatraju magarcem odraslim u svojoj štali prema svojim načinima i navikama. Moje ime temelj je Svete crkve, ali ona se sada smatra vrijednom prezira s obzirom na to da se sakramenti Crkve, poimence krštenje, potvrda, pomazanje, pokora i brak, uzimaju, takoreći, s porugom i daju drugima zbog pohlepe. Moje riječi i djela smatraju se ludošću i ispraznošću te osuđuju, jer su riječi koje sam Ja govorio u prispodobama svojim vlastitim ustima, sada pretvorene iz duhovnog razumijevanja u zemaljsku zabavu. Na Moju se kuću gleda kao na kuću vrijednu prezira jer su stvari zemlje voljene umjesto stvari Neba.
Ovim prvim svećenikom kojeg sam imao, simboliziram svoje prijatelje svećenike koje sam običavao imati u Svetoj crkvi; jer pod jednom riječju mislim i označavam mnoge. Ja sam im povjerio svoje ovce, to jest da posvećuju Moje časno tijelo i da vladaju dušama Mojih izabranika i brane ih. Također sam im dao pet dobrih stvari vrjednijih od sveg zlata: Prvo, uvid i razumijevanje o svim nejasnim stvarima kako bi mogli uočiti razliku između dobra i zla, i između istine i laži. Drugo, dao sam im razumijevanje i mudrost u duhovim stvarima; to je sada zaboravljeno i ljudska se mudrost voli umjesto toga. Treće, dao sam im čednost; četvrto, umjerenost u svim stvarima i suzdržljivost za obuzdavanje i vodstvo svoga tijela; peto, postojanost u dobrim navikama, riječima i djelima.
Nakon ovoga prvog pastira, to jest nakon ovih prijatelja Mojih, koji su običavali biti u Mojoj Crkvi u stara vremena, dođoše drugi nepravedni pastiri koji su kupili ženu za sebe zlatom, to jest uzeli za sebe tijelo žene i nesuzdržljivost umjesto čednosti i ovih pet dobrih stvari, i zato se Moj Duh odvojio od njih. Jer kada oni imaju potpunu volju griješiti i zadovoljiti svoju ženu, to jest zadovoljiti svoju požudu, tada je Moj Duh daleko od njih jer ne mare za propast ovaca dokle god mogu zadovoljiti svoju zlu požudu. Ali ovce koje su potpuno proždrte, one su duše u paklu i njihova tijela pokopana su u grob čekajući uskrsnuće njihova vječnog prokletstva. Ovce čija su tijela ostala, ali čiji je duh oduzet, jesu oni koji Me ne vole, ne boje Me se, niti osjećaju ikakvu privrženost ili obzir prema Meni. Moj Duh daleko je od njih jer je njihovo meso otrovano otrovnim zubima zvijeri, to jest njihova duša i njihove misli, koje su simbolizirane ovčjim mesom i utrobom, u svakom su Mi slučaju jednako odvratne i jednako odbojna okusa kao i otrovano meso. Iz njihova skrovišta, to jest iz njihova tijela sva dobrota i milosrđe presušili su i ono je neprikladno za ijednu službu u Mom kraljevstvu, i bit će isporučeno vječnim vatrama pakla nakon presude. Njihova vuna, to jest njihova djela u ukupnosti su toliko beskorisna da ne postoji ništa u njima što bi ih učinilo dostojnima primiti Moju ljubav i milost.
Ali što ćemo učiniti tada, Moja ženo, to jest dobri kršćani, koje žena simbolizira, što trebamo učiniti? Vidim da su ovce žive na tri mjesta. Neke od njih izgledaju kao mrtvo stado i ne usuđuju se disati od straha. To su pogani koji bi rado imali pravu vjeru kada bi samo znali kako, ali se ne usuđuju disati, to jest ne usuđuju se ostaviti vjeru koju imaju i uzeti pravu. Drugo su stado oni koji leže u skrovištima, koji se ne usuđuju izaći, i to su Židovi koji žive, takoreći, pod velom i koji bi rado istupili kada bi znali zasigurno da sam Ja rođen. Oni se, naime, skrivaju pod velom jer se nadaju da je spasenje u brojkama i znakovima koji su korišteni da Me simboliziraju u Starom Zakonu, ali koji je uistinu ispunjen u Meni, i zbog te isprazne nade boje se istupiti u pravu vjeru. Treće stado, koje leži u blatu, Kršćani su u stanju smrtnog grijeha. Oni bi se rado uzdignuli zbog svojega straha od muke, ali ne mogu zbog svojih teških grijeha i zato što nemaju Božanske ljubavi. Stoga, Moja ženo, to jest dobri Kršćani, pomozite Mi! Jer baš kao što žena i muž trebaju biti jedno tijelo i jedan ud, tako je Kršćanin Moj ud i Ja sam njegov, s obzirom na to da sam Ja u njemu i on u Meni.
Stoga, o, ženo Moja, to jest dobri Kršćani, žurite sa Mnom do stada koje još ima dah života, i hajdemo ga podići i osvježiti! Imajte milosti prema Meni, jer Ja sam ih otkupio po vrlo visokoj cijeni! Hajdemo ih podići, vi sa Mnom i Ja s vama, vi u pozadini i Ja na čelu! Ja ih rado nosim svojim rukama. Jednom sam ih ponio sve na svojim leđima kada sam bio sav rastrgan i pribijen na križ. O, Moji prijatelji, Ja volim te ovce tako duboko da, kada bi bilo moguće da za svaku ovcu otrpim takvu smrt kakvu sam jednom otrpio za sve njih, radije bih ih otkupio nego želio izgubiti. Zato zazivam svoje prijatelje svim svojim srcem, da ne bi trebali štedjeti dobara ni truda Mene radi; jer ako Ja nisam bio pošteđen od pogrdnih i uvredljivih riječi dok sam bio u svijetu, oni ne bi trebali štedjeti sebe u govorenju istine o Meni. Ja se nisam stidio otrpjeti prezrivu smrt radi njih, nego stajah tamo gol, baš kao što sam se rodio, pred očima svojih neprijatelja. Bio sam udaran po zubima njihovim šakama. Bio sam vučen za kosu njihovim prstima i bičevan njihovim bičevima. Bio sam pribijen na križ njihovim alatima i visio na križu među lopovima i razbojnicima. Stoga, Moji prijatelji, ne štedite sebe u radu za Mene jer Ja sam podnio takve stvari iz ljubavi prema vama. Radite odvažno i donesite pomoć svim Mojim ovcama u nevolji.
Kunem se svojom Čovječnošću, koja je u Ocu kao što je Otac u Meni, i po svom Božanstvu koje je u Mom Duhu kao što je Duh u Božanstvu, i isti je Duh u Meni i Ja u Njemu, i ovo je jedan Bog u tri osobe, da ću istrčati ususret na pola puta onima koji rade na nošenju Mojih ovaca sa Mnom i pomoći im, i dati im najdragocjeniju nagradu, naime, sebe u njihovoj vječnoj radosti.“
Riječi Sina nevjesti o tri vrste kršćana simbolizirane Židovima koji žive u Egiptu, i o tome kako stvari koje su otkrivene nevjesti trebaju biti prenesene, objavljene i propovijedane neukim osobama od strane Božjih prijatelja.
60. poglavlje
Sin Božji govorio je nevjesti i rekao: “Ja sam Bog izraelski i onaj koji je govorio s Mojsijem. Kada je Mojsije poslan Mom narodu, molio je za znak govoreći: 'Ljudi mi neće drukčije vjerovati.' Ali ako su ljudi kojima je Mojsije poslan bili Božji ljudi, zašto nisu vjerovali? Trebaš znati da se taj narod sastojao od tri vrste ljudi: Neki su vjerovali u Boga i Mojsija. Drugi su vjerovali u Boga, ali nisu vjerovali Mojsiju jer su mislili da je, možda iz svoje vlastite domišljatosti i pretpostavke, pretpostavio reći i činiti te stvari. Treći su bili oni koji nisu vjerovali niti u Boga niti u Mojsija.
Na isti način sada postoje tri vrste ljudi među Kršćanima, koje se simboliziraju Židovskim narodom: Postoje neki koji ispravno vjeruju u Boga i Moje riječi. Postoje drugi koji vjeruju u Boga, ali ne vjeruju Mojim riječima zato što ne mogu razaznati dobrog i lošeg duha. Treći su oni koji ne vjeruju ni u Mene ni u tebe, kojoj sam Ja izgovorio svoje riječi. Ali, kao što sam rekao, iako neki Židovi nisu vjerovali Mojsiju, ipak su svi prošli kroz Crveno more s njim i u pustinju, gdje su oni koji nisu vjerovali štovali idole i izazvali gnjev Božji, što je ujedno razlog zašto su umrli najnesretnijim smrtima. Ali to se dogodilo samo onima koji su imali zlu vjeru.
Stoga, Moj će prijatelj odnijeti Moje riječi onima koji mu vjeruju, jer ljudska duša sporo vjeruje. I ovi će ih kasnije proširiti drugima koji ne znaju razlikovati dobar i loš duh. Ali ako ih slušatelji budu molili za znak, dopustite pokazati tim ljudima palicu, baš kao što je Mojsije učinio, to jest neka im objasne Moje riječi. Jer kao što je palica Mojsijeva bila izravna i zastrašujuća (jer je pretvorena u zmiju), tako su i Moje riječi izravne da se nikakve laži ne mogu naći u njima. One su zastrašujuće jer navještaju pravedan sud. Neka također objasne i svjedoče da, po jednoj riječi i glasu jednih usta, đavao odstupa od Božjeg stvorenja – on, koji može pomicati planine, da nije ograničen po Mojoj moći. Kakva mu je moć pripadala kada je, s Božjim dopuštenjem, otjeran zvukom jedne riječi?
Stoga, baš kao što su oni Židovi, koji nisu vjerovali ni u Boga ni u Mojsija, ipak izašli iz Egipta za obećanom zemljom kada su, takoreći, bili prisiljeni zajedno s drugima, tako i mnogi Kršćani polaze nevoljko, zajedno s Mojim izabranim ljudima, jer ne vjeruju u Moju moć da ih ozdravim. Oni ne vjeruju u Moje riječi i imaju lažnu nadu u Moju moć. Ipak, Moje će se riječi ispuniti bez njihove volje i bit će, takoreći, prisiljeni tijekom ispunjenja dok ne dođu do mjesta koje Me zadovoljava.“
ČETVRTA KNJIGA
Kupite Objavama Svete Brigite Švedske na Lulu (488 Stranice)
Prvo poglavlje
Riječi
evanđelista Ivana zaručnici kako nijedno djelo nije bez
naplate i kako Biblija nadilazi sva druga pisma. O jednom kralju,
razbojniku i rasipniku i tako dalje. O savjetu koji je Ivan dao
kralju i kako poradi Boga treba prezirati bogatstvo i
čast.
Zaručnici
se pokazala osoba muškarca kojem je na porugu bila odrezana
kosa. Njegovo tijelo je bilo cijelo pomazano uljem i potpuno golo. No
on se nije sramio i reče zaručnici: „Pismo koje
nazivate svetim govori kako nijedno djelo nije bez naplate. To je
pismo koje se kod vas zove Biblija. No kod nas je sjajno kao blistavo
sunce, neusporedivije od zlata, plodno kao sjeme iz kojeg proizlazi
stostruki plod. Jer kao što zlato nadizali sve metale, tako i
pismo koje nazivate svetim nadilazi sva pisma jer se u njemu časti
i propovijeda istinski Bog. Pripovijedaju se djela patrijarha,
objašnjavaju nadahnuća proroka. Budući da nijedno
djelo nije bez naplate, čuj što kažem: kralj za kojeg
moliš je pred Bogom razbojnik, izdajnik duša,
rasipnički trošitelj bogatstva. Kao što nijedan
izdajica nije gori od onog koji izdaje onoga tko ga voli, tako i on
na duhovan način izdaje mnoge jer na tjelesni način voli
nepravedne, bezbožne uzvisuje na nepravedan način, ugnjetava
pravedne i prešutno prelazi preko razvrata koje treba
popraviti. S druge strane nijedan razbojnik nije gori od onoga koji
izdaje onoga koji polaže svoju glavu na njegove grudi; jer narod
njegove zemlje, koji kao da je bilo položen na njegove grudi,
opljačkao je na bijedan način, dopustio je da mu budu
oduzeti posjed i dobra i nametnuo je što je nepodnošljivo
dok je odvraćao pogled od nepravde koju su drugi počinili i
cijelo je vrijeme pravdu provodio nemarno. Treće, nijedan
kradljivac nije gori od onoga koji potkrada svojeg gospodara koji mu
je sve povjerio i predao mu svoje ključeve. Ovaj kralj je primio
ključeve za moć i čast koje je koristio na nepravedan
i rasipnički način i ne na Božju čast. No budući
da se ipak odrekao nečega što voli iz ljubavi prema meni,
dajem mu trostruki savjet. Prvo, da treba biti kao čovjek u
evanđelju koji je napustio svinjska korita i vratio se svom ocu;
tako i on treba prezreti bogatstvo i čast koji u usporedbi s
vječnim stvarima nisu ništa drugo doli svinjski jarci i s
poniznošću i predanošću se vratiti svome ocu
i Bogu. Drugo, treba pustiti mrtve da pokapaju svoje mrtve i
slijediti uski put raspetog Boga. Treće, treba ostaviti težak
teret svojih grijeha i ići putem koji je u početku uzak,
ali na kraju pun radosti. A ti koja me sama vidiš dobro
raspoznaješ kako sam ja onaj koji je savršeno spoznao
zlatno pismo i spoznajom ga proširio. Bio sam sramotno
razgoljen, no budući da sam strpljivo izdržao, Bog je moju dušu
odjenuo besmrtnom odjećom. Također sam bio uronjen u ulje i
zato se sad radujem u ulju vječne radosti. Pored toga sam nakon
Majke Božje svijet napustio najlakšom smrću jer sam bio
čuvar Majke Božje i moje tijelo se nalazi na vrlo mirnom i
sigurnom mjestu.“
Drugo poglavlje
Čudesno
i neobično viđenje zaručnice. Bog izlaže to viđenje.
Prema tom izlaganju kršteni su označeni životinjom,
pogani ribom, a Božji prijatelji trima gomilama ljudi.
Potom
je zaručnica imala viđenje o dvije posude vage koje su
visjele iznad zemlje, a sa svojim su se vrhovima i vezama pružale sve
do neba. Njihovi krugovi su prodirali nebo. U prvoj posudi je ležala
riba čija je krljušt bila oštra kao britva;
njezino lice joj je bilo kao baziliska; njezina usta su bila kao ona
jednoroga koji ispljuvava otrov; uši su bile kao dva vrlo
oštra koplja i kao željezne oštrice. U drugoj posudi se
nalazila životinja čija je koža bila kao kremen. Čudovišna
usta su izlijevala usijane plamene. Njezini kapci su bili kao vrlo
čvrsti mačevi. I njezine uši su bile vrlo čvrste
i od sebe su veoma bacale oštre strijele kao od čvrstog i
napetog luka. Nakon toga su se pojavile tri gomile naroda na zemlji;
od njih je prva bila mala, druga manja, a treća vrlo mala. O
tome je zazvučao glas s neba koji im reče: „O, moji
prijatelji, žestoko žeđam za srcem one čudesne životinje.
Kad bi barem bilo nekoga tko bi mi ga iz ljubavi pružio. I za krvlju
ribe imam vatrenu želju, kad bi se barem mogao naći čovjek
koji bi mi je donio.“ Iz jedne gomile odgovori jedna glas i
reče kao iz usta svih: „Čuj, o, naš
Stvoritelju, kako možemo donijeti srce tako velike životinje čija
je koža tvrđa od kremena? Ako se želimo približiti njezinim
ustima, bit ćemo zapaljeni plamenom njihove vatre; pogledamo li
njezine oči, probušit će nas strijele njihovih
iskri. Kad bi i bilo nade da se ima životinju, tko bi mogao uhvatiti
ribu? Njezina krljušt i peraje su oštrije od mača,
njezine oči nam zasljepljuju pogled, njezina usta nad nas
izlijevaju neizlječiv otvor.“ Glas s neba odgovori i reče:
„O, moji prijatelji, životinja i riba vam se čine
nesavladivi, no kod Svemogućeg je sve lako. Tko dakle uvijek
traži način da se bori protiv životinje, njemu ću iz neba
uliti mudrost i dodijeliti snagu. A tko je spreman umrijeti za mene,
njemu ću se sam dati za plaću.“ Prva gomila odgovori:
„O, najviši Oče, Ti si davatelj svega dobrog, a mi,
Tvoja stvorenja, rado ćemo Ti na Tvoju čast dati svoje
srce. No budući da nam smrt izgleda teškom, slabost
tijela tegobnom, a znanje nam je malo, upravljaj nas Ti iznutra i
izvana i milostivo primi što Ti nudimo i nagradi kako i koliko
Ti se sviđa.“ Druga gomila odgovori: „Uviđamo
svoje slabosti i vidimo ispraznosti i promjenjivost svijeta. Zato
ćemo Ti rado dati svoje srce i cijelu svoju volju podrediti
drugima jer radije stojimo ispod drugih nego što želimo
posjedovati najmanje od svijeta.“ Treća gomila reče:
„Čuj, gospodaru, koji želiš srce životinje i žeđaš
za krvlju ribe, rado ćemo Ti dati svoje srce i pripremiti se
umrijeti za Tebe. Ti daj mudrost i mi ćemo tražiti način da
nađemo srce životinje.“ Potom odjekne glas s neba i reče:
„O, prijatelju, ako želiš naći srce životinje,
probuši oštrim svrdlom svoje šake u sredini.
Onda uzmi kitove kapke i zalijepi ih jakim ljepilom za svoje kapke.
Uzmi čeličnu ploču i zaveži je za svoje srce tako da
širina i površina čelika pokriva tvoje srce,
zatvori i svoje nosnice, ali zadrži dah u grlu. Tako zatvorenim
ustima i uvućenim dahom idi hrabro naprijed protiv divljine
životinje. Kad stigneš do same životinje, zahvati objema
rukama njezine uši; njezine strijele ti neće naškoditi,
već će proći kroz otvore u tvojim šakama. K
tome trči nasuprot životinje zatvorenim ustima i kad joj dođeš
blizu, puhni cijeli svoj dah na nju. Ako se približi, njezini
plamenovi ti neće naškoditi, već će prodrijeti
na samu životinju i zapaliti je. Brižno vodi računa o mačevima
koji proizlaze iz očiju životinje i nasuprot njima drži svoje
oči zaštićene kitovim kapcima; udare li se
međusobno, mačevi životinje će se ili saviti, ili
otići u srce životinje. Također pažljivo vodi računa o
otkucajima srca životinje i zabij vrh čelika tako da probušiš
kremenu kožu životinje. Ako je probušena, znaj da će
životinja umrijeti i njezino će srce biti moje. Ako je vrijedno
jedan talent, radnicima ću dati sto. Ukoliko se koža opre udarcu
i životinja ozlijedi čovjeka, izliječit ću ga, a ako
je mrtav, opet ću ga oživjeti. Tko mi želi donijeti ribu, neka
ide na obalu s mrežom u rukama koja nije sastavljena od konaca, već
od najdragocjenijeg metala. Ali neka ne ide u vodu dublje nego od
koljena da mu valovi ne bi naškodili i neka nogu postavi na
čvrsto mjesto gdje nema mulja. Onda neka zatvori jedno oko i
neka ga okrene prema ribi i onda mu njezino baziliško oko neće
naškoditi. Također se treba oboružati čeličnim
štitom da ga riba oštrim zubima svojeg ugriza ne bi
ranila. Tako naoružan neka snažno i pažljivo baci mrežu nad nju i
neka pazi da je ova britvom svoje krljušti ne razdere niti da
može pobjeći. Nakon što je mrežu raširio gore nad
njim i deset sati držao nad vodom, riba će uginuti. Onda je
treba donijeti na obalu i pogledati okom koje nije zatvorio, položiti
ruku i otvoriti je na leđima gdje je više krvi i tako je
pružiti svojem gospodaru. No ako riba uzmakne, i poželi otplivati na
drugu obalu i naškoditi čovjeku svojim otrovom, ja imam
moć izliječiti otrovanoga. Nagrada za krv ribe neće
biti manja od one za srce životinje.“ Dalje reče Bog:
„Obje posude vage znače kao da je netko rekao: Pošteđuj
i podnosi, čekaj i smiluj se kao kad netko vidi nepravdu drugoga
i postojano ga opominje da se odvrati od zla. Tako i ja, Bog i
Stvoritelj svih stvari, ponekad na način vage spuštam
čovjeku, opominjem ga, pošteđujem ga i kušam
ga kroz nevolju. Ponekad se podižem tako što prosvjetljujem
srca ljudi, raspaljujem ih i posjećujem neobičnom milošću.
Veze vage koje dosežu do oblaka znače da ja, Bog svih stvari,
uzdržavam sve, pogane kao i kršćane, prijatelje kao i
neprijatelje, svojom milošću prosvjetljujem i posjećujem
pod pretpostavkom da će se naći ljudi koji odgovaraju mojoj
milosti i žele odvratiti svoju volju od naginjanja zlu. Životinja
predstavlja one koji nakon što su primili krštenje i
došli do doba razlikovanja ne slušaju riječi
svetog evanđelja, čije su se srce i usta okrenuli
zemaljskom i uopće se ne obaziru na ono što je duhovno.
Riba pak predstavlja pogane koji su uokolo tjerani na ljuljanju
požude i čija je krv, to jest vjera, neznatna kao i spoznaja
Boga. Zato želim srce životinje i krv ribe i tražim je li nađen
netko tko bi poduzeo da mi ih iz ljubavi donese. Tri gomile su moji
prijatelji. Prvi su oni koji razumno koriste svijet; drugi su oni
koji napuštaju vlastito i ponizno se pokoravaju; treći su
oni koji su spremni umrijeti za Boga.“
Treće poglavlje
Čudesan
razgovor u obliku pitanja i odgovora između Boga i zaručnice
o kralju i njegovu nasljednom pravu u kraljevstvu; o njegovim
nasljednicima i kako po njima nešto treba biti vraćeno, a
nešto ne.
„O,
Gospodine“, reče zaručnica, „ne budi nevoljan
što pitam. Iz pisma sam čula da se ništa ne smije
steći nepravdom i ništa zadržati što je stečeno
protiv prava. Ovaj kralj ima zemlju, neki kažu da je posjeduje s
pravom, drugi tvrde suprotno i čudno je ako kod ovoga trpiš
što kod drugih zabranjuješ.“ Bog odgovori: „Nakon
potopa nisu preostali nikoji ljudi osim onih koji su se nalazili u
Noinoj arki. Iz njih je potekao rod koji je krenuo prema izlasku
sunca. Neki od njih su došli u Švedsku. Jedan drugi rod
je išao prema zalasku; neki iznikli od njih su došli u
Dansku. No oni koji su prvi počeli obrađivati zemlju koja
nije bila okružena vodom nisu si prisvojili ništa od zemlje
onih koji su živjeli s druge strane vode ili na otocima, već je
svaki bio sretan s onim što je našao kao što je
pisano o Lotu i Abrahamu. 'Želiš li ići desno', reče
on, 'ja ću zadržati lijevo.' Kao da je htio reći: 'Sve što
si prisvojiš bit će tvoje i pripadat će tvojim
baštinicima.' S vremenom su došli suci i kraljevi koji,
zadovoljni svojim granicama, nisu zaposjedali zemlju onih koji su
živjeli na otocima i s druge strane voda, već je svaki ostajao u
granicama svojih praočeva.“ Ona odgovori: „Ako je
dio jednog kraljevstva darivanjem otuđen od kraljevstva, ne bi
li nasljednici to trebali moći tražiti natrag?“ Bog joj
odgovori: „U jednom određenom kraljevstvu se čuvala
kruna koja je pripadala kralju. Narod je mislio da ne može opstati
bez kralja. Zato su si izabrali kralja i predali izabranom kralju
krunu na čuvanje i predaju budućim kraljevima. Kad je tako
izabrani kralj dio krune htio otuđiti ili je smanjiti, budući
kralj bi je zaista mogao i morao tražiti natrag jer se ne smije
dogoditi smanjenje krune i kralj krunu kraljevstva ne smije umanjiti
niti otuđiti osim iz razumnog razloga za vrijeme trajanja svojih
dana. Što je drugo kruna jednog kraljevstva doli kraljevska
vlast? Što je drugo kraljevstvo doli njemu podređen
narod? I što je drugo kralj doli posrednik i uzdržavatelj
kraljevstva i naroda, dakle čuvar i branitelj krune? Krunu ne
smije niti dijeliti niti smanjivati na štetu budućeg
kralja.“ Zaručnica upita dalje: „A kad bi neki kralj
zbog vlasti bio prisiljen otuđiti dio krune?“ Bog
odgovori: „Kad bi se dvojica svađala, a moćniji ne bi
htio biti milosrdan, već bi drugom odsjekao prst, kome bi onda
pripadao odsječeni prst doli onome koji je pretrpio štetu?
Tako je i s kraljevstvom. Ako je neki kralj u nuždi ili
zarobljeništvu umanjio svoje kraljevstvo za jedan dio, onda će
ga budući kralj zaista moći zahtijevati natrag; jer kralj
nije njegov gospodar, već sluga, a nužda ne čini zakon.“
Ona odgovori: „Kad bi neki kralj nekom gospodaru na dane svoga
života dao odstupio dio krune i nakon kraljeve smrti onaj gospodar
ili njegov nasljednik ga htio zadržati kao vlastiti, mora li onda
biti tražen natrag?“ Na to odgovori Gospodin: „Zemlja se
svakako mora vratiti zakonitom gospodaru.“ Ona upita dalje:
„Ako bi dio krune bio nekome založen zbog duga i ovaj nakon što
je mnoge godine ubirao plodove umre, a zemlja je nakon toga dospjela
u ruke drugoga koji nema pravedno pravo na nju jer mu nije ostavljena
niti založena, već ju je pri nekoj prilici uzeo u posjed i ne
želi je vratiti prije nego što primi novac, što bi se
tu trebalo učiniti?“ Gospodin joj reče: „Kad bi
netko u ruci držao zlatnu kuglu i rekao nekome tko stoji kraj njega:
'Ova kugla je tvoja, ako je opet želiš imati, samo daj toliko
i toliko funti.', zaista bi mu se trebalo dati toliko funti. Gdje je
dakle zemlja dovedena pod vlast i mirno zadržana, mora ju se mudro
zahtijevati natrag i s uračunavanjem štete opet steći
natrag. Kao što je kralj koji je izabran uzdignut na kamen da
ga narod vidi i time se označuje da ima vlast i posjed u gornjim
dijelovima kraljevstva, tako ta zemlja i u svojim donjim dijelovima
pomoću nasljedstva i kupnje i prekupa pripada kraljevstvu. Zato
kralj treba čuvati što je primio da ne bi, ako drukčije
postupa, izgubio kraljevstvo i kruna se izgubila.“ Zaručnica
reče dalje: „O, Gospodine, ne budi nevoljan ako još
jednom pitam. Jedan kralj ima dva kraljevstva i dva sina. U jednom
kraljevstvu je kralj pomoću nasljedstva, a u drugom je izabran
voljom naroda. No sad je uslijedila suprotnost; jer mlađi sin je
kralj je postao kralj u naslijeđenom kraljevstvu, a stariji u
kraljevstvu u kojem mora biti izabran.“ Bog odgovori: „Kod
birača su se nalazila tri nedolična svojstva, a četvrto
je postojalo u prebogatoj mjeri: neuredna ljubav, hinjena pamet,
laskanje budalastih i nepovjerenje prema Bogu i zajednici. Zato je
njihov izbor bio protiv pravednosti, protiv Boga, protiv blagostanja
države i potreba zajednice. Da bi se osiguralo očuvanje mira i
da bi se odgovaralo općim potrebama, nužno je da stariji sin
uzme nasljedno kraljevstvo u posjed, a mlađi izborno
kraljevstvo. Osim toga ako se ono što je prije dogodilo ne
povuče, kraljevstvo će trpjeti štetu, zajednica će
biti ožalošćena, nastat će nesloga, dani sinova će
proći u gorčini, njihova kraljevstva ubrzo neće više
biti kraljevstva, već kao što stoji pisano: 'Moćni
će napustiti svoje stolice, a oni koji su lutali zemljom bit će
uzvišeni.' Gledaj, ispričat ću ti primjer o dva
kraljevstva, u jednom se bira, u drugom nasljeđuje; prvo, u
kojem se bira, pusto je i ožalošćeno jer istinski
nasljednik nije izabran i to su učinile stranke među
biračima i gramzljivost onih koji su stremili za kraljevstvom.
Tako Bog ne rastužuje sina radi grijeha njegova oca i nije gnjevan
vječno, već vrši i drži pravednost na zemlji i nebu.
Zato ono kraljevstvo neće doći do prijašnje slave i
u sretnije stanje sve dok iz očinskog ili majčinskog
potomstva ne ustane pravi nasljednik.“
Četvrto poglavlje
Božje
riječi zaručnici o dva duha, naime o dobrom i zlom, i o
čudesnom i korisnom ratu u srcu jedne žene koji je proizašao
iz nadahnuća dobrog duha i napasti zlog duha i što je u
tome izabrala.
Krist
reče zaručnici: „Misli i nadahnuća u srcima
ljudi prouzrokuju i ulijevaju dva duha, naime jedan zao i jedan dobar
duh. Dobar duh savjetuje da misle na buduće nebesko, a vremenito
da ne vole. Zao duh savjetuje da se voli ono što se vidi i
čini grijeh nečim lakim. Poziva se na slabosti i navodi
primjere slabih. Ispričat ću ti primjer kako su oba duha
zapalila srce one tebi poznate žene i kraljice o kojoj sam ti već
prije govorio. Dobri duh joj govori i daje njezinim mislima
slijedeće: 'Bogatstvo je teret, čast svijeta kao zrak, a
uživanje tijela kao san. Radosti su prolazne i sve svjetovno je
ispraznost. Budući sud je neizbježan, a mučitelj vrlo
okrutan. Zato mi se čini vrlo teškim preuzeti odgovornost
za uporabu prolaznog bogatstva, podnositi dugotrajne muke za
kratkotrajno zadovoljstvo i polagati račun onome kome je sve
poznato još prije nego što se dogodi; zato je sigurnije
odustati od mnogo toga i voditi račun samo o malo toga nego se
uplesti u mnogo toga i polagati dug i težak račun.' Na to
nadahnuće nasuprot tome odgovara zli duh: 'Pusti takve misli,
Bog je dobrostiv i lako ga je ublažiti. Hrabro posjeduj dobra i
bogato troši što posjeduješ; jer rođena si
da budeš hvaljena kad udijeliš onome koji moli. Ako
napustiš bogatstvo, služit ćeš onima koji su
služiti tebi, tvoja će se čast smanjiti, a prijezir
umnožiti; osoba koja je siromašna odlazi bez utjehe. Tebi je
također teško naći se u novim navikama, krotiti
tijelo tebi stranim vladanjem i živjeti bez posluge. Zato ostani u
primljenoj časti, kraljevski zadrži svoj položaj, opskrbi svoju
kuću hvalevrijedno tako da kad promijeniš svoj položaj ne
budeš okrivljena zbog nepostojanosti; nastavi štoviše
kao započeto i imat ćeš slavu kod Boga i kod ljudi.'
Potom dobar duh opet dijeli srcu ove žene i kraljice savjet govoreći:
'Znam da su dvije stvari vječne, nebo i pakao. Nitko tko Boga
voli iznad svega neće doći u pakao, a tko Boga ne voli,
neće imati nebo. Sam Bog je putovao na putu za nebo nakon što
je postao čovjekom i potvrdio ga je svojim čudima i svojom
smrću. Kako li je nebesko divno, kako gorka đavlova zloba i
kako isprazno zemaljsko! Samog Boga su slijedili njegova majka i svi
njegovi sveti; htjeli su podnijeti svaku patnju i sve radije
izgubiti, prezreti se kako ne bi izgubili nebesko i božansko. Zato je
sigurnije brzo se odreći časti i bogatstva nego ih htjeti
zadržati do kraja kad sa sjećanjem raste i bol zbog grijeha i
oni koji ne pitaju za moje spasenje prisvajaju moje stečeno
bogatstvo.' Na to zlo đavlovo nadahnuće odgovara: 'Prestani
razmišljati tako; mi smo slabi ljudi, a Krist je Bog i čovjek;
ne smijemo svoja djela uspoređivati s onima svetih koji su imali
veću milost i prijateljstvo s Bogom. Treba nam biti dovoljno
nadati se nebu i živjeti u svojim slabostima te popraviti naše
grijehe milostinjom i molitvom. Bilo bi naime djetinjasto i budalasto
započeti nešto neuobičajeno i ne moći izvesti.'
Dobro nadahnuće odgovara: 'Nedostojan sam uspoređivati se
sa svetima; no vrlo je sigurno postupno težiti prema savršenstvu.
Što sprečava poduzeti neuobičajeno ako Bog ima moć
pružiti pomoć? Često se događa da siromah krene putem
moćnog i bogatog gospodara i slijedi ga. I ako gospodar dođe
u prenoćište prije, uživa ukusnija jela i počiva na
mekom krevetu, siromah također, iako kasno, dolazi u isto
prenoćište i sudjeluje u hrani koju je gospodar ostavio.
Da nije krenuo putem gospodara, morao bi odustati od gospodareva
prenoćišta i bi uživao u gospodarevoj hrani. Zato sad
kažem da iako sam nedostojan uspoređivati se sa svetima, ipak ću
krenuti njihovim putem iza njih da barem mogu sudjelovati u njihovim
zaslugama. Dvije su naime stvari koje me u duhu uznemiruju: prva, da
će, ostanem li u svojoj domovini, nada mnom vladati oholost.
Ljubav prema roditeljima kojima sam zadužen pomoći tlači
moju dušu; obilje čeljadi i odjeće su mi tegobni,
zato me raduje i pogodnije mi je sići sa sjedišta
oholosti i hodočašćem poniziti tijelo nego ostati u
stanju časti gomilati grijehe na grijehe. Druga, uznemiruje me
siromaštvo i vika naroda koji za svoju pomoć zahtijeva
moju prisutnost. Zato mi je potreban dobar savjet.' Zlo nadahnuće
i đavlovo došaptavanje odgovaraju: 'Hodočašće
je znak nepostojane naravi, milosrđe je nasuprot tome Bogu
prijatnije od svake žrtve. Ukoliko odeš iz svoje domovine,
pohlepni ljudi će čuti o tebi i opljačkati te i
zarobiti. Onda ćeš umjesto slobode imate zarobljeništvo,
siromaštvo za bogatstvo, sramotu za čast, nemir umjesto
mira.' Dobar duh odgovara pomoću svojeg nadahnuća: 'Čuo
sam o jednom zarobljeniku smještenom u kulu koji je našao
veći užitak u zarobljeništvu i tami nego ikada prije u
obilju i vremenitoj radosti. Ako se Bogu dakle sviđa kušati
me nevoljama, služit će mi na veću zaslugu; jer On je
nježan da nas tješi i brzo spreman pomoći osobito ako
svoju domovinu napustim zbog svojih grijeha i da si zaslužim božansku
ljubav.' Zlo nadahnuće i đavlovo došaptavanje
odgovara dalje: 'Kako ako bi bio nedostojan božanske utjehe i ne bi
mogao podnijeti poniznost i siromaštvo? Onda ćeš
požaliti što si se predao strogosti. Onda ćeš
umjesto prstena na ruci imati u ruci štap, na glavi krpu
umjesto krune, odvratnu vreću umjesto purpurne odjeće.'
Dobar duh naprotiv kaže: 'Čuo sam kako je sveta Elizabeta, kćer
jednog ugarskog kralja, iako nježno odgojena i plemenito udana
podnijela veliko siromaštvo i prijezir. U siromaštvu je
od Boga primila veću utjehu i veću krunu nego da je ostala
u svoj časti svijeta i njegovih radosti.' Na to zlo nadahnuće
odgovara i govori: 'Što ćeš učiniti ako te
Bog preda u ruke ljudi i tijelo ti bude ozlijeđeno? Hoćeš
li moći podnijeti sram? Ne ćeš li se neutješno
žaliti zbog svoje tvrdoglavosti i neće li se cijeli tvoj rod
sramotiti i tugovati? Onda će se kod tebe zaista podići
nestrpljivost i u srcu ustati nezahvalnost prema Bogu. Onda ćeš
htjeti da ti dani dođu kraju. I kad te sva usta budu klevetala,
hoćeš li se smjeti pokazati?' Na to opet odgovara dobra
misao: 'Iz jednog sam pisma čuo kako je blažena Lucija kad je
dovedena u javnu kuću govorila postojano u vjeri i uzdajući
se u Božju dobrotu: koliko god mi tijelo bilo obeščašćeno,
neću ništa manje ostati djevica i moja će se kruna
udvostručiti. Kad je Bog vidio njezinu vjeru, ostavio ju je
netaknutom. Zato kažem: Bog, koji nikoga neće kušati
iznad njegovih snaga, čuvat će moj duh, moju vjeru i moju
volju. Jer potpuno sam mu se predao; neka na meni bude Njegova
volja.' Budući da ovu ženu uznemiruju ovakve misli, opominjem je
trima stvarima. Prvo neka si u pamćenje dozove na koju je čast
izabrana; drugo, kakvu joj je ljubav Bog iskazao u njezinu braku;
treće, uz kako je mnogo dobrote očuvana u ovoj smrtnosti.
Nasuprot tome trostruko je upozoravam: prvo, da će Bogu morati
položiti račun za sva vremenita dobra sve do posljednjeg novčića
i kako je on zarađen i potrošen; drugo, da je njezino
vrijeme vrlo kratko i da ne zna unaprijed kad će umrijeti;
treće, da Bog gospodaricu štedi jednako malo kao i
sluškinju. Zato joj savjetujem tri stvari: prvo, da osjeti
kajanje zbog počinjenog, plodonosno popravi što je
ispovjedila i voli Boga svim srcem; drugo, savjetujem joj da na
razuman način izbjegne kaznu čistilišta; jer kao što
onaj koji Boga ne voli svim srcem zaslužuje veliku kaznu, tako je
onaj koji ne ispravlja svoje grijehe vrijedan čistilišta;
treće, preporučujem da napusti tjelesne prijatelje na neko
vrijeme radi Boga i da kako bi izbjegla kaznu čistilišta
ode na mjesto odakle od smrti do neba vodi kraći put gdje će
primiti oprost koji je uzdizanje i otkupljenje duša i koji su
dali sveti pape i Božji sveti zaradili svojom krvlju.“
Peto poglavlje
Riječi
svetog Petra o želji da spasi narode koju je imao. Kako podučava
zaručnicu da postigne pamćenje i o velikim čudima koja
se još moraju dogoditi i ispuniti u gradu
Rimu.
Blaženi
Petar je govorio Kristovoj zaručnici: „Ti si me, moja
kćeri, usporedila s plugom koji povlači brazde i čupa
korijenje. To je zaista istina; jer bio sam tako vatren protiv poroka
da kad bih bio mogao cijeli svijet obratiti Bogu, svakako ne bih bio
štedio života ni posla. Bog mi je bio sladak u mislima, sladak
u govoru i sladak u djelima i to tako veoma da su mi sve misli, osim
onih na Boga, bile gorke. No i Bog mi je bio gorak, ne zbog Njega,
već zbog mene; jer kad god sam mislio o tome kako sam se
ogriješio i kako sam ga zatajio, gorko sam plakao jer sam već
razumio ljubiti savršeno i moje suze su mi bile ukusne kao
slatko jelo. Ako me moliš da ti dadem pamćenje, odgovaram
ti: Nisi li čula kako zaboravljiv sam bio? Savršeno
podučen o Božjem putu obvezao sam se zakletvom stajati uz Boga i
umrijeti; no riječima upitan od jedne žene, zatajio sam istinu,
a zašto? Jer me Bog prepustio meni samome, a ja se nisam
poznavao. I što sam onda učinio? Onda sam zaista
razmotrio kako sam po sebi ništa i uzdigao sam se i pohitao
prema istini Boga koji mi je u srce utisnuo takvo sjećanje svoga
imena da ga nisam mogao zaboraviti niti pred tiranima, niti pod
bičevima, niti u smrti. Zato i ti učini tako. Uzdigni se
poniznošću do učitelja pamćenja i od njega
traži pamćenje. On je naime jedini koji može sve. Ja ću ti
pak pomoći da sudjeluješ u sjemenu koje sam posijao na
zemlji. Dalje ti kažem da je ovaj grad Rim bio grad ratnika. Njegove
ulice su bile popločene zlatom i srebrom. No sad su se njegovi
safiri pretvorili u blato, njegovih je stanovnika vrlo malo; njima je
iščupano desno oko i odsječena desna ruka. Kod njih
žive krastače i zmije; pred njihovim otrovom se pitome životinje
ne usude pokazati, niti moje ribe podići glavu. Zato će sad
u njemu biti skupljene ribe te će, iako ne tako mnoge kao nekad,
ipak biti jednako slatke i odvažne da će se njihovom suradnjom
krastače, zmije i žabe pretvoriti u janjad, a lavovi će
biti kao golubovi na njihovim prozorima.“ Dalje je dodao:
„Kažem ti dalje kao što će ti još reći
u tvojim danima: živio Petrov namjesnik! I ti ćeš ga
vidjeti svojim očima; prokopat ću brijeg užitaka i oni koji
sjede na njemu će sići. Oni koji nisu voljni sići, bit
će prisiljeni protiv očekivanja svih. Jer Bog želi biti
uzvišen s milosrđem i istinom.“
Šesto poglavlje
Vrlo
lijepo pripovijedanje blaženog Pavla kako ga je Bog pozvao po molitvi
blaženog Stjepana i kako je od vuka postao janje i kako je dobro
moliti za sve.
Blaženi
Pavao je razgovarao s Kristovom zaručnicom i reče: „Ti
si me, kćeri moja, usporedila s lavom koji je odrastao među
vukovima i otrgnut im je na čudesan način. Zaista, kćeri,
bio sam grabežljivi vuk kojeg je Bog učinio janjetom i to zbog
iz dva razloga: prvo, zbog njegove velike ljubavi koja iz nedostojnih
čini svoje posude i iz grešnika svoje prijatelje.; drugo,
zbog molitava blaženog prvomučenika Stjepana. Želim ti pokazati
kojeg sam mišljenja bio onda kad je sveti Stjepan bio
kamenovan i zašto sam zaslužio njegovu molitvu. Zaista se
nisam radovao niti uživao u muci blaženog Stjepana niti sam bio
zavidan zbog njegove slave; pa ipak sam želio da umre jer sam prema
svojem mišljenju shvatio da nema istinsku vjeru. Kad sam
opazio da je preko mjere gorljiv i strpljiv u podnošenju
svojih patnji, bilo mi je žao što je nevjernik dok je on
zapravo bio vrlo vjeran , a ja nasuprot tome potpuno slijep i
nevjeran; imao sam sažaljenje prema njemu i molio sam iz sveg srca da
mu njegova gorka muka priskrbi slavu i krunu. Zato mi je njegova
molitva bila na spas tako da sam njome bio oduzet mnogim vukovima i
postao sam nježno janje. Zato je dobro moliti za sve; jer molitva
pravednika koristi onima koji su bliže i spremniji primiti milost. No
sad se žalim što je među učiteljima svoga naroda
tako rječit čovjek koji je se među onima koji su ga
kamenovali držao tako strpljivo tako jako zaboravljen i zanemaren od
srca mnogih, no uglavnom od onih koji su zaduženi za njegovo
slavljenje; oni mu donose razbijene, prazne, blatne i odvratne
posude; zato će oni, kao što stoji pisano, biti ispunjeni
dvostrukim sramom i sramotom i bit će izbačeni iz kuća
uživanja.“
Sedmo poglavlje
Čudesno
i neobično viđenje jedne duše koja treba biti
suđena; o đavlovim optužbama i zagovoru slavne Djevice. O
tumačenju ovog viđenja u kojem palača označava
nebo, sunce Krista, žena Djevicu, Etiopljanin đavla, ratnik
anđela i u kojem se opisuju dva mjesta mučenja iz kojih
nije moguć spas i tri mjesta iz kojih je spas moguć; i o
još mnogom drugome čudesnom, naime o
pomoći.
Jednoj
osobi koja je bdjela u molitvi u duhovnom viđenju se pojavila
slika jedne palače neizmjerne veličine. U njoj su bili
bezbrojni odjeveni u bijele sjajne odore od kojih se činilo da
svaki ima vlastitu stolicu. U toj je palači stajalo sudište
na kojem je za vidjeli bio oblik kao sunce i sjaj koji je izlazio od
sunca bio je neizmjeran u duljini, dubini i širini. Kraj
stolice je stajala djevica s dragocjenom krunom na glavi. Svi su
služili suncu koje je sjedilo na stolici i slavili su ga u himnama i
pjesmama. Potom se pojavio Etiopljanin strašna izgleda i po
svojim pokretima kao ispunjen zavišću i velikim gnjevom
koji reče i vikne: „O, pravedni suče, dosudi mi ovu
dušu i čuj njezina djela budući da ima još
malo vremena za živjeti. Dopusti mi također da tijelo kaznim
zajedno s dušom sve dok se ne odvoje jedno od drugog.“
Nakon ovih riječi mi se činilo kao da pred stolicom stoji
netko kao naoružan ratnik, pristojan i mudar u riječima i
skroman u svojim kretnjama; on reče: „O, suče,
gledaj, ovdje su njegova dobra djela koja je ostvario sve do ovog
sata.“ I odmah je od sunca koje je sjedilo na stolici izašao
glas koji reče: „Ovdje je porok veći od vrline, ali
pravednost ne podnosi da porok bude povezan s najvišom
vrlinom.“ Etiopljanin odgovori: „Zato je pravednost da
ova duša bude povezana sa mnom. Ako u njoj ima opakosti, u
meni je sva opakost.“ Ratnik odgovori: „Božje milosrđe
prati svakog čovjeka sve do smrti i sve do zadnjeg trenutka, a
nakon toga slijedi sud, ali kod čovjeka o kojem govorimo su
tijelo i duša još povezani i razum je još u
njemu.“ Etiopljanin odvrati: „Pismo, koje ne može lagati,
govori: ljubi Boga iznad svega, a svoga bližnjega kao sebe samoga.
Gledaj sad kako su sva djela ove duše ostvarena iz straha, ne
iz ljubavi kao što joj je bila dužnost i svi njezini grijesi
koje je ispovjedila su, kao što ćeš naći,
ispovjeđeni samo s neznatnim kajanjem; zato je zaslužila pakao
jer je prokockala nebo; svi njezini grijesi su ovdje kod božanske
pravednosti vidljivi jer još nikad nije iz božanske ljubavi
osjetila kajanje za njih.“ Ratnik odgovori: „U njemu je
ipak bila vjera i nada da će prije smrti primiti istinsko
kajanje.“ Njemu odvrati Etiopljanin: „Sad si iznio sve
dobro što je učinio i poznaješ sve riječi i
misli za spas njegove duše. No sve to, što god to bilo,
ne može se usporediti s kajanjem iz božanske ljubavi, svetom vjerom i
jakom nadom i ne može iskorijeniti grijehe; jer od vječnosti je
u Bogu pravednost da nijedan grešnik koji nema savršeno
pokajanje ne smije pristupiti nebu. I zato je nemoguće da Bog
sudi protiv od vječnosti unaprijed znane uredbe i ona duša
mora biti osuđena na pakao i sa mnom biti povezana za vječnu
kaznu.“ Na te je riječi ratnik šutio i nije
odgovorio na njegov govor. Potom su se pojavili bezbrojni zli duhovi
slični iskrama koje su iskočile iz svjetleće vatre.
Ovi su vikali jednim glasom i govorili onome koji je kao sunce sjedio
na stolici: „Znamo da si ti jedan Bog u tri osobe; ti si bio
bez početka i bez kraja si i nema Boga osim tebe. Ti sam si
zaista ljubav s kojom su povezani milosrđe i pravednost. Ti si
od početka bio u sebi i na tebi se ništa nije smanjilo
niti promijenilo kao što dolikuje Bogu. Osim tebe nema ničega
i bez tebe je ništa što ima radost. Zato tvoja ljubav
anđele nije stvorila iz ničega drugog doli iz moći
tvoga božanstva kako je tvoje milosrđe nalagalo. Ali nakon što
smo iznutra planuli od oholosti i zavisti i pohlepe, onda nas je
tvoja ljubav koja voli pravednost bacila iz neba s vatrom naže zlobe
u nepojmljiv i mračni ponor koji se sad zove pakao. Tako je
tvoja ljubav učinila onda; ni sad se ne može odvojiti od suda
tvoje pravednosti bilo da se izvrši prema milosrđu ili
pravednosti. Kažemo još više; da je ona osoba koju
voliš najviše, naime Djevica koja te rodila i koja
nikad nije sagriješila, bila počinila smrtni grijeh i
umrla bez božanskog kajanja, ti tako veoma voliš pravednost da
njezina duša nikad ne bi postigla nebo, već bi bila kod
nas u paklu. Zašto nam onda, suče, ne dosudiš nama
da je kaznimo prema njezinim djelima?“ Potom se čuo kao
zvuk trublje; koji su je čuli, šutjeli su i odmah
progovori jedan glas i reče: „Šutite i poslušajte
svi vi anđeli, duše i đavoli što govori Majka
Božja!“ I uskoro se pred sudištem pojavi Djevica ogrnuta
prostranim naboranim plaštem. Ona reče: „O, vi
neprijatelji, progonite milosrđe i nikakvom ljubavlju ne volite
pravednost. Ako je ovdje i vidljiv manjak dobrih djela zbog kojeg ova
duša ne može postići nebo, pogledajte što imam pod
svojim plaštem.“ Nakon što je Djevica otkrila
dvije bore svoga plašta, u jednoj se pojavila mala crkva u
kojoj su bili vidljivi poneki redovnici; u drugoj bori su se pokazale
žene, muškarci, svećenici i Božji prijatelji i drugi koji
su svi jednim glasom vikali i govorili: „Smiluj se, milosrdni
Gospodine!“ Onda je bila tišina i Djevica je govorila i
reče: „Pismo kaže da tko ima savršenu vjeru, može u
svijetu premještati brda. Što dakle mogu glasovi onih
koji su imali vjeru i služili Bogu vatrenom ljubavlju? I što
mogu oni Božji prijatelji koje je ova duša pozivala za njihov
zagovor da bude oslobođena pakla i može postići nebo, koja
također za svoja dobra djela nije tražila nikakvu drugu plaću
osim nebeskog? Ne mogu li njihove suze i molitve učiniti da bude
potaknuta i prosvijetljena da prije svoje smrti primi božansko
kajanje i žalost zajedno s ljubavlju? Osim toga želim dodati svoju
molitvu zajedno s molitvama svetih koji su u nebu i koje je ova duša
posebno častila.“ Djevica je dalje dodala i rekla: „O,
vi đavoli, sučevom vlasti vam zapovijedam da obratite
pažnju na ono što ćete sada vidjeti u pravednosti.“
Potom se iz sunca čuo glas koji reče: „Radi molitava
mojih prijatelja će ovaj čovjek prije svoje smrti postići
toliko božansko kajanje da neće doći u pakao, već će
biti čišćen s onima koji će u čistilištu
imati težu muku. Nakon što se duša pročisti, u
nebu će primiti plaću s onima koji su na zemlji imali vjeru
i nadu s malom ljubavi.“ Nakon ovih riječi su đavoli
pobjegli. Potom se zaručnici činilo kao da je otvoreno
strašno i mračno mjesto unutar kojeg se pokazala vatrena
peć i njezina vatra je bila zapaljena za đavole i žive
duše. Nad tom peći se pojavila ona duša čija
presuda čija se osuda ranije čula. Njezine noge su bile
vezane za peć i stajala je uspravno kao osoba; ali nije stajala
ni na najvišem ni na najdubljem mjestu, već kao na strani
peći čiji je oblik bio čudesan, ali strašan.
Izgledalo je kao da se vatra peći provlači prema gore ispod
nogu duše kao kad se voda kroz cijevi penje prema gore; silno
se zbijala i uzdizala toliko daleko iznad glave da su pore bile kao
žile kojima teče goruća vatra. Uši su se činile
kao mjehovi talilaca i njihovo stalno puhanje je pokretalo mozak. Oči
su se pokazale okrenute i utonule i činile su se pričvršćene
iznutra na zatiljku. I usta su stajala otvorena i jezik je bio
izvučen kroz nosnice i visio je na usnice. Zubi su bili kao
željezni čavli pričvršćeni kroz nepce. Ruke su
bile tako duge da su dosezale do stopala. Obje šake su se
činile kao da drže i gnječe mast koja je gorjela kao smola.
Činilo se da koža koja se vidjela iznad duše ima oblik
krzna iznad tijela i bila je kao lanena haljina zamrljana spermom. Ta
je haljina bila tako hladna da svatko tko ju je vidio počeo
drhtati i iz nje je teklo kao gnoj iz gnojnog čira s pokvarenom
krvlju i tako lošim smradom da se ne može usporediti nijednim
tako lošem mirisu na svijetu. Nakon što se vidjela ta
muka, čuo se glas iz one duše prije koji je pet puta
vikao pod suzama i iz svih snaga. Prvo je vikala: „Jao meni što
sam Boga zbog njegove savršenosti i za dane mi milosti tako
malo volio!“ Drugo: „Jao meni što se nisam bojao
Božje pravednosti kao što sam trebao!“ Treće: „Jao
meni što sam volio radost svoga tijela i svoje grešne
duše!“ Četvrto: „Jao meni zbog bogatstva
svijeta i moje oholosti!“ Peto: „Jao meni što sam
vas, Luj i Ivana, ikada vidio!“ i potom mi jedan anđeo
reče: „Objasnit ću ti ovo viđenje. Palača
koju si vidjela poredba neba. Mnoštvo onih koji su odjeveni
bijelim i sjajnim odorama i sjedili su anđeli i duše
svetih. Sunce predstavlja Krista u njegovu božanstvu; žena
predstavlja Djevicu koja je rodila Boga; Etiopljanin đavla koji
optužuje dušu; ratnik anđela koji priopćuje dobra
djela duše. Peć predstavlja pakao koji je iznutra tako
užaren da kad bi svijet sa svim što je u njemu gorio, ne bi
bio sličan velikom žaru u toj peći. U toj se peći čuju
različiti glasovi koji svi govore protiv Boga i svi njihovi
povici počinju s jao i na sličan način završavaju;
a duše se pojavljuju kao osobe čiji se udovi rastežu na
neutješan način i koje nikad nemaju mir. Znaj da i vatra
koja ti se pojavila u peći gori u vječnoj tami, ali duše
koje tamo gore nemaju sve jednaku muku. Tama koja se pokazala oko
peći se zove limb i dolazi iz tame koja je u peći, ipak,
oboje su jedno mjesto i jedan pakao; svatko tko tamo dođe nikad
neće primiti stan kod Boga. Iznad te tame je najveća muka
čistilišta koju duše mogu podnositi. S one strane
ovog mjesta su druga mjesta gdje je muka manja i sastoji se samo od
manjka snage, ljepote i sličnoga kao što ću
pojasniti kroz usporedbu. To je kao da je netko bio bolestan i kad
bolest i muka prestanu, on nema snage sve dok je opet postupno ne
zadobije. Treće mjesto je iznad i tu nema druge muke osim čežnje
da se dođe Bogu. I da mogla bolje razumjeti, reći ću
ti kroz usporedbu: to je kao da je ruda pomiješana i gori sa
zlatom u vrlo vrućoj vatri i mora se tako dugo pročišćavati
dok se ruda ne razori i ne ostane čisto zlato. Što je
jače i deblje, to jača mora biti vatra sve dok zlato nije
kao tekuća voda i potpuno goreće. Nakon toga majstor zlato
odnosi na drugo mjesto gdje prima najbolji oblik da se može vidjeti i
dohvatiti; zatim ga polaže na treće mjesto gdje se čuva i
dostavlja vlasniku. Tako je i na duhovan način. Na prvom mjestu
iznad tame je najveća muka čistilišta gdje si
vidjela kako se spomenuta duša čisti. Ovdje muče
đavoli; tu se pojavljuju obličja otrovnih crva i divljih
životinja; tu je vrućina i hladnoća, tama i zbunjenost koje
proizlaze iz muke koja je u paklu. Ovdje neke duše imaju manje
muke, druge veće, već prema tome je su li grijesi bili
popravljani u vremenu kad je duša još bila u tijelu ili
nisu. Potom majstor, to jest Božja pravednost, odnosi zlato, to jest
duše, na druga mjesta gdje nije ništa drugo doli manjak
snage. Ovdje duše prebivaju tako dugo dok po svojim posebnim
prijateljima ili po neprekidnim djelima svete Crkve ne postignu
okrjepu. Jer što veću pomoć duša ima po
prijateljima, to brže ozdravlja i biva oslobođena iz tog mjesta.
Potom se duša odvodi na treće mjesto gdje ne vlada
nikakva druga muka doli čežnje za dospijećem u Božju
prisutnost i njegovo blaženo gledanje. Na ovom mjestu prebivaju mnogi
i to vrlo dugo osim onih koji su dok su živjeli u svijetu imali
savršenu čežnju doći u prisutnost i gledanje Boga.
Znaj i da mnogi u svijetu umru tako pravedni i nedužni da odmah
dospiju u prisutnost i gledanju Boga. Neki su svojim dobrim djelima
opet tako ispravili svoje grijehe da njihova duša ne osjeća
nikakvu muku. No malo je onih koji ne dođu na mjesto gdje vlada
čežnja doći k Bogu. Zato sve duše koje prebivaju na
ta tri mjesta sudjeluju u molitvi svete Crkve i dobrim djelima koja
se događaju na svijetu, posebno onima koja su sami ostvarivale
dok su živjele i onima koja nakon njihove smrti čine njihovi
prijatelji. Znaj i da kao što su grijesi mnogoliki i
raznoliki, tako su i muke mnogostruke i različite. Kao što
se dakle gladan raduje hrani koja mu dolazi u usta, žedan piću,
žalostan radosti, gol odjeći, bolestan kad ga se dovede u
krevet, tako se duše raduju i sudjeluju u dobru koje se za
njih čini na svijetu.“ Anđeo je k tome još
dodao: „Blažen onaj koji u svijetu dušama pomaže
molitvama, dobrim djelima i fizičkim radom jer ne može lagati
Božja pravednost koja kaže da duše nakon smrti moraju bilo
očišćene kaznom čistilišta ili
oslobođene brže dobrim djelima prijatelja.“ Potom su se
čule mnoge duše iz čistilišta koje su
govorile: „O, Gospodine Isuse Kriste, pravedni suče,
pošalji svoju ljubav onima koji imaju duhovnu vlast u svijetu,
onda ćemo bolje nego sad sudjelovati u njihovim čitanjima,
pjevanju, žrtvama.“ Iznad prostora iz kojeg su se čuli ovi
pozivi pokazala se kuća u kojoj su se dali čuti mnogi glasi
koji su govorili: „Neka Bog nagradi one koji nam šalju
pomoć u našim nemoćima.“ U toj je kući
kako se činilo izlazila zora, pod zorom se pojavio oblak koji
nije imao ništa od svjetlosti zore; iz njega je izlazio jak
glas koji je reče: „O, Gospodine Bože, svojom nepojmljivom
moći stostruko nagradi sve one u svijetu koji nas dobrim djelima
podižu u svjetlo Tvoga božanstva i gledanje Tvoga lica.“
Osmo poglavlje
Anđelove
riječi zaručnici o velikoj muci jedne duše.
Anđeo
je dalje govorio i reče: „Ona duša čije stanje
si vidjela i čula sud je u velikoj muci vatre zbog svoje
nesigurnosti hoće li nakon čišćenja doći u
mir ili biti prokleta. I to je Božja pravednost jer je ova imala
znanje i veliku moć razlučivanja, ali ih je koristila za
svjetovni dobitak i korist tijela, a ne na duhovan način za dušu
budući da je veoma zaboravila i zanemarivala Boga dok je
živjela. Zato sad ova duša trpi vrućinu vatre i drhti od
hladnoće. Slijepa je od tame i bojažljiva prema pogledima zlih
duhova, gluha od đavolove vike, iznutra gladuje i žeđa, a
izvana je pokrivena sramotom; no Bog joj je ipak dao milost nakon
smrti da ne podnosi mučenje đavola jer je samo radi Božje
časti oprostila svojim neprijateljima njihove teške
uvrede i sa svojim najgorim neprijateljima je sklopila prijateljstvo.
Znaj i da sve dobro što je učinila i što je
obećala i dala od valjano stečenog bogatstva, a osobito
molitve Božjih prijatelja smanjuju i olakšavaju njezinu muku
kao što je i određeno u Božjoj pravednosti. Druga dobra
koja su stečena manje valjano i koja je darovala koriste na
duhovan ili tjelesan način onima koji su ih prije s pravom
posjedovali ako su ih prema Božjoj odluci vrijedni.“
Deveto poglavlje
Anđelove
riječi zaručnici o sudu Božje pravednosti protiv gore
spomenute duše i o zadovoljštini koju se u ovom životu
treba učiniti dok je ona u čistilištu.
Anđeo
reče dalje: „Čula si prije kako je onaj čovjek
zbog molitava Božjih prijatelja kratko prije svoje smrti postigao
kajanje iz ljubavi prema Bogu za svoje grijehe i kako ga je to
kajanje odvojilo od pakla. Zato je nakon smrti Božja pravednost
dosudila da u čistilištu mora gorjeti kroz šest
životnih dobi koje je imao od časa kad je prvi put svjesno
počinio smrtni grijeh sve do onda kad iz ljubavi prema Bogu na
plodan način nije izvršio pokoru ukoliko ranije ne primi
pomoć od svijeta i Božjih prijatelja. Prva dob je bila što
Boga nije volio zbog smrti njegova plemenita tijela i zbog
višestrukih odvratnosti koje Krist sam nije izdržao ni zbog
kojeg drugog razloga doli zbog spasa duša. Druga je dob bila
što nije volio svoju vlastitu dušu kao što bi
kršćanin trebao činiti, niti je Bogu zahvalio na
svojem krštenju, niti na tome što nije Židov ili
poganin. Treća dob je bila što je dobro znao što
je Bog zapovjedio da se čini, a imao je malo volje da to
ostvari. Četvrta dob je bila što je znao što je
Bog zabranio onima koji žele ići u nebo, ali je drsko postupao
protiv toga tako što nije slijedio grižnju savjesti, već
svoje tjelesne sklonosti i želje svoga tijela. Peta dob je bila što
nikad nije koristio milost i ispovijed kao što mu je priličilo
budući da je imao tako mnogo vremena za to. Šesta dob je
bila što je malo mario za tijelo Kristovo budući da ga
nije htio primati često jer se nije htio suzdržati grijeha, niti
je imao ljubavi primiti tijelo Kristovo prije kraja svoga života.“
Nakon toga se pojavio čovjek vrlo skromne pojave čija je
haljina bila bijela i sjajna kao alba svećenika; bio je opasan
lanenim pojasom i imao je crvenu štolom oko vrata i pod rukama
i počeo je govoriti: „Ti, koja ovo vidiš, pazi,
motri i povjeri u svojem pamćenju što vidiš i što
ti se kaže. Vi zaista koji živite u svijetu ne možete razumjeti Božju
moć kao mi koji smo uz njega jer što se kod Boga dogodi u
trenutku, to se kod vas može shvatiti samo riječima i kroz
usporedbe na svjetovan način. Ja sam jedan od onih koje je ovaj
na čistilište osuđeni čovjek za vrijeme svoga
života častio poklonima. Zato mi je Bog iz svoje milosti objavio
da kad bi netko učinio prema mojim riječima, duša
ovog čovjeka bi mogla biti prenesena na više mjesto gdje
bi primila svoj pravi oblik i ne bi osjećala nikakvu drugu muku
doli one koju bi trpio onaj koji leži nakon preboljene teške
bolesti bez boli i bez snage, ali se raduje budući da sigurno
zna da će dospjeti životu. Zato kao što si čula da
je njegova duša pet puta vikala jao, kazujem ti pet tješenja.
Prvi jao je bio da je Gospodina malo volio. Da bi ga se oslobodio, za
njegovu dušu se mora prinijeti trideset kaleža u kojima se
žrtvuje Božja krv i Bog sam treba biti više čašćen.
Drugi jao je bio da se Boga nije bojao; zato da bi ga se toga
oslobodilo, treba se odabrati trideset prema sudu ljudi pobožnih
svećenika od kojih svaki treba čitati trideset misa kad
može, devet za mučenike, devet za ispovjednike i devet za sve
svete, dvadeset i osmu za anđele, dvadeset i devetu za svetu
Mariju i tridesetu za Sveto Trojstvo. I svi trebaju pobožno moliti za
njegovu dušu da bi se njegov gnjev ublažio i njegova
pravednost izmijenila na milosrđe. Treći jao je bio za
njegovu oholost i pohlepu. Da bi se to uklonilo, treba uzeti trideset
siromaha, njihove noge ponizno oprati, pružiti im hranu, novac i
odjeću tako da se utješe. Svaki od njih koji pere i koji
je pran treba ponizno moliti Boga da radi svog poniženja i svoje
gorke muke oprosti grijehe njezine pohlepe i oholosti. Četvrti
jao je bio za bludnost njegova tijela. Ako dakle netko da jednu
djevicu i jednu udovicu u samostan, a jednu djevojku u istinski brak
i da im toliko od svojih dobara da od toga imaju hrane i odjeće,
Bog će oprostiti tjelesne grijehe ove duše jer to su tri
stanja koja je Bog odabrao i zapovjedio da budu zadržana na svijetu.
Peti jao je vrijedio za mnoge grijehe koje je počinio drugima na
štetu; svim je snagama radio na tome da osigura brak ono dvoje
spomenutih ranije koji su bili blisko krvno vezani kao da su iz iste
obitelji. Tu je vezu tjerao više radi samoga sebe nego
kraljevstva, bez traženja papine dozvole i protiv hvalevrijedna
naloga svete Crkve. Mnogi su postali mučenici tako što
nisu podnosili da se tako nešto počini protiv Boga i
svete Crkve i kršćanskih običaja. Ako netko želi
ispraviti takve grijehe, neka ide papi i kaže: 'Netko', bez da
imenuje osobu, 'je počinio takav grijeh, ali se na kraju pokajao
i primio odrješenje bez da je popravio grijeh. Odredite mi
zato pokoru koju želite i koju mogu izdržati; jer spreman sam za
njega popraviti ovaj grijeh.' Zaista, ako mu se ne odredi veća
pokora od jednog jedinog očenaša, služilo bi smanjenju
muke ove duše u čistilištu. “
Deseto poglavlje
Kristove
žalbe zaručnici na Rimljane i o okrutnoj presudi koju će im
Krist dosuditi ako umru u svojim grijesima.
Sin
Božji je govorio slijedeće riječi i reče: „O,
Rime, vraćaš mi zlom za moja mnoga dobra djela. Ja sam
Bog koji je sve stvorio i objavio svoju veliku ljubav vrlo bolnom
smrću svoga tijela koju sam vlastitom voljom pretrpio za
spasenje duša. Tri su puta kojima sam htio doći do tebe,
ali ti si me na zaista na svima htio zatajiti. Na prvom si nad mojom
glavom objesio veliki kamen koji me trebao zatući; na drugom si
stavio oštro koplje koji me trebalo spriječiti da dođem
k tebi; na trećem putu si mi iskopao jamu da bih se nakon što
neočekivano padnem ugušio. Ovo što sad kažem ne
smije se shvatiti na tjelesan, već na duhovan način i to
što kažem se tiče onih stanovnika grada Rima koji tako
čine, ali ne mojih prijatelja koji ne slijede njihova djela.
Prvi put kojim sam navikao dolaziti k ljudskim srcima je istinski
strah Božji nad koji čovjek stavlja veliki kamen da visi, to
jest veliku drskost tvrdog srca; ne boji se suca kojem se nitko ne
može oduprijeti, već ovako govori u svojem srcu: 'Dođe li k
meni strah Božji, drskost moga srca će ga zdrobiti.' Drugi put
kojim dolazim je ulijevanje Božjeg savjeta koje također vrlo
često dolazi u propovijedima i učenjima. Na tom putu čovjek
stavlja koplje protiv mene kad radosno griješi protiv mojih
zapovijedi i namjerava čvrsto ustrajati u svojem zlu sve dok ga
više ne može činiti. To je zaista ono koplje koje ne
dopušta da mu dođe Božja milost. Treći put je
prosvjetljenje Duha Svetoga u srcu svakog čovjeka pomoću
kojeg čovjek može prepoznati i rasuđivati što i kako
veliko sam za njega učinio i kako sam veoma patio. Na tom mi
putu kopa duboku jamu tako što u svojem srcu govori: 'Sve što
mi se sviđa mi je draže od njegove ljubavi; jer imam već
dosta ako mislim na ono što me u ovom životu raduje.' I tako
on u dubokoj jami guši Božju ljubav zajedno s mojim djelima.
Zaista, stanovnici grada Rima mi čine sve to i pokazuju mi to
riječima i djelima. Ni za što se ne obaziru na moje
riječi i djela i proklinju mene, moju majku i moje svete kako
zaozbiljno tako i u šali, kako u radosti tako i u gnjevu i
daju porugu umjesto zahvala. Ne žive prema kršćanskim
običajima kao što sveta Crkva propisuje jer prema meni
nemaju veću ljubav od đavola koji radije cijelu vječnost
nose svoju bijedu i zadržavaju njezinu zlobu nego da me gledaju i
budu sa mnom u vječnoj slavi. Oni su zaista ti koji ne žele
primiti moje tijelo koje je na oltaru posvećeno iz kruha kao što
sam odredio i čije primanje najviše pomaže protiv
đavolskih kušnji. O, kako bijedni su oni koji dok su
zdravi takvu pomoć ispljuvavaju i gnušaju je se jer se ne
žele suzdržati od svojih grijeha. Zato ću im u moći svoga
božanstva doći drugim, njima nepoznatim putem i izvršiti
osvetu na prezirateljima moga čovještva. I kao što
su mi na putovima pripremili tri prepreke da im ne bih mogao
pristupiti, tako ću i ja njima pripremiti tri druge čiju će
gorčinu osjetiti i kušati živi i mrtvi. Moj kamen je
iznenadna i neočekivana smrt koja će ih zdrobiti tako da
sve što imaju za svoje radosti ostane ovdje, a njihove duše
će biti prisiljene doći pred moj sud. Moje koplje je moja
pravednost koja će ih udaljiti od mene tako da nikad neće
kušati moju dobrotu, iako sam ih otkupio i nikad neće
vidjeti moju ljepotu, iako sam ih stvorio. Moja jama je mračna
tmina pakla u koju će upasti da bi tu živjeli u vječnoj
bijedi. Svi moji anđeli u nebu i svi moji sveti će ih
osuditi, a zli duhovi i sve duše u paklu će ih
proklinjati. Mislim na one i govorim o onima koji imaju gore
spomenuta svojstva bilo da su svećenici, sekularni kler, laici
ili žene ili njihovi sinovi i kćeri koji su dospjeli do starosti
kad prepoznaju kako Bog zabranjuje sve grijehe, ali se ipak upuštaju
u grijehe, dobrovoljno se isključuju iz Božje ljubavi i malo
cijene njegov strah. Ipak, još uvijek imam istu volju koju sam
imao kad sam visio na križu jer sam isti koji sam bio onda kad sam
razbojniku koji je molio za milosrđe oprostio sve grijehe i
otvorio vrata neba. Drugom razbojniku koji me prezreo otvorio sam
zasune pakla u kojem će za svoje grijehe vječno biti
mučen.“
Jedanaesto poglavlje
Riječi
svete Agneze slavnoj djevici koje je hvale i blagoslivljaju i kako
djevicu moli za kćer. O slatkom i vrlo utješnom odgovoru
Gospodina i djevice zaručnici i kako je ovaj svijet predstavljen
loncem.
Agneza
reče: „O, Marijo, majko i djevice svih djevica, ti s
pravom možeš biti nazvana zorom koju je Krist, pravo sunce,
osvijetlio. Nazivam li te zorom zbog tvoga kraljevskog podrijetla ili
zbog tvoga bogatstva ili tvoje časti? Nikako, već si zorom
nazvana s pravom zbog svoje poniznosti, svjetla tvoje vjere i
posebnog zavjeta čistoće. Ti si navijestila i donijela
istinsko sunce, ti si radost pravednih, trepet đavola, utjeha
grešnika. Zato te molim poradi vjenčanja koje je Bog u
ono vrijeme održao s tobom da tvoja kćer može ustrajati u
čašćenju i ljubavi tvoga Sina.“ Majka
odgovori: „Kako shvaćaš to vjenčanje? Reci
radi one koja ovdje sluša.“ Agneza odgovori: „Ti
si zaista oboje, majka i djevica. Najljepše vjenčanje je
izvršeno onog časa kad se Bog bez mješavine i
smanjenja svoga božanstva sjedinio s čovjekom. Djevičanstvo
i majčinstvo su u tebi povezani bez oštećenja
djevičanskog stida i istovremeno si postala majka i kćer
svoga stvoritelja jer si danas u vremenu rodila onoga koji je vječno
rođen od Oca sve stvari učinio s Ocem. Duh Sveti je bio u
tebi i izvan tebe i oko tebe i s tobom i oplodio te kad si Božjem
glasniku dala pristanak. I sam je Sin Božji, kojeg si danas rodila,
bio u tebi prije nego što je navjestitelj došao k tebi;
zato imaj milosti na svojoj kćeri. Jer jednaka je onoj
siromašnoj ženi koja živeći u dolini nije imala ništa
osim malo živinčadi, naime jednu kokoš ili gusku, ali je
gospodaru koji je živio na brijegu doline bila tako veoma predana da
je sve što je imala od živinčadi iz ljubavi dala
gospodaru na brijegu. Gospodar odgovori toj ženi: 'Imam obilje svih
stvari i ne trebam tvoje; ali možda daješ malo da bi primila
veće.' Na to će žena: 'Ne dajem ti to zato što ti je
potrebno, već zato što si meni tako maloj ženi dopustio
da stanujem na tvom brijegu i što me tvoje sluge poštuju.
Zato ti nudim ovo malo da bi se uvjerio da bih ti donijela veće
kad bih mogla i da se ne bih činila nezahvalnom prema tvojoj
milosti.' Gospodar odgovori: 'Budući da me voliš takvom
ljubavlju, podignut ću te na svoj brijeg i dati godišnje
tebi i tvojima odjeću i hranu.' Jednako je i s tvojom kćeri;
sve što je imala od živinčadi, to jest ljubav prema
svijetu i svojoj djeci je napustila za tebe; zato tvojoj ljubavi
pripada da se brine za nju.“ Majka odgovori Sinovoj zaručnici
i reče: „Kćeri, budi čvrsta. Molit ću svog
Sina koji će ti dati godišnju hranu i dati ti mjesto na
brijegu gdje ga poslužuju tisuće tisuća anđela; jer
kad bi se izbrojalo sve ljude koji su rođeni od Adama pa sve do
zadnjega koji će biti rođen na zemlji, došlo bi više
od deset anđela na jednoga. Svijet nije ništa drugo doli
lonac. Vatra ispod lonca i pepeo su prijatelji svijeta; no Božji
prijatelji su jednaki najboljem jelu u loncu. Kad stol bude spreman,
gospodaru će se poslužiti ukusno jelo i ono će ga
obradovati, a lonac će se razbiti, ali se vatra neće
ugasiti.“
Dvanaesto poglavlje
Riječi
djevičanske majke kćeri o preokretima Božjih prijatelja u
svijetu čas po duhovnim nevoljama, čas po utjehama. Što
je duhovna nevolja i kako se Božji prijatelji trebaju vremenito
radovati i tješiti.
Majka
reče: „U ovom svijetu Božji prijatelji se ponekad moraju
naći u duhovnoj nevolji, a drugi put u duhovnoj utjesi. Duhovna
utjeha dolazi od ulijevanja Duha Svetoga, razmatranja velikih Božjih
djela, divljenja njegovoj strpljivosti i iz radosnog ispunjenja Božje
volje. Duhovna nevolja se događa kad dušu protiv volje
uznemiruju nečiste i mrske misli, kad osjeća strah kod
obeščašćivanja Boga i kod propasti duša,
kad je duh s razumnim razlogom prisiljen uplesti se u vremenite
brige. Tako i Božji prijatelji ponekad mogu vremenitom utjehom
primiti tješenje, primjerice okrjepljujućim riječima,
pristojnom igrom i drugim djelima u kojima nema ničeg vrijednog
prijekora i nečasnog kao što ćeš moći
prepoznati u jednom primjeru. Ako se naime šaka pesnica uvijek
drži zatvorenom, ili će se živci stegnuti, ili će ruka
oslabiti. Tako je i u duhovnom. Kad bi duh stalno bio zahvaćen
zanosom, zaboravio bi sam sebe i potonuo u oholosti tako da bi kruna
njegove slave morala biti smanjena. Zato su ponekad Božji prijatelji
tješeni ulijevanjem Duha Svetoga, ponekad pak uz Božje
dopuštenje kušani nevoljama jer se nevoljama uništavaju
korijeni grijeha, a plodovi pravednosti tjeraju korijenje. Ali Bog
koji vidi srca i razumije sve stvari ograničava kušnje
svojih prijatelja tako da im koriste jer sve čini i dopušta
u pravednoj mjeri i težini. Budući da si odabrana da imaš
duh Božji, ne uznemiruj se zbog Božje strpljivosti; jer pisano je da
Bogu ne dolazi nitko koga Otac nije privukao. Ako pastir kitom
cvijeća privlači i mami ovce u kuću i nakon toga kuću
brižno zatvara, ovce, iako u njezinim prostorima mogu trčati
ovamo i onamo, nemaju izlaz jer kuću čuvaju zidovi, a krov
je visok i vrata zatvorena. Zato se ovce navikavaju jesti sijeno sve
dok ne postanu pitome i jedu sijeno iz ruke pastira. Tako se dogodilo
i s tobom; jer što ti se prije činilo teškim i
nepodnošljivim, sad ti je postalo toliko lako da te ništa
ne razveseljava kao Bog.“
Trinaesto poglavlje
Kristove
riječi zaručnici o tome koje su suze Bogu prihvatljive, a
koje nisu i od čega treba dati milostinju za duše
preminulih i o Kristovom savjetu i uvjeravanju zaručnice.
Sin
reče: „Čudiš se zašto ne čujem one
koje vidiš da prolijevaju mnoge suze i siromasima daju mnogo
na moju čast. Odgovaram ti na prvo: ako se spajaju dva izvora od
kojih je jedan čist, a drugi mutan i prljav, mutni izvor će
zaprljati vodu čistog i tko će moći piti tu vodu? Tako
je i sa suzama mnogih ljudi; kod jednih dolaze ponekad iz poniženja
prirodnih sklonosti, ponekad od nevolja svijeta i iz straha od pakla;
takve suze su prljave i smrdljive jer ne proizlaze iz Božje ljubavi.
Za mene su slatke suze koje proizlaze iz razmatranja Božjih
dobročinstava, iz razmatranja vlastitih grijeha i iz ljubavi
prema Bogu. Takve suze uzdižu dušu od zemaljskog do neba i
daju ljudima da se opet rode vječnom životu. Postoji dvostruko
rađanje, tjelesno i duhovno. Tjelesno rađa čovjeka iz
nečistoće u nečistoću, oplakuje tjelesnu štetu
i radosno nosi napor svijeta. Sin takva rođenja nije sin suza
jer se takvim suzama ne zaslužuje vječni život, duhovno rođenje
stvara sina suza jer oplakuje kvarenje duše i brine se da sin
ne vrijeđa Boga. Takva jedna majka je bliže sinu od one koja
rađa tjelesno jer se takvim rađanjem duši stječe
blaženi život. Što se tiče drugoga da daje siromasima
milostinju odgovaram ti: Ako svojem sinu kupiš plašt od
novca tvoga sluge, ne pripada li s pravom plašt onome koji
posjeduje novac? Naravno da mu pripada! Tako je i na duhovan način;
jer tko opterećuje svoje podčinjene ili bližnje da bi
pomoću njihova novca pomogao dušama svojim dragih, više
me tjera na gnjev nego što me ublažava i što je
nepravedno oduzeto će pomoći onima koji to prethodno
pravedno posjedovali, a ne onima za koje je dano. Ipak, onome koji ti
je učinio dobro moraš opet učiniti dobro, kako na
duhovan, tako i na tjelesan način; na duhovan način tako da
Bogu upraviš molitve za njega jer nitko ne može vjerovati kako
se Bogu veoma sviđaju molitve poniznih kao što ću ti
pokazati na primjeru. Kad je netko jednom kralju htio ponuditi mnogo
srebra, prisutni bi rekli: to je velik poklon. No kad bi za kralja
izmolio jedan očenaš, bio bi ismijan. Kod Boga je upravo
suprotno. Jer kad netko za dušu drugoga da jedan očenaš,
to je Bogu draže od mnogo zlata. To se moglo vidjeti kod onog dobrog
Grgura koji je svojom molitvom sam podigao poganskog cara na višu
razinu. Drugo, reci mu slijedeće riječi: 'Budući da si
mi iskazao dobro, molim Boga, nagraditelja svih, da Ti naplati po
svojoj milosti.' Dalje mu reci ovako: 'Moj dragi, jedno ti
savjetujem, za jedno te molim. Savjetujem ti da otvoriš oči
svoga srca tako da razmatraš nepostojanost i taštinu
svijeta, razmišljaj iznova kako se Božja ljubav veoma ohladila
u tvome srcu i kako će teška biti kazna i strašan
budući sud; zato probudi Božju ljubav u svome srcu tako da sve
svoje vrijeme, djela, sklonosti i misli urediš na Božju čast.
Također predaj svoju djecu Božjem udesu i određenju bez da
zbog njih smanjiš Božju ljubav. Drugo, molim te da svojim
molitvama nastojiš postići da ti Bog, koji može sve,
daruje strpljivost i ispuni tvoje srce svojom blaženom ljubavlju.'“
Četrnaesto poglavlje
Tješeće
Kristove riječi zaručnici dok je bila u strahu da se ne
boji onoga što je vidjela i čula jer je od Duha Svetoga.
I kako je đavao simboliziran zmijom i lavom, utjeha Duha Svetoga
jezikom i kako se treba oduprijeti đavlu.
Sin
reče: „Zašto se bojiš i brineš o tome
da đavao miješa nešto u riječi Duha Svetoga?
Je si li čula da je netko sačuvao jezik ako ga je stavio
između zubi razjarenog lava? Ili je li netko sisao slatki med iz
zmijina repa? Nikako! Tko je drugi lav, tko zmija doli đavao?
Lav zbog pakosti, zmija zbog svoje lukavštine. A tko je drugi
jezik doli utjeha Duha Svetoga? Što drugo predstavlja staviti
jezik između lavljih zubi doli radi ljudske naklonosti i hvale
zloporabiti riječi Duha Svetoga koji se pojavio u obliku jezika.
Tko govori Božju hvalu radi dopadanja ljudima, zaista je prevaren od
đavla jer one riječi, iako su Božje, nisu proizašle
iz usta Božje ljubavi, a jezik, to jest utjeha Duha Svetoga će
mu se oduzeti. Tko ne želi ništa osim Boga i kojemu je sve
svjetovno mučno, čije tijelo ne traži vidjeti niti čuti
ništa osim onoga što je Božje i čija duša
se raduje u ulijevanju Duha Svetoga, taj ne može biti prevaren jer
zao duh uzmiče pred dobrim duhom i ne usuđuje mu se
približiti. Što drugo znači sisati med iz zmijina repa
doli nadati se utjesi Duha Svetoga iz đavlovih nadahnuća
što se ne može dogoditi jer bi se đavao prije dao ubiti
tisuću puta nego da duši da riječ utjehe kad joj se
život naginje kraju? Zato ne boj se! Jer Bog koji je započeo
dobro u tebi će ga dovršiti s dobrim ciljem. Ali znaj da
je đavao kao pas pušten s uzice koji kad vidi da ti Duh
Sveti nije uliven, trči za tobom svojim kušnjama i
savjetima. No staviš li protiv njega nešto čvrsto
tako da ga zubi bole ili postanu tupi, brzo će uzmaknuti od tebe
i neće ti naštetiti. Što je drugo to čvrsto
što treba staviti protiv đavla doli božanska ljubav i
poslušnost prema Božjim zapovijedima? Ugleda li ih đavao
na tebi savršenima, njegovi zubi, to jest njegovi pothvati i
njegova volja postaju neučinkoviti jer uzima u obzir da si
radije sklon podnijeti sve neugodnosti nego djelovati protiv Božjih
zapovijedi.“
Petnaesto poglavlje
Kristove
riječi zaručnici o tome zašto dobri na ovom svijetu
podnose muke, a zli imaju sreće i kako Bog kroz primjer tumači
kako ponekad obećava vremenito, a misli se na duhovno i zašto
Bog nije pretkazao svaki događaj sve do određenog sata,
iako su mu poznati svi sati i trenuci.
Sin
Božji reče: „Čudiš se dok čuješ da
Božji prijatelj koji treba biti čašćen podnosi muke,
a Božji neprijatelj za kojeg vjeruješ da treba biti bičevan
je čašćen. Odgovaram ti: moje se riječi moraju
razumjeti na duhovan i tjelesni način. Jer što je drugo
muka svijeta doli priprema i podizanje na krunu? A što je
drugo sreća svijeta za čovjeka koji zloporabi milosti doli
spuštanje u propast? Imati dakle muke u svijetu je istinsko
uzdizanje na život; imati sreću u svijetu je za nepravedna
čovjeka istinsko spuštanje u pakao. Da bi se tvoju
strpljivost podučilo u Božjim riječima, kazat ću ti
primjer. Bila jedna majka koja je imala dva sina; jedan je bio rođen
u mračnoj tamnici i nije znao o ničemu drugome doli o tami
i mlijeku svoje majke; drugi pak je rođen u maloj kućici i
ima ljudsku hranu, mir u krevetu i služi mu sluškinja. Onome
koji je rođen u tamnici majka reče: 'O, sine moj, kad bi
htio izići iz tmine, imao bi ukusniju hranu, ljudsku hranu,
mekše prebivalište i sigurno mjesto.' Kad je sin to
čuo, izišao je. Da je majka obećava više, na
primjer trkaće konje, kuće od bjelokosti ili brojnu
poslugu, ne bi to vjerovao jer nije poznavao ništa osim tame i
majčina mlijeka. Zato povremeno i Bog obećava neznatno da
bi se pod tim razumjelo više da bi čovjek mogao naučiti
si pod vremenitim predstaviti nebesko. Drugom pak sinu majka reče:
'O, sine moj, što ti koristi živjeti u ovoj lošoj
kućici? Poslušaj zato moj savjet koji će ti biti od
koristi. Znam dva grada. Stanovnici jednoga žive u beskrajnoj,
neizrecivoj radosti i u častima bez kraja. U drugom se održavaju
vježbe ratnika i svi koji se bore, postaju kraljevi, a svi koji su
poraženi, pobjeđuju.' Kad je sin to čuo, izišao je
na mjesto borbe, vratio se natrag i rekao majci: 'Na borilištu
sam vidio čudesnu igru. Neki su bili oboreni i gaženi nogama,
drugi su bili razodjeveni i ubijeni, ali svi su šutjeli, svi
su se borili i nitko nije dizao glavu ili ruku protiv onih koji su ga
obarali.' Majka mu odvrati: 'Grad koji si vidio nije ništa
drugo doli predgrađe grada slave. U tom predgrađu Gospodin
želi kušati one koji bi mogli ući u grad slave. One koji
su se u borbi posebno istakli, u slavi će okruniti više.
Kad si vidio da su oboreni bili razodjeveni, bičevani i da su
šutjeli, to je bilo zato jer je naša odjeća bila
zaprljana tamom naše kućice i jer je potrebna velika
borba i rad da bi postala čista.' Sin odgovori: 'Ali teško
je dati se gaziti nogama i šutjeti i smatram boljim vratiti se
u kućicu.' Majka mu odgovori i reče: 'Ako ostaneš u
ovoj kućici, iz naše će tame i našeg smrada
nastati crvi i zmije od čijeg slušanja će se tvoje
uši zgroziti, čiji ugriz će smrznuti svu tvoju snagu
tako da ćeš radije htjeti da se nisi rodio nego da si u
društvu s njima.' Prema ovome što je čuo od svoje
majke koja je pod tjelesnim dobrom smatrala duhovno, mladić je
postao odvažniji i revnije je težio ka kruni. Tako čini i Bog.
Jer ponekad obećava i daje vremenito, ponekad obećava
tjelesno pri čemu misli na duhovno da bi duh po primljenim
milostima bio potaknut na revnost i po duhovnom razumu bio ponižen da
ne bi bio ponosan sam na sebe kao što je Bog učinio s
Izraelom. Jer prvo im je obećao i dao vremenito i izveo je nad
njima čuda da bi po njima mogli biti odgojeni za nevidljivo i
duhovno. Kad je potom u njihovu razumu spoznaja Boga postala veća,
Bog je s prorocima razgovarao mračnim i teško razumljivim
riječima pri čemu je umiješao nešto utješnog
i radosnog, naime kad je narodu obećao povratak u svoju
domovinu, stalni mir i obnovu svega čemu je prijetilo rušenje.
Iako je tjelesni narod sva ta obećanja shvaćao i htio da se
ispune tjelesno, Bog je prije znao i uredio da se nešto ispuni
na tjelesni, drugo na duhovan način. Sad bi mogla pitati: zašto
je Bog kojem su poznati svi sati i trenuci nije sve pojedino prorekao
jasno i na pojedine sate ili zašto je rekao jedno, a mislio
drugo? Odgovaram ti: Izrael je bio tjelesan i htio je samo tjelesno i
nevidljivo je mogao shvatiti samo pomoću vidljivoga. Zato se
svidjelo Bogu odgajati svoj narod na više načina da bi
oni koji su vjerovali obećanjima zbog svoje vjere mogli biti
okrunjeni više, da bi koji napreduju u dobru postali to više
gorljiviji, da bi prestupnici mogli prestati griješiti bez
straha, da bi oni kušani mukama to strpljivije nosili svoju
patnju, da bi oni koji rade mogli radosnije ustrajati i da bi oni
koji očekuju mogli pomoću mračnog obećanja biti
okrunjeni to više; jer da je Bog tjelesnima obećao samo
duhovno, svi bi bili mlačni u ljubavi nebeskih stvari. Da je pak
obećao samo tjelesno, koja bi se razlika onda našla
između ljudi i stoke? No da bi čovjek kao jedan od onih
koji treba umrijeti gospodario svojim tijelom u pravednosti, ljubazni
i mudri Bog mu je dao tjelesno; da bi pak želio nebesko, pokazao mu
je nebeska dobročinstva i čuda; da bi se bojao griješiti,
pokazao mu je strašne sudove, također i napade koje
uzrokuju zli anđeli i da bi on, koji rasvjetljuje tamu obećanja
i dodjeljuje mudrost, mogao biti očekivan i željen, pomiješalo
se mračno i dvojbeno s utješnim. Zato i danas Bog
tjelesnim usporedbama pokazuje duhovna značenja i kad govori o
tjelesnoj časti, misli na duhovnu tako da bi se samo Bogu
pripisalo sve prvenstvo podučavanja; jer što je drugo
čast svijeta doli vjetar i teret i smanjenje Božje utjehe? Što
je pak drugo nevolja doli priprema vrlina? Nije li dakle ako se
pravedniku obeća čast svijeta to pljačka duhovnog
dobitka? A što je drugo obećati nevolje svijeta doli
lijek i protuotrov protiv velike slabosti? Zato se, kćeri moja,
Božje riječi mogu višestruko razumjeti bez da se pritom
misli na bilo kakvu promjenjivost u Bogu, već da se divi i boji
njegove mudrosti. Jer kao što sam prorocima mnoge stvari rekao
na tjelesan način koje su se i ostvarile na tjelesan način,
tako sam rekao i mnogo toga na tjelesan način što se
ispunilo ili razumjelo na duhovan način. Tako činim i sada
i kad se to dogodi, reći ću ti razlog.“
Šesnaesto poglavlje
Djevičine
riječi kćeri kako đavao često lukavo pod odorom
pobožnosti vodi i neke od Božjih slugu da bi ih uznemiravao. Kojima
se daju oprosti i kako i kako je uređenje Crkve prikazano
guskom, a Bog kokoši. Tko je dostojan biti nazvan Božjim
pilićem.
Majka
je razgovarala s Kristovom zaručnicom: „Zašto ste
primili ovog čovjeka čiji jezik govori velike riječi,
ali čiji je život nepoznat, čiji su običaji
svjetovni?“ Ona odgovori i reče: „Jer ga se smatralo
pobožnim i nisam htjela upasti u nevolje što sam prezrela
čovjeka poznata po govoru. No da sam prije znala da se ne sviđa
Bogu, ne bih ga primila kao ni zmiju.“ Na to će joj Majka:
„Ta tvoja dobra volja je čuvala njegov jezik i njegovo
srce i držala u ogradi da vas ne bi uznemiravao i stvarao vam brige,
ali lukavi đavao vam je doveo vuka u janjećoj koži kako bi
našao prigodu da vam priredi nevolju i navede vas na
brbljanje.“ Ona odgovori: „Nama se čini kao da je
pobožan i pokajnički i kao da posjećuje svete i rekao je da
se želi suzdržati od grijeha.“ Majka odgovori: „Tamo gdje
je guska s perjem, reci mi jede li se meso ili se jede perje? Nije li
perje ogavno želucu dok meso hrani i jača? Tako je na duhovan
način uređenje i pravilo svete Crkve. Ona je kao guska gdje
je tijelo Kristovo predstavlja svježe meso, sakramenti unutarnje
dijelove guske, a krila vrline i djela mučenika i ispovjednika.
Paperje predstavlja ljubav i strpljivost svetih, a krilna perja
oprost koji su sveti muževi dopustili i zaslužili. Svatko dakle tko
dođe k oprostu s namjerom da se oslobodi krivnje za svoje ranije
grijehe, ali pritom želi ustrajati u ranijim poročnim navikama,
on doduše ima krilno perje guske, ali duša se njima
niti ne hrani, niti jača, već dok se oduzmu, služe za
odbaciti. Tko pak u stavu prema oprostu odbacuje grijeh, vraća
nepravedno stečeno, nepravedno ozlijeđenom daje
zadovoljštinu, ne stiče nijedan jedini novčić
sa sramotnom dobiti, niti jedan dan ne želi živjeti prema drugome
nego Božjoj volji, podvrgava se njegovoj volji u nesreći i
sreći, bježi od sreće svijeta i njegova prijateljstva,
takav će postići oproštenje grijeha i pred licem
Božjim biti sličan Božjem anđelu.“ Ona odgovori: „O,
Majko Milosrđa, moli za onoga da može naći milost pred
očima tvoga Sina.“ Majka odgovori: „Duh Sveti ga
posjećuje, ali nešto kao kamen leži pred njegovim srcem i
sprječava ulazak Božje milosti. Jer Bog je kao kokoš koja
toplo drži svoja jaja iz kojih trebaju postati živi mladi. Sva jaja
koja leže pod kokoši primaju njezinu toplinu, dok drugo što
se nalazi u blizini ne. Majka također ni ne razbija ljusku
jajeta u kojem je mlado, već se mlado samo trudi probiti je
kljunom. Kad majka to vidi, pripremi piliću toplo mjesto gdje
može opstati. Tako Bog sve posjećuje svojom milošću.
Oni koji misle i govore: 'Želimo se suzdržati od grijeha koliko god
možemo, stremiti prema savršenstvu.', Duh Sveti posjećuje
češće da bi to mogli savršenije; oni pak koji
svu svoju volju podlože Bogu i ne žele učiniti niti najmanje
protiv Božje ljubavi, već slijede one koje vide da teže prema
savršenijem i pokoravaju se savjetu poniznih ljudi i mudro se
odupiru pokretima svoga tijela, njih Bog kao kokoš prima pod
sebe tako što im svaki jaram čini lakim i tješi ih
u njihovim teškim situacijama. Oni naprotiv koji slijede svoju
vlastitu volju i misle da je ono malo dobra što čine
vrijedno plaće pred Bogom i koji ne streme za većim
savršenstvom, već ustraju na onome što obraduje
srce i svoju slabost opravdavaju primjerom drugih i svoju krivnju
pokvarenošću drugih pokušavaju učiniti
lakšom, takvi neće postati Božji pilići jer nemaju
volju razbiti tvrdoću i taštinu svoga srca, već bi,
kad bi mogli, radije željeli živjeti dulje kako bi mogli dugo
ustrajati u grijehu. Tako nisu činili dobri Zakej niti
Magdalena, već su Bogu, jer su ga vrijeđali u svi svojim
udovima, dali sve svoje udove da bi zadovoljili uvredu. I budući
da su se bili popeli na svjetovnu čast koja im je služila na
smrt, u poniznosti su sišli na svoj prezir jer je teško
istovremeno voljeti Boga i svijet ako nisi kao ona životinja koja je
imala oči sprijeda i straga; ipak će jedan takav koliko god
pažljiv bio trpjeti nevolje. Oni pak koji su kao ovaj Zakej i
Magdalena su izabrali siguran dio.“
Objašnjenje
Ovaj
je bio nadstojnik is Östergotlanda i došao je više
iz straha nego iz ljubavi na godinu jubileja o kojoj Krist govori u
Rimu: „Svatko tko je izbjegao neku opasnost treba paziti da
opet ne upadne u nju; jer i pomorac u luci koji ima preveliko
pouzdanje dolazi u opasnost. Zato se ovaj treba čuvati da ne
stupi u prijašnje stanje svoje službe. Inače, ne bude li
se čuvao, izgubit će ono što je ugodno. Skupljeno će
završiti kod stranaca. Djeca neće primiti nasljedstvo i
on sam neće bez boli umrijeti među strancima.“ Kad se
vratio kući, opet je postao ubirač poreza i sve se dogodilo
ovako.
Sedamnaesto poglavlje
Vrlo
dobra poduka svete Agneze za kćer da živi dobro i hvalevrijedno
i da se čuva zlog i protiv Boga nezahvalnog života. Ovdje su
snaga i strpljivost predstavljeni jednim kolima, a četirima
kotačima četiri vrline: sve radi Boga savršeno
napustiti, poniznost, Boga mudro voljeti i tijelo pametno držati u
ogradi. Dodano je i ponešto drugog za
redovnike.
Agneza
je razgovarala s zaručnicom i reče: „Je si li danas
vidjela oholu ženu na kolima oholosti?“ Zaručnica joj
odgovori: „Vidjela sam je i uznemirila se jer se ondje hvale
meso i krv, prašina i prljavština, a trebali bi se s
pravom poniziti. Jer što je ta raskoš doli rasipno
trošenje Božjih darova, sablazan običnog puka,
rastuživanje pravednih, pustošenje siromašnih,
prizivanje Božjeg gnjeva, zaboravljanje samog sebe, teška
presuda za budući sud i gubitak duša?“ Agneza
odvrati: „Raduj se, kćeri moja, da si tako odgojena, zato
ću ti opisati kola na kojima možeš sigurno odmarati. Kola
na kojima trebaš sigurno sjediti je snaga i strpljivost u
nevoljama. Kad čovjek počne obuzdavati tijelo i prepuštati
svu svoju volju Bogu, onda se u njegovo srce rado prikrada oholost
koja čovjeka izdiže iznad njega kao da je sličan Bogu ili
pravednu čovjeku ili ga napada nestrpljivost ili neskromnost
tako da se ili vrati natrag svojim starim navikama ili gubi na
revnosti pri čemu postaje nespretan za Božji posao. Zato treba
skromnu strpljivost tako da ne uzmakne nestrpljivo niti neskromno
ustraje, već se ravna prema snagama i vremenima. Prvi kotač
na tim kolima je savršena volja sve napustiti radi Boga i ne
željeti ništa drugo doli Boga. Jer postoje mnogi koji na kraju
napuste vremenito kako bi izbjegli odvratnosti, a bez da im
istovremeno nedostaje nešto za korist i uživanje. Kotač
tih ljudi se ne da voditi niti okretati. Ako ih opterećuje
siromaštvo, žele blagostanje, pritišće li ih
nesreća, zahtijevaju sreću; kuša li ih prijezir,
mrmljaju o Božjoj providnosti i teže za častima. Zabrani li im
se nešto što im je protivno, traže vlastitu slobodu.
Zato se Bogu sviđa volja koja niti u sreći niti u nesreći
ne želi imati nešto od svojeg. Drugi kotač je poniznost
pomoću koje se čovjek smatra nevrijednim svega dobroga tako
što svakog sata pred očima drži svoje grijehe i pred
licem Božjim se smatra krivim. Treći kotač je Boga mudro
voljeti. Boga istinski mudro voli onaj koji kad se ogleda mrzi svoje
pogreške, koji je zabrinut radi grijeha svoga bližnjih i
rođaka, raduje se nasuprot tome njihovu duhovnu napretku Bogu,
koji ne želi da mu prijatelj živi samo za svoju korist i prednost,
već da služi Bogu i više se boji svog napredovanja u
svijetu da ne bi mogao povrijediti Boga. Takva ljubav je mudra
ukoliko se mrze poroci i kad ih se ne hrani radi naklonosti i časti
i kad se najviše voli one koje se u ljubavi prema Bogu vidi
najrevnijima. Četvrti kotač je mudro mrtvljenje tijela. Tko
je u braku i misli ovako: 'Gledaj, tijelo me mami na neuredan način;
budem li živio prema tijelu, sigurno znam da ću razgnjeviti
stvoritelja tijela koji može udariti i oslabiti, koji će ubiti i
suditi; zato ću radi Božje ljubavi voljno svoje tijelo držati u
ogradi, živjeti na način koji pripada Bogu i uređen prema
njegovoj časti. ' Tko tako misli i moli Boga za pomoć,
njegov kotač će Bogu biti prijatan. Ako je netko redovnik i
misli ovako: 'Gledaj, moje tijelo me mami na požudu, nude se mjesto,
vrijeme i sve za njegovanje radosti, no ipak uz Božju pomoć radi
mojih svetih položenih zavjeta neću griješiti zbog
prolaznog radovanja jer veliko je dobro to na što sam se
zavjetovao Bogu; siromašan sam ušao, želim izići
još siromašniji; moram položiti račun o svemu,
zato ću biti suzdržljiv kako ne bih rasrdio svoga Boga, kako ne
bih dao sablazan svojem bližnjem i kako ne bih sebe činio
krivokletnikom.' Takva suzdržljivost je vrijedna velike plaće.
Kad je netko u častima i lagodnom životu i misli ovako: 'Gledaj,
imam izobilje svih stvari, a siromasima nedostaje, a ipak svi imamo
jednog Boga. Što sam ja zaslužio, a što je onaj
skrivio? Što je tijelo drugo doli hrana crvima? Što su
drugo tolike požude doli bolesti i uzroci oslabljenja, gubitak
vremena i navođenje na grijeh? Zato želim svoje tijelo držati u
ogradi tako da crvi u njemu ne bi bjesnjeli, da ne bih morao
podnijeti težak sud i da ne potratim beskorisno vrijeme kajanja i
ukoliko se moje razmaženo meso neće moći lako pokrenuti na
otvrdnuće, postupno ću mu oduzimati ponešto od
previše slatkog tako da može dobro opstati i ima potrebno, ali
ne izobilje.' Tko tako misli i čini što može, on se
također može zvati ispovjednikom i mučenikom jer se to može
nazvati jednom vrstom mučeništva kad se ima radosti i ne
slijedi ih se, kad se stoji u častima, a prezire se čast,
biti velik kod ljudi, a sam o sebi smatrati najmanje, takav kotač
se Bogu vrlo sviđa. Gledaj, kćeri moja, nacrtala sam ti
kola čiji vozač je tvoj anđeo ukoliko ne zbaciš
njegovu ogradu i jaram s tvog vrata, to jest ukoliko ne izbiješ
spasonosna nadahnuća i ukoliko svoje srce i osjetila ne pustiš
s uzde ispraznostima i lakrdijama. Sad ću ti izložiti i ona kola
na kojima je sjedila spomenuta žena. Zaista, kola su njezina
nestrpljivost, naime prema Bogu, prema bližnjima i prema samoj sebi;
protiv Boga tako što njegove tajne odluke podređuje
svojem sudu ako joj nisu po želji; protiv bližnjega tako što
mu čini zlo jer ne može postići njegova dobra; protiv sebe
je puna nestrpljivosti otkriti tajne želje svoga srca. Prvi kotač
tih kola je ponos jer si daje prednost pred drugima i sudi druge,
prezire ponizne i bori se za časti. Drugi kotač je
neposlušnost prema Božjim zapovijedima koja u njezino srce
uvodi ispriku za njezinu slabost, prijezir njezine krivnje, tamu srca
i obranu zlobe. Treći kotač je požuda za svjetovnim
stvarima koja kod nje proizvodi rasipanje u trošenju,
zanemarivanje i zaboravljanje same sebe, strah srca pred budućnosti,
mlačnost u ljubavi prema Bogu. Četvrti kotač je
njezino samoljublje po kojem se isključuje iz iskazivanja časti
i straha prema svom Bogu i ne obazire se na svoj kraj i sud. Vozač
tih kola je đavao koji je čini radosnom i odvažnom na sve
što joj pošalje u srce. Dva konja koja vuku kola su
nada u dugi život i volja griješiti sve do kraja. Uzda je sram
od ispovijedi. Ta uzda vodi dušu kroz nadu u dugi život i
volju da se ustraje u grijehu dalje s pravog puta i tako je
opterećuje grijehom da ne može ustati niti po strahu, niti
sramu, niti po opomeni, nego kad misli da čvrsto stoji, tone,
ukoliko Božja milost ne pomogne, u
dubinu.“
Dodatak
Krist
je dalje govorio o istoj ženi i reče: „Ona je bjelouška
koja ima jezik bludnice, u srcu zmajevu žuč, a u mesu gorak
otrov. Zato će njezina jaja biti otrovna. Sretni oni koji neće
iskusiti njihov teret.“
Osamnaesto poglavlje
Pohvalne
riječi kćeri slavnoj Djevici i ljubak Djevičin odgovor
kćeri u kojem Djevica uručuje kćeri mnoge darove i
mnoga druga dobra od sebe, apostola i svetih.
„O,
slatka Marijo“, reče zaručnica. „Blagoslovljena
bila vječnim blagoslovom jer si djevica prije rođenja,
djevica nakon rođenja, djevica s muža i nesumnjiva djevica kad
je muž sumnjao. Budi zato blagoslovljena jer si majka i djevica, Bogu
najdraža, najčišća ispred svih anđela, s
apostolima najsavršenija u vjeri, najjače si kušana
u boli srca, od ispovjednika najsvjetlija u suzdržljivosti,
najizvrsnija u čistoći od svih djevica. Zato neka te
blagoslivlja sve što je ispod i iznad jer Bog, Stvoritelj, po
tebi je postao čovjekom. Po tebi pravednik nalazi milost,
grešnik oproštenje, mrtvac život, prognanik povratak u
svoju domovinu.“ Djevica odvrati: „Pisano je da je Petru
kad je mom Sinu posvjedočio da je Sin Božji odgovoreno: 'Blažen
ti, Šimune; jer ovo ti nisu otkrili tijelo i krv.' Tako i ja
sad kažem: ovaj pozdrav ti nije otkrila tvoja tjelesna duša,
već onaj koji je bio bez početka i bez kraja je. Zato budi
ponizna, bit ću milosrdna prema tebi. Ivan Krstitelj, kao što
je obećao, bit će blag; Petar će ti biti nježan, a
Pavao jak kao div. Ivan će ti reći: kćeri, sjedni na
koljeno; Petar nasuprot tome: o, kćeri, otvori usta i nahranit
ću te hranom slatkoće; Pavao će te odjenuti i
naoružati oružjem ljubavi. Ja, koja sam Majka, predstavit ću te
svojem Sinu. Ipak, kćeri moja, ovo možeš shvatiti i u
duhovnom smislu. Ivan, čije ime se tumači kao Božja milost,
predstavlja istinsku poslušnost; jer Ivan je bio i jest
sladak; sladak roditeljima zbog čudesne milosti, sladak ljudima
zbog vrlo posebna propovijedanja, Bogu sladak zbog svetosti njegova
života i njegove poslušnosti; jer pokoravao se u svojoj
mladosti, bio je poslušan u sreći kao i u odurnostima,
pokoravao se i ostao je nizak, iako je mogao biti čašćen;
bio je poslušan i u smrti. Poslušnost dakle govori:
sjedni na koljeno, to jest pridigni se niskome i imat ćeš
visoko; napusti gorko i imat ćeš slatko; pusti vlastitu
volju neka ode ako želiš biti malena; prezri zemaljsko i
postat ćeš nebeska; prezri izobilje i imat duhovno
izobilje. Pod Petrom se misli na vjeru svete Crkve. Kao što je
Petar ostao postojan do kraja, tako će i vjera svete Crkve
ostati postojana bez kraja. Petar dakle, to jest sveta vjera govori:
otvori usta i primit ćeš najbolju hranu, to jest otvori
razum svoje duše i u svetoj Crkvi ćeš naći
najslađu hranu, to jest Gospodinovo tijelo u sakramentu oltara,
stari i novi zakon, izlaganje učitelja, strpljivost mučenika,
poniznost ispovjednika, čistoću djevica i temelj svih
vrlina. Zato traži svetu vjeru u crkvi svetog Petra, zadrži pronađeno
u sjećanju i izvrši je u svojim djelima. Pod Pavlom se
nasuprot tome misli na strpljivost. On je bio revan protiv napadača
svete vjere, radostan u nevoljama, postojan u nadi, strpljiv u
bolestima, milosrdan prema tužnima, gostoljubiv prema siromasima,
milosrdan prema grešnicima, majstor i učitelj sviju i sve
do kraja ustrajan u ljubavi Božjoj. Pavao će te dakle, to jest
strpljivost, opremiti oružjem vrlina jer je istinska strpljivost
utemeljena i učvršćena u primjerima i strpljivosti
Krista i njegovih svetih. Ona zapaljuje ljubav u srcu, potiče
duh na hrabra djela, čini čovjeka poniznim, blagim,
milosrdnim, revnim za nebeskim, zabrinutim za samog sebe, ustrajnim u
onome što je započeo. Svakog čovjeka dakle kojeg
poslušnost odgoji na koljenu poniznosti, vjera hrani hranom
slatkoće, strpljivost odijeva oklopom vrlina, svakog takvog ja,
Majka Milosrđa, uvodim svojem Sinu koji će ga okruniti
krunom svoje slatkoće. Jer u njemu je neshvatljiva snaga,
neusporediva mudrost, neizreciva hrabrost, ljubav vrijedna divljenja.
Iako sad, kćeri moja, razgovaram samo s tobom, pod tobom ipak
podrazumijevam sve koji djelima ljubavi slijede svetu vjeru; jer kao
što se pod jednim jedinim čovjekom podrazumijeva
Izraelce, tako ti predstavljaš sve istinske vjernike.“
Devetnaesto poglavlje
Uzvišena
hvala djevičanske ljepote Majke Božje i kako Sin Božji svoju
Majku uspoređuje sa zlatarom.
“O,
slatka Marijo, nova ljepoto, blistava ljepoto, ti mi dođi u
pomoć tako da moja ružnoća postane lijepa i da se moja
ljubav zapali. Tvoja ljepota daje glavi tri prednosti. Prvo to što
čisti pamćenje ulaze ljupko; drugo da se radosno zadrži što
se čuje; treće da se ražarenom revnošću širi
na bližnjeg. Tvoja ljepota daje tri prednosti srcu. Prvo uzima težak
teret mrzovolje dok se razmatraju tvoja ljubav i poniznost; drugo,
očima daje suze kad se upravi pogled prema tvojem siromaštvu
i strpljivosti; treće, daje srcu unutarnji žar slatkoće ako
se iskreno njeguje sjećanje tvoje ljupke dobrote. Zaista, ženo,
ti si najdragocjenija ljepota, najpoželjnija ljepota jer si slabima
dana kao pomoć, ožalošćenima na utjehu, svima za
posrednicu. Zato svi koji su čuli da ćeš se roditi i
koji znaju da si se već rodila mogu uskliknuti: 'Ti blistava
ljepoto, rasvijetli našu tamu; dođi, ti najdragocjenija
ljepoto i uzmi našu sramotu; dođi, najljubaznija ljepoto
i ublaži našu gorčinu; dođi, najmoćnija ljepoto
i oslobodi nas našeg zarobljeništva; dođi, ti
najuvaženija ljepoto i ukloni našu ružnoću.
Blagoslovljena i poštovana tako stvorena, tako velika ljepota
koju su svi patrijarsi željeti vidjeti, o kojoj su svi patrijarsi
pjevali, kojoj su se radovali svi izabrani.'“ Majka odgovori:
„Blagoslovljen Bog, koji je moja ljepota i koji ti je dao takve
riječi za reći. Zato ti kažem da će te najstarija,
vječna i najljepša ljepota koja me napravila i stvorila
jačati, najstarija i nova ljepota koja sve obnavlja i koja je
bila u meni i koja izlazi iz mene podučavat će te
čudesnome, najpoželjnija ljepota koja sve razveseljava i
obraduje zapalit će tvoju dušu njezinom ljubavlju. Zato
se uzdaj u Boga jer kad se bude pojavila nebeska ljepota, sva će
zemaljska ljepota biti posramljena i smatrana gnojem.“ Potom
Sin Božji reče Majci: „O, blagoslovljena Majko, ti si
slična zlataru koji priprema lijepo djelo. Svi koji ga vide,
raduju se i nude zlato i drago kamenje da bi djelo postiglo
savršenstvo. Tako ti, ljubljena Majko, svakom koji se trudi
uzdići Boga pružaš svoju pomoć i nikoga ne puštaš
praznog bez svoje utjehe. Zato te se s pravom može nazvati krvlju
moga srca; jer kao što su krvlju svi udovi tijela oživljavaju
i jačaju, tako svako po tebi dolazi oživljava iz grijeha i
postaje to plodniji za Boga.“
Dvadeseto poglavlje
Poduka
svete Agneze kćeri da se ne treba vraćati niti koračati
naprijed više nego joj dolikuje. O načinu kojeg se treba
držati prilikom i nakon početka suzdržljivosti i koja
suzdržljivost je Bogu prijatna.
Agneza
reče: „Budi postojana, kćeri, i ne uzmiči natrag
jer otrovni zmijin zub vreba tvoju petu. Ne idi niti naprijed više
nego si dužna jer ispred tebe je oštrica oštrog koplja
koja će te raniti budeš li išla dalje više
nego je ispravno. Što je drugo koračanje unatrag doli
pokajati se kod kušnje zbog uzimanja trpkog, ali spasonosnog
puta, željeti se vratiti natrag starim navikama i u srcu pasti
prljave misli? Kad takve stvari gode duši, zamračuju sve
dobro i postupno je vuku od svega dobrog. Ne smiješ niti
koračati naprijed više nego si dužna, to jest mučiti
se iznad svojih snaga ili druge nasljedovati iznad svoje prirode u
dobrim djelima jer je Bog od vječnosti uredio da će za
djela ljubavi i poniznosti nebo biti otvoreno ako se u svim stvarima
očuvala mjera i jednostavnost. No zavidni đavao nagovara
nesavršena čovjeka da posti iznad svoje snage, da obećava
neuobičajeno i nepodnošljivo i oponaša savršeno
bez da uzme svoje snage i svoju slabost u razmatranje tako da kad se
snaga smanji, čovjek ono što je loše započeo
bilo nastavlja više iz srama pred ljudima nego pred Bogom,
bilo to brže pada zbog svoje nerazumnosti i slabosti. Zato se moraš
odmjeriti potpuno prema sebi, to jest prema svojoj slabosti ili
svojoj snazi jer su neki po prirodi slabiji, drugi jače, neki po
Božjoj milosti revniji, drugi po dobroj navici radosniji za
djelovanje. Zato uredi svoj život prema savjetu onih koji se boje
Boga da te pri tvojoj nepažnji ne rane zmija ili oštrica
zatrovanog mača, to jest da nadasve otrovno đavlovo
došaptavanje ne prevari tvoje srce pa da ne bi htjela biti
smatrana za nešto što nisi ili željela biti nešto
što premašuje tvoje snage i sposobnost. Postoje neki
koji misle da po svojim zaslugama mogu postići nebo i Bog ih po
svojoj tajnoj odluci pošteđuje đavlovih kušnji.
Postoje i drugi koji pretpostavljaju da mogu zadovoljiti Boga za
svoje grijehe dobrim djelima. Svi oni su u zabludi; jer kad bi
čovjek, tko god on bio, stotinu puta ubio svoje tijelo, ne bi
Bogu mogao odgovoriti niti jednim od tisuću. On je taj koji daje
mogućnosti i volju; on daje vremena i zdravlje; on ispunja želje
dobrih; on daje bogatstvo i slavu; on je taj koji ubija i oživljava,
uzvisuje i ponižava i sve je u njegovoj ruci. Zato samo njemu treba
iskazati svu čast i nikakve zasluge ljudi kod Boga ne dolaze u
obzir. Na to što si se čudila onoj ženi koja je došla
po oprost, ali se dala obeščastiti, odgovaram ti: neke
žene žive u suzdržanosti bez da je vole, čija želja za ugođajem
nije velika, čija kušnja nije žestoka, koje bi, kad bi im
se ponudila časna udaja, doduše je htjele prihvatiti, ali
budući da im se ne nudi ništa otmjeno, sve niže preziru.
I tako povremeno iz suzdržljivosti nastaju oholost i drskost iz čijih
poticaja se po Božjoj dozvoli događa da padnu kao što si
već čula. No ako se jedna žena postavi tako da se ne bi
htjela zamrljati nijednom i da joj se ponudi cijeli svijet, nije
moguće da se takva preda sramoti. Kad bi Bog ipak pomoću
svoje tajne pravednosti dopustio da jedna takva padne, to bi joj se
više dogodilo radi postizanja krune nego zbog grijeha ukoliko
je bilo protiv njezine volje. Zato znaj za sigurno da je Bog kao orao
koji iz svoje visine gleda na najdublje. Ukoliko vidi nešto
kako se diže sa zemlje, baca to kao pomoću praćke. No
ugleda li nešto otvorno što mu je mrsko, udara kao
strijela, curi li na njega nešto nečisto, snažno to
strese i udalji sa sebe. Tako čini i Bog. Kad vidi da se srca
ljudi iz slabosti tijela ili po đavlovim kušnjama protiv
volje duha uzdižu protiv Boga, odmah to uništava kao praćkom
pomoću nadahnuća za kajanje i patnje i čini da se
čovjek povrati Bogu i samome sebi. Ako Bog vidi da je u srce
ušla požuda tijela ili bogatstva, probija srce strijelom svoje
ljubavi tako da se čovjek ne bi ustrajnošću u
grijehu odvojio od Boga. Zamrlja li dušu nešto nečisto
od oholosti ili gnoja bludnost, odbacuje to postojanošću
vjere i nade da duh ne bi otvrdnuo u porocima ili da se s Bogom
povezana duša ne bi zamrljala na svoju štetu. Zato,
kćeri moja, promišljaj pri svim svojim nadahnućima i
djelima Božju pravednost i milosrđe i uvijek se obaziri na
kraj.“
Dvadeset i prvo poglavlje
Riječi
zaručnice Bogu o njegovoj snazi i Djevičin odgovor kćeri
koji je jača. Kako dobri i Božji sluge ne trebaju prestati
propovijedati i opominjati pogane bilo da se obrate ili ne što
se dokazuje kroz primjer.
„Blagoslovljen
bio Ti, moj Bože, koji si trojedin i jedan, trostruk u osobama, a
jedan u biću. Ti si dobrota i mudrost i sama ljepota i moć.
Ti si pravednost i sama istina po kojoj sve jest, živi i postoji.
Zaista sličiš cvijetu koji divno raste na polju i od
kojeg svi koji mu se približe primaju slatkoću u okusu,
olakšanje u mozgu, radovanje za oči i jačanje u
preostalim udovima. Zato će svi koji Ti se približe postati
ljepši po tome što će napustiti grijeh, postat će
mudriji tako što slijede Tvoju volju, a ne onu tijela, postat
će pravedniji tako što idu za koristi duše i
Tvojom časti. Zato, o, najljubazniji Bože, daj mi da volim ono
što Te raduje: muževno se oduprijeti kušnjama,
prezirati sve svjetovno i postojano Te zadržati u svojem pamćenju.“
Majka odgovori: „Ovaj pozdrav ti je zaslužio onaj dobri Jeronim
koji je pustio lažnu mudrost da ode i pronašao je pravu
istinsku mudrost, koji je prezirao zemaljsku čast i zadobio je
samog Boga. Sretan taj Jeronim, sretni oni koji slijede njegov nauk i
njegov život; volio je udovice, bio je ogledalo onih koji su
napredovali i učitelj cijele istine i čistoće. Ali
govori, kćeri moja, što te brine u tvojem srcu?“ I
ona reče: „Dolazi mi misao koja govori: 'Ako si dobra,
onda je tvoja dobrota dovoljna za tebe. Što te se tiče
druge upravljati i poučavati bolje? To je protiv tvoje službe i
staleža.' Od te misli mi je duša tako otvrdnula da zaboravlja
samu sebe i ohladnjuje u Božjoj ljubavi.“ Majka Božja odgovori:
„Ta pomisao odvlači mnoge od Boga koji su već
napredovali u vrlini; jer đavolja je stvar to da dobre sprječava
da podukom pokreću zle na pokoru, a već dobre dovode na sve
višu i višu razinu savršenstva. Tako bi onaj
eneuh koji je čitao Izaiju premda s manjom kaznom stigao u
pakao, ali Filip mu je došao u susret, podučio ga je
kratkom putu u nebo i uzdigao ga na sretno mjesto. Tako je i Petar
bio poslan Korneliju. Da je Kornelije umro prije, zbog svoje bi vjere
doduše došao do okrepe, ali Petar je došao i
silno ga povukao na vrata života. Na sličan je način Pavao
došao Dioniziju i odveo ga je k blaženoj nagradi. Zato Božji
prijatelji ne bi trebali biti oneraspoloženi u Božjoj službi, već
raditi da se zao čovjek popravi, a dobar čovjek dospje na
više savršenstvo. Tko bi imao volju svim prolaznicima
propovijedati da je Isus Krist uistinu Sin Božji i potom stremio
koliko god dobro bi mogao raditi na obraćenju drugih, ne bi
primio ništa manju milost ako se nitko ili bi se samo
malobrojni htjeli obratiti nego kad bi se svi obratili. Zato ti kažem
kao primjer: kad bi dva najamnika po gospodarevoj naredbi prekopali
vrlo tvrdo brdo i kad bi jedan našao probrano zlato, a drugi
ništa, obojica bi zbog svog rada i svoje volje bili dostojni
jednake plaće. Tako i Pavao koji ih je obratio više nego
preostali apostoli koji su ih obratili manje. Svi su bili jedne
volje, ali Božje uređenje je skriveno. Zato se ne treba
popustiti ako samo malobrojni prime Božju riječ ili ako nitko to
ne učini. Jer kao što trn čuva ružu i magarac nosi
svog gospodara, tako i đavao po trnu grijeha pomoću nevolja
koristi izabranima kao ružama da po oholosti srca propali u
beskorisnu razuzdanost i kao magarac i nosi Božjoj utjesi i većoj
nagradi. “
Dvadeset i drugo poglavlje
Kako
u novija vremena zloba ljudi nadmašuje đavlovu lukavost i
kako su ljudi sad spremniji griješiti nego što je đavao
spreman kušati. O osudi koja će se dosuditi protiv
takvih. Kako Božji prijatelji trebaju muževno i hitro raditi kroz
propovijedi i o ulijevanju znanja u njegove prijatelje.
Sin
reče: „Kad bih mogao biti uznemiren, sad bih s pravom
mogao reći: kajem se što sam stvorio ljude. Čovjek
je sad kao životinja koja slobodno trči u mreže, koliko god da
ga se upozori, on ipak slijedi sklonost svoje volje. Ne može se
potpuno pripisati đavlu da silno povlači čovjeka, već
čovjek sam preduhitruje njegovu zlobu. Kao lovački psi koje
se prvo vodi na uzici nakon što su naviknuti loviti i jesti
životinje i u žurbi za plijenom preduhitriti samog vođu, tako je
sad i čovjek koji je naviknut na grijeh i začaran od njega
spremniji griješiti nego što je đavao spreman
kušati. To nije nikakvo čudo jer dugo je otkad je
apostolska stolica, glava svijeta, ublažavala Boga svetošću
života i svojim uzorom kao što je činila u početku i
zato su preostali udovi postali slabi i iscrpljeni. Također se
ne razmatra zašto je bogati Bog postao potrebit i siromašan
da bi se podučilo da prolazno treba prezirati, a nebesko voljeti
jer budući da je po prirodi slabi čovjek postao bogat
varljivim bogatstvom, postoje mnogi koji više streme samo za
tim i manje onih koji ga omalovažavaju. Zato će doći orač
kojeg šalje Svemogući i jača Svemudri i on ne traži
zemlju i ljepotu tijela, ne plaši se snage jakih, ne boji se
prijetnji knezova niti ne gleda na osobu ljudi; posijat će
ljudsko meso i uništiti kuće duhova; tijela će
izručiti crvima, a duše predati onima kojima su služile.
Zato moji prijatelji kojima ću te poslati trebaju raditi hrabro
i hitro jer ono što sam rekao neće biti u posljednjim
danima, već kao što sam malo prije rekao u ovim danima. I
oči mnogih koji sad žive će to vidjeti da se ispuni što
je pisano: 'Njihove žene moraju postati udovice, a njihova djeca
siročad' i sve što je ljudima poželjno će se
oduzeti. One pak koji mi dođu u poniznosti ću ja, milosrdni
Bog, primiti, onima koji su djelima ispunili plod pravednosti dat ću
sama sebe jer ispravno je da se kuća u koju se kralj želi
useliti očisti, da se opere čaša da bi napitak
izgledao jasno, da se zrno snažno smrvi da se odvoji od klasa i da se
ono što je u obliku zatvoreno čvrsto stisne sve dok ne
primi sličnost oblika. Kao što ipak nakon zime dolazi
ljeto, tako ću nakon nevolje dati utjehu onima naime koji žele
biti maleni i koji više cijene nebesko od zemaljskog. Kako se
čovjek ne rađa i umire u jedno te isto vrijeme, tako će
se sad sve ispuniti u svoje vrijeme. Trebaš znati i da s
nekima postupam po općoj poslovici: 'Udari mu vrat i bježat će',
bol tjera na žurbu. S drugima ću postupiti kao što je
pisano: 'Otvori svoja usta, želim ih napuniti.' S trećima ću
razgovarati tješenjem i nadahnućem: 'Dođite vi
neučeni i jednostavni, želim vam dati usta i mudrost kojima se
brbljavci neće moći oduprijeti.' Tako sam već učinio
u ovim danim, jednostavne sam ispunio mudrošću i odupiru
se učenima; počupao sam brbljavce i moćne i odjednom
su preminuli. I to nije čudo; jer mudrima sam zapovjedio da
zmijama režu jezike kao što si čula i nisu htjeli. Ni
majka koja je bila štap jednostavnih nije htjela ukloniti
njihove jezike da bi ugasila vatru pohlepe koja se kao što sam
opomenuo zapalila u srcima djece. Zato sam im u vrijeme kad su
uživali u sreći odrezao njihove jezike.“
Dvadeset i treće poglavlje
Riječi
Ivana Evanđelista slavnoj Djevici o jednom vrlo zlobnom
licemjeru i Djevičin odgovor koje su njegove karakteristike. O
đavlovu izrugivanju istoga i kako se po sedam znakova može
prepoznati dobar, a kako zao duh.
Ivan
Evanđelist je razgovarao s Majkom Božjom: „Čuj, Ti,
Djevice i Majko Jednog Sina, ali ne više sinova, Ti majko
jedinorođenog Sina, stvoritelja i otkupitelja sviju, čuj,
kažem kako je đavao veoma prevario ovog čovjeka, kako se
jako trudi postići nemoguće, kako se mnoge stvari dao
podučiti od duha laži i kako se vrlo daleko udaljio od Boga
svojim lavljim srcem u janjećem koži. Podučavao sam da su
trojica koji svjedoče na nebu i na zemlji: Otac, Sin i Duh
Sveti. Ovom pak zao duh daje svjedočanstvo hinjene svetosti, ali
Otac ga ne jača svojom moći, a Sin ga ne posjećuje u
svojoj mudrosti; Duh Sveti ga ne zapaljuje svojoj ljubavlju. Nije ni
čudo jer stremi za moći protiv moći Oca; također
želi biti mudar protiv mudrosti Sina; on je zapaljen, ali potpuno
drugačije nego što Duh Sveti zapaljuje. Zato moli svog
Sina da ga ubrzo uzme da se ne izgubi još više njih ili
da ubrzo bude ponižen zbog svojeg grijeha.“ Marija mu odgovori:
„Čuj me, djevice u muškom obličju, ti si taj
kojeg se Bogu svidjelo pozvati sa svijeta najlakšom smrti
jednako meni koja kao da sam kod odvajanja duše i tijela
zaspala i probudila se na vječnu radost. I nije čudo! Jer
sam više od ostalih kod smrti moga Sina osjetila vrlo gorku
bol i zato se svidjelo Bogu odvojiti me od svijeta. Ti si od apostola
najviše bio u mojoj blizini i iskusio si veće znakove
ljubavi od drugih i patnja moga Sina ti je postala gorka jer si bio
bliži svjedok od ostalih i budući da si živio dulje od preostale
braće, kao da si bio mučenik u svim njihovim smrtima; zato
se Bogu svidjelo i tebe pozvati sa svijeta najlakšom smrću
nakon mene jer je djevica bila povjerena djevici. Zato će se
dogoditi što si molio, a nije se dogodilo. Ipak, želim svojoj
kćeri pokazati kakve karakteristike ima onaj o kojem
razgovaramo. On je zaista sluga kovača kovanica, to jest đavla
koji tali i udara svoju kovanicu, naime onoga koju mu služi prema
njegovim nadahnućima i kušnjama sve dok ga ne dovrši
prema svojoj volji. Nakon što pokvari čovjekovu volju i
učini naklonjenu požudi tijela i ljubavi prema svijetu, utiskuje
mu odmah oblik i natpis iz kojeg se vanjskim znakovima može
prepoznati koga voli svim srcem. Kad čovjek ispuni žudnju svoga
srca djelima i više potone u svijet nego što njegov
stalež traži, iskazat će se kao istinska đavolja kovanica.
No znaj da se Božja kovanica razlikuje od đavolje. Božja
kovanica je zlatna, to jest sjajna, gipka, i dragocjena. Takva je
svaka duša koja nosi Božji otisak, svjetleća u Božjoj
ljubavi, gipka u strpljivosti, dragocjena u nastavljanju dobrih
djela. Tako se dobra duša tali Božjom snagom i kuša
mnogim kušnjama kojima duša pri razmatranju svog
podrijetla, svojih nedostataka i božanske ljubavi i strpljivosti Bogu
postaje to dragocjenija što nađena poniznijom,
strpljivijom i brižljivijom za svoj spas. Đavolja kovanica pak
je kao od bakra ili olova; od bakra jer posjeduje sličnost
zlatu. I ona ima čvrstoću i gipkost, no ne kao zlato. Takva
je duša nepravednika; jer želi izgledati pravednom, ali sudi
druge i stavlja svoje ispred svega. Neupotrebljiva je za djela
poniznosti, meka u svojem činjenju, teško odvojiva od
svojih pomisli, divna svijetu, ali prezrena pred Bogom. Đavolja
kovanica je i olovna; jer nagrđena je, meka, savitljiva i teška.
Tako je duša nepravednika nagrđena požudnim sklonostima,
puna meke žudnje svijeta, kao cijev savitljiva svemu što joj
đavao predaje srcu, ponekad doduše voljnija za rad nego
što je đavao za kušanje. Takve su karakteristike
spomenutog sluge kovača kovanica kojem je postalo mrzovoljno
ustrajati u čuvanju pravila na koja se obvezao zavjetom; smislio
je putove kojima bi se ljudima mogao svidjeti hinjenom svetošću
da bi svoje tijelo mogao to bolje njegovati. I odmah ga je đavao
prevario crnim lažima tako da je postigao vjerovati nemoguće što
se neće ispuniti. Njegov će se život skratiti i neće
primiti čast koju želi. Gdje se nađe nova kovanica, treba
je se odmah poslati mudrom čovjeku koji ima dovoljno znanje o
težini i obliku. No gdje ga pronaći? I ako ga se pronađe,
malo se brine, zapravo uopće ne je li kovanica prava ili nije.
Zato pod takvim uvjetima postoji samo jedan savjet koji ću ti
navesti primjerom. Kad bi se psu predoči gulden, ne bi se
obazirao niti ga primio; no da je jako obložen mašću,
onda bi ga nedvojbeno primio. Tako je i sad. Dođe li se mudrome
i kaže: 'Taj i taj je heretik', onda se na to neće obazirati jer
se njegova Božja ljubav potpuno ohladila. No kaže li se: 'Ovaj ima
mnoge guldene', odmah bi svi dotrčali. Zato će se ubrzo
dogoditi što Pavao kaže: 'Želim uništiti i poniziti
mudrost mudrih; malene pak želim uzdići.' Ipak, kćeri moja,
svetog i nečistog duha možeš prepoznati po sedam znakova.
Prvo, Božji duh čini da se čovjeku svijet čini
neznatnim i da njegovu čast smatra za zrak; drugo, čini
dušu prijatnom i ohladnjuje svu požudu tijela; treće,
unosi strpljivost i da se hvali samo Bogom; četvrto, potiče
srce na ljubav prema bližnjem i na samo milosrđe prema
neprijateljima; peto, oduševljava na čistoću u svim
stvarima, također i u dozvoljenima; šesto, izaziva
pouzdanje u Boga u svim nevoljama i snagu hvaliti se njima; sedmo,
poklanja želju za odlaskom i radije biti s Kristom nego u svijetu
imati sreću i zaprljati se. Zli duh naprotiv ima sedam
slijedećih stvari. Prvo, čini da svijet izgleda ugodnim i
da nastane gađenje prema nebu; drugo, izaziva da se želi čast
i zaboravi samog sebe; treće, potiče u srcu mržnju i
nestrpljivost; četvrto, čini odvažnim protiv Boga i
tvrdoglavim u nakanama svoje duše; peto, čini da se
grijeh smatra lakim i lako ga se ispriča; šesto, unosi
lakoumnost duha i svu nečistoću tijela; sedmo, upuhuje nadu
u dugi život i sramotu strah od ispovijedi. Zato se brini za svoje
misli da te ovaj duh ne prevari.“
Objašnjenje
Ovaj
je bio svećenik ciscercinskog reda koji se nakon osamnaest
godina otpadništva osjetio kajanje i vratio se u samostan.
Rekao je da je nemoguće da netko bude proklet i da Bog ne
razgovara s nikim u ovom svijetu i da nitko ne može vidjeti lice
Božje prije Božjeg suda. Kad je gospođa Brigita to čula,
Duh Sveti joj reče: „Idi onom bratu i reci mu: O, brate
moj, ti ne vidiš kao što ja vidim da đavao u
tvojem dobu još iznutra ima tvoje srce i drži tvoj jezik
vezan; Bog je vječan i vječna je njegova naplata. Okreni se
zato brzo savršenim srcem opet Bogu istinskoj vjeri jer
sigurno nećeš ustati iz ovog kreveta nego sigurno
umrijeti. Budeš li vjerovao, bit ćeš posuda na
Božju čast.“ Briznuvši u suze, zahvalio je gospođi
Brigiti i popravio je svoj život tako savršeno da je u času
svoje smrti dao sazvati svoju braću i rekao im je: „O,
braćo moja, siguran sam da je milosrdni Bog primio moje kajanje
i dao mi oproštenje. Molite za mene; jer vjerujem sve što
vjeruje sveta Crkva.“ Tako je preminuo nakon što je
primio Božje sakramente.
Dvadeset i četvrto poglavlje
Djevičine
riječi kćeri o načinu kako se Božji sluge trebaju
ponašati prema nestrpljivima i kako je oholost predstavljena
bačvom.
Majka
reče: „Ako se u bačvi vino zagrije i rastući
prelije, dižu se para i pjena, ponekad veći, ponekad manji i
onda se odjednom smanje. Svi koji su oko bačve promatraju kako
ono isparavanje opet tone i da ta ključanja potječu od
snage vina i spominju njegovu vrućinu zbog čega strpljivo
očekuju kraj i usavršavanje piva ili vina. Svima koji
stoje oko bačve i previše približe nos vrućini
bačve, patit će ili od jakog kihanja ili od velike stiske u
mozgu. Tako je i na duhovan način. Ponekad se događa da se
srca ljudi napuhnu od pokreta oholosti; uzmu li čestiti ljudi tu
napuhanost zaozbiljno, razumiju da to potječe ili zbog
prevrtljivosti duše ili pokreta tjelesnosti. Zato strpljivo
podnose riječi koje dolaze iz takvog srca i čekaju kraj jer
znaju da nakon oluje nastupa mir i da je strpljivost jača od
onoga koji osvaja gradove jer pobjeđuje ljude u njima samima što
je teško. No oni koji su previše nestrpljivi i vraćaju
grube riječi i ne obaziru se na slavnu plaću strpljivosti
niti kako je svjetovna čast prezirna, oni propadaju sa svojim
kušnjama zbog svoje nestrpljivosti u slabost svoga srca jer
previše približavaju nos parnoj bačvi, to jest riječi
koje nisu ništa drugo doli zrak previše približavaju
svojem srcu. Ako dakle vidite da su neki nestrpljivi, uz Božju pomoć
čuvajte usta i ne dopustite da zbog riječi nestrpljivoga
ode dobro koje ste započeli, već se postavite koliko je
ispravno kao da ne znate što je rečeno, kao da niste čuli
sve dok oni koji žele naći priliku ne kažu riječima sve što
u srcu misle.“
Dvadeset i peto poglavlje
Opominjuće
Majčine riječi kćeri o tome kako se čovjek ne
treba brinuti za požude tijela, već krijepiti tijelo po
umjerenoj potrebi i kako čovjek treba stajati pored svojeg
tijela, a ne u njemu.
Majka
reče: „Trebaš biti kao zaručnica koja stoji
pred zavjesom i koja je čim zaručnik zazove spremna na
zaručnikovu volju. Ta zavjesa je tijelo koje omata dušu i
koje uvijek mora biti oprano, testirano i kušano jer tijelo je
kao magarac koji treba umjerenu hranu da ne postane proždrljiv,
jednostavan posao da ne postane ohol i stalni bič da ne postane
lijen. Zato stoj kraj zavjese, to jest kraj tijela, ne u tijelu gdje
se u požudama brineš za tijelo, već okrijepi tijelo
umjerenim uzdržavanjem. Kraj tijela, a ne u tijelu stoji onaj koji
svoje tijelo drži u ogradi protiv žudnje za hranom bez da si uskrati
nužno. Stoj i iza zavjese tako da prezireš požudu tijela
čineći čast Bogu i potpuno se predaš Bogu. Tako
su stajali oni koji su svoju odjeću bacili kao odjeću pred
Boga, koji su svakog sata bili spremni obazirati se na Božju volju
kad bi se Bogu bilo svidjelo da ih pozove; jer nisu imali veliki put
do onoga kojeg su uvijek imali prisutnog; također, njihov vrat
nisu pritiskali nikakvi teški tereti jer su sve prezirali i u
svijetu bili samo s tijelom. Zato su slobodno bez prepreka umakli u
nebo jer ih nije sprječavalo ništa osim suhe,
disciplinirane ljuske nakon čijeg su skidanja primili ono što
su htjeli. Tako je ovaj opasno pao, ali se mudro opet digao, muževno
se branio i postojano izdržao. Zato će sad biti vječno
okrunjen i pred Božjim je licem.“
Dvadeset i šesto poglavlje
Djevičine
opominjuće riječi kćeri o tome koja kreposna djela
zaslužuju vječni život, a koja ne i o vrlo velikoj zasluzi
poslušnosti.
„Na
jednom stablu je mnogo cvjetova; ipak, ne dođu svi do
ostvarenja. Tako postoje mnoga kreposna djela; ipak, ne zaslužuju sva
nebesku nagradu ukoliko se ne ispune skromno. Jer post, molitva,
posjet mjesta svetih su kreposna djela; no ako se ne dogode u duhu da
čovjek vjeruje da će zadobiti nebo samo poniznošću
i da je u svim stvarima beskoristan sluga i da u svemu treba
jednostavnost, ona za vječnost koriste malo. Zamisli dva
čovjeka; jedan je pod poslušnosti, a drugi ima slobodnu
volju. Ako onaj koji je slobodan posti, dobit će jednostavnu
plaću. No ako onaj koji je pod poslušnosti na posni dan u
skladu s pravilom iz i iz poslušnosti jede meso, a radije bi
postio da ga poslušnost u tome ne sprječava, primit će
dvostruku plaću, jednu za poslušnost, drugu za odricanje
svoje volje i strpljivosti u neispunjenju svoje želje. Zato trebaš
biti kao zaručnica koja priprema bračnu sobu prije nego što
zaručnik dođe; drugo, kao majka koja priprema odjeću
prije nego se dijete rodi; treće, kao stablo koje prvo nosi
cvijeće prije nego što dođu plodovi; četvrto,
trebaš biti čista posuda koja je podobna primiti napitak
prije nego se ulije.“
Dvadeset i sedmo poglavlje
Djevičine
riječi žalbe kćeri o jednom lažnom pobožniku kojeg
uspoređuje s u tjelesnom ratu loše naoružanim
ratnikom.
Majka
reče: „Ima jedan koji govori da sam mu draga, ali mi
okreće leđa kad mi treba služiti. Razgovaram li s njim, on
govori ovako: 'Što kažeš?' I odvraća svoje oko od
mene i gleda ono što ga više raduje. On je naoružan na
čudesan način kao muškarac koji polazi u rat, ali
čiji su otvori na kacigi na stražnjem dijelu glave, čiji
štit koji se treba nositi na ruci visi na ramenu, koji je
odbacio svoj mač i zadržao praznu koricu, čiji plašt
koji treba štiti tijelo i prsa leži pod njim na sedlu čiji
je remen na konju je raskopčan. Tako je ovaj naoružan na duhovan
način pred Bogom. I zato ne zna razlikovati između
prijatelja i neprijatelja niti neprijatelju nanijeti štetu.
Duh koji se s njim bori je kao onaj lukavac koji ovako misli: 'U
borbi želim biti s posljednjima tako da mogu potražiti šikaru
ako prvi izgube borbu; ukoliko pak pobijede, onda ću brzo ići
naprijed da budem uračunat u prve.' Tako je onaj koji je išao
u rat postupao prema tjelesnoj mudrosti, a ne iz ljubavi.“
Dvadeset i osmo poglavlje
Djevičine
riječi zaručnici o tri nevolje koje su označene kroz
tri kruha.
Majka
govori: „Gdje je tijesto, ono se mora snažno mijesiti i
prerađivati. Gospodaru se nudi pšenični kruh,
običnom čovjeku lošiji, treći, još
lošiji kruh, daje se psima. Pod miješenjem se
podrazumijeva nevolja kad je duhovni čovjek najviše
rastužen time što Bog nije čašćen od svojih
stvorenja i da je u njima samo malena ljubav. Svi oni koji su
rastuženi na ovaj način su ona pšenica kojoj se Bog i
cijela nebeska vojska raduju; svi koje rastužuju svjetovne nesreće
su kao lošiji kruh; ipak, mnogima koristi da postignu nebo;
oni naposljetku koje rastužuje što ne mogu učiniti sve
zlo koje žele su kruh pasa koji su u paklu.“
Dvadeset i deveto poglavlje
Riječi
Majke Marije kćeri kako izvjesni đavoli strovaljuju ljude u
smrtne grijehe, drugi ih odvraćaju od dobra, drugi ih žele
iskušati u suzdržljivosti i o načinu kako im se
suprotstaviti.
Majka
reče: „Svi oni koje vidiš da stoje oko mene su vaši
duhovni neprijatelji, naime duhovi đavla. Oni koji imaju palice
na kojima se primjećuje uže su oni koji vas žele strmoglaviti u
smrtne grijehe. One koje vidiš s kukom u rukama su oni koji
vas žele zaustavljati u Božjoj službi da bi postali mlitavi za dobro.
Oni pak koji imaju nazubljene alate kao vile da bi dovukli što
čovjek želi su oni koji vas kušaju da na sebe preuzmete
nešto dobrog preko svojih snaga poimence u bdijenju, postu,
molitvi i radu ili u nerazumnoj raspodjeli vašeg novca. Budući
da ti duhovi tako žude da vam naštete, čvrsto držite
volju ne vrijeđati Boga i molite za Božju pomoć protiv
njihove okrutnosti i onda vam njihove prijetnje neće ništa
naštetiti.“
Trideseto poglavlje
Djevičine
riječi kćeri kako dragocjene i lijepe stvari svijeta Božjim
slugama ne štete ukoliko ih koriste na Božju čast i prema
Pavlovu primjeru.
Pisano je: „Dobri apostol Pavao je rekao da je bio mudar čovjek
pred onim vladarom koji je zarobio Petra i nazvao je Petra istinskim
siromahom. I Pavao u toj stvari nije sagriješio; jer njegove
riječi su bile na Božju čast. Tako je i s onima koji žele i
žude navješćivati riječ Božju i ako uglednim
gospodarima ne mogu ući drugačije nego da obuku doličnu
odjeću, ne griješe ako je stave, a zlato, odjeću i
drago kamenje ne smatraju u srcu i volji dragocjenijima od obične
stare odjeće jer sve što izgleda dragocjeno je zemlja.“
Trideset i prvo poglavlje
Djevičine
riječi kćeri u primjeru koje dokazuju da propovjednici i
Božji prijatelji neće biti manje okrunjeni pred Božjim licem ako
se nakon njihove propovjedi, ukoliko je uslijedila s ispravnom
namjerom, pogani nisu obratili nego da su se obratili.
Majka
Božja reče: „Kad netko najmi radnika tako što mu
kaže: 'Nosi pijesak od obale i kod svake nošnje ispitaj možeš
li zrnce zlata', njegova plaća neće biti manja ako ih je
našao malo nego da ih je našao mnogo. Tako je i s onim
koji iz božanske ljubavi riječju i djelom djeluje na promicanje
duša; jer ako nikoga ne obrati, njegova plaća neće
biti manja nego kao da je obratio mnoge. K tome je jedan učitelj
naveo primjer. 'Ratnik', reče, 'koji bi na zapovijed svoga
gospodara s voljom da se hrabro bori pošao u rat, ali bi se
vratio ranjen bez da ima zarobljenika zbog svoje dobre volje ne bi
nakon izgubljene bitke dobio manju plaću nego kao da je postigao
pobjedu.' Tako je i s Božjim prijateljima. Jer za svaku riječi i
djelo koje izvrše radi Boga i da bi se duše popravile i
za svaki sat muke koju trpe radi Boga bit će okrunjeni bilo da
su se obratili mnogi ili nitko.“
Trideset i drugo poglavlje
Riječi
Majke kćeri o njezinom beskrajnom milosrđu prema grešnicima
i onima koji je hvale i časte.
Majka
reče: „Imate izraz koji kaže: 'Zbog nečeg ovakvog bih
napustio domovinu.' Ja sad kažem ovako: Nitko na svijetu nije tako
velik grešnik da mu, kad bi u srcu rekao da mu je moj Sin,
stvoritelj i otkupitelj svih, najdraži u srcu i blizak, ne bih odmah
bila spremna doći kao ljubazna majka svojem sinu koja ga grli i
govori: 'Što želiš, sine moj?' Da je ovaj zavrijedio i
najdublju kaznu pakla, ali pritom imao volju ne brinuti se niti za
časti svijeta niti za požudu tijela koju Crkva prezire i koji ne
bi želio ništa osim uzdržavanja tijela, onda bismo međusobno
bili složni. I ako mi netko prinese pjesmu hvale i čašćenja
ne zbog svoje hvale i nagrade, već radi hvale onoga koji je zbog
svih svojih djela vrijedan svake hvale, takvome reci da kao što
svjetovni vladari svojim hvaliteljima daju svjetovnu nagradu, ja ću
njega nagraditi na duhovan način. Da, kao što jedan slog
ima više nota, tako se Bogu sviđa onome u nebu za svaki
slog koji je u pjesmi dati krune i o njemu će se govoriti:
'Gledaj, dolazi pjevač koji nije skladao pjesmu radi svjetovnog
dobra, već samo radi Boga.'“
Objašnjenje
Kušan
sumnjom o Svetom Trojstvu, ovaj je pao u ekstazu i imao je viđenje
o tri žene. Prva je rekla: „Bila sam na mnogim vjenčanjima,
ali nigdje nisam vidjela trostruko i jedno“; druga odvrati:
„Ako su trojica i jedan, nužno je da je jedan prije, a drugi
poslije ili dvojica u jednome“, a treća doda k tome: „Nisu
se mogli sami napraviti, tko ih je onda napravio?“ Potom Duh
Sveti jasno reče: „Želimo doći k njemu i nastaniti se
kod njega.“ I kad je opet došao k sebi, bio je slobodan
od kušnje. Na to Krist reče gospođi Brigiti: „Ja
sam trostruk i jedan. Želim ti pokazati što je moć Oca,
mudrost Sina, snaga Duha Svetoga i da sam ja, Bog, trostruk i jedan:
Otac i Sin i Duh Sveti.“ I ova je objava ostvarena tamo gdje se
kaže s propovjedaonice. Dalje Krist reče: „Reci ovome da
će kod mene više zavrijediti kroz bolest nego kroz
zdravlje. Jer Lazar je postao slavniji po boli, a Job voljeniji po
svojoj strpljivosti. Ipak, moji odabrani i nisu neprijatni ako su
zdravi jer je njihovo srce uvijek kod mene. I njihovo tijelo se
stalno nalazi u mudroj uzdržljivosti i bogobojaznim radnjama.“
Trideset i treće poglavlje
Značajne
zaručničine riječi o gradu Rimu koje govore o utjesi,
pobožnosti i urednosti Rimljana kako svećenika tako i svjetovnih
ljudi u ranijim vremenima i kako se sve to okrenulo u očaj,
gnušanje i nepravilnost i kako je Rim tjelesno i duhovno
nesretan.
„Poštovani
gospodine! Među ostalim obavijestima bi gospodinu papi trebalo
dati na razumijevanje kako je tužno stanje grada koji je nekad
duhovno i tjelesno bio sretan. No sad je tjelesno kao i duhovno
nesretan; tjelesno zato jer su njegovi svjetovni vladari, koji bi
morali biti njegovi branitelji, postali njegovi najokrutniji
pljačkaši. Zato su njegove kuće uništene i
potpuno su opustošene mnoge crkve u kojima su sadržane blažene
kosti svetih koje sjaje divnim čudesnim znakovima i čije
duše su u Božjem kraljevstvu okrunjene na uzvišen
način. I njihovi hramovi su, nakon što su im krovovi
uništeni i vrata oduzeta, pretvoreni u zahode ljudi, pasa i
zvijeri. Grad je nesretan na duhovan način jer su zatrta mnoga
pravila koja su sveti pape donijeli po nadahnuću Duha Svetoga na
hvalu Bogu i na spas duša u Crkvi. No zato su nažalost po
nadahnuću zla duha nastale mnoge zloporabe na obeščašćivanje
Boga i na propast duša. Jedno pravilo svete Crkve je na
primjer bilo da svećenici pođu u svete redove, vode blažen
život, Bogu služe neprestano i puni pobožnosti i drugima dobrim
djelima pokazuju put u nebesku domovinu. No protiv te Crkvene navike
je nastala teška zloporaba tako crkvena dobra poklanjaju
laicima koji budući da se nazivaju kanonicima ne uzimaju
supruge, ali besramno preko danu u svojim kućama, a preko noći
u svojim krevetima imaju priležnice i drsko govore: 'Nije nam
dozvoljeno živjeti u braku jer smo kanonici.' I svećenici,
đakoni i podđakoni su se nekad veoma gnušali sramote
nečista života. No sad se neki od njih tome javno raduju što
vide svoje priležnice s debelim trbusima kako hodaju s drugim ženama.
Ne srame se ni kad im njihovi prijatelji kažu: 'Gledajte, gospodine,
uskoro će vam se roditi sin ili kćer.' Zato bi se s boljim
pravom mogli nazvati đavoljim svodnicima umjesto zaređenim
svećenicima vrhovnog Boga. Sveti očevi Benedikt i ostali su
s dozvolom najviših biskupa postavili pravila i izgradili
samostane u kojima su opati njegovali stanovati s braćom koji su
pobožno slavili noćne i danje sate i redovnike brižno podučavali
u dobru životu. Zaista je bila radost posjetiti samostane kad je Bog
danju i noću bio čašćen i slavljen pjesmom
redovnika i kad su se po njihovu lijepu životu grešnici
obraćali. I dobri su se jačali božanskom podukom duhovnih
predstojnika. Da, i same duše u čistilištu su radi
njihovih pobožnih molitava postigle blaženi mir. Onda je redovnik
koji je najbolje čuvao svoje pravilo držan u najvišoj
časti i bio je čašćen pred Bogom i ljudima. Tko
se pak nije brinuo za držanje pravila, sigurno je znao da će
doći u sramotu i da će dati sablazan. Onda je svatko po
odjeći mogao razlikovati i prepoznati tko je redovnik. No protiv
tog najvišeg pravila je kod vrlo mnogih nastala odvratna
zloporaba. Opati su često u svojim dvorcima i gdje im se sviđa,
unutar i izvan grada. I tako je sada posjetiti samostane nešto
bolno jer malo redovnika je prisutno u koru u vrijeme sati, a ponekad
nitko. Tamo se malo čita, a s vremena na vrijeme se niti ne
pjeva i na mnoge se dane ne čitaju mise. Dobri se osjećaju
opterećeni lošim pozivom tih redovnika, a loši
njihovim lošim načinom života postaju još daleko
gori. Za bojati se da samo malobrojne duše u svojim mukama
postižu poneko olakšanje iz njihovih molitava. Mnogi redovnici
stanuju u gradu; svaki ima kuću za sebe; i poneki od njih kad im
dođu prijatelji prigrle svoju djecu i puno radosti govore:
'Gledajte, ovo je moj sin!' Sad se redovnik jedva može prepoznati po
svojoj odjeći. Plašt koji je nekad doticao stopala, sad
jedva može pokriti koljena. Rukavi su sad uski i ravni, dok su nekad
bili pristojni i prostrani. Umjesto pisaljke i pločice za
pisanje, sa strane im sad visi mač. I na njima se jedva nalazi
dio odjeće po kojem se može prepoznati redovnik osim škapulara
koji je često tako skriven da ga nitko ne može vidjeti kao da je
sramota nositi neki redovnički dio odjeće. Neki se niti ne
srame ispod suknji nositi oklop i drugo oružje da bi nakon zalaska
sunca činili što im se sviđa. Prije je bilo svetih
koji su se odrekli velikih bogatstava i započeli pravila sa
siromaštvom, koji su prezirali svaku pohlepu i zato nisu
htjeli imati nešto vlastito; gnušali su se svakog
uobražavanja i raskoši svijeta, prekrivali se najbjednijom
odjećom i iz svih su snaga nosili odvratnost pred požudom tijela
i zato su vodili čist život. Oni i njihova braća se zato
nazivaju prosjački redovnici i njihova pravila su potvrdili pape
tako što su se radovali što su na čast Bogu i za
najbolje dušama preuzeli takav život. No sad je nešto
tužno za vidjeti kako se njihova pravila pretvaraju u odvratne
zloporabe i uopće ih se ne drži kao što su Augustin,
Dominik i Franjo po nadahnuću Duha Svetoga propisali i kako su
ih mnogi bogati i ljudi visokih staleža slijedili na najbolji način.
I sad se naravno nalaze mnogi ljudi koje se naziva bogatima, ali su
usprkos dragocjenostima i novcu siromašniji od onih koji su se
zavjetovali na siromaštvo od kojih mnogi posjeduju imovinu,
iako im njihovo pravilo zabranjuje i više se raduju opakom
vlasništvu nego svetom i slavnom siromaštvu. Hvale se
također da je njihova odjeća od sukna koje je jednako skupo
i dragocjeno kao ono bogatih biskupa. Dalje su po blaženom Grguru i
drugim svetima izgrađeni i neki samostani za ženske osobe u
kojima su zadužene na tako strogu klauzuru da se niti po danu ne mogu
vidjeti. No sad oni primaju tako veliku zloporabu da su vrata bez
razlike za duhovne i svjetovne ljude kojima se sestrama sviđa
dati pristup otvorena čak i za vrijeme noći. Zato takva
mjesta više sliče bordelima nego svetim samostanima. Bilo
je pravilo Crkve i da nitko za ispovijedanje ne prima novac. Ali za
pismene izrade ispovjednicima bi trebalo biti dozvoljeno primiti
novac koliko je pravedno od osoba koje trebaju izdavanje pismenih
potvrda. Nasuprot tome se sad događa takva zloporaba da bogate
osobe nakon izvršene ispovijedi nude koliko im se sviđa.
Siromašne se sili s ispovjednikom napraviti ugovor prije nego
ih čuje i zaista, dok ispovjednici ustima izgovaraju odrješenje,
ne srame se rukama gurati novac u kesu. Također je u Crkvi bilo
određeno da se svaka osoba mora barem jednom godišnje
ispovjediti i primiti tijelo Kristovo i to se tiče laika jer
svećenici i redovnici čine to češće u
godini. Drugi propis je bio da oni koji se ne mogu suzdržati trebaju
živjeti u braku. Treće, svi kršćani trebaju postiti
u korizmi, na kvatre i druga predvečerja blagdana što je
skoro svima ostalo poznato; toga su slobodni bili samo oni koji su se
nalazili u teškoj bolesti ili velikoj poteškoći.
Četvrto pravilo je bilo da se na blagdane svatko treba suzdržati
svjetovnog posla. Peto pravilo je nalagalo da nijedan kršćanin
ne smije zadobiti novac ili nešto slično lihvarenjem.
Protiv spomenutih pet odličnih pravila su postavili pet
sramotnih i teških zloporaba koje donose štetu. Prva je
u tome da na svaku osobu koja se ispovjedila i primila tijelo
Kristovo, uz iznimku svećenika, redovnika i nekih žena, u Rimu
umire sto osoba koje su došle do godina razuma bez da su se
ikad ispovjedile ili primile tijelo Kristovo kao da su pogani. Druga
zloporaba je što mnogi uzimaju zakonite supruge i kad se
prestanu slagati sa ženama, napuštaju ih tako dugo koliko im
se sviđa bez potrebnog dopuštenja crkvene vlasti; umjesto
supruga, uzimaju preljubnice i časte ih i vole. Neki čak ni
ne zaziru od toga da imaju preljubnicu u istoj kući skupa sa
suprugom i raduju se kad u istoj kući istovremeno rađaju
djecu. Treća zloporaba je da mnoge zdrave osobe u korizmi jedu
meso i u velikoj gomili ih je malo koji se dnevno zadovolje jednim
jelom. Također se nalaze neki koji se preko dana suzdržavaju od
mesa i uzimaju korizmena jela, ali se noću u tajnim gostionicama
site mesom. Zaista, svećenici to ponekad čine skupa s
laicima i slični su Saracenima koji preko dana poste, a po noći
se site mesom. Četvrta zloporaba je u tome što iako se
neki radnici na blagdane suzdržavaju posla, neki bogati nasuprot tome
ne čekaju da na blagdane pošalju svoje dnevne najamnike
na rad u vinograde, na oranje polja, cijepanje drva u šumi da
bi posljednje uskoro nosili kući i tako se siromašni na
blagdane ne raduju većem miru nego na radne dane. Peta zloporaba
je da kršćani vrše lihvarenje slično Židovima
i kršćanski su lihvari još pohlepniji od
židovskih. Dalje je jedno crkveno pravilo bilo takve ljude kakvi su
dosad nabrojeni ekskomunikacijom držati u ogradi. No mnogi se više
ne boje kletve i, iako znaju da su javno ekskomunicirani, ne
izbjegavaju niti crkvu, niti poslovanje ni razgovor s ljudima i malo
je svećenika koji onima koji se nalaze pod ekskomunikacijom
odbijaju ulaz u crkvu. Malo je i onih koji zaziru od poslovanja i
razgovora s ekskomuniciranima čim su s njima povezani nekom
vrstom prijateljstva. Niti ekskomuniciranima se ako su bogati ne
uskraćuje crkveni sprovod. Zato se ne čudite, gospodine,
ako zbog tih i mnogih drugih zloporaba koje se teško protive
crkvenih pravilima Rim nazivam nesretnim gradom. Zato je za bojati se
da će katolička vjera propasti ako ne dođe netko tko
iskrenom vjerom Boga ljubi iznad svega, a svojeg bližnjeg kao sebe i
ne dokine sve zloporabe. Zato imajte samilost prema Crkvi i njezinim
klerom koji Boga ljubi svim srcem i gnuša se svih zlih navika
i koji kao da je papinim odsustvom ostao siročem, ali je kao
vjerni sinovi branio očevo sjedište, snažno se odupirao
izdajicama i ostao nepokolebljiv pod mnogim mukama.“
Trideset i četvrto poglavlje
Zaručničino
viđenje o različitim kaznama koje su pripremljene jednoj
duši koja je još boravila u tijelu i kako bi se sve one
vrste kazni trebale pretvoriti u najvišu čast i slavu kad
bi se duša prije smrti obratila.
Činilo
mi se kao da vidim ljude koji stoje i prave užad, drugi su opremali
konje, drugi pripremali kliješta, a drugi su podizali vješala.
I dok sam to gledala, pojavila se djevica koja se činila
žalosnom i pitala je razumijem li ovo. Nakon što sam
zanijekala, odgovori: „Sve ovo što ovdje vidiš je
duhovna kazna koja je pripremljena za dušu onoga koga
poznaješ. Užad je određena da veže konje koji trebaju
vući njegovu dušu, kliješta pak trebaju rastrgati
njegov nos, uši, oči, usnice, a vješala su da ga
se objesi.“ Kad sam se time zapanjila, odgovori djevica: „Ne
uznemiruj se; jer još je vrijeme i on će, ako želi, moći
rastrgati užad, okrenuti konje, kliješta učiniti mekima
poput voska i udaljiti vješala. Uz to će moći imati
tako goruću ljubav prema Bogu da će mu oni znakovi kazne
služiti na najveću čast i to tako daleko da će se užad
kojom je trebao biti vezan na najprezirniji način pretvoriti u
zlatni pojas. Umjesto konja kojima je trebao biti povlačen
ulicama, poslat će mu se anđeli koji ga trebaju odvesti
pred lice Božje. Umjesto kliješta kojima je na sramotan način
trebao biti rastrgan, njegovom nosu će se dati bolji miris,
njegovim ustima bolji okus, njegovim očima najljepši
prizor, njegovim ušima najljepša
melodija.“
Objašnjenje
Ovaj
je bio kraljev maršal koji je došao u Rim i bio je tako
ponižen i slomljen da je nepokrivene glave često prolazio
postajama i molio Boga i dao moliti da mu ne dopusti da se vrati u
domovinu ako bi tako vratio u prijašnje grijehe. Bog je
uslišao njegov glas. Jer kad je nakon svog odlaska iz Rima
došao u Montefiascone, razbolio se tamo i umro o čemu je
uslijedila druga objava. „Gledaj, kćeri, što rade
Božje milosrđe i dobra volja. Ona duša je bila u lavljim
raljama, no njezina dobra volja ju je istrgla iz lavljih zubi i sad
je na putu u svoju domovinu i sudjelovat će u svemu dobrom što
se događa u Božjoj Crkvi.“
Trideset i peto poglavlje
Zaručničine
riječi Kristu o želji za spasenjem duša i odgovor dan u
Duhu Svetom da se raspojasanost i izobilje pića i jela kod ljudi
opiru posjetima Duha Svetoga koji su im poslani.
„O
najslađi Isuse, stvoritelju svega što je stvoreno, kad bi
barem ove duše vidjele i prepoznale toplinu tvoga Duha Svetoga
jer bi onda više stremile prema nebeskom i revnije se gnušale
zemaljskoga.“ I uskoro mi je odgovoreno u duhu: „Njihova
raspojasanost i izobilje opiru se posjetima Duha Svetoga; jer
izobilje u jelu i piću i gozbama s prijateljima sprječava
da im Duh Sveti bude sladak i da se zasite svjetovnim radosti.
Izobilje zlata i srebra, posuđa i odjeće i prihoda
sprječava da duh moje ljubavi zapali i razbukti njihovo srce. I
izobilje slugu i konja i životinja su prepreka na putu približavanju
Duha Svetoga; udaljuju se od svojih slugu, mojih anđela i
prilaze izdajnički đavoli. Zato ne poznaju onu slatkoću
i posjet pomoću kojih ja, koji sam Bog, posjećujem svete
duše i svoje prijatelje.“
Trideset i šesto poglavlje
Božje
riječi zaručnici kako su prije pobožni ljudi išli u
samostane iz straha i božanske ljubavi, ali sad Božji neprijatelji,
to jest lažni vjernici izlaze u svijet zbog oholosti i pohlepe;
također o ratnicima u njihovoj službi.
„Čuj
sad što moji neprijatelji čine protiv onoga što su
prije radili moji prijatelji. Moji su prijatelji išli u
samostan iz mudre bojazni i božanske ljubavi. Oni pak koji se sad
nalaze u samostanima izlaze iz pohlepe i oholosti u svijet, njeguju
svoju vlastitu volju i ostvaruju radosti svoga tijela. Sud onih koji
umru u takvom određenju volje je da neće primiti niti
postići nebesku radost, već beskrajnu kaznu u paklu. Znaj i
da redovnici koji su protiv svoje volje primorani iz božanske ljubavi
postati predstojnici nisu za uračunati pod taj broj. I ratnici
koji su nekad nosili oružje bili su spremni žrtvovati svoj život za
pravednost i radi svete vjere proliti svoju krv. Pomagali su
potrebitima da dođu do pravedne i činili su da zli budu
obuzdani i poniženi. Ali čuj kako su se sad preokrenuli. Sad im
se više sviđa po đavlovu nadahnuću u ratu
umrijeti za oholost, pohlepu i zavist nego živjeti po mojim
zapovijedima da bi postigli vječnu radost. Svima koji umru u
takvoj volji će biti dodijeljena plaća prema pravednosti,
to jest bit će dani đavolima na vječnu povezanost s
njima u plaći. Oni pak koji mi služe će imati plaću s
nebeskom vojskom bez kraja.“
Trideset i sedmo poglavlje
Kristove
riječi zaručnici u kojima je pita kako svijet stoji. I o
zaručničinu odgovoru naime da je kao otvorena vreća u
koju svi nerazumno utrčavaju. O okrutnoj, ali pravednoj presudi
protiv takvih.
Sin
reče: „Kako stoji svijet, moja kćeri?“ A ona
odgovori: „Kao otvorena vreća je u koju svi utrčavaju
i kao čovjek koji trči bez da se brine što tamo
slijedi.“ Gospodin reče: „Zato se traži pravednost
da svojim plugom idem oko svijeta, oko poganih i kršćana
i da ne štedim niti starce, niti mladiće, niti siromašne,
niti bogate, već će svaki biti suđen prema svojem
pravu i svaki će umrijeti u svojem grijehu i napustit će se
kuće zajedno s ukućanima, no ipak još neću
učiniti kraj.“ I ona odgovori: „O, Gospodine, ne
srdi se ako progovorim. Pošalji neke od svojih prijatelja koji
će ih upozoriti na njihovu opasnosti i osigurati ih.“ I
Gospodin reče: „Pisano je kako je bogataš u paklu s
očajavanjem za svojim vlastitim spasenjem molio neka se netko
pošalje da opomene njegovu braću da ne propadnu na sličan
način. I odgovoreno mu je: 'To se nikako neće dogoditi; jer
imaju Mojsija i proroke od kojih se mogu dati poučiti.' Tako ja
sad kažem da imaju evanđelja i izjave proroka, imaju primjere i
riječi učitelja, imaju razum i uvid, neka ih dakle koriste
i spasit će se. Da sam i poslao Tebe, ne možeš tako
glasno vikati da bi te se čulo, a pošaljem li svoje
prijatelje, premalo ih je i kad bi vikali, jedva bi ih se čulo.
Ipak, poslat ću svoje prijatelje onima kojima mi se svidi i oni
će Bogu prokrčiti put.“
Trideset i osmo poglavlje
Kristove
riječi zaručnici kako se snovima ne smije vjerovati, već
ih se treba štititi koliko god tužni ili sretni bili i kako
đavao u takvim stvarima miješa lažno s istinom zbog čega
se u svijetu dižu mnoge zablude. I kako se proroci nisu prevarili iz
razloga što su Boga istinski voljeli iznad svega.
Sin
reče: „Zašto te lijepi snovi tako uzdižu? Zbog čega
te tužni deprimiraju? Nisam li ti rekao da je đavao zavidan i da
bez mojeg dopuštenja ne može učiniti više nego
slama tvojim nogama? Rekao sam ti također da je on otac i
izumitelj svih laži i da svim svojim lažima pridodaje istinu. Zato
kažem i da đavao ne spava, već obilazi da bi našao
svoju priliku protiv tebe. Zato se trebaš pobrinuti da te
đavao koji svojim pronicljivim znanjem i iz vanjskih pokreta
prepoznaje unutarnje ne prevari. Ponekad ti šalje nešto
veselo u srce da bi imala ispraznu radost, ponekad nešto tužno
da bi pri svojim jadanju propustila nešto dobro što bi
bila mogla učiniti i da bi te tvoja nevolja učinila
žalosnom i zabrinutom i prije nego što se nevolja dogodi.
Ponekad đavao srca koja se žele svidjeti svijetu vara mnogim
lažima kao lažni prorok koji vara ljude. To se događa ljudima
koji drugo vole više od samog Boga. Zato se događa da se
među mnogim lažnim riječima nalaze mnoge istinite jer đavao
nikad ne bi mogao prevariti kad lažnome ne bi pridodao istinito kao
što se moglo vidjeti na onome opsjednutome kojeg si vidjela
koji je, iako je priznavao jednog Boga, ipak kroz nećudoredne
pokrete i strana očitovanja dao prepoznati da je u njemu vlasnik
i stanovnik đavao. No sad bi mogla pitati zašto
dozvoljavam đavlu da laže? Odgovaram: to sam dozvoljavao i
dozvoljavam zbog grijeha naroda i zbog svećenika koji su htjeli
znati ono što im Bog nije htio dopustiti da znaju i koji su
htjeli imati sreću tamo gdje je Bog vidio da im ne koristi za
spas. Zato Bog zbog grijeha dopušta mnogo toga što se
inače ne bi dogodilo da ljudi nisu zloporabili milost i razum.
Proroci pak koji nisu željeli ništa osim Boga i Božje riječi
su htjeli govoriti samo radi Boga nisu bili prevareni, već su
govorili i voljeli riječi istine. Kao što ne treba
prihvatiti sve snove, tako ih ne treba sve ni prezreti; jer Bog
ponekad i zlima nadahnjuje dobro i čas njihove smrti da bi se
mogli pokajati za svoje grijehe; ponekad i dobrima unosi dobro u snu
da bi još jače rasli u Bogu. Kad god i koliko god često
ti se tako dogodi, neka ti se srce ne opterećuje, već
promisli i raspravi sa svojim duhovnim prijateljima ili pusti i
isključi to iz svojeg srca kao da nisi ni vidjela jer tko se
raduje takvim stvarima, često je prevaren i uznemiren. Zato budi
postojana u vjeri u Sveto Trojstvo i voli Boga iz sveg srca; budi
poslušna u protivnostima kao u sreći; nikad se nemoj više
cijeniti u mislima, već se i kod dobra koje činiš
boj; ne smatraj svoje mišljenje boljim od mišljenja
drugih i potpuno povjeri svu svoju volju Bogu; pripremi se na sve što
bi Bog mogao htjeti, onda se ne moraš bojati snova; ako su
radosni, ne vjeruj im i ne želi ih ukoliko se pritom ne razmatra
Božja čast; ako su pak tužni, nemoj se rastužiti, već se
potpuno predaj Bogu.“ Na to reče Majka: „Ja sam
Majka Milosrđa i svojoj kćeri dok spava pripremam odjeću,
dok se odijeva, pripremam joj jelo, dok radi, pripremam joj krunu i
sve dobro.“
Trideset i deveto poglavlje
Majčine
riječi Sinu o zaručnici i Kristov odgovor Majci. Dalje,
Majčine riječi o tome što označavaju lav i
janje i kako Bog zbog ljudske nezahvalnosti i nestrpljivosti dopušta
da im se događa što im se inače ne bi
dogodilo.
Majka
je razgovarala sa svojim Sinom Isusom i reče: „Naša
kćer je kao janje koje svoju glavu stavlja u lavlje ralje.“
Sin odgovori: „Bolje je da janje svoju glavu stavlja u lavlje
ralje tako da s lavom postane jedno meso i jedna krv nego da janje
isiše krv iz lavljeg mesa; jer lav će se zbog toga
rasrditi, a janje, čija je hrana sijeno, postat će bolesno.
No, najdraža Majko, koja si u svojoj utrobi nosila svu mudrost i
puninu ukupne pameti, pomogni joj prepoznati što je lav, a što
janje.“ Majka odgovori: „Blagoslovljen Ti, Sine moj, koji
si, u vječnosti ostajući kod Oca, sišao, ali se
nikad nisi odvojio od Oca. Ti si lav, ali od plemena Judina; Ti si
janje bez mrlje na koje je pokazao Ivan. Svoju glavu u lavlje ralje
stavlja onaj tko povjeri svu svoju volju Bogu i kad bi mogao, ne bi
je izvršio ukoliko ne bi znao da se Tebi sviđa. Lavlju
krv pak siše onaj tko nad Tvojom pravednošću i
slaganjem gaji nestrpljive želje i trudi se postići drugo od
onoga što si mu odredio i želi biti u drugom staležu nego što
se Tebi sviđa i nego što bi mu samome bilo korisnije.
Tako se Bog ne ublažuje, već srdi. Jer kao što je janjeva
hrana sijeno, tako se i čovjek treba zadovoljiti niskim stvarima
i malim staležom. Zato Bog zbog ljudske nezahvalnosti i
nestrpljivosti dopušta mnogo toga za spas ljudi što se
inače ne bi dogodilo. Zato, moja kćeri, prepusti svoju
volju Bogu i budeš li koji put manje strpljiva, podigni se
kroz pokoru; jer pokora je kao pralja koja dobro ispire mrlje, a
kajanje odlična bjelilica.“
Četrdeseto poglavlje
Kristove
riječi zaručnici koje objašnjavaju što je
kršćanska smrt. Kako čovjek umire loše ili
dobro i kako se Božji prijatelji ne trebaju žalostiti kad vide kako
Božji sluge umiru strašnom tjelesnom smrću.
Sin
Božji reče: „Ne boj se, moja kćeri, ova bolesnica
neće umrijeti jer mi se sviđaju njezina djela“. Nakon
što je ipak umrla, Sin Božji opet reče: „Gledaj,
moja kćeri, istina je što sam ti rekao: ona nije mrtva
jer njezina slava je velika; odvajanje duše od tijela je kod
pravednih samo kao san jer se bude u vječnom životu. Ali smrću
treba nazvati kad od tijela odvojena duša živi u vječnoj
smrti. Mnogi koji se ne obaziru na budućnost žele umrijeti
kršćanskom smrću. No što je kršćanska
smrt doli umrijeti kao što sam ja umro, nevino, dobrovoljno i
strpljivo? Treba li me se možda prezirati jer je moja smrt bila
prijezirna i teška? Ili jesu li moji izabrani budale jer su
podnosili prijezirno ili je sudbina ili kretanje zvijezda to
donijelo? Nikako! Moji izabrani i ja smo trpjeli teško da
bismo riječju i uzorom pokazali da je put u nebo težak i da bi
se zlima objavilo koju čistoću trebaju ako već
izabrani i nevini moraju podnositi tako teško. Zato znaj kako
sramotno i loše umire onaj koji živi razuzdano i u smrti još
ima volju griješiti, koji ako u svijetu živi u blagostanju
želi živjeti dulje i ne daje Bogu zahvalu. Tko pak Boga voli iz sveg
srca i nevin je mučen prijezirnom smrću ili opterećen
dugom bolešću, on živi i umire sretan jer oštra
smrt umanjuje grijeh kao i kaznu za grijeh, a uvećava krunu.
Gledaj, podsjećam te na dva koji su prema ljudskom sudu umrli
prijezirnom i gorkom smrću i koji da nisu prema mojoj
pravednosti postigli takvu smrt ne bi bili spašeni. No budući
da Gospodin ne kažnjava dvaput one koji su slomljena srca, došli
su do krune. Zato se Božji sluge ne trebaju žalostiti ako su
vremenito bičevani ili ako umru gorkom smrću jer najveća
je sreća tugovati jedan sat i imati nevolju u svijetu da se ne
bi došlo u teže čistilište iz kojeg neće biti
bijega niti vremena za raditi.“
Četrdeset i prvo poglavlje
Majčine
riječi kćeri da svećenici koji su na ispravan način
postigli službu za odrješenje mogu ma koliko god veliki
grešnici bili odriješiti od grijeha, a isto vrijedi i
za sakrament euharistije.
Majka
reče: „Idi k onome koji ima službu; jer koliko god gubav
vratar bio, ako ima ključ, ne može ništa manje otvoriti
vrati nego zdravi. Tako je i s odrješenjem i sakramentom
oltara; jer sluga može biti bilo tko i ako je službu odrješenja
primio na ispravan način, može odrješiti grijehe. Zato se
nijednoga ne smije prezirati. No ipak, upozoravam te u dvije stvari.
Jedna je da ono što tjelesno voli i želi neće imati;
druga je da će njegov život vrlo brzo biti skraćen. I kao
što mrav koji dan i noć nosi zrnce ponekad padne kad dođe
blizu otvora i ugine u ulazu, a zrnce ostane vani, tako će i on
umrijeti ukoliko počne postizati plod svojeg rada i za svoj
uzaludan posao će biti obeščašćen i
kažnjen.“
Četrdeset i drugo poglavlje
Majčine
riječi kćeri kako su dobro vladanje i djela pravednosti kod
Božjih prijatelja predstavljeni grede kod vrata. I kako se sluge
trebaju čuvati od zla klevetanja.
Majka
reče: „Kaže se da su Božji prijatelji kao dvije grede kod
vrata kroz koja drugi trebaju ući. Zato ih se brižno treba
čuvati da onima koji ulaze na putu ne bude ništa surovo
ili oštro ili nešto drugo što bi ih zaustavilo.
Što drugo znače grede doli ćudoredno vladanje, djela
pravednosti i okrepljujuće govore koji na Božjim prijateljima
dnevno trebaju doći na vidjelo? Zato se pažljivo treba čuvati
da ništa oštro, to jest da se u ustima Božjih
prijatelja ne nađe nikakva riječ koja sadrži zlo ogovaranje
ili je nepromišljena; u njihovim djelima se također ne
smije zamijetiti ništa svjetovno pred čim bi oni koji
žele ući uzmaknuli i zbog čega bi se grozili ulaska.“
Četrdeset i treće poglavlje
Majčine
riječi zaručnici kako su zli pastiri uspoređeni s
crvom koji glođe korijenje stabla.
Majka
reče: „Kao što crv koji kad ugleda dobro sjeme ne
pita koliko se ploda gubi ili otpada ako može glodati korijenje ili
ono što je najbliže zemlji, tako i ovi duhovni pastiri ne
pitaju propadaju li duše ukoliko postižu svoj dobitak i svoje
vremenito dobro. Zato će nad njih doći pravednost moga Sina
i bit će vrlo brzo uzeti.“ Kćer odgovori: „Sve
vrijeme, koliko god nam ono moglo biti dugo, pred Bogom je kao
trenutak; no strpljivost Tvoga Sina je velika i sa zlima.“
Majka odgovori: „Zaista, kažem ti njihov sud neće biti
odgođen već će strašno doći nad njih i bit
će otrgnuti od svojih radosti u sramotu.“
Četrdeset i četvrto poglavlje
Kristove
riječi zaručnici kojima tijelo uspoređuje brodom,
svijet morem i kako volja ima slobodu voditi duše u nebo ili
pakao. Kako je zemaljska ljepota usporediva čaši.
Sin
Božji reče: „Čuj, ti koja iz oluja svijeta želiš
dospjeti u luku mira, da se svaki koji je na moru ne smije bojati ako
stoji kraj onoga koji vjetrovima može zabraniti da pušu, koji
svemu tjelesnome što želi naštetiti zapovijeda da
odstupi i zapovijeda stijenama da se smekšaju i može
zapovjediti olujama da vode brod u sigurnu luku. Tako su na tjelesan
način u svijetu neki kao brod koji vodi tijelo preko vode
svijeta, neke do utjehe, neke do nevolje jer ljudska volja je
slobodna i neke duše vodi u nebo, druge u dubinu pakla. Zato
se Bogu sviđa ona volja koja ništa ne želi čuti
žarkije doli Božju čast biti želi živjeti za nešto drugo
doli da može služiti Bogu; jer u takvoj volji Bog rado stanuje,
ublažava sve opasnosti duše i smekšava stijene koje
dušu mnogo puta ugrožavaju. Što su drugo stijene doli
zla žudnja? Jer ljupko je vidjeti što svijet posjeduje i sam
to posjedovati, radovati se časti svoga tijela i kušati
sve što raduje tijelo. U takvim stvarima duše je često
u opasnosti. Ali ako je Bog na brodu, sve gubi svoju tvrdoću i
duša prezire sve one stvari jer sva tjelesna i zemaljska
ljepota slična čaši koja je izvana oslikana, ali
iznutra je puna zemlje. Ako se čaša razbije, nije
korisnija crne zemlje koja nije stvorena ni zbog kojeg drugog razloga
doli da bi se njome kupilo nebo. Zato svaki čovjek može mirovati
i jednom se s radošću probuditi ako od časti svijeta
bježi isto kao od otrovna zraka i gnuša se požude tijela jer
je Bog svakog sata uz njega.“
Četrdeset i peto poglavlje
Riječi
jadikovanja pred carskim veličanstvom o tome kako se četiri
sestre, kćeri kralja Isusa Krista, naime: Poniznost,
Uzdržljivost, Skromnost i Ljubav sad smatraju bezvrijednima, a kćeri
kralja đavla: Oholost, Žudnja, Preobilje i Simonija se nazivaju
uglednim ženama.
Ne
žalim se samo radi sebe već u ime mnogih Božjih izabranika pred
vašim carskim veličanstvom na to kako su bile četiri
sestre, kćeri jednog moćnog kralja od kojih je svaka imala
sjedište i vlast u svojem očinskom nasljeđu. Oni
koji su htjeli vidjeti ljepotu tih sestara, primili su utjehu kroz
njihovu ljepotu i dobre primjere iz njihove pobožnosti. Prva sestra
se zvala Poniznost u raspoređivanju svih stvari koje treba
izvršiti. Druga sestra se zvala Uzdržljivost od svakoga
grešnog ophođenja. Treća sestra je bila zvana
Skromnost bez svog preobilja. Četvrta sestra se zvala Ljubav kod
nevolja bližnjeg. Ove četiri sestre su sad u svojem očinskom
nasljeđu potisnute i prezirane od skoro svih. Njihovo sjedište
su zauzele četiri izvanbračne sestre koje su rođene od
bludnika i nazivaju se uglednim gospođama. Prva se zove gospođa
Oholost koja je tu da se svidi svijetu. Druga se zove gospođa
Žudnja za željama svega tjelesnoga. Treća se zove gospođa
Preobilje u nužnome. Četvrta se zove gospođa Simonija od
čije se prevare skoro nitko ne može čuvati; jer bilo da je
ono što uzima stečeno na pravedan ili nepravedan način,
sve prima s pohlepom. Ove četiri gospođe govore protiv
Božjih zapovjedi, žele ih učiniti bezvrijednima i daju mnogim
dušama prigodu za vječno prokletstvo. Zato radi ljubavi
koju je Bog imao prema vama djelujte, gospodine, i pomognite onim
četirima sestrama koje se nazivaju vrlinama i izišle su
iz vrline Isusa Krista, samog najvišeg kralja. One su sad u
svetoj Crkvi koja je Kristovo nasljeđe potisnute da bi opet
mogle biti uzvišene i da bi se potisnuli poroci koji se u
svijetu nazivaju uglednim gospođama jer su izdajnice duša
jer su rođene od samog poroka izdajnika đavla.
Četrdeset i šesto poglavlje
Zaručničine
riječi opomene jednom gospodinu radi povrata protupravno stečene
imovine i o glasu jednog anđela koji protiv njega izriče
okrutnu kaznu.
„Gospodine,
upozoravam vas na opasnost koja prijeti vašoj duši tako
što vam dozivan u sjećanje kako se u Starom zavjetu čita
kako je kralj želio vinograd jednog čovjeka i za vinograd je
ponudio punu cijenu. No budući da se vlasniku nije svidjelo
prodati ga, kralj je postao zlovoljan i prisvojio si je vinograd
nepravdom i nasiljem. Njemu je kasnije govorio Duh Sveti po ustima
jednog proroka i izrekao je kralju i kraljici osudu da zbog te
nepravde moraju umrijeti vrlo sramotnom smrću. To im se i
dogodilo i njihova djeca nikad nisu bila sretna zbog posjedovanja tog
vinograda. Budući da ste kršćanin i na neokrnjen
način imate vjeru i pouzdano znate da je Bog još uvijek
isti koji je bio i onda i tako moćan i pravedan kao i onda,
nedvojbeno možete prepoznati da će vam isti Bog biti pravedni
sudac i moćni osvetnik ako želite posjedovati nešto na
nepravedan način ili tako da vlasnika protiv njegove volje
prisilite na prodaju ili mu želite dati bilo koju cijenu. S boli se
trebate brinuti da će takva osuda doći nad vas kao što
se čita da je došla nad onu kraljicu i da vaša
djeca neće postati bogata kroz nepravedno stečeno, već
će ih mučiti nedostatak. Zato te podsjećam na radi
muke Isusa Krista koji je tvoju dušu otkupio svojom
dragocjenom krvlju i upozoravam te da ne proigraš svoju dušu
zbog neke prolazne stvari, već svima koje si ti ili koji su zbog
tebe na nepravedan način oštećeni učiniš
zadovoljštinu i sve što si stekao na nepravedan način
nadoknadiš na utjehu onima koji sad pate u bolima i drugima za
uzor ukoliko još želiš primiti Božje prijateljstvo. Bog
mi je svjedok da ovo ne pišem sama od sebe jer te ne poznajem,
već me ono što se dogodilo jednoj izvjesnoj osobi
prisililo da ti pišem pod božanskim sažaljenjem prema tvojoj
duši. Ona je osoba naime čula ne u snu, već budna
dok je molila glas jednog anđela koji je govorio: 'Björn,
Björn, ti koji si tako odvažan protiv Boga i pravednosti, tvoja
volja je u tebi nadvladala tvoju savjest tako da potpuno šuti,
a tvoja volja govori i čini Zato ćeš ubrzo doći
pred sud, pred Božji sud gdje će tvoja volja šutjeti, a
tvoja savjest govoriti i prema ispravnoj osudi same pravednosti
prokleti.'“
Četrdeset i sedmo poglavlje
Sinove
riječi zaručnici kako se moramo čuvati đavlovih
kušnji. Kako je đavao predstavljen neprijateljem, Bog
kokoši, Njegova moć i mudrost krilom, njegovo milosrđe
perjem, a ljudi pilićima.
Sin
reče: „Ako neprijatelj kuca na vrata, ne smijete biti kao
koze koje trče na zid ili ovnovi koji dižu prednje noge i
međusobno se udaraju rogovima, već trebate biti kao pilići
koji kad vide pticu koja im šteti kako leti u zraku, trče
od majčino krilo kako bi se sakrili. Ako i ne mogu uhvatiti više
od jednog majčina pera, raduju se ako mogu biti pokriveni i samo
njime. Tko je drugi vaš neprijatelj doli đavao koji je
zavidan na sva dobra djela, čiji je posao kušnjama kucati
na čovjekovu dušu i uznemiriti je. Povremeno kuca
gnjevom, zlim ogovaranjem, ponekad nestrpljivošću i
prosuđivanjem Božjih odluka ako sve ne ide prema želji; vrlo
često kuca i uznemiruje vas bezbrojnim mislima da bi vas mogao
odvući od Božje službe i da bi se vaša dobra djela pred
Bogom zamračila. Kakve god vrste bile vaše misli, ne
smijete napustiti svoje mjesto, niti biti kao koze koje trče na
zid, to jest njeguju tvrdoću srca ili u vašim srcima
prosuđivati djela drugih jer često je onaj tko je danas bio
zao sutra dobar. Naprotiv, trebate prignuti svoje rogove, stajati i
slušati, to jest poniziti se i bojati se tako što
zadržite strpljivost i molite Boga da se ono što je počelo
loše pretvori u dobro. Ne smijete biti ni kao ovnovi koji
udaraju rogovima, to jest na riječi uzvraćaju riječima
i gomilaju porugu na porugu, već postojano trebate čvrsto
stajati na nogama i šutjeti, to jest hrabro suzbijati sklonost
tijela tako da kod govorenja i odgovaranja promišljate i
strpljivo se prisilite jer je dužnost pravedna čovjeka
pobijediti samog sebe i suzdržati se dozvoljena govorenja da bi se
izbjeglo brbljanje i uvreda. Jer tko u uzbuđenju prejako otkrije
svoje osjećaje, donekle ima dojam da se branio i otkrio
nestabilnost svog uma; zato neće primiti krunu jer nije htio
jedno vrijeme imati strpljivost kojom bi mogao osvojiti svog brata
koji ozljeđuje, a sebe pripremiti za dragocjenu krunu. A što
su drugo krila kokoši doli božanska moć i mudrost? Ja sam
tako kao kokoš i snažno štitim svoje mlade koji na moj
poziv dotrče, to jest žele sjenu mojih krila, od đavolje
omče i mudro ih svojim nadahnućima privlačim do spasa.
Što je drugo perje doli moje milosrđe? I ne može li onaj
koji ga postigne biti siguran kao pilić koji se grije ispod
majčina krila? Zato budite kao pilići i dojurite mojoj
volji i govorite kod svih kušnji i protivnosti riječima i
djelima: 'Neka bude Božja volja!' jer one koji se uzdaju u mene
branim svojom moći. Okrjepljujem ih svojim milosrđem, držim
ih u svojoj moći, posjećujem ih svojom utjehom i
rasvjetljujem svojom mudrošću, svojom ljubavlju ih
nagrađujem stostruko.“
Četrdeset i osmo poglavlje
Sinove
riječi zaručnici o izvjesnom kralju kako treba umnožiti
Božju čast i ljubav prema dušama i o osudi protiv njega
ukoliko to ne učini.
Sin
Božji reče: „Ako me ovaj kralj želi častiti, neka
prvo umanji moje obeščašćivanje i umnoži moju
čast; moje obeščašćivanje se sastoji u
tome da moje zapovjedi koje sam donio i riječi koje sam osobno
govorio prezrene i gotovo da ih većina smatra za ništa.
Želi li me dakle voljeti, neka ubuduće nosi veću ljubav
prema dušama onih za koje sam krvlju svoga srca otvorio nebo.
Traži li više postići mir u Bogu nego proširiti
svoje očevinsko nasljedstvo, sigurno će od Boga imati više
radosti i pomoći da opet osvoji Jeruzalem, ono mjesto gdje je
ležalo moje umrlo tijelo. Ti koja ovo čuješ, reci mu još
ovo: Ja, Bog, dopustio sam da bude okrunjen. Zato mu je dužnost
slijedi moju volju i da me iznad svega časti i voli; ukoliko to
ne učini, njegovi dani će se dani skratiti. I oni koji ga
tjelesno vole će nevoljom biti odvojeni od njega i njegovo će
kraljevstvo biti razdijeljeno u više dijelova.“
Četrdeset i deveto poglavlje
Zaručničino
viđenje pod obličjem Crkve i o njegovu tumačenju koje
sadrži način i položaj prema kojima bi papa trebao vladati s
obzirom na sebe, na kardinale i druge prelate svete majke Crkve i što
je više moguće u poniznosti.
Jedna
se osobi ukazalo kao da se nalazi u širokom koru. I pojavilo
se veliko i sjajno sunce i bila su dvije stolice kao propovjedaonice,
jedna desno, druga lijevo koje su se nalazile u širokom
razmaku od sunca. Iz sunca su izlazile dvije zrake prema stolicama.
Onda se od stolice koja je stajala lijevo čuo glas. On je
govorio: „Budi pozdravljen u vječnost kralju, stvoritelju,
otkupitelju i pravedni suče! Gledaj! Tvoj namjesnik koji u
svijetu sjedi na Tvojem mjestu je svoje sjedište već
vratio na njegov stari položaj gdje je sjedio prvi papa Petar koji je
bio knez među apostolima.“ Od stolice desno odgovori jedan
glas i reče: „Kako će moći ući u svetu
Crkvu kod koje su otvori šarki puni hrđe i zemlje? Zato
se vratnice i naginju prema zemlji jer na šarkama nema mjesta
na koje bi zakvačke prianjale da drže vratnice. Zakvačke su
ispružene potpuno ispravno i izgubile su svoju zakrivljenost da drže
vratnice. Podna obloga je potpuno razrovana i pretvorena u duboke
jame kao nadasve duboki bunari koji nemaju dno. Krov je premazan
smolom i u požaru je od vatre i sumpora koji kaplje dolje kao gusta
magla, a crni i debeli dim koji se diže iz gorućeg krova je sve
zidove ispunio čađom. Dolikuje li dakle Božjem prijatelju
imati stan u takvu hramu?“ Glas od lijeve stolice odgovori:
„Rastumači duhovno što si rekao tjelesno.“ Na
to će glas: „Pod vratnicama se podrazumijeva papa, a pod
šarkama poniznost koja isključuje svaku oholost tako da
se na njoj ne smije pojaviti ništa osim onoga što
pripada poniznoj službi jednog biskupa i otvor mora biti potpuno
slobodan od hrđe. No sad su u otvorima koji predstavljaju
poniznost napunjene preobiljem, bogatstvom i imovinom i sva je
poniznost pretvorena u svjetovni raskoš što treba
razumjeti tako papa se koji je uspoređen s vratnicama naginje
hrđi i blatu svjetovnih stvari. Zato papa treba početi u
istinskoj poniznosti kod samog sebe, najprije u svojem kućnom
uređenju, na odjeći, zlatu, srebru i srebrnim priborom,
konjima i ostalim uporabnim predmetima tako da razdvoji obilje od
nužnog i preda siromasima, naime onima koje je upoznao kao Božje
prijatelje. Zatim treba svoju kućnu poslugu umjereno odrediti,
zadržati samo nužne sluge koji mu čuvaju tijelo jer iako stoji u
Božjoj ruci kad ga želi pozvati na sud, ipak je ispravno da ima sluge
da bi jačao pravednost u da bi mogao poniziti one koji se dižu
protiv Boga i običaja svete Crkve. Pod zakvačkama koje se
pričvršćuju vratnicama se podrazumijevaju kardinali
koji su se koliko mogu ispružili svakoj oholosti, pohlepi i tjelesnoj
požudi. Zato papa treba u ruke uzeti čekić i kliješta
i šarke saviti po svojoj volji tako da im ne dopusti više
odjeće, kućne posluge i opreme nego što im je nužno
za uzdržavanje. Treba ih saviti kliještima, to jest blagim
riječima, božanskim savjetom i očinskom ljubavlju. Ne žele
li poslušati, neka uzme čekić, to jest pokaže im
strogoću i učini što može bez da djeluje protiv
pravednosti sve dok se ne saviju prema njegovoj volji. Pod podnom
oblogom se podrazumijevaju biskupi i svjetovni svećenici čija
pohlepa nema dno, iz čije se oholosti i raskošna života
se diže dim koji svi anđeli na nebu i Božji prijatelji na zemlji
proklinju. Papa to može u mnogim dijelovima popraviti ako svakome
dopusti imati nužno, ali ne izobilje i svakom biskupu zapovijedi
obratiti pozornost na život svojih svećenika i da se svakome
koji ne bude htio popravi svoj život i održavati umjerenost potpuno
oduzmu prihodi jer je Bogu draže da se na takvom ne čita nijedna
misa nego da razvratne ruke dodiruju Božje tijelo.“
Pedeseto poglavlje
Djevičine
riječi zaručnici kako se Bogu ništa ne sviđa
tako jako kao to da ga ljudi vole iznad svega. To pokazuje na
primjeru jedne poganske žene koja je zbog velike ljubavi koju je
nosila prema stvoritelju postigla milost.
„Činilo
mi se kao kralj sjedi na sudačkoj stolici i svaka živa osoba se
morala postaviti pred njega; kraj svake osobe su stajala dvojica od
kojih je jednog predstavljao vanjski izgled naoružana ratnika, a
drugi se pokazivao kao crni Etiopljanin. Pred sudom je stajala
propovjedaonica na kojoj je ležala knjiga koja je bila uređena
kao što sam prije vidjela kad sam vidjela tri kralja kako
stoje pred njom. Vidjela sam i kao da cijeli svijet stoji pred
propovjedaonicom i čula kako sudac govori naoružanu ratniku:
'Pozovi mi pred sud one kojima su služio s ljubavlju.' I oni koju su
bili imenovani, odmah su pali. Neki od njih su ostali ležati dulje,
neki kraće prije nego su se odvojile od tijela. Ne mogu shvatiti
sve što sam vidjela i čula jer sam čula osude mnogih
još živih koji uskoro trebaju biti pozvani. No ipak mi je od
suca rečeno slijedeće: 'Ako ljudi svoje ponašanje
okrenu na bolje, ublažit ću svoj sud.' Onda sam vidjela i mnoge
kako su osuđeni neki na čistilište, drugi na vječni
jao.“
Pedeset i prvo poglavlje
Zaručničino
čudesno i strašno viđenje jedne duše koja je
postavljena pred suca. O Božjim prigovorima i sudačkoj knjizi
protiv one duše. O dušinim odgovorima protiv nje same i
raznolikim čudnovatim mukama koje su kod nje primijenjene za
čišćenje.
„Dalje
sam vidjela kako su ratnik i Etiopljanin koje sam prije vidjela pred
suca stavili jednu dušu. I rečeno mi je: 'Ono što
sad vidiš se sve dogodilo s ovom dušom u vrijeme kad se
odvojila od tijela.' Kad je duša izložena sucu, stajala je
sama, nije bila u rukama dvojice koji su je predstavili; stajala je
gola i naricala je jer nije znala kamo će doći. Onda mi se
učinilo kao da je svaka riječ u knjizi govorila sama za
sebe odgovarala na sve što je duša govorila. Pred
sučevim uhom i svom njegovom nebeskom vojskom je govorio
naoružani ratnik prvo ovako: 'Nije ispravno da se na sramotu ove duše
njoj predbacuju grijesi koje je uklonila ispovijeđu.' Ipak, ja
koja sam imala ovo viđenje sam onda dobro i potpuno prepoznala
da je onaj ratnik koji je govorio znao sve u Bogu, ali je govorio
zato da bih ja mogla razumjeti. Onda je iz knjige pravednosti došao
odgovor: 'Ova duša je činila pokoru, ali njezino kajanje
nije bilo primjereno njezinim grijesima, a i zadovoljština
nije bila ispravna. Zato sam mora patiti boli za ono što onda
kad je mogla nije popravila.' Nakon ovih riječi je duša
počela tako silno plakati kao da se potpuno slomila. No vidjele
su se samo suze, ali se nije čuo glas. Potom je kralj govorio
duši i reče: 'Neka tvoja savjest izloži one grijehe koje
nije slijedila dostojna zadovoljština.' Onda je duša
tako visoko podigla svoj glas da je se gotovo moglo čuti na
cijelom svijetu i reče: 'Jao meni što nisam radila prema
Božjim zapovijedima koje sam čula i poznavala!' i sama sebe
okrivljujući je dodala: 'Nisam se bojala Božjeg suda.' Iz knjige
joj je odgovoreno: 'Zato se moraš bojati đavla.' i duša
je odmah odgovorila puna straha i drhteći kao da će se
potpuno rastopiti: 'Nisam imala skoro nikakvu ljubav prema Bogu; zato
sam činila malo dobroga.' Iz knjige joj je odmah odgovoreno:
'Zato pravednost zahtjeva da dođeš bliže đavlu nego
Bogu jer te đavao svojim kušnjama namamio i privukao
sebi.' Duša odgovori i reče: 'Sad prepoznajem kako se sve
što sam činila dogodilo prema đavlovu nadahnuću.'
Iz knjige se odgovorilo: 'Pravednost nalaže da je đavlovo pravo
vratiti ti kaznom i nevoljom prema mjeri onoga što si
učinila.' Duša reče: 'Od mojeg tjemena do pete nije
bilo ničeg što nisam odijevala u oholost; jer neke
isprazne i ohole dijelove odjeće sam sama izmislila, a druge sam
nosila prema modi svoje zemlje; prala sam ruke i lice ne samo da bi
bili čisti, nego da bi od ljudi mogli biti hvaljeni kao lijepi.'
Iz knjige je odgovoreno: 'Pravednost kaže da je đavlovo pravo da
ti prema zasluzi vrati što si se ukrašavala i kitila
kako te nadahnjivao i nalagao. ' Duša dalje reče: 'Moja
usta su se često otvarala nepromišljenim riječima
čime sam se htjela svidjeti drugima i moje srce je željelo sve
što pred svijetom nije bila sramota i poruga.' Iz knjige je
odgovoreno: 'Zato se tvoj jezik mora izvući i rastegnuti, a zubi
iskriviti i sve stvari koje najviše mrziš se moraju
staviti pred tebe, a nasuprot tome oduzeti sve što ti se
sviđa.' Duša reče: 'Velika mi je radost bila da su u
mojem primjeru mnogi našli prigodu da oponašaju moje
vladanje.' Iz knjige je odgovoreno: 'Zato je pravednost da svaki koji
bude preveden u takav grijeh zbog kojeg si ti kažnjena podnosi istu
kaznu i da ti bude pridružen tako da se kad dođe k tebi tvoja
muka umnoži.' Nakon ovih riječi mi se učinilo kao da je
duši oko glave vezan lanac kao kruna i tako jako stegnut da su
zatiljak i čelo spojeni zajedno. Oči su ispale ih svojih
rupa i visjele su na svojim korijenima preko obraza. Kosa joj je
usahla kao da je izgorjela od vatre. Mozak se smrvio i isticao kroz
nos i uši, jezik je bio izvučen, a zubi iskrivljeni.
Kosti u ruci su bile slomljene i svijene kao uže. Šakama je
oderana koža i vezane su za vrat. Prsa i trbuh su tako jako
pritisnuti na leđa da su se rebra slomila, a srce je s ostalim
iznutricama ispalo i raspuknulo se, bedra su visjela na stranama
prema dolje, a slomljene kosti su izvučene na način kao što
se tanak konac namata u iglu. Nakon što sam to vidjela,
odvrati Etiopljanin: 'O, suče, grijesi ove duše su već
kažnjeni kao što je pravedno, spoji nas zato sad oboje, mene i
dušu, tako da više nikad ne budemo razdvojeni.' Ali
naoružani ratnik reče: 'Čuj, o, suče koji sve znaš,
tebi pripada čuti i zadnje misli i zadnju sklonost koje je ova
duša imala na kraju svoga života. U zadnjem je trenutku
razmišljala ovako: 'Ah, kad bi mi Bog htio produljiti život,
rado bih popravila svoje grijehe i služila mu sve vrijeme svoga
života i ne bih ga nikad više uvrijedila.' Tako je, o, suče,
mislila i htjela. Spomeni se također Gospodine kako ova duša
nije živjela tako dugo da bi potpuno prepoznala stanje svoje
svijesti; spomeni se zato njezine mladosti i budi joj milosrdan.' Sad
je iz knjige pravednosti uslijedio slijedeći odgovor: 'Takve
misli na kraju ne zaslužuju pakao.' I sudac reče dalje: 'Radi
moje muke će duši biti otvoreno nebo nakon što je
prije toga postigla čišćenje primjereno njezinim
grijesima, osim ako još prije ne primi pomoć kroz dobra
djela živih.'„
Objašnjenje
Ova
se žena zavjetovala na djevičanstvo u ruku jednog svećenika,
ali se nakon toga udala, onda je kod poroda došla u opasnost i
umrla.
Pedeset i drugo poglavlje
Strašno
zaručničino viđenje o jednom muškarcu i ženi. O
anđelovu tumačenju viđenja zaručnici u kojem je
sadržano mnogo čudesnoga.
„Ukazao
mi se muškarac čije su oči bile iskopane i visjele
su na dva živca preko obraza. Imao je uši kao pas, nos kao
konj, usta kao ralje divljeg vuka. Ruke su bile kao velikog bika,
noge kao lešinara. Ukazala mi se i žena koja je stajala kraj
njega i čija je kosa bila kao trnje. Oči su joj se nalazile
na zatiljku. Uši su joj bile otkinute a nosnice pune trulog
gnoja. Usnice su bile kao zmijini zubi. Na jeziku se nalazila otrovna
bodlja. Ruke su bile kao dva lisičja repa, noge kao dva
škorpiona. Dok sam ja budna, a ne spavajući to gledala to
vidjela, rekoh: 'Što je to?' Odmah mi progovori ugodno zvučeći
glas koji je bio tako utješan da je svaki strah odstupio od
mene. On reče: 'Za što smatraš ovo što
vidiš?' Odgovorih: 'Ne znam je su li ovi koje gledam đavoli
ili divlje životinje rođene od gadne životinjske vrste ili od
Boga tako oblikovani ljudi.' Na to mi glas odgovori: 'Nisu niti
đavoli jer oni tijelo kao što vidiš da ovi imaju,
niti su životinjska vrsta jer su rođeni od Adamova roda. Također
nisu tako stvoreni od Boga, već u svojim dušama pred
Bogom izgledaju tako unakaženi od đavola kao što vidiš
u tjelesnoj slici. Želim ti pokazati što to znači na
duhovan način. Oči onog čovjeka ti izgledaju kao
iskopane; vise na dva živca. Pod tim živcima možeš
podrazumijevati koju je imao i to prvo da Bog vječno živi, drugo
da će njegova duša nakon smrti živjeti vječno
živjeti bilo u zlu, bilo u dobru. Pod očima ćeš
razumjeti prvo da je trebao razmatrati kako može izbjeći grijeh,
drugo kako može izvršavati dobra djela. Oba oka su iskopana
zato što nije po mjeri želje za nebeskom slavom izvršavao
dobra djela, niti je od straha pred paklom bježao od grijeha. Ima i
pseće uši. Jer kao što se pas ne obazire na ime
svojeg gospodara ili bilo koje drugo ime kao na svoje vlastito kad
čuje da ga se zove, tako i ovaj nije više brinuo za čast
Božjeg imena nego za čast vlastita imena. Ima i nosnice kao
konj. Jer kao što nezauzdan konj uživa u smradu svog izbačenog
izmeta, tako se i ovome sviđa misliti na svoje izvršene
grijehe koji su pred Bogom smatrani izmetom. Ima i ralje kao divlji
vuk koji nakon što je trbuh i ralje napunio onim što je
vidio želi proždrijeti i drugo živo što čuje da se kreće.
Tako bi i ovaj kad bi posjedovao sve što očima vidi želio
posjedovati još i ono za što čuje da drugi
posjeduju. Ima i ruke kao stopala jakog bika koji kad je srdit
životinju koju nadvlada u žestini svoga gnjeva raskida svojim
stopalima bez da se brine za iznutrice ili meso samo da mu može uzeti
život. Sličan je i ovaj; jer kad je u gnjevu, ništa ga ne
brine hoće li duša njegova neprijatelja sići u pakao
niti hoće li njegovo tijelo biti smrtno mučeno ako mu može
uzeti život. Ima i noge kao lešinar; jer kao što
lešinar svoje noge snažno postavlja na plijen koji želi
proždrijeti sve dok mu se snage ne izmore i mora pustiti plijen, tako
i ovaj što je stekao na nepravedan način želi zadržati do
smrti, dok će to nakon što ga sve snage napuste morati
ostaviti. Ženina kosa izgleda kao trnje. Pod voljom se budući da
se nalazi gore na glavi i krasi čovječje lice podrazumijeva
volja koja se ispred svih želi svidjeti najvišem Bogu; jer
takva volja krasi dušu pred Bogom. Budući da se volja ove
žene uglavnom nastoji svidjeti ovom svijetu i to više nego
najvišem Bogu, njezina kosa izgleda kao trnje. Oči se
pokazuju na zatiljku jer oči svoga srca odvraća od onoga
što je Božja dobrota učinila za nju tako što ju je
stvorio, otkupio i na različite načine se za nju korisno
brinuo. Nasuprot tome svoju pažnju napeto upravlja prema onome što
je prolazno iako joj dnevno umiče sve dok potpuno ne nestane iz
njezina pogleda. Uši duhovno izgledaju otkinuto jer se vrlo
malo brine čuti nauk ili propovijed svetog Evanđelja.
Nosnice su pune smrdljivog gnoja; jer kao što se miris kroz
nosnice penje sve do mozga da ga kad je sladak jača, tako ova
žena svoju snagu traži u grešnim sklonostima trulim radostima
svijeta koje joj se penju u mozak. Njezine usnice izgledaju kao
zmijski zubi i na jeziku se nalazi otrovna bodlja. Jer iako zmija
vrlo snažno stišće zube skupa da bi štitila bodlju
da se slučajno ne bi slomila, ipak među zubima gdje ima
otvore teče prljavština. Na sličan način ona
zatvara svoje usnice pred istinskom ispovijedi da se ne bi slomila
radost grijeha koja je za njezinu dušu otrovna bodlja; no ipak
prljavština njezinih grijeha se jasno pojavljuje pred Bogom i
njegovim svetima.' 'Govorio sam ti prije o sudu i odbijanju braka
koji su sklopili protiv propisa Crkve. Sad ću ti detaljnije
objasniti. Vidjela si ruke spomenute žene kao lisičje repove i
njezine noge kao škorpione. To je zato jer je u svim udovima i
pokretima bila tako neuredna da je kroz nepromišljenost svojih
ruku i hod svojih nogu izazivala tjelesnu požudu i dušu svojeg
muža ubola teže nego škorpion.' I gledaj, istog trenutka se
pojavio Etiopljanin; u ruci je držao trozub i na jednom stopalu je
imao tri nadasve oštre kandže; on poviče i reče: 'O,
suče, moj čas je već došao! Čekao sam i
šutio. Sad je vrijeme za djelovanje.' I odmah dok je sudac sa
bezbrojnom nebeskom vojskom sjeo su mi se ukazali muškarac i
žena koji su bili goli. I sudac im reče: 'Recite, iako sve znam,
što ste učinili.' Muškarac odgovori: 'Znali smo
veze koje Crkve veže, ali se nismo na njih obazirali, već ih
štoviše prezirali. ' Sudac odgovori: 'Budući da
niste htjeli slijediti Gospodina, pravedno je da osjetite zlobu
krvnika.' I Etiopljanin odmah zabije u srca njih oboje jednu kandžu i
tako ih je jako pritisnuo da su izgledali kao da su stavljeni u
prešu. I sudac reče: 'Gledaj, kćeri moja, to
zaslužuju oni koji se svjesno radi stvora udaljavaju od svojeg
stvoritelja.' Sudac potom reče oboma: 'Dao sam vam vreću da
skupite plodove onoga što mi se sviđa; što mi sad
donosite?' Žena odgovori: 'O, suče, tražili smo radosti trbuha,
ali od toga nismo donijeli ništa osim sramote.' Na to sudac
reče krvniku: 'Daj što je pravo.' I on odmah pričvrsti
drugu kandžu u trbuhe njih oboje i ranio ih je tako moćno da se
činilo kao da su sve iznutrice probušene. I sudac reče:
'Gledaj, to zaslužuju oni koji prekoračuju zakon i umjesto za
lijekom još žeđaju za otrovom.' Dalje sudac reče
oboma: 'Gdje je moje blago koje sam vam dao na korištenje?'
Oboje odgovore: 'Stavili smo ga pod svoje noge jer smo tražili
zemaljsko, a ne vječno blago.' Na to sudac reče krvniku:
'Daj što znaš i što si dužan dati.' On je odmah
zabio svoju treću kandžu u njihova srca, trbuhe i stopala tako
da je sve zajedno izgledalo kao klupko. I Etiopljanin reče:
'Gospodine, kamo da idem s njima?' Sudac odgovori: 'Ne stoji ti da se
uzdigneš i raduješ.' Nakon što je to rečeno,
muškarac i žena uzdišući u trenutku nestanu od
Božjeg lica. Sudac dalje reče: 'Raduj se, kćeri, što
si odvojena od ovakvih.'“
Pedeset i treće poglavlje
Djevičine
riječi zaručnici kako je spremna štititi sve majke,
udovice i djevice za koje vidi da ustraju u pravoj namjeri i njezina
Sina vole iznad svega.
„Čuj“,
reče Majka Božja, „ti koja cijelim srcem moliš da
se tvoja djeca svide Bogu. Zaista, takva je molitva Bogu ugodna. Jer
nema majke koja mojeg Sina voli iznad svega i to moli za svoju djecu
kojoj ne bih odmah bila spremna pomoći ispuniti joj molitvu.
Također nema udovice koja postojano Boga moli za pomoć da
do smrti na Božju čast ustraje ostati u udovičkom stanju
čiju molitvu ne bih odmah bila spremna ispuniti; jer i ja sam
bila kao udovica budući da sam na zemlji imala jednog Sina koji
nije imao tjelesnog oca. Isto tako nema djevice koja svoje
djevičanstvo želi Bogu čuvati sve do smrti koju ne bih bila
spremna štititi i jačati; jer ja sam zaista sama djevica.
Također se ne trebaš čuditi zato što tako
govorim. Jer pisano je da je David želio Šaulovu kćer dok
je još bila djevica. Ali dobio ju je tek nakon što je
postala udovica. K tome je još imao i Urijinu suprugu dok je
njezin suprug još živio i zato nije bio bez grijeha. No
duhovna radost moga Sina koji je Davidov Gospodin jer bez svih
grijeha. Kao što su se tri načina života, naime
djevičanstvo, udovištvo i brak Davidu sviđali na
tjelesan način, tako se mojem Sinu sviđa to imati na
duhovan način u njegovoj najčišćoj radosti.
Zato nije čudo što pomažem.“
Pedeset i četvrto poglavlje
Majčine
riječi kćeri o sretnom, duhovnom rođenju izvjesna
čovjeka koji je odgojen u najgorim grijesima i kako je to
rođenje postigao molitvama i suzama Božjih slugu.
Gledaj
sina suza koji je nedavno rođen iz svijeta na duhovan način
i koji je prije od svoje majke rođen u svijet. Jer kao što
primalja koja iznosi dijete iz utrobe njegove majke najprije uzima
glavu, onda ruke i naposljetku cijelo tijelo sve dok ne padne za
zemlju, tako sam i ja učinila njemu zbog molitava i suza mojih
prijatelja. Jer utoliko sam ga izvukla iz svijeta da je na duhovan
način sad kao novorođeno dijete. Zato mora biti odgojen
kako tjelesno, tako i duhovno. Onaj kojem sam te poslala treba ga
odgojiti svojom molitvom i čuvati svojim dobrim djelima i
savjetima; žena o kojoj ti je govoreno treba za njega moliti i čuvati
ga na duhovan način tako da se obazire na to da dobiva svoju
duhovnu hranu jer je bio tako duboko pao u smrtni grijeh da su svi
đavoli u paklu o njemu govorili: „Otvorimo usta da ga
gnječimo zubima i proždremo ako možda dođe. Držimo i ruke
ispružene da ga slomimo i rastrgamo; imajmo i noge u pripravnosti da
ga satremo i izgazimo.“ Tebi je zato rečeno da je sad
rođen na duhovan način jer je oslobođen od moći
đavola kao što možeš dobro razumjeti iz riječi
koje si čula kako Boga voli srcem i tijelom iznad svega.
Pedeset i peto poglavlje
Majčine
riječi kćeri o dječaku kojeg zbog molitava Božjih
slugu želi voljeti i naoružati duhovnim oružjem.
Sjeti
se što je pisano o Mojsiju da ga je kraljeva kćer našla
na vodi i voljela ga je kao vlastita sina. U skolastičkoj
povijesti je također pisano kako je isti Mojsije pobijedio
zemlju pticama koje su pojele otrovne zmije. Ja sam kraljeva kći
iz roda Davidova i želim voljeti svakog dječaka kojeg sam našla
olujnoj plimi suza koje su prolivene za njegov spas njegove duše
koja je zatvorena u kovčeg njegova tijela. Oni o kojima sam
govorila ga trebaju odgojiti sve dok ne dospije do starosti u kojem
ću ga naoružati i poslati da osvoji zemlju nebeskog kralja. Kako
će se to dogoditi je tebi doduše nepoznato, ali meni je
poznato. Jer tako ću ga naoružati da će se o njemu
govoriti: „Živio je kao čovjek, umro kao div i došao
na sud kao dobar ratnik.“
Dodatak
Sin
Božji reče: „Kad je gladna životinja otjerana od svojeg
plijena, iz daljine čeka dok ne nađe vremena se vrati
natrag plijenu, a ako ne, onda ide u svoju jazbinu. Tako sam učinio
i s vladarom ove zemlje. Opomenuo sam ga svojim dobročinstvima;
opomenuo sam ga riječima i udarcima, ali što sam ja prema
njemu bio blaži, to je postao nezahvalniji i zaboravniji što
sam. Zato ću mu sad uzeti krunu i staviti ga do mojeg podnožja
jer nije odano stajao svojoj kruni. Također ću nad njega i
njegove ulizice poslati nemilosrdnu zmiju koja je rođena od
otrovnice i lukave lisice koja će uznemiravati zemlju i
stanovnike i očupati jednostavne, koja će se popeti na vrh
zemlje i srušiti i pogaziti hvalisave. Dječaka ću
pak kojeg su hranili moji prijatelji voditi drugim putom dok ne
dospije do slavnijeg mjesta.“
Sin
Božji reče dalje: „O tom će se dječaku još
govoriti da je živio kao čovjek, borio se kao ratnik; bit će
okrunjen kao Božji prijatelj. O, kćeri moja, što misle
žene koje se hvale što njihova djeca odlaze u oholost? To nije
slava, već sramota jer oponašaju kralja oholosti. Ali
prava čast je i ratnik slave je onaj koji se hvali time da
koliko može djeluje na Božju čast i stremi za višim i
spreman je trpjeti što mu Bog želi da trpi. Takav jedan je
Božji ratnik i bit će okrunjen s ratnicima neba.“
Pedeset i šesto poglavlje
Djevičine
riječi kćeri o jednome koji se ne treba žalostiti zbog
prijekora.
Majka
reče: „Zašto je onaj ožalošćen? Otac
ponekad udara sina blagom šibom. Ne treba se zbog toga
žalostiti.“
Pedeset i sedmo poglavlje
Majčine
riječi kćeri kako Rim od korova mora biti očišćen
prvo oštrim željezom, drugo vatrom i treće parom
volova.
Majka
reče: „Rim je kao njiva na kojoj je narastao korov. Zato
se prvo mora pročistiti oštrim željezom, zatim vatrom,
nakon toga preorati parom volova. Zbog toga ću s vama učiniti
kao onaj tko biljke presađuje na drugo mjesto. Ovom gradu se
priprema takva kazna kao kad bi sudac rekao: 'Oderi cijelu kožu,
izdvoji svu krv iz mesa, nasijeci sve meso na komade i slomi mu kosti
tako da istekne sva srž.'“
Pedeset i osmo poglavlje
Kristove
riječi zaručnici koje pod slikom razlažu kako Krist
predstavlja gospodara koji hodočasti, njegovo tijelo blago,
Crkva kuću, a svećenici su predstavljeni čuvarima koje
je kao pravi gospodar odlikovao sedmerostrukom čašću.
Kako se Bog tuži kako ga nepravedni svećenici obeščašćuju
sedmerostrukom sramotom i kako sedam odijela, naime sedam vrlina,
pretvaraju u sedam poroka.
Sin
Božji reče: „Ja sam kao gospodar koji se vjerno borio u
zemlji svoga hodočašća i radosno se vratio u zemlju
svoga rođenja. Taj gospodar je posjedovao vrlo dragocjeno blago
pri pogledu na koje su suzne oči postale jasne, tužni utješeni,
bolesni zdravi, a mrtvi probuđeni. No da bi se to blago moglo
valjano i sigurno čuvati, u slavi i časti je izgrađena
i dovršena kuća kraj sedam stepenica preko kojih se penje
do kuće i blaga. To je blago gospodar predao svojim slugama da
ga nadgledaju, primjenjuju i vjerno čuvaju neokrnjeno tako da bi
se mogla iskazati ljubav gospodara prema svojim slugama kao i da bi
odanost slugu prema njihovu gospodaru postala vidljiva. Tijekom
vremena je blago počelo zapadati u prezir. Kuća se rijetko
posjećivala, čuvari su postali nemarni i ljubav prema
gospodaru se smanjila. Kad je potom gospodar svoje prijatelje pitao
za savjet što da čini kod takve nezahvalnosti, jedan od
njih odgovori i reče: 'Pisano je da je naredba bila da nemarne
suce i čuvare naroda objese na suncu; ali tvoje je milosrđe
i sud; ti pošteđuješ sve jer je sve tvoje ti se
milosrdan svima.' Ja sam u slici onaj gospodar; jer ja sam se pojavio
u čovještvu kao hodočasnik na zemlji dok sam i u
nebu kao i na zemlji bio moćan pomoću svoga božanstva. Na
zemlji sam imao tako jaku borbu da su svi živci mojih ruku i mojih
nogu zbog moje revnosti za spas duša bili rastrgani. Budući
da sam htio napustiti svijet i uzaći na nebo od kojeg prema
svojem božanstvu nisam nikad bio udaljen, ostavio sam svijetu
dragocjenu uspomenu, naime moje presveto tijelo tako da se kao što
se Stari zavjet hvalio arkom, manom, pločama zavjeta i drugim
običajima novi čovjek može radovati novom zakonu, ali ne
kao prije sjeni, nego istini, naime mojem razapetom tijelu koje ima
uzor u Starom zavjetu. Da bi moje tijelo ostalo u slavi i časti,
podigao sam kuću svete Crkve da u njoj bude čuvano i
dirano. Svećenici su njegovi posebni čuvari koji donekle u
službi stoje više od anđela jer su svećenici rukama
i ustima diraju onoga koga sami se anđeli iz strahopoštovanja
plaše dodirnuti. Svećenike sam odlikovao sedmerostruko
kao stepenastim častima. Prvo, trebaju biti moji barjaktari i
posebni prijatelji čistoćom duše i tijela; jer
čistoća je prva stepenica prema Bogu kojeg ne dotiče
niti mu pripada ništa što je nečisto. Iako je
svećenicima zakona u vrijeme kad nisu žrtvovali bio dozvoljen
odnos s njihovim ženama, to nije bilo čudo jer su nosili samo
ljusku, a ne jezgru. Ali sad kad je došla istina, a slika
odstupila, treba se truditi do to najviše čistoće i
tako to više što je jezgra slađa od ljuske. I na
znak takve jedne suzdržljivosti ponajprije se podrezuje kosa da
ugođaj ne bi mogao vladati niti duhom niti tijelom. Na drugoj
stepenici su svećenici postavljeni da u svoj poniznosti budu
anđeoski muškarci jer se pomoću poniznosti duha i
tijela doseže nebo i nadvladava oholi đavao. Na znak ove
stepenice su svećenici postavljeni izgoniti đavle jer će
ponizni čovjek biti uzvišen u nebo iz kojeg je drski
đavao pao svojom ohološću. Svećenici su
postavljeni na treću stepenicu da bi stalnim čitanjem
svetog pisma bili Božji učenici kojima je zato od biskupa kao
vojnicima mač u ruku dana knjiga da bi znali što treba
činiti i molitvom i razmišljanjem se trudili ublažiti
Božji gnjev za Božji narod. Na četvrtu stepenicu su svećenici
postavljeni kao čuvari hrama promatrači duša da bi
mogli biti zabrinuti za spas braće i jačati ih riječju
i primjerom i slabe poticati na veće savršenstvo. Na petu
stepenicu su postavljeni kao nadglednici i skrbnici oltara i
preziratelja svjetovnih stvari tako da se dok služe oltaru i žive od
oltara uopće ne bave svjetovnim stvarima osim ako to njihova
služba zahtjeva. Na šestu stepenicu su postavljeni da bi bili
apostolski muškarci propovijedanjem evanđeoske istine i
da bi se u svojem ponašanju ravnali prema svojoj propovijedi.
Na sedmoj se stepenici nalaze postavljeni jer pomoću žrtvovanja
moga tijela trebaju biti posrednici između Boga i ljudi. Na ovoj
stepenici svećenici donekle stoje iznad anđela. Sad se
žalim što su te stepenice razbijene jer se oholost umjesto
poniznosti; umjesto čistoće se njeguje nečistoća;
na oltarima je vidljivo zanemarivanje; Božja mudrost se smatra
budalaštinom; ne vodi se briga o spasu duša. Ali to im
još nije dovoljno, već odbacuju i moja odijela i preziru
moje oružje. Mojsiju sam na brdu pokazao odijela kojima se svećenici
zakona trebaju služiti; ne da bi u Božjem nebeskom stanu trebalo biti
nešto tjelesno, već zato jer se duhovno ne može shvatiti
drukčije doli tjelesnom usporedbom. Zato sam duhovno pokazao
tjelesnim da bi se moglo znati koje iskazivanje poštovanja je
nužno kod onih koji posjeduju samu istinu, to jest moje tijelo ako su
oni koji su posjedovali samo ljusku i sliku morali imati takvu
čistoću i strahopoštovanje. Zašto sam Mojsiju
pokazao takvo veliku ljepotu u materijalnim odijelima ako ne da time
bude naznačen ukras i ljepota duše? Jer kao što
svećenik ima sedam odijela, tako duša koja pristupa
tijelu Gospodina imati sedam vrlina bez kojih nema spasa. Prvo
odijelo duše je kajanje i ispovijed, ono pokriva glavu; drugo
je naginjanje k Bogu i ljubav prema čistoći; treće je
trud oko Božje časti i strpljivost u protivnostima; četvrto
se sastoji u tome da se ne obraća pažnja na hvalu ili pogrdu
ljudi, već samo na Božju čast; peto je suzdržljivost tijela
pri pravoj poniznosti; šesto je ponovno razmišljanje o
Božjim dobročinstvima i strah pred njegovim sudom; sedmo je
Božja ljubav iznad svega i ustrajanje u dobru koje je
započeto.
No
sad su ova odijela pretvorena i prezrena; jer umjesto ispovijedi se
voli isprika i umanjivanje krivnje, umjesto čistoće stalna
raskalašenost, umjesto truda za spas duše rad za korist
tijela, umjesto Božje časti i ljubavi ambicije svijeta i
oholost, umjesto hvalevrijedne umjerenosti obilje u svim stvarima,
umjesto straha Božjeg drskost i prosuđivanje Božjih odluka,
umjesto Božje ljubavi iznad svega hladnoća i nezahvalnost prema
svim Njegovim dobročinstvima. Zato ću kao što sam po
proroku rekao doći u gnjevu i kazna će ih
urazumiti.“
Majka
Milosrđa je bila ovdje prisutna i odgovori: „Blagoslovljen
Ti, Sine moj, za Tvoju pravednost. Razgovaram s Tobom iako sve znaš
radi ove zaručnice koja prema Tvojoj volji treba imati uvid u
duhovne stvari, ali koja duhovno može shvatiti samo kroz usporedbe.
Zaista, Ti si u svojem božanstvu prije nego si od mene primio
čovještvo rekao da bi se Ti kad bi u Sodomi bilo nađeno
deset pravednika smilovao cijelom gradu zbog tih deset. No sada je
još nebrojeno mnogo svećenika koji Te ublažuju
žrtvovanjem Tvoga tijela. Zato se radi njih smiluj onima koji imaju
malo dobroga; to Te molim ja koja rodila u čovještvu, to
Te sa mnom mole svi Tvoji izabrani.“ Sin odgovori:
„Blagoslovljena ti, blagoslovljena riječi tvojih usta!
Vidiš da trostruko pošteđujem zbog trostrukog
dobra u prinošenju moga Tijela. Kao što su Judinom
drskosti na meni otkrivena tri dobra, tako prinošenjem ove
žrtve dušama dolazi trostruko dobro. Prvo, hvali se moja
strpljivost što iako sam znao da je Juda izdajica nisam
odbijao njegovo društvo; drugo, što su kad je izdajica
sa svojima stajao svi na moju riječ pali na pod čime se
očitovala moja moć; treće, da sam svu njegovu i
đavlovu zlobu okrenuo na spas duša čime se otkrila
božanska mudrost i ljubav. Tako i iz žrtve svećenika proizlaze
tri dobra. Prvo, cijela nebeska vojska slavi moju strpljivost jer sam
ja sam rukama dobrog kao i zlog svećenika i kod mene ne vrijedi
izgled osobe niti ovaj sakrament postižu zasluge ljudi, već moje
riječi; drugo, jer taj prinos koristi svima bez obzira od kojeg
god je svećenika prinesen; treće, jer koristi i samom
prinositelju koliko god zao bio; jer kao što su se nakon jedne
riječi 'Ja sam' moji neprijatelji srušili na pod, tako
nakon izricanja moje riječi: 'Ovo je moje tijelo' uzmiču
zli duhovi i prestaju kušati dušu prinositelja; također
se ne bi takvom odvažnošću usudili vratiti istome kad
poslije opet ne bi uslijedila radost griješenja. Zato, iako
pravednost zahtjeva osvetu, moje milosrđe pošteđuje
sve i podnosi sve. Ali ako dnevno i zovem, rijetko tko odgovara kao
što dnevno vidiš. Ipak, još ću jednom
poslati riječi svojih usta; oni koji čuju će svoje
dane ispuniti u radosti koja od slatkoće ne može biti izrečena
niti zamišljena. Onima koji ih ne čuju će kao što
je pisano u dušu i tijelo doći sedam zala; naći će
ih kad budu razmišljali i čitali što se dogodilo
da ne bi zadrhtali kad saznaju.“
Pedeset i devet poglavlje
Kristove
riječi zaručnici kako svećenik ima tri dužnosti: prvo,
posvetiti tijelo Kristovo; drugo, čistoću tijela i duha;
treće, brigu za svoju župu. Također treba imati knjigu i
ulje; i o tome kako je svećenik Božji anđeo jer je njegova
služba veća od one anđela.
Kristove
riječi zaručnici kako svećenik ima tri dužnosti: prvo,
posvetiti tijelo Kristovo; drugo, čistoću tijela i duha;
treće, brigu za svoju župu. Također treba imati knjigu i
ulje; i o tome kako je svećenik Božji anđeo jer je njegova
služba veća od one anđela.
Šezdeseto poglavlje
Zaručničine
riječi Bogu o prijatnom načinu molitve pred
Bogom.
„Blagoslovljen
Ti, moj stvoritelju i otkupitelju. Ne srdi se ako Ti govorim kao
ozlijeđeni liječniku, kao ožalošćeni
tješitelju, kao siromah onome tko je bogat i ima u izobilju;
jer ozlijeđeni govori: 'O, liječniče, nemaj odvratnost
prema meni ozlijeđenome jer si moj brat.' Ožalošćeni
govori: 'O, najljubazniji tješitelju, ne preziri me jer sam u
strahovima, već daj mom srcu mir i mojim osjećajima
utjehu.' Siromah pak kaže: 'O, ti bogati kojemu ništa ne
nedostaje, pogledaj me jer me ugrožava glad, gledaj kako sam gol i
daj mi odjeću kojom se mogu ugrijati.' Tako i ja kažem: O, Ti
svemoćni i najljubazniji Bože, razmatram rane mojih grijeha koje
sam primila od svoje mladosti nadalje i uzdišem što je
vrijeme prošlo neiskorišteno. Snage nisu dovoljne za
rad jer su se iscrpile u ispraznostima. Zbog toga i zato jer si izvor
sveg dobra i milosrđa Te molim da mi se smiluješ. Dodirni
moje srce rukom svoje ljubavi jer Ti si najbolji liječnik;
utješi moju dušu jer si dobar tješitelj.“
Šezdeset i prvo poglavlje
Kako
se đavao pojavio zaručnici kod podizanja tijela Kristova,
razgovarao s njom i argumentima htio pokazati da ono što se
podiže nije tijelo Kristovo. Ali odmah joj se pojavio anđeo
Gospodnji i tješio ju je. Kako se Krist pojavio i prisilio
đavla da pred kćeri kaže istinu. I kako tijelo Kristovo
primaju kako dobri, tako i zli; i o prikladnom sredstvu u kušnjama
protiv Kristove tjelesne prisutnosti.
Za
vrijeme podizanja tijela Kristova pojavio se jedan koji je bio
potpuno crn i reče: „Zar vjeruješ, luđakinjo,
da je ovaj komadić kruha Bog? Već bi se odavno pojeo i da
je brijeg brjegova. Nitko od mudrih Židova kojima je mudrost dana od
Boga ne vjeruje u to. Nitko ne bi trebao vjerovati ni da bi Bog
dopustio da ga dotiče i voli potpuno nečist svećenik
koji ima pseće srce. Trebaš priznati to što kažem.
Ovaj svećenik je moj; ako želim, mogu ga uzeti.“ Odmah se
pojavio dobar anđeo i reče: „Moja kćeri, ne
odgovaraj budali prema njegovoj budalaštini; jer on koji ti se
pojavio je otac laži; no budi spremna jer naš zaručnik je
blizu.“ Taj je zaručnik, Isus, došao i reče
đavlu: „Zašto uznemiruješ moju kćer i
zaručnicu? Nazivam je kćeri jer sam je stvorio; zaručnicom
zato jer sam je otkupio i vezao pomoću svoje ljubavi.“
Đavao odgovori: „Govorim zato jer mi je dopušteno i
zato da se ohladi u Tvojoj službi.“ I Gospodin reče: „To
je iskusila ove noći kad si joj pritiskao oči i preostale
udove. Bio bi učinio još i veće da ti je bilo
dopušteno; ipak, kad god se odupre tvojim nadahnućima,
njezina se kruna udvostruči. No ti, đavle, budući da
si rekao da bih i da sam brijeg bio odavno pojeden, odgovori mi pred
ušima moje kćeri koja je tjelesna. Pismo govori da je kad
je narod propadao podignuta mjedena zmija i pogledom na nju se
izliječio svatko koga su zmije ozlijedile. Je li ta snaga
liječenja proizašla od snage mjeda ili od slike zmije ili
od Mojsijeve dobrote ili od neke skrivene božanske moći?“
Đavao odgovori: „Ta snaga liječenja nije proizašla
od ničeg drugog doli jedino od čudesne Božje snage i vjere
poslušnog naroda da je Bog koji čini sve iz ničega
mogao učiniti i sve što prije nije bilo.“ Dalje
reče Bog: „Reci, đavle, je li štap postao
zmijom na Mojsijevu zapovijed ili na Božju zapovijed? Je li zato što
je Mojsije bio svet ili jer su Božje riječi tako rekle?“
Đavao mu odvrati: „Što je Mojsije bio drugo doli
slab čovjek, ali po Bogu pravedan na čiju je riječ,
koju je Bog zapovjedio i dopustio, štap postao zmijom tako što
je zaista Bog zapovjedio, a Mosije se kao sluga pokorio? Jer prije
Božje zapovijedi je štap bio štap, a dok je Bog
zapovjedio, štap je zaista postao zmija tako da se sam Mojsije
bojao.“ Sad Gospodin reče zaručnici koja je ovo
vidjela: „Tako je sad i na oltaru; jer prije sakramentalnih
riječi je na oltar položeni kruh samo kruh, ali nakon što
se izgovoreni riječ: 'Ovo je moje tijelo', postaje tijelo
Kristovo koje uzimaju i dodiruju dobri i zli i to jedan kao i tisuću
njih s istom istinom, ali ne s istim učinkom, dobrima na život,
a zlima na sud. A kad je đavao rekao da je Bog okaljan
svećenikovom nečistoćom, to je zaista neistinito. Ako
gubav sluga pruža svojem gospodaru ključ ili bolesnik pruža jelo
od jakih bilja, gospodaru neće škoditi jer tko god da je
pružatelj, snaga ostaje ista i isto tako Bog po zlobi lošeg
sluge ne postaje loš niti po dobrom bolji jer uvijek ostaje
nepromjenjiv i isti. A kad je đavao o ovom svećeniku rekao
da će vrlo brzo umrijeti, to zna pomoću lukavosti svoga
bića i iz vanjskih uzroka, ali neće ga moći uzeti ako
ja to ne dopustim. Ipak, ovaj svećenik je njegov ukoliko se ne
popravi to zbog tri razloga. Baš zato je đavao rekao da
ima smrdljive udove i pseće srce jer zaista smrdi i ima
groznicu, izvana je topao, a iznutra hladan, ima nepodnošljivu
žeđ, mlitavost udova, gađenje prema kruhu i odvratnost
prema svemu slatkome. Topao je prema svijetu, a hladan prema Bogu,
žeđa za radosti tijela, ima gađenje prema ljepoti vrlina;
Božje zapovijedi mu nisu ukusne i žari za svim što je
tjelesno. Zato se ne treba čuditi ako mu moje tijelo nema
drukčiji okus od kruha pečenog u peći; jer on ne misli
na duhovno djelo, već samo na tjelesno. Nakon što se
izreče Jaganjče Božji i moje tijelo uzme u njegovo, od
njega se povlači Očeva moć i Sinova najslađa
prisutnost, a sa svetom odjećom od njega odlazi dobrota Duha
Svetoga koji je veza sjedinjenja i ostaje mu samo oblik i pamćenje
kruha. Ipak, ne smiješ misliti da je on ili bilo koji loš
čovjek bez Boga. Iako se Bog od njega povlači i ne poklanja
mu veću utjehu, time ipak ne odlazi nego ga podnosi i brani od
đavla. A na to kad je đavao rekao da nitko među mudrim
Židovima to ne želi vjerovati, odgovaram: Židovima je isto kao i
onima koji su izgubili desno oko, zato šepaju na obje duhovne
noge; baš zato su budalasti i ostat će sve do njihova
kraja. Zato nije čudo što đavao zasljepljuje i
stvrdnjava njihova srca i savjetuje ih na ono što je besramno
i protiv vjere. Kad god zato neka takva misao u vezi s tijelom
Kristovim dođe u tvoje srce, donesi je pred duhovne prijatelje i
ostani postojana u vjeri jer sigurno znaš da je to tijelo koje
sam primio od Djevice, koje je razapeto i koje upravlja u nebu isto
ono na oltaru i primaju ga dobri kao i zli. Kao što sam se
svojim učenicima koji su išli u Emaus pokazao u stranom
obličju iako sam bio pravi čovjek i Bog i došao
učenicima kroz zaključana vrata, tako se i svećenicima
pokazujem u stranom obličju da bi vjera imala zaslugu i da bi se
otkrila nezahvalnost ljudi. To nije čudo. Jer sad sam još
uvijek onaj koji je moć svog božanstva pokazao strašnim
znakovima, a ljudi ipak govore: 'Napravimo si bogove koji će ići
ispred nas.' I Židovima sam pokazao svoje istinsko čovještvo
i oni su ga razapeli. Ja, upravo isti, dnevno sam na oltaru, ali
govori se: 'Imamo gađenje i odvratnost prema toj hrani.' Kakve
veće nezahvalnosti može biti od toga da se pokuša razumom
shvatiti Boga i usudi suditi o njegovim skrivenim odlukama i tajnama
koje su u Njegovoj ruci? Zato ću neukima i poniznima pomoću
nevidljiva djelovanja i vidljivim obličjem pokazati što
je vidljivo obličje kruha bez kruha i bez tvari, što je
tvar u svojem obličju i što je podjela u obliku bez tvari
i zašto trpim takva poniženja i nakaznosti na svojem tijelu da
bi ponizni bili uzvišeni, a oholi dovedeni u sramotu.“
Šezdeset i drugo poglavlje
Gospodinove
koreće riječi jednom svećeniku koji pokapa jednoga
koji je umro u strpljivosti uz prisutnost zaručnice. Kako će
Krist nepravednom svećeniku doći sa sedam tjelesnih i sedam
muka i kako će onaj zbog svoje strpljivosti postići svu
slavu.
Kad je
jedan svećenik pokapao jednog mrtvog koji je tri i pol godine
bio bolestan, zaručnica je čula kako Duh govori:
„Prijatelju, što činiš, kako se usuđuješ
dodirnuti mrtvog kad su ti ruke krvave? Zašto za njega zoveš
svemoćnog kad je tvoj glas kao žablji? Kako se usuđuješ
za njega smirivati suca kad su tvoje kretnje i vladanje više
izgledaju kao jednog lakrdijaša nego pobožnog svećenika?
Zato će mrtvome biti korisna snaga mojih riječi, a ne tvoje
djelo i njegova vjera i duga strpljivost će ga odvesti do
krune.“ Dalje reče Duh zaručnici: „Ruke ovog
svećenika su krvave jer su sva njegova djela tjelesna; njima ne
može dotaknuti mrtvog jer mu neće moći pomoći svojim
zaslugama, već samo po časti sakramenta. Dobri svećenici
koriste dušama na dvostruk način; prvo snagom Gospodinova
tijela, zatim vlastitom ljubavlju u kojoj gore. Njegov glas je kao
žablji jer potpuno je posvećen zemaljskim djelima i požudi
tijela; zato se ne uspinje k Bogu koji želi biti ublažen glasom
ponizne ispovijedi i kajanja. I njegovo vladanje je kao jednog
lakrdijaša; jer što lakrdijaš drugo čini
nego da se ravna prema vladanju svjetovnih ljudi? Što drugo
pjeva doli: 'Jedimo i pijmo i uživajmo radost u ovom životu'? Isto
tako čini i ovaj; jer u odjeći i ponašanju se ravna
prema svima da bi se svima svidio i svojim primjerom sve potiče
na rasipnost tako što govori: 'Jedimo i pijmo jer Gospodin se
tome raduje; to će nam biti dosta da dospijemo do vrata slave i
iako mi uskrati ulaz, bit ć u sretan što sjedim kraj
vrata, ne želim biti savršen.' To je opasan govor i kažnjiv
život jer do vrata slave neće dospjeti nitko tko nije savršen
ili savršeno očišćen i nitko neće
postići savršenost ako to savršeno ne želi ili se
za to ne trudi savršeno ako može. Ipak, ja, gospodar svih
stvari, ulazim tom svećeniku, ali ne ostajem obuhvaćen niti
okaljan. Ulazim kao zaručnik i izlazim kao sudac koji će
suditi ako ga primatelj prezire. Zato ću kao što sam
rekao svećenicima doći sa sedam muka. Otet će im se
sve što su voljeli; bit će odbačeni od lica Božjeg i
osuđeni u Njegovu gnjevu; bit će predani đavlu i
patiti bez mira, biti prezreni od svih, imati nedostatak svih dobara
i obilje svih zala. Na sličan način će biti mučeni
sa sedam drugih tjelesnih muka kao Izraelova djeca. Zato se ne trebaš
čuditi ako podnosim zle ili ako se prema mojem sakramentu
pokazuje nešto nedostojno; jer patim sve do kraja da na dan
iznesem svoju strpljivost i nezahvalnost ljudi. I nemoj misliti da se
mojem tijelu događaju nedostojnost kao kad si čula da je
ispljunuto, već se to događa da bi se otkrila i pokazala
nezahvalnost ljudi da su nedostojni primiti nešto tako sveto.“
Potom Duh reče duši mrtvoga: „O, dušo, raduj
se i kliči; jer tvoja te vjera odvojila od đavla; tvoja
jednostavnost će ti skratiti dugi put čistilišta;
tvoja strpljivost te dovela do vrata slave; moje milosrđe će
te uvesti i okruniti.“
Šezdeset i treće poglavlje
Kako
se đavao pojavio zaručnici i kako ju je prividnim
argumentima htio prevariti u vezi s sakramentom tijela Kristova i
kako je Krist zaručnici došao u pomoć i prisilio da
pred zaručnicom kaže istinu. O uvjerenju i vrlo korisnoj
Kristovoj poduci zaručnici o njegovu slavnom tijelu u
sakramentu.
Dalje
se zaručnici pojavio zli duh s dugim trbuhom i reče: „Što
vjeruješ, ženo, i o čemu velikome razmišljaš?
I ja znam mnogo i želim ti jasnim riječima dokazati svoje
riječi; no savjetujem ti da prestaneš razmišljati
o nevjerojatnome, već vjeruj svojim osjetilima. Ne vidiš
li očima, ne čuješ li ušima svoga tijela
slamanje hostije iz materijalnog kruha? Nisi li vidjela kako se
slama, dodiruje, nečasno baca na zemlju i kako se s njom čini
mnogo toga što ja na sebi ne bih trpio? No kad bi bilo moguće
da se Bog nalazi u ustima pravednih, kako bi sišao
nepravednima čija je škrtost beskrajna i neumjerena?“
Neposredno nakon ove kušnje ukazao se Krist u ljudskom obličju
i ona mu reče: „O, Gospodine Isuse Kriste, zahvaljujem Ti
za sve, posebno za tri milosti. Prvo, što odijevaš moju
dušu tako što si joj ulio pokoru i kajanje čime
ispiru svi grijesi koliko god teški bili; drugo, hraniš
dušu tako što joj ulijevaš svoje tijelo i
sjećanje na Tvoje patnje čime se duša osvježuje kao
najboljim jelom; treće, tješiš sve koji Te zovu u
nevolji. Zato, Gospodine, smiluj mi se i pomogni mojoj vjeri; jer
iako zavrjeđujem biti predana izrugivanju đavla, ipak
vjerujem da bez Tvojeg dopuštenja ne može ništa, a i
Tvoje dopuštenje nije bez utjehe.“ Potom Krist reče
đavlu: „Zašto razgovaraš s mojom novom
zaručnicom? “ Đavao mu odgovori: „Jer je bila
vezana uz mene i još se nadam zaplesti je u svoju mrežu; bila
je vezana uz mene jer je više težila svidjeti se meni i mojim
savjetima nego Tebi, svojem stvoritelju. Nadgledao sam njezine putove
i još ih nisam zaboravio iz svojeg pamćenja.“
Gospodin odgovori: „Ti si dakle urotnik i uhoda svih putova?“
Đavao mu odvrati: „Zaista sam uhoda, ali u mraku jer si me
Ti učinio mračnim.“ A Gospodin reče: „Kad
si mogao vidjeti i kad si postao mračan?“ „Ja sam“,
reče đavao, „moga vidjeti kad si me stvorio u
najvišoj ljepoti; no budući da sam drsko navalio u Tvoj
sjaj, oslijepljen sam kao bazilisk. Vidio sam te kad sam želio Tvoju
ljepotu; vidio sam Te i prepoznao u svojoj savjesti kad si me odbio;
prepoznao sam Te i u primljenu tijelu i učinio što si mi
dopustio; prepoznao sam Te kad si mi svojim uskrsnućem oteo
svoje zarobljene. Svaki dan prepoznajem Tvoju moć kojom se rugaš
mojoj i činiš mi sramotu.“ A Gospodin reče:
„Ako me poznaješ i znaš istinu o meni, zašto
onda lažeš mojim odabranima kad znaš istinu o meni?
Nisam li rekao da će onaj tko jede moje meso živjeti vječno?
Ali ti kažeš da je to laž i da nitko ne jede moje tijelo. Tako
je moj narod veći služitelj idola nego onaj koji se klanja
kamenju i idolima. Iako sve znam, ipak mi odgovori tako da ova koja
ovdje stoji čuje budući da duhovno može razumjeti samo
usporedbom. Kad me Toma nakon moga uskrsnuća dotakao, je li
tijelo koje je dodirnuo bilo duhovno ili tjelesno? I ako je bilo
tjelesno, kako je onda ušlo kroz zaključana vrata? Ako je
bilo duhovno, kako je onda bilo vidljivo tjelesnim očima?“
Đavao odgovori: „Teško je govoriti kad je govornik
svima sumnjiv i protiv volje prisiljen govoriti istinu. No ipak ću
prisiljen reći da si u uskrsnuću bio kako duhovan tako i
tjelesan i zato zbog vječne snage božanstva i duhovne prednosti
proslavljenog tijela ideš posvuda i možeš biti
posvuda.“ Dalje reče Bog: „Kad se Mojsijev štap
pretvorio u zmiju, reci mi je li to bila samo slika zmije ili je
potpuno izvana i iznutra bila zmija i reci je su li one posude kruha
i komadi kruha bili pravi kruh ili samo slika kruha?“ Đavao
odgovori: „Štap je potpuno bio zmija, ono u posudama
potpuno kruh i sve se to dogodilo po Tvojom snazi i moći.“
I Gospodin reče: „Zar bi mi možda trebalo biti teže nego
onda učiniti slično ili još veće čudo kad
mi se svidi? Ili ako je moje odonda proslavljeno tijelo moglo kroz
zaključana vrata ući apostolima, zašto sad ne bi
moglo biti u rukama svećenika? Ili je li možda za moje božanstvo
teško spojiti najniže s najvišim, nebesko sa
zemaljskim? Nikako! Ali ti si zaista otac laži; kao što je
tvoja zloba nadasve velika, tako je i moja ljubav i bit će nad
svima. Ako se nekome i čini da je vidio kako sakrament gori,
drugome da se gazi nogama, ja znam vjeru svih i sve uređujem u
mjeri i strpljivosti, ja koji iz ničega stvaram nešto i
iz nevidljivoga vidljivo, koji oblikom mogu pokazati nešto
vidljivo što je zapravo nešto drugo nego što se
čini.“ Đavao odgovori: „Da je to istina
doživljavam svaki dan kad se ljudi, moji prijatelji, udaljavaju od
mene i postaju Tvoji prijatelji. Ali što da dalje kažem? Rob
prepušten sam sebi dovoljno pokazuje kroz svoju volju što
bi želio provesti u djelo kad bi mu bilo dozvoljeno?“ Nato Sin
Božji odvrati. „Vjeruj mi, kćeri moja, da sam ja, Krist,
obnovitelj života, a ne izdajica, istinski i sam istina, ali ne
lažljivac i vječna moć bez koje ništa nije bilo i
ništa neće biti. Jer ako imaš vjeru da sam u
svećenikovim rukama čak i ako svećenik sumnja, ipak
sam zbog vjere vjernika i prisutnih i zbog riječi koju sam sam
postavio i izrekao zaista u njegovim rukama. Svatko tko me prima,
prima moje božanstvo i obličje kruha. Što je Bog doli
život i slatkoća, svjetlo koje obasjava, dobro koje veseli,
pravednost koja ravna i milosrđe koje spašava? I što
je moje čovještvo doli najokretnije tijelo, veza između
Boga i čovjeka, glava svih kršćana? Tako svatko tko
vjeruje u Boga i prima moje tijelo, prima samo božanstvo jer prima
život; prima i čovještvo pomoću kojeg se Bog i
čovjek povezuju; prima i obličje kruha jer on koji je u
svojem obličju skriven, prima se u drugom radi provjere vjere.
Na sličan način i zao prima božanstvo, al ine blago, nego
koje kažnjava; prima i čovještvo, ali mu je manje
milostivo; prima i obličje kruha jer pod vidljivim obličjem
prima skrivenu istinu, ali bez da mu je slatkoća slatka. Jer kad
me približava svojim ustima i svojim zubima, nakon primanja
sakramenta odlazim sa čovještvom i božanstvom i ostaje mu
samo obličje kruha. Ne da kod zlih nisam istinski tamo kao kod
dobrih zbog ustanovljenja sakramenta, već zato jer dobri i zli
ne primaju jednako djelovanje. Na kraju se čovjeku u hostiji
pruža život, naime sam Bog, i život ulazi u njega, ali ne ostaje kod
zlih jer ne odustaju od zla i zato njihovim osjetilima ostaje samo
obličje kruha koje u njima nema djelovanje jer kod primanja ne
misle ništa drugo nego kao da vide i opažaju samo obličje
kruha i vina kao kad moćni gospodar uđe nekom čovjeku
u kuću i njegova prisutnost se vidi, ali njegova dobrota se
zanemaruje.“
Šezdeset i četvrto poglavlje
Majčine
riječi kćeri o tome kako je njezin Sin uspoređen sa
siromašnim seljakom i kako dobre i zle pogađaju nevolje i
kušnje, dobre kroz strpljenje za čišćenje i
krunjenje.
Majka
reče: „Moj Sin je kao siromašan seljak koji, budući
da ne posjeduje bika i magarca, osobno nosi drvo iz šume i
druge alate koji su mu potrebni da bi dovršio svoj posao.
Između ostalih alata je nosio i male šibe koje su nužne
iz dva razloga: da bi kaznio neposlušna sina i ugrijao hladne.
Tako je i moj Sin, gospodar i stvoritelj svih stvari, postao potpuno
siromašan da bi sve obogatio vječnim, a ne prolaznim
bogatstvom; na svojim je leđima nosio težak teret, naime gorki
križ i svojom krvlju je čistio i uklonio grijehe svih. Tijekom
svog preostalog djelovanja izabrao je alate vrlina, to jest čestite
muškarce koji su pod sudjelovanjem Božjeg Duha zapalili mnoga
srca za Božju ljubav i otkrili put istine. Izabrao si je i šibe
koje su ljubitelji svijeta kojima se kažnjavaju djeca i Božji
prijatelji da bi se odgojili i čistili za njihovu veću
sigurnost i nagradu. Šibe griju hladnu djecu i kad postanu
vatrena za Boga, griju i Božje srce za njih. Ali kako? Bez sumnje,
kad svjetovni ljudi pripremaju nevolje Božjim prijateljima i onima
koji Boga samo iz straha pred kazne. Ovi se onda to revnije okreću
Bogu nakon što su razmotrili ispraznost svijeta i Bog ima
milosrđe pri njihovim nevoljama i šalje im utjehu i
ljubav. Ali što će biti sa šibama nakon što
se djeca istuku? Sigurno će biti bačeni u goruću
vatru; jer Bog ne prezire svoj narod kad ga prepušta rukama
bezbožnika, već kao što otac odgaja sina, tako se i Bog
služi zlobom bezbožnih radi krunjenja svojih.“
Šezdeset i peto poglavlje
Riječi
opomene zaručnici koje kroz primjer pokazuju kako se Božji
prijatelji ne bi trebali prezasititi poslom propovijedanja niti ga
pustiti i o velikoj plaći takvih.
Majka
reče: „Trebaš biti kao prazna posuda koja je
prikladna da je se napuni i koja nije preširoka za svoje
punjenje, ali niti tako duboka da nema dno. Ta je posuda tvoje tijelo
koje je prazno onda kad je slobodno od požudnih želja. Nije preširoko
kad je tijelo razborito disciplinirano tako da duša može
razumjeti, a tijelo je tako jako da može raditi. Posuda je bez dna
dok se tijelo nikakvim odricanjem ne drži zauzdano i kad se tijelu ne
odbija što duh želi. Ali čuj sad što kažem. Moj
sluga je izrekao nepromišljenu riječ tako što je
rekao: 'Što da govorim o onome što se ne dotiče
mog staleža?' Takva riječ ne dolikuje Božjem sluzi; jer svaki
koji čuje i zna istinu i prešućuje je, ogrješuje
se i zaslužuje svaki prezir. Bio jednom jedan gospodar koji je
posjedovao čvrsti dvorac u koji je položio četverostruko
bogatstvo, naime: neraspadljivu hranu koja smiruje svaku glad;
ljekovitu vodu koja gasi svaku žeđ; mirišljavi miris koji
odvodi sve otrovno i nužno oružje koje slabi svakog neprijatelja. Dok
je gospodar bio drugdje zaposlen, dvorac je bio pod opsadom i kad je
to čuo, rekao je svojem sluzi glasniku: 'Idi i glasno zovi moje
ratnike i reci im moje riječi: Ja, gospodar, oslobodit ću
svoj dvorac; tko god me slijedi s dobrom voljom, bit će sa mnom
u slavi i bit će mi sličan u časti; tko padne u borbi,
njega ću probuditi na život u kojem nema nikakvog nedostatka ni
straha i dat ću im neprestanu čast i nepresušno
bogatstvo.' Kad je sluga tako primio zapovijed, zvao je; ali nije bio
dovoljno revan u zvanju, tako da poziv nije došao do
najhrabrijeg ratnika i on nije mogao sudjelovati u borbi. Što
će sad gospodar učiniti s ratnikom koji se htio boriti, ali
nije čuo glasnikov glas? Bez sumnje će ga nagraditi prema
njegovoj volji, ali lijeni glasnik neće ostati nekažnjen. Ovaj
dvorac predstavlja svetu Crkvu ustanovljenu krvlju moga Sina u kojoj
se nalaze njegovo tijelo koje smiruje svaku glad, voda evanđeoske
mudrosti, miris primjera njegovih svetih i oružja njegove patnje. No
sad je pod opsadom neprijatelja jer se u Crkvi nalaze mnogi koji
glasom propovijedaju moga Sina, ali mu svojim vladanjem ne
odgovaraju. Da, ako riječju i pristaju Gospodinu, protive se
voljom i ne brinu se za svoju nebesku domovinu, već samo žele
zadovoljiti svoju putenost. Da bi se tako Božji neprijatelji
smanjili, Božji prijatelji ne smiju postati ravnodušni jer
naplata neće biti vremenita, već takva koja ne zna kraja.“
Šezdeset i šesto poglavlje
Majčine
riječi zaručnici kako vremenita dobra ako ih se posjeduje u
skromnosti ne štete ukoliko želja za njihovim posjedovanjem
nije neuredna.
Majka
reče: „Što šteti ako je netko iglom ili
željezom uboden u odjeću ukoliko meso nije ozlijeđeno? Tako
i vremenita dobra ne štete ako ih se skromno posjeduje i
sklonost za posjedovanjem nije neuredna. Zato obrati pozornost na
svoje srce da bi tvoja namjera bila dobra jer po tebi među druge
trebaju biti razlivene Božje riječi. Jer kao što vrata na
brani vodenog mlina zaustavlja vodu i opet je pušta da ide kad
treba, tako i ti kad na tebe nasrnu raznolike misli i kušnje
moraš brižno obratiti pozornost da ono što je isprazno
i svjetovno odbaciš. Što je božansko, treba se
neprestano zadržati u pamćenju kao što je pisano da su
niže vode otjecale, a više su stajale kao zid. Niže vode su
misli tijela i nekorisne pohlepe koje moraju otječi i ne se
osvrtati na njih; više vode su Božja nadahnuća i riječi
svetih; one trebaju ostati u srcu kao zid tako da nikakvom kušnjom
ne mogu biti otrgnute iz srca.“
Šezdeset i sedmo poglavlje
Kristove
riječi zaručnici koje izlažu njegovu slavu i kako sve
ostaje prema Njegovu uređenju osim bijednih duša
grešnika; o svemu se govori primjerima. Kako u djelima treba
čuvati volju.
Sin
reče zaručnici: „Ja sam s Ocem i Duhom Svetim jedan
Bog. U providnosti moga božanstva je sve od početka i prije svih
vremena predviđeno i ustanovljeno. Sve, kako tjelesno tako i
duhovno, slijedi određeno povezivanje i red i sve stoji ili ide
prema onome što je uređeno i zna se unaprijed u mojem
znanju. To možeš vidjeti iz tri primjera. Prvo na životu koji
dolazi od žene, a ne muškarca; drugo, na stablima jer slatko
nosi sladak plod, a gorko svoj plod; treće, na zvijezdama jer
sunce, mjesec i sva nebeska tijela vrše svoje kretanje prema
onome što je unaprijed određeno u mojem božanstvu; tako
su razumne duše u mojem božanstvu unaprijed znane i prepoznate
što će postati; moje znanje unaprijed doduše za
njih nikako nije bilo i nije prepreka; jer dao sam im slobodno
kretanje volje, to jest slobodnu volju i moć birati što
im se sviđa. Kao što žena, a ne muškarac, rađa,
tako i dobra duša, Božja žena, mora, rađati uz Božju
pomoć jer je duša stvorena zato da napreduje u vrlinama i
plodno raste po sjemenu vrlina i dođe u ruke božanske ljubavi.
Duša pak koja se odmetne od svojeg podrijetla i svojeg
stvoritelja i ne donosi mu ploda djeluje protiv Božjeg uređenja
i zato je nedostojna Božje slatkoće. Drugo, nepromjenjivo Božje
uređenje se pokazuje na stablima; jer slatka stabla donosi što
je slatko, a koja su nasuprot tome gorka, donose što je gorko;
u datulji je oboje: slatkoća i gorka jezgra. Isto tako je od
vječnosti predodređeno da je tamo gdje je Duh Sveti
stanovnik sva svjetovna radost mrska, sva svjetovna slava mrska. U
takvu srcu je i snaga Božjeg Duha i njezina čvrstoća tako
velika da ga nikakva nestrpljivost ne može slomiti, nikakva
protivnost srušiti, nikakva sreća uzdići. Tako je i
od vječnosti predviđeno da je gdje je đavlov trn
izvana crven plod, ali iznutra punina nečistoće i bodlje. I
u đavlovoj radosti je trenutna i prividna slatkoća; ali
ispunjena je trnjem i nevoljama i što se više netko
zapliće u svijet, to se težim teretom odgovornosti tovari. Kao
što tako svako stablo donosi onakav plod kakvi su deblo i
korijen, tako će svaki čovjek biti suđen prema namjeri
svoga djelovanja. Treće, svi elementi ostaju u svojem redu i
pokretu kao što je predviđeno od vječnosti i kreću
se prema stvoriteljevoj volji. Tako i svako razumno biće treba
biti spremno kretati se prema stvoriteljevu uređenju. Čini
li suprotno, jasno je da zloporabi svoju slobodnu volju i dok se
nerazumna bića drže svojih granica, razuman se čovjek
odmeće i navlači si težak sud jer nije koristio razum. Zato
se čovječja volja mora čuvati jer đavlu ne činim
ništa više nepravde nego svojim anđelima jer kao
što Bog od svoje čiste zaručnice traži onu
neizrecivu slatkoću, tako đavao kod svoje zaručnice
traži trnje i bodlje. Ipak, đavao u nikome neće dobiti
premoć ako mu volja nije bila pokvarena.“
Šezdeset i osmo poglavlje
Majčine
riječi zaručnici o jednoj lisici. Kako lukavi đavao
slično lisici na različite i raznolike načine kušnji
vara ljude i trudi ih se osobito prevariti one koje vidi da napreduju
u dobru.
Majka
reče: „Postoji mala životinja zvana lisica; ona je
brižljiva i puna sve lukavštine da si priskrbi sve svoje
potrebe. Ponekad se postavlja kao da spava i kao da je mrtva da bi to
slobodnije mogla loviti i proždrijeti ptice koje se spuštaju
na nju što se neopreznije spuste. Lisica obraća pozornost
i na let ptica i one koje vidi da se od iznemoglosti spustile na
zemlju pod stablo otima i pojede; one pak koje svojim dvama krilima
odlete je posramljuju i ometaju njezin trud.
Ta
lisica je đavao koji stalno progoni Božje prijatelje i posebno
one koji nemaju žuč njegove zlobe i otrov njegove jalovosti.
Postavlja se kao da spava ili je mrtav; jer ponekad pušta
čovjeka teških kušnji da bi ga kad se najmanje ne
čuva to slobodnije prevario i zapleo. Ponekad daje da porok
izgleda kao vrlina i nasuprot tome vrlina kao porok da bi čovjeka
doveo u zabunu i ako mu oprezna pamet ne pomogne, propadne. To ćeš
shvatiti kroz primjer. Milosrđe je ponekad porok, naime kad vrši
da bi se svidjelo ljudima. Snažno izvršavanje pravednosti je
nepravednost ako slijedi iz pohlepe i nestrpljivosti. Poniznost je
oholost kad se vrši da se svrati pozornost na sebe i da se
bude primijećen od ljudi. Vrlina strpljivosti se može pokazati
bez da to zaista jest kad se ukoliko se može zbog pretrpljene
nepravde želi osvetiti, ali se podnosi jer se ne može naći
vrijeme prikladno za osvetu. Ponekad đavao pušta nevolje
i brige da se čovjek rastopi u preobilju tuge; ponekad đavao
u srce sipa strahove i brige da bi čovjek postao mlačan u
Božjoj službi ili da bi čovjek kad je najmanjem neoprezan propao
u veće. Tako je ovoga o kojem govorim prevarila lisica. Kad je u
starosti sve imao po želji i već je rekao da je sretan i želi
živjeti, bio je ščepan bez sakramenata i bez da je
položio račun za svoja djela i svoje vlasništvo jer je
kao mrav skupljao danju i noću, ali ne u Gospodinovu žitnicu,
ali kad je otvorio svoje spremište da uvede svoje zrnje, umro
je i drugima prepustio plod svojeg truda. Jer tko u vrijeme žetve ne
skuplja na plodan način, neće se radovati sjemenkama. Zato
su sretne Gospodinove ptice koje ne spavaju po drvećem
svjetovnih radosti već na drveću nebeske želje i kad ih
zahvati kušnja lisice, nepravednog đavla, vrlo brzo
odlete na oba krila, naime poniznosti u ispovijedi i nadi u nebesku
pomoć.“
Objašnjenje
Krist,
Sin Božji, reče: „Ovaj prior ima ulogu biskupa. Tko se
dakle želi popeti na stablo slatkog ploda i skinuti slatki plod, mora
biti lak i bez tereta, opasan i jak za skupljanje i mora imati čistu
posudu da u nju položi plodove. Tako se i ovaj od sad mora truditi
svoje tijelo krasiti vrlinama tako da mu bude dovoljno što je
nužno, a ne izobilno, da bježi od prilike neumjerenosti, da se
pokazuje kao čisto ogledalo i kao uzor za nesavršene
ljude. Inače će ga pogoditi strašan kraj, iznenadni
pad i udarac moje ruke.“ Tako se i dogodilo.
Šezdeset i deveto poglavlje
Kristove
riječi zaručnici kako su dobro ponašanje i dobra
djela svećenika predstavljena jasnim vodama, a zlo ponašanje
i zla djela odvratnim i mutnim vodama.
Sin
reče: „Iz tri se stvari može prosuditi da voda nekog
izvora nije dobra. Prvo, ako nema doličnu boju; drugo, ako je
prljava; treće, ako voda stalno stoji, nije u pokretu i prima
dolazeću prljavštinu bez da je izbacuje. Pod tom vodom
podrazumijevam ponašanje i srca svećenika koji kao i
izvori da bi se s njih pilo moraju biti slatki u milini ponašanja
i zatvoreni prema svoj prljavštini poroka. Zato je osobita
boja svećenika istinska poniznost tako da se u mislima i djelima
to više ponizuje što više na sebi prepoznaje
obveze da mora raditi za Boga. Oholost je boja đavla. I kao što
ruka gubavca kad iz izvora uzima vodu čini vodu odvratnom onima
koji je vide, tako oholost svećenika daje prepoznati da su
njegova djela zaprljana. Voda je prljava onda kad je svećenik
pohlepan i ne zadovoljava se nužnim; kako je sam sebi nekoristan i
nema mir, taj je tako i drugima primjerom pohlepe štetan.
Treće, voda je nečista ako prima prljavštinu, ali je
ne izbacuje; to se događa kad nema otjecanje i nedostaje joj
pokret. Tako je nečist svećenik koji voli požudu tijela u
srcu i na tijelu i istinskim kajanjem ne izbacuje sve nečisto
što mu se dogodi. Jer kao što je mrlja na tijelu
posvuda odvratna, ali najviše na licu, tako nečistoća
svima treba biti omražena, a osobito onima koji su pozvani nečem
slavnijem. Tako mojem djelu trebaju biti probrani oni svećenici
koji nemaju preopširno znanje, već poniznost i čistoću,
koji sami žive duhovno i druge odgajaju riječima i primjerom;
jer i gubava ruka je korisna za moje djelo ako je namjera dobra i ne
nedostaje duhovna ruka.“
Sedamdeseto poglavlje
Majčine
riječi u kojima pripovijeda muku njezina blagoslovljena Sina po
redu i o obličju i ljepoti njezina Sina.
Majka
reče: „Kad se približavala muka moga Sina, u strahu pred
mukom su u njegovim očima bile suze, znoj na njegovu tijelu;
ubrzo je bio uzet mojem pogledu i nisam ga vidjela sve dok nije bio
doveden na bičevanje. Ovdje su ga vukli po zemlji i udarali i
bacili tako okrutno da mu se glava protresla i zubi se razbili, a
udarac po vratu i obrazu je bio silan da je zvuk došao sve do
mojih ušiju. Potom je na krvnikovu zapovijed sam skinuo
odjeću, dobrovoljno zagrlio stup, čvrsto su ga vezali za
njega i cijelo tijelo su mu izbrazdali i rastrgali bodljikavim
bičevima čije su se bodlje zabijale i povlačile
natrag. Kod prvog udarca kao da sa dobila udarac u srce i izgubila
sam osjetila i kad sam se nakon nekog vremena probudila, vidjela sam
njegovo tijelo razderano; jer kad su ga bičevali, bio je po
cijelom tijelu razodjeven. Onda je jedan od njegovih neprijatelja
rekao prisutnim krvnicima: 'Želite li ovog čovjeka ubiti bez
presude i na sebe preuzeti krivnju njegove smrti?' Kod tih riječi
je razrezao veze. Nakon što je moj Sin bio odvezan, okrenuo se
prema svojoj odjeći, ali nisu mu dopustili da je stavi, već
dok su ga vukli dalje, prvo je stavio ruke u rukave. Odonda kad je
stajao kod stupa njegovi otisci stopala su bili puni krvi tako da sam
po krvavim tragovima mogla prepoznati sve korake koje je učinio
prilikom hodanja; krv koja mu je tekla s lica brisao je haljinom.
Nakon svoje presude je noseći križ izveden, ali mu je putem
drugi pridodan kao nositelj. Nakon što se došlo na
mjesto razapinjanja, gledaj, tamo su, gledaj, bili pripremljeni čekić
i četiri oštra čavla; na zapovijed je skinuo sa sebe
svoju odjeću, a svoju je golotinju pokrio malom lanenom krpom i
kao utješen se otišao dati vezati. Oblik križa je bio
takav da su se ruke križa dizale u visinu tako da su ramena moga Sina
došla na mjesto gdje su ruke križa spojene s uspravnom gredom
i križ glavi nigdje nije nudio oslonac. Ploče s natpisom su bile
pričvršćene na obje ruke križa koje su se dizale
iznad glave. Nakon što mu je zapovjeđeno, legao je svojim
leđima na križ i ispružio je prvo svoju desnu ruku; potom je
druga ruka, koja nije sezala do drugog krila, morala bila rastegnuta.
Na sličan su način su i noge bile rastegnute do rupa za
čavle, prekrižene su i tamo gdje su kosti najčvršće,
pričvršćene su s dva čavla na gredu križa kao
što se učinilo i s rukama. Kod prvog udarca čekića
sam došla izvan sebe i nakon što sam se opet probudila,
vidjela sam svog Sina razapetog i čula sam ljude kako su
međusobno jedan drugome govorili: 'Što je ovaj učinio,
krađu, pljačku, laž?' Neki su odgovarali da je lažljivac.
Potom mu je trnova kruna koja se sezala do polovice čela tako
jako pritisnuta na glavu da mu je krv potekla po cijelom licu i
napunila je oči, kosu i bradu tako da je sve skoro izgledalo kao
jedan tok krvi i nije me mogao vidjeti kako stojim kod križa ako
stiskanjem očnih kapaka nije istisnuo krv. Nakon što me
povjerio svojem učeniku, uzdignute glave usmjerene prema nebu je
glasom koji je prodirao iz dubine prsa i očima napunjenima
suzama povikao: 'Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?' Taj
povik nisam mogla zaboraviti sve do svojeg uznesenja na nebo, no
pustio ga je više iz sažaljenja sa mnom nego iz vlastite
patnje. Onda je na dijelove koje je krv još dopuštala
vidjeti došla mrtvačka boja i obrazi su potonuli do zubi.
Njegova gola rebra su se mogla prebrojati. Njegov se trbuh potisnuo
prema leđima nakon što su istekli sokovi, nos je bio
šiljast i tanak, i kad je srce bilo pred slomom, cijelo
njegovo tijelo je zadrhtalo; njegova brada se položila na prsa. Izvan
sebe sam pala na zemlju. Nakon su se čim je preminuo usta
otvorila, gledatelji su mogli vidjeti jezik, zube, krv u ustima;
napola zatvorene oči su bile okrenute prema dolje i već
mrtvo tijelo je visjelo prema dolje. Koljena su se savila na jednu
stranu, a noge oko čavala kao oko šarki na drugu stranu.
Za to vrijeme su neki ljudi koji su bili prisutni kao na porugu
govorili: 'O, Marijo, tvoj Sin je sad mrtav!' Drugi koji su imali
dublji osjećaj su govorili: 'O, ženo, muka tvoga sina je
završila u vječnoj slavi.' Kratko nakon toga otvoren mu
je bok, a nakon što je koplje izvučeno, krv na šiljku
je izgledala kao smeđa čime se moglo prepoznati kako je
srce probodeno. Taj je ubod probo i moje srce i čudo je da se i
ono samo nije slomilo. Kad su se preostali povukli, nisam se mogla
otići. Ali bila sam utješena što sam njegovo s
križa skinuto tijelo sad mogla dodirnuti i uzeti u svoje krilo,
ispitati njegove rane i obrisati krv. Moji su mu prsti zatvorili usta
i isto tako sam mu sklopila oči. Ukočene ruke ipak nisam
mogla saviti da ih položim na prsa, već sam ih mogla dovesti
samo do trbuha. Ni koljena se nisu mogla rastegnuti uspravno, već
su stajala uvis kao što su se ukočila na križu.“
Dalje reče Majka: „Mojeg Sina ne možeš vidjeti
kakav je u nebu; ali čuj kakav je na svijetu bio u tijelu. U
licu je bio tako lijep da ga nitko nije mogao pogledati u lice a da
ga njegov pogled ne bi utješno razveselio čak ako je u
srcu bio i ožalošćen. Pravedni su bili utješeni
duhovnom utjehom. Da, i zli za vrijeme kad su ga vidjeli bili
slobodno od žalosti svijeta zbog čega su tugujući njegovali
reći: 'Pođimo vidjeti Marijina sina da barem dokle smo tamo
budemo bez tuge.' U dvadesetoj godini svoje starosti bio je savršen
u muškoj veličini i snazi. Bio je velik kao ljudi srednje
veličine u ono vrijeme, nije bio popunjen, ali je io dobro
građen u mišićima imao je snažne kosti. Njegova
kosa, njegove obrve i brada bili su smeđi; njegova brada je bila
duga kao jedna šaka; njegovo čelo nije bilo ni izbočeno
ni utisnuto, već se uspravno uzdizalo; njegov nos je bio
skladan, ni malen ni velik; njegove su oči bile tako čiste
da su se i njegovi neprijatelji radovali vidjeti ga; njegove usnice
nisu bile debele i bile su svjetlo crvene; njegova brada se nije
isticala i nije bila preduga, već je bila ljupka u skladu;
njegovi obrazi su bili umjereno ispunjeni, njihova boja svjetla
bijela pomiješana sa svježom crvenom; njegovo držanje je bilo
uspravno i na cijelu njegovu tijelu nije bilo mrlje kao što su
posvjedočili oni koji su ga vidjeli potpuno razodjevena i koji
su ga nakon što je bio vezan za stup bičevali. Na njega
nikad nije došao crv, niti je u njegovoj kosi ikad bilo čvora
ili prljavštine.“
Sedamdeset i prvo poglavlje
Ljupka
pitanja koja Krist postavlja zaručnici i zaručničini
ponizni odgovori Kristu i kako Krist zaručnici postavlja tri
hvalevrijedna stanja na izbor, naime djevičanstvo, bračno i
udovičko stanje.
Sin
Božji reče zaručnici: „Odgovori mi na četiri
pitanja. Ako bi netko prijatelju dao plodan trs kojeg bi doduše
htio zadržati kod svoje kuće jer ga pogled na njega i njegov
miris raduju, što bi morao reći darivanome kad bi ovaj
tražio trs da ga posadi na drugo mjesto gdje bi mogao nositi bogatiji
plod?“ Zaručnica odgovori: „Ako je dao iz ljubavi i
želi dobro svojem prijatelju, sigurno bi dopustio prijatelju da čini
s trsom što želi tako što bi mu rekao: 'O, moj
prijatelju, iako bih trs rado imao u blizini, radujem se budući
da mi ne donosi mnogo ploda što ga ćeš ako možeš
premjestiti na plodnije mjesto.'“ Gospodin upita drugo: „Ako
roditelji mladiću daju svoju kćer djevicu i djevica da svoj
pristanak mladiću, ali mladić, pitan od svojih roditelja
želi li imati djevicu ili ne, ne da nikakav odgovor, bi li djevica
bila zaručena s njim ili ne?“ Ona odgovori: „Kako mi
se čini djevica nije zaručena jer muškarac nije
izrazio svoju volju.“ Gospodin reče treće: „Plemeniti
mladić je stajao među tri djevice i dao im je prijedlog da
će ona od njih koja ga svojim riječima zapali na najveću
ljubav primiti ono što on najžarkije voli. Na to reče
prva: 'Toliko jako volim ovog mladića da bih prije umrla nego se
okaljala drugim.' Druga reče: 'Radije bih trpjela sve muke prije
nego bih rekla jednu jedinu riječ protiv njegove volje ili na
njegovu uvredu.' Treća reče: 'Radije bih sebi željela sve
sramote i da trpim sve muke prije nego bih na njemu htjela vidjeti
najmanje preziranje ili njegovu sramotu.' Reci mi sad“, reče
Gospodin, „koja od tri djevice je najviše voljela
mladića i kojoj pripada prednost njegove ljubavi?“ Ona
odgovori: „Kako mi se čini, sve su jednako voljele jer su
sve bile jedno srce prema njemu i zato su sve bile jednako dostojne
imati njegovu ljubav.“ Gospodin reče četvrto: „Bio
jednom jedan prijatelj koji je drugoga pitao za savjet; 'Imam', reče,
'vrlo plodno pšenično zrno; posije li se u zemlju, iz
toga će biti veliki usjev. Ali sad sam vrlo gladan, što
ti se čini pogodnije, da sad pojedem zrno ili ga posijem u
zemlju?' Prijatelj odgovori: 'Ta se glad može utišati na druge
načine pa ti bolje koristi da se posije u zemlju.' Ne čini
li ti se isto tako, kćeri moja, da onaj koji je gladan mora to
podnositi, a nasuprot tome zrno koje će koristiti mnogima mora
biti posijano?“
Gospodin
dalje reče: „Ove četiri izreke se tiču tebe; jer
tvoja kćer je trs koji si mi obećala i poklonila. No sad
kad znam prikladnije mjesto za nju, želim je presaditi gdje mi se
sviđa. Ne trebaš se brinuti zbog toga jer si se složila s
presađivanjem.“ Gospodin reče još dalje: „Ti
si mi dala svoju kćer, ali još ti nisam pokazao što
mi je prijatnije, njezino ustrajanje u djevičanstvu ili njezina
udaja niti je li mi se tvoja svidjela ili nije. Budući da sam
sad pokazao ono što je sigurno, ono što se dogodilo u
nesigurnosti se može popraviti i promijeniti.“ Dalje reče
Gospodin: „Djevičanstvo je dobro i najviše jer čini
sličnim anđelima ukoliko se čuva razumno i časno.
No ako je jedno bez drugoga, naime djevičanstvo tijela bez
djevičanstva srca, to je loše izgrađeno
djevičanstvo. Jedna ponizna i pobožna udana mi je prijatnija od
ohole i besramne djevice. Udana koja živi povučeno i prema
svojem stanju u strahu Gospodnjem može biti iste zasluge kao čista
i ponizna djevica. Ako je nešto veliko biti u vatri čuvanja
i ne gorjeti, onda je jednako tako veliko biti izvan vatre nekog reda
i radije htjeti biti u vatri i gorjeti većom vatrenosti nego
onaj u vatri. Gledaj, pokazat ću ti trostruki primjer. Bile su
tri žene: Suzana, Judita i Tekla. Prva je bila supruga, druga
udovica, treća djevica. One nisu imale jednak život i nisu imale
jednaku namjeru; no ipak su prema zasluzi svoga ponašanja
međusobno jednake. Suzana je naposljetku kad su je starješine
kušale i lažno optužile radije iz božanske ljubavi radije
htjela umrijeti nego se dati okaljati protiv svoje dužnosti i budući
da me se kao posvuda prisutnog bojala, zaslužila je da bude spašena
i nakon spasenja slavljena. Kad je Judita vidjela moje omalovažavanje
i sramotu svoga naroda, bila je toliko ožalošćena da se
iz božanske ljubavi nije samo izložila sramoti i šteti, već
je bila i spremna za mene trpjeti muku. Tekla pak koja je bila
djevica je radije htjela podnijeti gorku muku nego reći samo
jednu riječ protiv mene. Ove tri se iako nisu vodile isti način
života slažu u zasluzi. Supruga, djevica ili udovica, sve će mi
se moći jednako svidjeti ako im sva želja stoji prema meni i
život im je dobar.“
Osim
toga Gospodin još reče: „Bilo da tvoja kćer
ostane u djevičanstvu ili se uda, jednako mi je prijatno ako se
učini prema mojoj volji. Jer što bi joj koristilo ako bi
možga bila zatvorena tijelom, ali vani svojim duhom? Ili što
je slavnije, živjeti samome sebi ili koristiti drugima? Ja koji sve
znam i predviđam ne činim ništa bez razloga; zato do
određenog mjesta neće doći prvim plodom ako djeluje iz
straha, niti drugim ako živi u mlitavosti, već će doći
u sredinu prema mjeri topline u ljubavi i plodu čestitosti. Onaj
pak koji će je dobiti mora imati tri stvari: kuću, odjeću
i hranu da bi je primio.“
Objašnjenje
Sin
reče: „Čudiš se što ova djevica nije
dospjela do udaje kako si se nadala. Odgovorit ću ti pomoću
usporedbe. Jedan od plemića je odlučio dati svoju kćer
siromašnu muškarcu za brak. Kad je ovaj siromah trebao
doći na vjenčanje s djevicom, prekoračio je zakone
grada i zato su ga građani sramotno prognali i nije primio
djevicu koju je želio. Tako sam i ja učinio s gospodarom ove
zemlje; obećao sam mu učiniti velike stvari, ali previše
je pristajao uz moje neprijatelje i zato nije dospio do onoga što
sam mu obećao. Mogla bi pitati nisam li unaprijed pogledao
buduće? Naravno da jesam kao što se može čitati o
Mojsiju i njegovu narodu; otkrio sam mnogo i otkrivam mnogo da bi se
ljudi mogli pripremiti za dobro i znati što treba činiti
i strpljivo čekati. No ipak trebaš znati da je jedan jao
prošao, ali da će drugi doći nad nezahvalne ove
zemlje. Onda će doći moj blagoslov nad ponizne koji će
moliti za moje milosrđe. Znaj i da kao što bi ovoj
djevici bilo korisnije kad bi slijedila moj i savjet mudrih.“
Vjeruje se da je ova djevica bila Cecilija, kćer svete Brigite.
Što se tiče nje, pogledaj životopis svete Brigite.
Sedamdeset i drugo poglavlje
Kristove
riječi zaručnici o dvije sestre i uskrišenom Lazaru.
I kako su zaručnica i njezina kćer predstavljene sestrama,
duša bratom Lazarom, Židovi zavidne ljude i kako je njima Bog
učinio veću milost nego Lazarovim sestrama. Kako se oni
koji znaju mnogo govoriti, ali malo raditi ljute na one koji rade
dobro.
Sin
reče zaručnici: „Bile su dvije sestre, Marta i
Marija. One su imale brata Lazara kojeg sam probudio iz smrti; nakon
svog uskrišenja mi je služio još revnije nego prije;
isto su činile i sestre, iako su i prije bratova uskrišenja
bile prijateljske i neumorne služiti mi. No poslije su bile još
neumornije i pobožnije. Slično sam učinio s vama na duhovan
način; je probudio sam vašeg brata, to jest vašu
dušu koja se kroz četiri dana otuđila od mene mrtva
i smrdeći kroz prekoračenje mojih zapovijedi i zlu pohlepu
i radost u grijehu. Bila su četiri razloga koja su me pokrenula
na Lazarovo uskrišenje. Prvo zato jer sve dok je živio mi je
bio prijatelj; drugo, ljubav njegovih sestara; treće, jer je
Marijina poniznost kad mi je prala noge stekla takvu zaslugu da kao
što se pred mojim i licem gostiju ponizila, tako se pred licem
mnogih trebala obradovati i biti čašćena; četvrto,
da bi se otkrila slava moga čovještva. Ovew četiri
stvari međutim nisu bile kod vas jer više volite svijet
nego Lazar i njegove sestre. Zato je moje milosrđe prema vama,
koje nikakvim zaslugama niste zaslužile moje sažaljenje, veće
nego prema onim sestrama i to toliko veće kao što je
duhovna smrt opasnija od tjelesne i uskrsnuće duše
slavnije od tjelesnog. Budući da je moje milosrđe preteklo
vaša djela, primite me kao ona sestra najžarkijom ljubavlju u
kuću svoje naravi tako da ništa ne volite kao mene i sve
svoje uzdanje položite u mene, ponizite se s Marijom i dnevno
oplakujete svoje grijehe. Nikad se ne sramite živjeti ponizno među
oholima i umjereno među neumjerenima i pokazujte izvana kako me
jako volite iznutra. Trebate biti jedna duša i jedno srce kao
one sestre, jake u preziranju svijeta i hrabre u Božjoj hvali. I kad
budete tako učinile, onda ću ja, budući da sam
uskrisio vašeg brata, to jest dušu, istu braniti da je
Židovi ne bi ubili. Jer što bi Lazaru bilo koristilo biti
uskrišen od sadašnje smrti kad zbog časnijeg
ponašanja u sadašnjem životu ne bi bio slavnije
uskrsnuo na drugi i trajni život? Tko su Židovi koji žele ubiti
Lazara drugi doli oni koji su nezadovoljni time da živite bolje, koji
govore velike stvari, a naučili su malo raditi, koji teže za
ljudskom naklonošću i preziru svoje prethodnike to većim
prezirom što manje si pripuštaju spoznati istinu i ono
što je više? Mnogo je takvih koji govore o vrlinama,
ali ih ne znaju čuvati kreposnim ponašanjem. Zato su
njihove duše u opasnosti jer ima mnogo riječi, ali djela
ne dolaze na vidjelo. Je su li moji propovjednici možda tako
postupali? Nikako. Nisu opominjali grešnike uzvišenim,
već malobrojnim i ljubaznim riječima tako što su
bili spremni predati svoje duše za njihove duše. Jer
žar učitelja je bolje podučavala duh slušatelja od
riječi. No sad mnogi o meni govore teško shvatljive i
visoke stvari, ali ne slijedi plod jer samo puhanje ne zapaljuje drvo
ako ne sudjeluje iskrica. Od tih ću vas Židova čuvati i
zaštititi da po njihovim riječima i djelima ne bi otpale
od mene; ali neću vas braniti tako da ništa ne patite,
već tako da ne podlegnete u nestrpljivosti. Zato se držite svoje
odlučnosti i ja ću svojom ljubavlju zapaliti vašu
volju.“
Sedamdeset i treće poglavlje
Djevičine
riječi zaručnici neka se ne brine o jednom ratniku za kojeg
se reklo da je mrtav i koji joj je pokazan kako moli za
pomoć.
Za
jednog ratnika koji je još živio se reklo da je mrtav. On je
zaručnici u jednoj duhovnoj viziji pokazan kao mrtav i kako moli
pomoć. Nakon što je zaručnica bila ožalošćena
njegovom smrću, Majka Milosrđa joj reče: „Moja
kćeri, je li ovaj čovjek mrtav ili nije, saznat ćeš
u svoje vrijeme, sad želimo djelovati da bi on bolje živio.“
Sedamdeset i četvrto poglavlje
Kristove
riječi zaručnici i riječi Ivana Krstitelja Kristu u
kojima ga hvali i pred njegovim licem moli za kršćane,
posebno za jednog ratnika. Na njegove molitve je ratnik svojim
vlastitim i rukama slavne Djevice i Petra i Pavla opremljen i
počašćen duhovnim oružjem, to jest vrlinama. Što
je predstavljeno svakim tjelesnim oružjem i o dobroj
molitve.
Sin
Božji je razgovarao sa zaručnicom i reče: „Danas si
napisala da je bolje sam preduhitriti nego biti preduhitren. Tako sam
ja tebe preduhitrio slatkoćom svoje milosti da đavao ne bi
ovladao tvojom dušom.“ Odmah se pojavi Ivan Krstitelj i
reče: „Blagoslovljen Ti, Bože, koji si prije svih stvari,
kraj kojeg nikad nije bio neki drugi bog i umjesto kojeg drugog niti
nema niti će biti; jer Ti jesi i bio si vječno Jedan Bog.
Ti si od proroka obećana istina kojoj sam dok se još
nisam rodio radosno poskakivao i koju upoznao potpunije nakon što
sam pokazao na nju. Ti si naša radost i naša slava. Ti
si naše veselje i naša naslada. Jer gledate Tebe nas
ispunja neizrecivom milinom koju nije prepoznao nitko osim onoga koji
ju je kušao. Ti sam si i naša ljubav. I nije čudo
da Te volimo jer budući da si sam ljubav, ne samo da voliš
one koji Te vole, nego budući da si stvoritelj svih stvari,
iskazuješ svoju ljubav i onima koji Te preziru priznati. No
sad, moj Gospodine, budući da smo po Tebi i u Tebi bogati,
molimo Te da od tog našem duhovnog bogatstva daš onima
koji nemaju bogatstvo tako da kao što se mi u Tebi radujemo ne
zbog svojim zaslugama i ovi postanu dionici naših dobara.“
Krist odgovori: „Zaista, ti si najviši ud nakon i kraj
glave; ipak, vrat je još bliži i izvrsniji. Ako sam ja glava
svih, onda je moja Majka vrat, onda dolaze anđeli, a ti i moji
apostoli ste kao kralješci kralježnice jer ne samo da me
volite, već me častite i tako što pomažete onima
koji me vole. Zato čvrsto stoji ono što sam rekao: Djela
koja sam ja činio i vi ćete činiti i vaša volja
je moja volja. Jer kao što se tjelesna glava ne pomiče
bez udova, tako se i u vašoj duhovnoj vezi i sjedinjenju ne
događa da se jedno želi, a drugo može, već se može sve što
svaki od vas želi, zato će se dogoditi ono što želiš.“
Nakon tih riječi je Ivan doveo jednog ratnika koji kao da je bio
polumrtav i reče: „Gledaj, Gospodine! Gledaj, ovaj koji
ovdje stoji Ti je posvetio svoju ratničku službu. On se trudi
boriti, ali ne može pobijediti jer je nenaoružan i slab. Ja pak sam
dvostruko zadužen pomoći mu, dijelom zbog zasluga njegovih
roditelja, dijelom zbog ljubavi prema mojoj časti koja ga
ispunja. Poradi samoga sebe daj mu odjeću za ratničku
službu da ne bi bila otkrivena sramota njegove razgoljenosti.“
Gospodin odgovori: „Daj mu što želiš i odjeni ga
kako ti se sviđa.“ Na to Ivan reče: „Dođi,
moj sine, i primi od mene prvo odijelo svoje ratničke službe;
nakon što ga uzmeš, lako ćeš primiti i moći
nositi ostalu ratničku odjeću. Ratniku odgovara da na
tijelu prvo ima ono što je meko i blago, naime dvostruki
plašt. Njega ću ti staviti jer se Bogu tako sviđa.
Jer kao što je tjelesni plašt mekan i blag, tako je i
duhovan sladak u djelovanju, naime da drži Boga dragog tvojoj duši
i ljupkog tvojim sklonostima. Slatkoća dolazi iz dvije stvari,
naime iz razmatranja Božjih dobročinstava i iz sjećanja na
počinjene grijehe. To dvoje sam imao dok sam još bio
dječak. Jer razmatrao sam kojom me milošću Bog
preduhitrio dok se još nisam rodio, kojim me blagoslovom
blagoslovio nakon mog rođenja. Pri tom razmatranju sam uzdisao
nad tim kako bih svojem mogao dostojno uzvratiti. Razmatrao sam i
nepostojanost svijeta i žurno sam pošao u pustinju gdje mi je
moj Gospodin Isus bio tako sladak da mi je bilo gnusno i mrsko
željeti sve radosti svijeta kad sam na to mislio. Zato dođi
ratniče i odjeni se ovim dvostrukim plaštem; preostalo će
ti se dati u svoje vrijeme.“ Na to se pojavio blaženi apostol
Petar i reče: „Ivan ti je dao dvostruko odijelo, a ja koji
sam teško pao, ali muževno ponovno ustao, pribavit ću ti
pancir, to jest božansku ljubav. Ova ljubav kao pancir koji se
sastoji od mnogo željeznih prstena štiti od neprijateljevih
projektila i čini čovjeka ravnodušnijim u podnošenju
prodirućih zala. Čini ga okretnijim za Božju čast i
revnijim za božanski posao, nepobjedivim u protivnostima, strpljivim
u nadi, postojanim u onome što poduzme. Taj pancir mora
svijetliti kao zlato i biti snažan kao kremen i željezo; jer svaki
čovjek koji ima ljubav mora u strpljivosti protiv protivnosti
biti rastezljiv kao zlato; treba svijetliti mudrošću i
pameću da ne bi prihvatio herezu umjesto neokrnjene vjere i
dvojbeno smatrao sigurnim. Pancir također mora biti jak kao
željezo da kao što željezo pokorava sve tako i ovaj čovjek
koji se trudi u ljubavi treba nastojati poniziti one koji se opiru
vjeri i dobrim običajima. Ne treba odstupati od prigovora; ne
smije pokleknuti zbog prijateljstva; ne smije postati mlitav i radi
vremenite koristi niti se zaklanjati radi tjelesnog mira. Neka se ne
boji smrti jer nitko ne može uzeti tijelo ako Bog ne dozvoli. Ako se
pancir i sastoji od mnogo prstena, oklop ljubavi prvenstveno drže dva
prstena. Prvi prsten ljubavi je spoznaja Boga i često
razmatranje božanskih dobročinstava i zapovijedi da bi čovjek
znao što treba dati Bogu, što bližnjem, a što
svijetu. Drugi prsten je zauzdavanje vlastite volje radi Boga; jer
svaki koji savršeno i iskreno voli Boga ne zadržava ništa
od svoje volje što je protiv Boga. Gledaj, sine, ovaj pancir
ti daje Bog, a ja sam ti ga zaslužio tako što sam ti priskočio
po Božjoj milosti.“ Na to se ukazao sveti Pavao i reče:
„O, moj sine, vrhovni pastir ovaca Petar ti je dao pancir, a ja
ću ti iz Božje ljubavi dati oklop koji je ljubav prema
bližnjemu, to jest spremnost pod sudjelovanjem Božje milosti rado
umrijeti za spas bližnjeg. Kao što su na oklopu mnoge ploče
zajedno spojene i povezane čavlima, tako se u ljubavi prema
bližnjem okupljaju mnoge vrline. Svaki koji voli svojeg bližnjeg je
dužan prvo osjećati bol zbog toga što svi koji su
otkupljeni krvi Isusa Krista Bogu ne uzvraćaju za ljubav, drugo,
što sveta Crkva, Božja zaručnica, ne ustraje u svojem
hvalevrijednom redu, treće što je vrlo malo onih koji se
u gorkoj žalosti i ljubavi sjećaju Božje muke; četvrto,
dužan je paziti se njegovog bližnjeg ne pokvari zlim primjerom, peto,
da se svojem bližnjem radosno da svoje dobro i moli Boga za njega, da
napreduje u svakom dobru i da postane savršen. Čavli koji
povezuju ploče su Božje riječi. Kad čovjek ispunjen
prema ovim riječima vidi svojeg bližnjeg u nevolji, treba ga
tješiti ljubaznim riječima, treba braniti onoga koji je
napadnut protiv prava, posjetiti bolesne, otkupljivati zarobljene, ne
se sramiti siromašnih, uvijek voljeti istinu, ništa ne
postaviti iznad ljubavi prema Bogu, ne se udaljiti od pravednosti.
Ovim sam oklopom bio obučen ja koji sam bio slab sa slabima,
nisam se sramio licem kraljeva i vladara reći istinu i bio sam
spreman umrijeti za spas bližnjeg.“
Potom
se pojavila Majka i reče ratniku: „Moj sine, što ti
još nedostaje?“ On reče: „Moja glava nema
kacigu.“ Na to Majka Milosrđa reče anđelu čuvaru
njegove duše: „Kako je tvoja zaštita koristila
njegovoj duši i što imaš za predložiti našem
Gospodinu?“ Anđeo odgovori: „Imam nešto iako
je malo. Ponekad je udjeljivao milostinju i iz ljubavi prema Bogu
čitao poneke molitve, ponekad se odricao i vlastite volje radi
Božje volje; iskreno je molio Boga da mu svijet postane preziran i da
mu Bog bude vrjedniji od svega.“ Majka odgovori: „Dobro
je što to možeš donijeti za njega i učinit ćemo
kao što čini dobar zlatar koji kad želi izvesti veliko
djelo iz zlata, ali je u nuždi i nedostaje mu zlata pomoć traži
kod bogata prijatelja. Svi koji imaju zlatu mu pomažu da bi se
njegovo djelo dovršilo. No tko će nekome tko radi djelo
od gline dati od svojeg zlata budući da glina nije vrijedna da
se pomiješa sa zlatom? Svi sveti koji su bogati zlatom će
ti sa mnom zavrijediti kacigu koju ćeš imati. Ta kaciga
je volja svidjeti se samo Bogu; jer kao što kaciga štiti
glavu od projektila i udaraca, tako i dobra, samo na Boga usmjerena
volja štiti dušu. Tu su kacigu imali dobri Juraj i
Mauricije i mnogi drugi, čak i razbojnik koji je visio na križu;
bez nje nitko neće postaviti dobre temelje niti dospjeti do
krune. Na toj kacigi moraju biti dva otvora ispred očiju kroz
koje se može paziti onoga što se približava. Oni su pamet u
onome što se mora napraviti i oprez u onome što se mora
izostaviti jer je bez pameti i promišljaja mnogo toga što
se na početku činilo dobrim na kraju loše.“
Dalje majka reče ratniku: „Što ti još
nedostaje, moj sine?“ On odgovori: „Moja ruke su još
gole i nemaju obranu.“ Majka mu odvrati: „Pomoći ću
ti da ti ruke ne ostanu gole. Kao što postoje dvije ruke od
mesa, tako postoje i dvije duhovne ruke. Desna ruka kojom se treba
držati mač predstavlja djelo pravednosti na kojem treba biti pet
vrlina kao pet prstiju. Prva je da svaki pravednik treba biti
pravedan sam za sebe tako da se čuva da u govoru, činjenju
ili primjeru ne nastupi ništa što bi moglo uvrijediti
bližnjega da ne bi neurednim vlastitim ponašanjem uništio
ono što iz pravednosti na drugima kori ili ih podučava;
druga je ne vršiti pravednost ili djela pravednosti iz
naklonosti prema ljudima ili ljubavi prema svijetu, već iz
ljubavi prema vlastitu Bogu; treća je nikoga se ne bojati protiv
pravednosti niti nešto prešutjeti zbog prijateljstva i
ne se dati odvratiti od pravednosti za siromašne i bogate, za
prijatelja ili neprijatelja; četvrta je htjeti rado umrijeti za
pravednost; peta je ne samo činiti pravednost, već je i
mudro voljeti tako da u sudu budu i milosrđe i pravednost i da
se drukčije kazni koji griješi manje, a drukčije
koji griješi teže, drukčije koji iz neznanja, a drukčije
koji namjerno ili iz zlobe. Tko ima ovih pet prstiju, treba se čuvati
da ne oštri mač u nestrpljivosti niti da ga svjetovna
radost ne otupi ili ga neopreznost slomi ili ga zbog nepromišljenosti
ne ispusti iz ruke ili ga nepostojanost duše učini
crnim.
Lijeva ruka
je božanska molitva koja također treba imati pet prstiju. Prvi
je čvrsto vjerovati u članke vjere o božanstvu i čovještvu
i zaista u sve što priznaje sveta Crkva, Kristova zaručnica;
drugi je ne htjeti svjesno griješiti protiv Boga i sve
počinjene grijehe htjeti popraviti kajanjem i zadovoljštinom;
treći je Boga moliti da se tjelesna ljubav pretvori u duhovnu
ljubav; četvrti ničemu drugome u svijetu ne htjeti živjeti
nego da se časti Boga i smanjuju grijesi; peti je ne se drsko
uzdati u sebe, već se uvijek bojati Boga i očekivati smrt
svakog sata. Gledaj, moj sine, to su dvije ruke koje moraš
imati: desna kojom treba zamahnuti mačem pravednosti protiv
njezinih napadača, a lijeva ruka molitve kojom se od Boga treba
moliti pomoć tako da se nikad ne uzdaš u svoju pravednost
niti ponosno uzdigneš protiv svoga Boga.“
Opet
se pojavila blažena Marija i reče ratniku: „Što ti
još nedostaje, moj sine?“On odgovori: „Nožni
oklop.“ A ona reče: „Čuj ti, jednom ratnik
svijeta, ali sad moj, sve što je na nebu i zemlji, stvorio je
Bog. Među svim što je niže je najvrjedniji i najljepši
stvor duša čije misli upravlja dobra volja. Jer kao što
iz jednog stabla izlaze mnogi izdanci, tako iz duhovne vježbe i
djelatnosti duše proizlazi sva savršenost. Da bi se
postigao duhovni nožni oklop, uz Božju pomoć dobra volja mora
napraviti početak. Ona mora sadržavati dvostruko razmatranje kao
dvije noge na zlatnim temeljima. Prva noga savršene duše
je razmatranje te vrste da ne želi griješiti protiv Boga čak
ako nakon toga i ne bi slijedila kazna; druga noga je vršenje
dobrih djela zbog velike strpljivosti i Božje ljubavi čak i kad
bi se znalo da će se biti proklet. Koljena duše su radost
i snaga dobre volje. Kao što se kod korištenja nogu
koljena savijaju, tako se volja duše u skladu s razumom mora
savijati i svladavati prema Božjoj volji jer pisano je da su tijelo i
duh suprotstavljeni. Zato Pavao govori: 'Ne činim dobro koje bih
htio' kao da želi reći: 'Prema duši želim svakakvo dobro,
ali ne mogu to zbog slabosti tijela, a ako ponekad i mogu činiti,
opet ne mogu radosno.' Kako onda? Je li apostol zato izgubio plaću
jer je htio, ali nije mogao ili jer je doduše činio
dobro, ali ne radosno? Nikako, već će mu se kruna štoviše
dvostruko umnožiti; prvo, od vanjskog čovjeka jer zbog otpora
tijela protiv dobra bilo je mučno raditi; drugo, od unutarnjeg
čovjeka jer nije uvijek imao duhovnu utjehu. Mnogi se svjetovni
ljudi trude na vremenit način, ali zbog toga neće biti
okrunjeni jer rade na poticaj tijela; jer kad bi taj rad bio Božja
zapovijed, pri poslu ne bi pokazivali tako vruću revnost. Ove
dvije noge duše dakle, naime ne htjeti griješiti protiv
Boga i htjeti vršiti dobra djela čak i ako slijedi
prokletstvo, moraju biti naoružane dvostrukim oklopom, naime pametnim
mudrim korištenjem vremenitog i mudrom čežnjom i
nastojanjem za nebeskim. Mudro korištenje vremenitih stvari se
sastoji u tome da se dobra ima za vlastito umjereno uzdržavanje, a ne
u izobilju. Mudra čežnja za nebeskim postoji ona kad se nebesko
želi zaslužiti dobrim djelima i radom jer budući da se čovjek
nezahvalnošću i nemarnošću odvratio od Boga,
mora se vratiti naprezanjem i poniznošću. Budući da
ti, moj sine, to nisi imao, molimo onda svete mučenike i
ispovjednike koji tog bogatstva imaju u izobilju da ti
pomognu.“
Odmah
su se pojavili sveti i rekoše: „O, blažena Gospođo,
ti si u sebi nosila Gospodina i ti si gospodarica sviju; postoji li
nešto što ne možeš? Jer ono što želiš,
dogodi se. Tvoja volja je uvijek naša volja. Ti si s pravom
majka ljubavi jer svakome dolaziš s ljubavlju.“
Opet
se pojavila Majka i reče ratniku: „Moj sine, još
nam nedostaje štit. Štitu pripadaju dvije stvari, naime
hrabrost i znak gospodara za kojeg se boriš. Duhovni štit
predstavlja razmatranja gorke Božje patnje. On mora biti na lijevoj
ruci blizu srca tako da kad se god duša osjeća radost u
tjelesnom uživanju razmatraju Kristove rane. Sve dok preziranje i
protivnosti svijeta uznemiruje i rastužuje dušu, treba se
sjetiti Kristova siromaštva i poniženja. A sve dok čast i
dug život tijela žele zadovoljiti, treba se sjetiti Kristove gorke
smrti i patnje. Takav štit mora imati snagu postojanosti u
dobru i širinu ljubavi. Znak štita mora se sastojati od
dvije boje jer se ništa ne vidi jasnije i dalje od onoga što
je sastavljeno od dvije blistave boje. Dvije boje kojima je ukrašen
štit razmatranja božanske patnje su suzdržljivost od neurednih
sklonosti i čistoća i svladavanje tjelesnih pokreta. Ovo
dvoje osvjetljava nebo i anđeli koji to vide raduju se, kliču
i govore: 'Gledajte znak čistoće i naše družine;
dužni smo pomoći tom ratniku.' Đavoli pak koji vide ratnika
ukrašena tim znakom štita će vikati: 'Što
da činimo, drugovi? Ovaj ratnik je strašan u sukobu i
divnog oružja. Na svojoj strani ima oružja vrlina, iza sebe vojne
logore anđela. S lijeva ima vrlo porezna čuvara, naime
Boga, naokolo je pun očiju kojima vidi našu zlobu. Možemo
ga doduše napasti, ali na našu sramotu jer ga ne možemo
nadvladati.' O, kako li je sretan takav ratnik kojeg anđeli
časte i u strahu od kojeg đavoli drhte. No budući da
ti, moj sine, još nisi primio taj štit, molimo svete
anđele koji sjaje duhovnom čistoćom da ti
pomognu.“
Dalje
reče Majka: „Sine, još nam nedostaje mač.
Jednom maču pripadaju dvije stvari: prvo, treba imat dvije
oštrice; drugo, mora biti dobro naoštren. Duhovni mač
je uzdanje u Boga u borbi za pravednost. To uzdanje mora imat dvije
oštrice, naime ispravnu pravednost u sreći kao na desnoj
strani i zahvalu u nesreći kao na lijevoj strani. Takav je mač
imao pobožni Job koji je u sreći prinosio žrtve za svoju djecu,
koji je bio otac siromašnih i čija su vrata bila otvorena
putnicima, koji nije hodao u ispraznosti i nije želio ništa
strano, već se bojao Boga kao onaj tko sjedi na valovima mora. I
u nesreći je prinosio zahvalu kad je nakon gubitka svoje djece i
dobara prezren od svoje žene i mučen najgorim čirevima
strpljivo izdržao i rekao: 'Gospodin je dao, Gospodin je uzeo,
hvaljen bio.' Taj mač mora biti i dobro naoštren da bi
kao i Mojsije i David satro one koji napadaju pravednost i da bi imao
revnost zakona kao Pinhas da bi ustrajno govorio kao Ilija i Ivan. O,
kako li je mač mnogih danas preko mjere tup, oni kad govore
riječima ne miču prst jer traže prijateljstvo ljudi, ali ne
osvrću se na Božju slavu! Budući da nisi imao takav mač,
molimo patrijarhe i proroke koji su imali takvo uzdanje i sigurno će
nam biti dan.“
Opet
se pojavila Majka i reče ratniku: „Moj sine, još
trebaš pokrivalo za oružje koje ga štiti od hrđe i
prljanja kiše. To pokrivalo je ljubav da se umre za Boga i
čak, ukoliko je moguće i ne vrijeđa Boga, da se odvoji
od Boga radi spasa braće. Ta ljubav pokriva sve grijehe, čuva
sve vrline, blaži Božji gnjev, čini sve mogućim, straši
zle duhove, radost je anđela. To pokrivalo iznutra mora biti
bijelo, a izvana sjajno kao zlato. Jer gdje je revnost božanske
ljubavi, tamo se ne zanemaruje ni jedna ni druga čistoća.
Apostoli su ove ljubavi imali u izobilju i zato ih se mora dozvati da
pomognu.“
Ponovno
se pojavila Majka i reče: „Moj sine, trebaš još
konja i sedlo. Pod konjem se na duhovan način podrazumijeva
krštenje. Jer kao što konj odvodi čovjeka putem
koji želi prevaliti i kao što ima četiri noge, tako
krštenje koje se podrazumijeva pod konjem vodi čovjeka
pred Božje lice i ima četiri duhovna djelovanja. Prvo se sastoji
u tome da se kršteni oslobađaju zlih duhova i obvezuju
Božjim zapovijedima i službi; drugo je da se čiste od istočnog
grijeha; treće je da postaju Božja djeca i subaštinici;
četvrto je da im se otvara nebo. Ali jao, mnogi su koji kad dođu
u godine razuma konju krštenja, stave uzde i vode ga krivim
putem. Put krštenja je ispravan i ispravno ga se slijedi ako
se čovjek prije godina razuma podučava i očuva u
dobrim običajima i kad nakon što dođe u godine
razuma i revno o tome razmišlja što se obećalo na
krštenju, također sačuva nedirnutima vjeru i Božju
ljubav. S pravog puta se skreće i stavlja se uzda onda kad se
tijelu u svijetu daje prednost pred Bogom. Sedlo konja, to jest
krštenje je djelovanje gorke muke i smrti Isusa Krista kojima
je krštenje dobilo svoju snagu. Voda krštenja je samo
jedan element; nakon što je prolivena Božja krv je elementu
vode pridodana Božja riječ i snaga prolivene Božje krvi i tako
je voda krštenja po Božjoj riječi postala pomirenje Boga
s ljudima, vrata milosrđa, istjerivanje zlih duhova, put u nebo,
oproštenje grijeha. Tko se dakle želi hvaliti snagom krštenja,
neka prvo promisli gorčinu ustanovljenja djelovanja krštenja
tako da kad se čovječje srce napuhne protiv Boga, čovjek
misli na to kako je gorko otkupljen, kako je često prekršio
krsno obećanje i što je zaslužio za tako povratke u
grijeh. Da bi čovjek dalje mogao čvrsto sjediti u sedlu
djelovanja krštenja, potrebna su dva stremena, to jest
dvostruko razmatranje u molitvi. Prvo dakle treba moliti: 'O,
svemogući Bože, blagoslovljen Ti jer si me stvorio i otkupio i
dok sam bio dostojan prokletstva, podnosio si me u mojim grijesima i
priveo na pokoru. Uviđam, Gospodine, pred Tvojim veličanstvom
da sam sva dobra koja su mi dana za spasenje rasipao na nekoristan i
pokvaren način, naime vrijeme za svoju pokoru u ispraznostima,
tijelo u izobilju, milost krštenja u oholosti. I sve sam više
volio od Tebe, mog stvoritelja, otkupitelja, hranitelja i zaštitnika
i zato te molim za Tvoje milosrđe jer sam sam po sebi bijedan i
jer nisam priznao Tvoju blagu strpljivost prema meni. Nisam se bojao
Tvoje strašne pravednosti. Nisam se osvrtao kako da Ti
uzvratim za Tvoje nebrojeno dobro, već sam Te štoviše
dan za danom svojom zlobom izazivao na gnjev; zato nemam ništa
drugo osim jedne riječi za Tebe, naime: Smiluj mi se, Bože, po
svojem velikom milosrđu!'
Druga
molitva treba glasiti: 'O, svemogući Bože, znam da sve imam od
Tebe, da ništa nije od mene i da ništa ne mogu osim
onoga što sam sam učinio po svojem grijehu. Zato ponizno
molim Tvoju ljubav da ne postupaš sa mnom prema mojem grijehu,
već prema svojem velikom milosrđu. Pošalji mi i
svoga Duha Svetoga da rasvijetli moje srce i učvrsti me na putu
Tvojih zapovijedi da bih ustrajao u onome što sam prepoznao
pomoću Tvojeg nadahnuća i da se nikakvim kušnjama ne
odvojim od Tebe.'
Moj
sine, budući da to još nemaš, molimo one koji su
gorkije učvrstili Božju muku u svojem srcu da ti dodijele od
svoje ljubavi.“ Nakon ovoga je došla pojava kao konj
opremljen zlatnim ukrasima. I Majka reče: „Ovi konjevi
ukrasi predstavljaju darove Duha Svetoga koji se daruju kod krštenja.
Jer u krštenju se, bilo da ga je obavio dobar ili loš
sluga, otpušta istočni grijeh, umnožava se milost,
oprašta se svaki grijeh. Daje se Duh Sveti kao jamstvo, anđeli
za zaštitnike, nebo za nasljedstvo. Gledaj, moj sine, to su
ukrasi duhovnog ratnika! Tko je time odjeven, dobit će onu
neizrecivu vojničku plaću kojom se kupuje vječna
radost, najčasniji mir, vječno obilje, život bez kraja.“
Ovaj ratnik je bio gospodin Karlo, sin svete Brigite.
Sedamdeset i peto poglavlje
Zaručničine
riječi molitve Kristu i Djevici pri čemu pjeva najbolju
hvalu. Utješni odgovor Djevice kćeri u čemu kroz
primjer pokazuje Bog pomoću pravedne odluke često dopušta
đavlovu laž da bi Božja snaga postala to vidljivija i kako
nevolje daju uputu za duhovna dobra.
„Blagoslovljen
Ti, moj Bože, moj stvoritelju i otkupitelju. Ti si otkupnina kojom
smo otkupljeni iz zarobljeništva, po kojoj smo svi vođeni
svemu spasu, po kojoj smo postavljeni udružujemo s Jedinstvom i
Trojstvom. Zato se, iako se u svojoj ružnoći sramim, ipak
radujem da Ti koji si jednom za nas umro nikad više nećeš
umrijeti. Jer Ti si zaista jedini koji je bio i prije svijeta. Ti
imaš moć nad životom i smrti. Samo Ti si dobar i
pravedan, samo Ti svemoguć i strašan. Zato budi
blagoslovljen u vječnost. Ali što da kažem o tebi,
blagoslovljena Marijo, ti cijeli spase svijeta? Ti si slična
onome tko prijatelju koji je bio tužan zbog gubitka neke stvari opet
daje vidjeti izgubljeno čime se ublažila bol, narasla je radost
i cijelo se srce zapalilo. Tako si ti, najslađa Marijo, svijetu
pokazala njegova Boga kojeg su ljudi izgubili i rodila si ga u
vrijeme koje je bilo pokazano prije svih vremena i nad čijim
rođenjem se radovalo sve što je bilo na nebu i na zemlji.
Zato te, najslađa Marijo, molim da mi pomogneš da se moj
neprijatelj ne bi radovao nada mnom niti me nadvladao svojom
lukavosti.“ Majka odgovori: „Pomoći ću ti. Ali
zašto si žalosna što si ono što si čula i
što je tjelesno vidjela na duhovan način kad ti je onaj
ratnik koji živi u tijelu pokazan kao duhovno mrtav i potreban
duhovne pomoći? Čuj sad sigurnost tumačenja. Sva
istina je od Boga, a svaka laž od đavla jer je on otac laži.
Budući da je istina od Boga, po đavlovoj zlobi i laži koje
Bog ponekad dozvoljava prema tajnoj odluci je Božja snaga to
vidljivija kao što ću ti pokazati kroz primjer izvjesne
djevice. Ona je vrlo nježno voljela svojeg zaručnika i on nju na
sličan način. Kroz njihovu ljubav je Bog bio slavno čašćen
i roditelji s obje strane su se tome radovali. Kad je to vidio njihov
neprijatelj, ovako je mislio: 'Znam da se zaručnik i zaručnica
međusobno približavaju na trostruki način: pismima,
uzajamnim razgovorima i tjelesnim sjedinjenjem. Da glasnici i poštari
ne bi imali pristup, sve ću putove napuniti kolcima, trnjem i
kukama; da se više ne bi približavali uzajamnim razgovorima,
prouzročit ću buku koja će ih smetati u govoru. Da ne
bi sreli za sjedinjenje u tijelu, postavit ću čuvare da
promatraju svaki otrov tako da ne nađu nikakvu priliku da
dospiju jedno k drugome.' Kad je zaručnik koji je bio pametniji
od neprijatelja to prepoznao, ovako je rekao svojim slugama: 'Moj
neprijatelj mi smještava u tome i tome. Pazite na tim mjestima
i kad tako nađete, pustite da ga radi sve dok ne postavi zamke.
Nakon toga se uzdignite, ali nemojte ga ubiti, već mu ga
izrugajte i derite se na njega da bi vaši susluge kad
prepoznaju neprijateljevo lukavstvo mogli biti pažljiviji u straži i
oprezu.' Na sličan je način i u duhovnim stvarima. Pisma
kojima se zaručnik i zaručnica, to jest Bog i dobra duša
međusobno približavaju nisu ništa drugo doli molitve i
uzdasi pobožnih; jer kao što stvarno pismo pokazuje sklonost i
volju onoga koji ga pošilja, tako molitve pobožnih Božjem srcu
i povezuju dušu s Bogom vezom ljubavi. Ali đavao ponekad
sprječava srca ljudi tako da ne mole za ono što služi
spasu duše ili je suprotno tjelesnom uživanju. On također
sprječava da budu uslišani kad mole za druge grešnike
jer ti grešnici za sebe ne mole za ono što služi duši
za vječnu korist. Što su uzajamni razgovori kojima
zaručnik i zaručnica postaju jedno srce i jedna duša
drugo doli pokora i kajanje? No kod njih đavao ponekad podiže
tako veliku buku da se međusobno ne čuju. To su zla
nadahnuća koja srcu koje na plodan način želi vršiti
pokoru šapće i govori mu: 'O, ti nježna dušo,
teško je poduzeti ono na što nisi naviknuta i što
je neobično. Mogu li svi biti savršeni? Dovoljno ti je
biti kao mnogi drugi; što poduzimaš više? Zašto
činiš što nitko ne čini? Ne možeš to
trajno provoditi, svi će ti se rugati budeš li se previše
ponižavao.' Takvim nadahnućima je duša prevarena i misli
si: 'Teško je prekinuti ono na što si naviknut; zato ću
ono što je prošlo ispovjediti, ali onda mi je dovoljno
slijediti put većine; ne mogu biti savršen; Bog je
svemoguć i ne bi nas otkupio da je htio da propadnemo.' Takvom
bukom đavao sprječavao dušu tako da je Bog ne čuje;
ne kao da Bog ne bi mogao čuti sve, već zato jer se Bog kad
to čuje ne raduje kad se duša radije slaže sa svojim
kušnjama nego s vlastitim razumom. Tjelesno sjedinjenje
zaručnika i zaručnice predstavlja unutarnje sjedinjenje
duše s Bogom kroz želju za nebeskim i čistu ljubav u
kojima duša treba gorjeti svakog sata. Ali ta se ljubav
sprečava na četiri načina. Prvo, đavao nadahnjuje
dušu da učini nešto protiv Boga čime duša
ako u tome uživa i malo se obazire privlači Božje
neprijateljstvo. Drugo, đavao dušu nadahnjuje da učini
nešto dobro da se ljudima pokaže ljubazna, a ponekad da radi
časti i straha od svijeta propusti nešto dobro što
bi mogla učiniti. Treće, đavao čini da duša
zaboravi na dobro i osjećaju gađenje nad tim čime se
narav otkida i postaje mrzovoljna. Četvrto, đavao uzbuđuje
dušu brigom za svjetovne stvari ili radošću,
preobilnom boli ili štetnim strahom. Time se sprječavaju
pisma i molitve pravednih kao i uzajamni razgovori zaručnika i
njegove zaručnice. No iako je đavao lukav, Bog je još
mudriji i jači raskida neprijateljeve konope da bi poslana pisma
mogla dospjeti zaručniku. Zamke se raskidaju nakon što
Bog duši nadahne da želi samo dobro i da u srcu ima želju
bježati od onoga što je zlo i činiti ono što se
Bogu sviđa. Buka koju neprijatelj prouzrokuje se ometa kad duša
skromno vrši pokoru i ima volju da ne padne natrag u grijehe
koje je ispovjedila. Znaj da đavao ne nasrće samo na Božje
neprijatelje vikom i galamom, već i Božje prijatelje kao što
ćeš prepoznati na jednom primjeru. Pretpostavi da jedna
djevica s jednim muškarcem vodi razgovor. Pred njom je zavjesa
koju je muškarac vidio, ali djevica ne. Nakon što je
razgovor završio, djevica je otvorila oči, ugledala
zavjesu i bojažljivo si je mislila: 'Neka me Bog sačuva da nisam
možda prevarena neprijateljevom zamkom.' Kad je muškarac vidio
djevicu tužnu, odvukao je zavjesu i pokazao joj je cijelu istinu.
Tako i savršeni ljudi primaju Božje nadahnuće; đavao
ih onda buni obmanom da se ili uzdignu u iznenadnoj oholosti ili budu
oboreni velikim strahom ili neurednom blagošću podnose
grijehe drugih ili oslabe preobiljem radosti ili tuge.
Na
sličan način se dogodilo s tobom. Jer đavao je neke
potaknuo da ti pišu da je onaj ratnik mrtav iako je još
živio od čega si primila veliku bol. Ali Bog ti je pokazao
njegovu duhovnu smrt tako da ti je ono što pisci lažno
izvještavaju od Boga za utjehu pokazano istinitim. Istina je
dakle kad se kaže da nevolje vode duhovnim dobrima. Jer kad prigodom
laži koje si čula ne bi bila ožalošćena, ne bi ti
bila pokazana tako velika snaga i ljepota duše. Zato je da bi
mogla prepoznati tajnu Božju namjeru između tvoje duše i
Boga bila izvjesna zavjesa kad je govorio kako zbog toga što
se duša pokazala u obličju nekoga potrebnog pomoći,
tako i zbog toga što se Bog u svakom svojem govoru pridržavao
reći da ćeš u svoje vrijeme saznati je li mrtav ili
živ. Nakon što ti je pokazana ljepota duše i njezin
ukras čime duša mora biti opremljena za ulazak u nebo,
zavjesa je uklonjena i pokazala se istina, naime da je onaj čovjek
tjelesno živio, a duhovno bio mrtav i tko želi ući u svoju
nebesku domovinu, mora se naoružati takvim vrlinama. Đavlova
namjera je bila kušati te lažima i uznemiriti te da bi te kroz
bol zbog oduzimanja tako vrijednog prijatelja odvukao od Božje
ljubavi. Ali nakon što si rekla: 'Neka me Bog sačuva da
ovo možda nije prevara' rekla i 'Bože, pomogni mi', zavjesa je
uklonjena i pokazana ti je kako tjelesna, tako i duhovna istina.
Gledaj, kako je i đavlu dozvoljeno ožalostiti pravedne da bi se
njihova kruna mogla poveaćati.“
Sedamdeset i šesto poglavlje
Djevičine
riječi kćeri koje je podučavaju tko su Božji
prijatelji i kako ih je malo u novije vrijeme ako se ispita svaki
stalež, kako laike, tako i svećenike. Što je razlog zbog
kojeg je bogati Bog volio siromaštvo i kako je izabrao
siromašne, a ne bogate i s kojim ciljem su bogatstva dana
Crkvi.
Majka
reče Kristovoj zaručnici: „Zašto si zabrinuta,
kćeri moja?“ „Jer se“, onda odgovori, „bojim
biti poslana otvrdnulima.“ Majka odvrati: „Po čemu
prepoznaješ otvrdnule ili Božje prijatelje?“ I ona reče:
„Ne znam ih razlikovati i ne usudim se suditi o bilo kome jer
su mi prije pokazana dva čovjeka od kojih se jedan po ljudskoj
prosudbi predstavljao vrlo poniznim i potpuno svetim, a drugi
rasipničkim i častohlepnim. No ipak njihova namjera i volja
nisu bili u suglasnosti s njihovim djelima što je silno
preplašilo moj razum.“ Majka odgovori: „Dozvoljeno
je suditi o zlu koje se javno pokazuje ako se ima namjera zle žaliti
i popraviti. Ali o dvojbenome za što nije sigurno s kojom se
namjerom događa je sigurno ne suditi. Zato ću ti pokazati
koji su ljudi Božji prijatelji.
Znaj
tako da su Božji prijatelji oni koji se kad od Boga prime darove
brinu za to da Bogu zahvale svakog sata, da ne žele ništa
preobilno i da su s tim što im je dano zadovoljni. No gdje
naći takve ljude? Potražimo najprije u zajednici. Tko bi tamo
mogao reći: 'Dovoljno je; ne tražim ništa veće'?
Potražimo među ratnicima i ostalom gospodom. Tko među njima
misli ovako: 'Dobra koja posjedujem sam stekao nasljedstvom; od toga
tražim svoje umjereno uzdržavanje prema mojem staležu kao što
odgovara Bogu i ljudima, preostalo ću dodijeliti Bogu i
siromasima. No kad bih saznao da su ova naslijeđena dobra zlo
stečena, onda bi ih ili nadoknadio ili predao na savjet
izabranih duhovnih Božjih slugu.' O, kćeri, takve misli su
rijetke na zemlji. Potražimo i među kraljevima i vojskovođama
tko od njih ustraje u hvalevrijednom stanju. Gdje je kralj koji je u
svojem ponašanju kao Job, u svojoj poniznosti kao David, u
revnosti za zakon kao Pinhas i kao Mojsije u blagosti i strpljivosti?
Gdje je onaj vojskovođa koji upravlja kraljevom vojskom i
podučava je ratu, ima povjerenje u Boga i strah kao Jošua,
koji više traži korist svoga gospodara nego svoju kao Joab,
koji voli revnost zakona i korist bližnjega kao Juda Makabejac? Takav
vojskovođa je sličan jednorogu koji na čelu ima oštar
rog i ispod njega dragocjen kamen. A što je drugo rog
vojskovođe doli hrabro srce da se odvažno bori i udara
neprijatelje vjere? Kamen pod vojskovođinim rogom je božanska
ljubav koja ako ostaje neprestano u srcu ga čini okretnim i
nepobjedivim u svim stvarima. No sad su vojskovođe sličniji
obijesnim jarcima nego jednorozima; jer svugdje se bore za tijelo, ne
za dušu niti za Boga. Razgledajmo kraljeve. Tko od njih ne
opterećuje svoje podčinjene radi svoje oholosti? Tko
odmjerava svoje stanje prema prihodima krune? Tko nadoknađuje
ono što kruna nepravedno drži? Tko od njih se bavi drugim
aktivnostima da bi vršio pravednost radi Boga? Kad bi u
svijetu na vidjelo došli takvi kraljevi da bi Bog bio
proslavljan!
Tražimo
dalje među svećenicima čija je obveza sa sobom nosi
voljeti suzdržljivost, siromaštvo i pobožnost; zaista, ovi su
isto zastranili s puta. Što drugo su svećenici doli
siromasi i Božji primatelji milostinje? Trebaju živjeti od onoga što
se prinosi Bogu da bi bilo to ponizniji i revniji za Boga što
više bi se morali držati udaljeni od briga svijeta. Zato ih je
prvo Crkva podigla iz nevolje i siromaštva da bi Bog bio
njihova baština i da se ne bi mogli hvaliti svijetom i
tijelom, već Bogom. Ali, moja kćeri, nije li mogao birati
kraljeve i vojskovođe za apostole da bi se po njima Crkva
obogatila zemaljskom baštinom? Mogao je. Ali bogati Bog je
došao siromašan na svijet da bi primjerom dokazao kako
je zemaljsko prolazno i da bi čovjek učio od siromaštva
svog Gospodina i ne ga se sramio, već da bi se žurno mogao
okrenuti istinskom i nebeskom bogatstvu. Zato se poslužio nadasve
lijepim postavljanjem Crkve jednog siromašnog ribara i
postavio ga je na njezino mjesto da bi živio od Gospodinova udjela, a
ne od baštine u ovom svijetu. Crkva je tako svoje podrijetlo
uzela iz tri dobre stvari: prvo od revnosti u vjeri; drugo, od
siromaštva; treće, iz djelotvornosti vrlina i čuda.
Te tri stvari su bile i kod svetog Petra. Posjedovao je revnost vjere
kad je slobodnim glasom priznao svojeg Boga i nije oklijevao umrijeti
za njega; imao je siromaštvo kad je išao uokolo i molio
milostinju i prehranjivao se od rada svojih ruku. Ipak je bio bogat
duhovnim dobrima što je veće kao kad je na primjer
hromome kojem nije mogao dati ni zlata ni srebra učinio da može
hodati što nijedan od vladara nije mogao. Nije li Petar koji
je uskrisio jednog mrtvog mogao postići i novac da je htio?
Naravno; ali odbacio je teret bogatstva da bi lako ušao u nebo
i da bi kao gospodar ovaca ovcama dao primjer poniznosti jer su
poniznosti i siromaštvo, duhovni kao i tjelesni, ulaz u nebo.
Treće, imao je moć činiti čuda jer, odvojeno od
njegovih većih čuda, Petrovom sjenom su bili izliječeni
bolesni. Budući da je posjedovao savršenstvo vrlina koje
se sastoji u tome da se zadovolji nužnim, tako je i njegov jezik
postao ključ za nebo i njegovo je ime blagoslovljeno na nebu i
na zemlji. Oni pak koji su svoje ime učinili slavnim i voljeli
gnoj, to jest ono što je zemaljsko, na zemlji su prezreni i na
strašan način su zapisani u knjizi božanske
pravednosti.
Bog
je ipak htio dati prepoznati da siromaštvo Petra i drugih
svetih nije bilo prisilno, već dobrovoljno. Zato je potaknuo
srca mnogih da im bogato udjeljuju. Više su se hvalili
siromaštvom nego trnjem bogatstva. Zato se što su više
imali u izobilju siromaštva to bogatije umnožila i njihova
pobožnost. Čemu čudo? Jer kako da Bog bude daleko onima
koji su ga postavili za svoj dio svoju radost? Kako pak može onima
koji žude za uživanjem svijeta Bog biti sladak? On je bio stranac u
njihovim očima. U međuvremenu su s protekom vremena da bi
Božji prijatelji mogli biti revniji i spremniji propovijedati Božju
riječ i da bi se moglo znati kako nisu zla bogatstva, već
njihova zloporaba, za Silvestra i ostalih Crkvi dana vremenita dobra
koja su sveti muškarci dugo vremena koristili samo za
uzdržavanje Crkve i Božju radost i siromahe. Znaj, Božji prijatelji
su takvi koji se raduju Božjem određivanju. Ako ti i nisu
poznati, poznati su mojem Sinu. Jer u krutom metalu se često
nalazi zlato i iz krutog kremena se često izdvaja vatrena iskra.
Zato idi sigurna; jer prvo treba vikati, a tek onda djelovati jer ni
moj Sin dok je prebivao u tijelu nije istodobno obratio cijelu Judeju
niti apostoli odjednom pogane, već se mora imati više
vremena za dovršiti Božja djela.“
Sedamdeset i sedmo poglavlje
Zaručničine
riječi Kristu koje veličaju milosrđe koje joj je
iskazao. Kristove riječi zaručnici koji potvrđuju to
slatko milosrđe prema zaručnici i kako ju je odabrao za
svoju posudu koju treba ispuniti vinom da bi se Božjim slugama po
njezinu vinu dalo piti i o ljupkom i poniznom zaručničinom
pitanju Kristu.
„Čast
bila svemogućem Bogu za sve što je stvorio. Ukras i
služba bili mu naplaćeni za svu njegovu ljubav. Ja, nedostojna
osoba koja sam od svoje mladosti na mnoge načine griješila
protiv Tebe, svoga Boga, zahvaljujem Ti, moj najslađi Bože,
najviše na tome što nitko nije tako pokvaren da bi mu
Ti odbio svoje milosrđe ako ga od Tebe traži s ljubavlju i
istinskom poniznošću i pritom odluči popraviti se.
O, najdraži, najslađi Bože, svima koji čuju što si
mu učinio je čudesno. Jer ako Ti se svidi, uspavljuješ
moje tijelo, ali en tjelesnim snom, već duhovnim mirom. Kao da
budiš moju dušu od sna da bi na duhovan način
vidjela, čula i osjećala. O, Gospodine Bože, kako su slatke
riječi Tvojih usta! Čini mi se da kad god čujem riječi
Tvoga Duha, moja ih duša ih guta u sebe određenim
osjećajem neizrecive slatkoće kao najdraže jelo koje kao da
pada u srce moga tijela na veliku radost i neizrecivu utjehu. Izgleda
čudesno da kad čujem Tvoje riječi postajem sita, ali i
gladna; sita zato jer mi se onda ništa ne sviđa kao one
riječi, a gladna jer se moja želja za Tobom stalno umnaža. Zato
budi blagoslovljen moj Bože Isuse Kriste i daj mi, o Gospodine, svoju
pomoć da mogu sve dane svoga života ispuniti kako se Tebi
sviđa.“ Krist
odgovori i reče: „Ja sam bez početka i kraja i sve je
stvoreno po mojoj moći i uređeno po mojoj mudrosti; sve se
također upravlja prema mojoj odluci, ništa mi nije
nemoguće i zaista, sva moja djela uređena su s ljubavlju.
Zato je vrlo tvrdo ono srce koje me želi voljeti niti me se bojati
budući da sam oboje, naime hranitelj i sudac svih ljudi. Oni
vrše volju đavla koji je moj krvnik i izdajica jer je
svijetu ponudio tako poguban otrov da duša koja od toga kuša
uz uživanje ne može živjeti, već mrtva tone u pakao da bi vječno
živjela u jadu. Taj otrov je grijeh; on naravno mnogima dobro prija,
ali na kraju na strašan način postaje gorak. Zaista, taj
otrov iz đavolje ruke se svakim satom pije uz uživanje. Tko je
ikad čuo nešto tako čudno ili još čudnije?
Jer ljudima se pruža život, a oni pak biraju i slobodno prihvaćaju
smrt. Ja pak, koji sam moćniji od svega, imam samilost prema
njima u njihovoj bijedi i velikoj nevolji. Učinio sam kao bogat
i ljubazan kralj koji je svojim pouzdanim slugama u posudi poslao
dragocjeno vino i rekao: 'Ponudite vino i drugima osim sebi za piti
jer je ljekovito; bolesnima opet vraća njihovo zdravlje, tužnima
pruža utjehu, a zdravim ljudima hrabro srce.' Tako sam i ja svojim
slugama poslao svoje riječi koje se uspoređuju s vrlo
dobrim vinom i trebaju ih dati drugima jer su ljekovite. Pod posudom
pak mislim na tebe koja čuješ moje riječi jer si
učinila oboje, čula si riječi i navijestila ih dalje;
ti si moja vlastita posuda koju punim kad mi se svidi i iz koje
uzimam dok mi se sviđa. Zato će ti moj Duh pokazati kamo
trebaš ići i što trebaš govoriti, kao i da
se ne trebaš bojati nikoga osim mene. Moraš radosno ići
kamo te budem poslao i odvažno reći što ti budem naložio
jer mi se nitko ne može oduprijeti i bit ću kraj
tebe.“
Na to
reče zaručnica: „Ja“, reče, „koja
sam čula ovaj glas sa suzama sam ovako odgovorila: O, moj
Gospodine Bože, ja koja sam kao najmanji crv u Tvojoj vlasti Te molim
da mi daš dopuštenje da Ti odgovorim.“ Glas
odgovori i reče: „Znao sam tvoj odgovor prije nego što
si pomislila na njega pa ipak ti dajem dopuštenje da govoriš.“
Na to zaručnica reče: „Pitam Te zašto Ti, o
kralju sve slave i koji ulijevaš svu mudrost i izazivaš
sve vrline i sam si vrlina, zašto želiš mene primiti za
tu službu budući da sam svoje tijelo istrošila u grijehu,
koja sam po mudrosti slična magarcu i nedostatna sam u vršenju
vrlina? Najslađi Bože Isuse Kriste, ne srdi se što sam Te
to pitala; jer Tebi se ne treba čuditi jer možeš sve što
želiš; ali čudim se sebi jer sam Te u mnogome uvrijedila,
a vrlo sam se malo popravila.“ Glas odgovori i reče:
„Odgovorit ću ti kroz usporedbu. Bogatom i moćnom
kralju su dali različite novčiće; kralj ih je nakon
toga dao rastaliti i iz toga načiniti što mu se svidi, na
primjer krune i prstenje iz zlatnih novčića, ključeve
i posude za piće iz srebrnih novčića, kotao i tave iz
bakrenih novčića i time se služio prema svojoj udobnosti i
časti. Kao što se ne čudiš tome, jednako se
tako manje trebaš čuditi da rado primam srca svojih
prijatelja koja mi sami daju i iz njih činim što mi se
sviđa. I ako poneki imaju veći, drugi pak manji razum,
jedne koristim tako što mi poklanjanju svoje srce za jedno, a
druge za drugo, ali sve na moju slavu i čast jer je srce
pravednika novčić koji mi se veoma sviđa; i zato mogu
nad onim što je moje raspolagati kako želim i budući da
si moja, ne trebaš se čuditi tome što želim
poduzeti s tobom. Samo budi postojana i nepokolebljiva u podnošenju
i voljna učiniti sve što ću ti zapovjediti. Jer
posvuda sam moćan da ti dam ono što trebaš.“
Sedamdeset i osmo poglavlje
Sedamdeset i deveto poglavlje
Osamdeseto poglavlje
Osamdeset i prvo poglavlje
Osamdeset i drugo poglavlje
Osamdeset i treće poglavlje
Osamdeset i četvrto poglavlje
Krist
razgovara sa zaručnicom i govori o tri muškarca koje je
prevarila žena, jedan od njih se može usporediti s okrunjenim
magarcem, drugi ima zečje srce, a treći sličnost s
baziliskom. Zato žena uvijek treba biti podčinjena
muškarcu.
Sin
reče: „Čita se o trojici koje je prevarila žena. Prvi
je bio kralj kojeg je ljubavnica udarila u lice kad joj se nije
nasmijao jer je bio toliko budalast da je nije obuzdao, niti se
brinuo za svoju čast. Bio je za usporediti okrunjenom magarcu;
magarcu zbog svoga budalaštva, okrunjenom zbog njegove časti.
Drugi je bio Samson koji je, iako najjači, bio svladan od žene;
imao je zečje srce jer nije mogao svladati jednu ženu. Treći
je bio Salomon koji je bio sličan bazilisku čiji pogled
ubija, ali je sam ubijen zrcalom. Tako je Salomon sve nadmašivao
u mudrosti, ali lice žene ga je ubilo. Zato je nužno da žena bude
podčinjena mužu.“
Osamdeset i peto poglavlje
Krist
razgovara s zaručnicom i govori su pred njim dva lista jedne
knjige; na jednom je napisano trostruko milosrđe, na drugom
pravednost; opominje je da se dok još ima vremena okrene
milosrđu da poslije ne bi bila kažnjena pravednošću.
Sin
reče zaručnici: „Ja sam stvoritelj svih stvari. Pred
sobom kao da imam dva lista. Na jednom je napisano milosrđe, na
drugom pravednost. Tko se od grijeha okrene kajanju i odluči ih
više ne počiniti, za njega milosrđe govori da će
ga moj Duh zapaliti da čini dobra djela; tko se rado odvraća
od ovih ispraznosti svijeta, njega moj Duh čini još
gorljivijim; tko je štoviše spreman za mene umrijeti,
njega će moj Duh tako daleko zapamtiti da će biti sav u
meni i ja u njemu. Na drugom pak je listu napisana pravednost koja
govori: 'Tko se sve dok ima vremena ne popravi i svjesno se odvrati
od Boga, njega Otac neće braniti, niti će ga Sin
pomilovati, niti Duh Sveti zapaliti.' Zato dok ima vremena marljivo
razmotri list pravednosti jer svatko tko se spasi mora se očistiti
vodom ili vatrom, to jest ili vodom male pokore u sadašnjem
vremenu ili vatrom čistilišta u budućem sve dok se
potpuno ne pročisti. Znaj i da ću jednom čovjeku kojeg
poznaješ pokazao ova dva lista knjige milosrđa i
pravednosti; ali on sad ismijava list mojeg milosrđa i ono što
je lijevo, on smatra za desno i kao što se čaplja uzdiže
nad ptice, on se želi uzdići nad ostale i zato se, ne bude li
pazio, mora bojati da ne umre u podsmijehu i ne bude oduzet iz
svijeta zajedno s pijancima i igračima.“ Tako se poslije i
dogodilo; jer veselo je ustao od stola, ali su ga u noći ubili
njegovi neprijatelji.
Osamdeset i šesto poglavlje
Majka
Božja je govorila i rekla kako sliči cvijetu iz kojeg pčele
izvlače slatkoću. Pčele su Božji sluge i izabranici
koji iz nje dnevno izvlače slatkoću milosrđa i imaju
duhovna krila i noge.
Majka
reče: „Ja sam Kraljica i Majka Milosrđa. Moj Sin,
stvoritelj svih stvari, obuzet je tako slatkim osjećajem prema
meni da mi je dao duhovni razum o svemu što je stvoreno. Zato
sam vrlo slična cvijetu iz kojeg pčele prije svega izvlače
slatkoću. Koliko god mnogo se iz njega skupi, u njemu ne ostaje
ništa manje mnogo slatkoće. Tako svima mogu posredovati
milosti i zadržavam još dovoljno. No i moji odabrani su slični
pčelama kad su svom pobožnošću obuzeti za moju čast.
Kao pčele imaju dvije noge, naime postojanu želju umnožiti moju
čast; drugo, brižno rade i djelatni su koliko god mogu. Imaju i
dva krila tako što se drže nedostojnima hvaliti me i poslušni
su mi u svemu što se tiče moje časti. Imaju i žalac
i umiru ukoliko ga izgube; to su nevolje svijeta koje im prije kraja
života neće biti oduzete radi čuvanja vrlina; ali ja koja
imam utjehe u izobilju ću ih tješiti.“
Osamdeset i sedmo poglavlje
Osamdeset i osmo poglavlje
Osamdeset i deveto poglavlje
Devedeseto poglavlje
Devedeset i prvo poglavlje
Krist
opominje zaručnicu da se treba četverostruko poniziti: pred
moćnima svijeta, pred grešnicima, pred duhovnim Božjim
prijateljima i pred siromasima svijeta.
Sin
reče zaručnici: „Trebaš se poniziti na četiri
načina. Prvo pred moćnima svijeta jer je čovjek, otkad
je prezreo pokoravati se Bogu, zavrijedio da se mora pokoravati
ljudima. I budući da čovjek ne može biti bez vladara, mora
se prigibati pred moćnima. Drugo, pred duhovnim siromasima, to
jest pred grešnicima tako da moliš za njih i
zahvaljuješ Bogu što možda nisi bila niti si sad kao
oni. Treće, pred duhovnim bogatašima, to jest pred Božjim
prijateljima tako da se smatraš nedostojnom služiti im i biti
s njima u društvu. Četvrto, pred siromasima svijeta tako
da im pomažeš, odijevaš ih i pereš im noge.“
Devedeset i drugo poglavlje
Krist
opominje zaručnicu da napreduje i ustraje u vrlinama tako da
slijedi život svetih te tako postane njegova ruka; jer dokazuje da
sveti postaju Kristova ruka.
Sin
reče: „Rekao sam ti prije da su moji prijatelji moja ruka.
To je zaista istina jer u njima su Otac, Sin i Duh Sveti i moja majka
zajedno s cijelom nebeskom vojskom. Božanstvo je kao srž bez koje
nitko ne živi, kosti su moje čovještvo koje bilo jako da
bi patilo; Duh Sveti je kao krv koja sve ispunja i obraduje; moja
Majka je nasuprot tome kao meso u kojem su bili božanstvo i čovještvo
i Duh Sveti; koža je cijela nebeska vojska. Kao što koža
pokriva meso, tako moja majka premašuje sve svete u vrlinama.
Jer koliko god anđeli bili čisti, ona je još čišća
i koliko god ispunjeni Božjim Duhom proroci bili i koliko god
mučenici bili mogli podnijeti, u mojoj je Majci Duh bio
potpuniji i vatreniji i bila je više od mučenika; ako su
se ispovjednici i suzdržavali od svega, moja Majka ipak ima savršenu
suzdržljivost jer je u njoj bilo moje božanstvo zajedno s mojim
čovještvom. Ako me dakle moji prijatelji imaju, u njima
je moje božanstvo od kojeg duša živi; u njima je snaga mojeg
čovještva po čemu postaju jaki sve do smrti i krv
moga Duha po čemu je njihova volja pokretana prema svemu dobrom.
Odmah nakon toga se njihovo meso ispuni mojoj krvlju i mesom ukoliko
se ne žele zamrljati i uz pomoć moje milosti žele očuvati
čistoću. Moja se koža povezala s njihovom ako oponašaju
život i ponašanje mojih svetih. Zato se moji sveti s pravom
nazivaju mojom rukom; i ti moraš s voljom koračati u
dobru i nakon što ih budeš slijedila koliko možeš,
postati njihov ud. Jer kao što ih povežem sa sobom vezom moga
tijela, tako i ti moraš biti povezana s njima i sa mnom po tom
mojem tijelu.“
Devedeset i treće poglavlje
Krist
razgovara s zaručnicom i nalaže joj tri stvari, naime: neka ne
zahtjeva ništa osim hrane i odjeće; neka čezne za
duhovnim samo prema Božjoj volji i neka se ne žalosti zbog ničega
osim zbog svojih i tuđih grijeha. Također joj kazuje
kako će oni koji u ovom životu svoje grijehe ne žele očistiti
i popraviti strogošću pokore pred Božjim sudom biti vrlo
oštro kažnjeni.
Sin
reče: „Nalažem ti tri stvari, naime: ne zahtijevaj ništa
osim hrane i odjeće; drugo, čezni za duhovnim samo prema
mojoj volji; treće, ne žalosti se zbog ničega osim zbog
svojih i tuđih grijeha. Jer kad te dohvati bol, razmatraj
strogoću mog suda. Možeš je razmotriti i naučiti je
se bojati na onom čovjeku koji je već suđen. Kad je
stupio u samostan, imao ne tri stvari na pameti, kako želi biti bez
posla i imati svoje uzdržavanje bez brige i treće, mislio je:
'Ukoliko me zahvati tjelesna kušnja, nekom ću je se
prilikom riješiti bez da se tjelesno miješam.' Zato je
trostruko mučen; jer upravo jer je htio biti bez posla, riječima
i udarcima je prisiljen na posao, drugo, podnosio je manjak tjelesne
hrane i ogoljenost; treće, od svih je prezren i to tako jako da
u požudi nije mogao imati prijatelje. Kad se približilo vrijeme da
odabere poziv, mislio je ovako: 'Budući da u svijetu ipak neću
moći živjeti bez rada, bolje je za mene biti u samostanu i
raditi za Boga.' Zato je uz sudjelovanje takve volje k njemu došlo
moje milosrđe zajedno s pravednošću da bi očišćen
mogao dospjeti u vječnu slavu; jer nakon što je položio
zavjet, odmah ga je pogodila teška bolest i bio je kušan
takvom bolju da su mu oči izišle od boli, uši nisu
ništa čule i svi su mu udovi zakazali jer je htio biti
bez pritužbe i posla. Patio je i od veće ogoljenosti nego u
svijetu i kad je imao ukusniju hranu, nije je mogao uživati, a kad je
priroda zahtijevala, nije je imao. Tako se njegova priroda istrošila
još prije smrti tako da je postao kao neprilična papuča.
Nakon što je umro, došao je pred sud kao lopov jer je u
redu htio biti po svojoj volji, a ne da bi pobožnije živio; ipak nije
trebao biti osuđen kao lopov jer je ipak, iako je bio dijete i
luđak u razumu i savjesti, svoju vjeru i nadu položio na mene,
svoga Boga i zato je bio suđen prema milosrđu. No budući
da njegov grijeh nije mogao potpuno biti očišćen
tjelesnom mukom, njegova je duša još teško
kažnjena u čistilištu kao kad bi se skinula koža i kosti
stavilo pod prešu da i se srž mogla bolje istisnuti. Koliko će
morati patiti oni čini se cijeli tok života provlači u
grijehu, kojima se ne događa ništa neugodno niti to žele?
Jao njima jer mi govore: 'Zašto je Bog umro ili čemu
koristi njegova smrt?' Tako mi vraćaju što sam ih
otkupio, što ih čuvam, dajem zdravlje i uzdržavanje. I
zato ću od njih tražiti sud jer su slomili vjeru kojoj su se kod
krštenja obvezali i jer dnevno griješe i preziru moje
zapovijedi. Niti najmanje za što su u redu zaduženi neću
ostaviti nekažnjeno.“
Objašnjenje
Ovaj
je brat imao jedan tajni grijeh koji nikad nije htio ispovjediti. Na
Kristovu zapovijed mu je došla sveta Brigita i rekla: „Čini
pažljivu pokoru; imaš nešto tajno u srcu i nećeš
moći umrijeti sve dok to budeš držao zatvorenim.“
Onaj joj odgovori da nema ništa što nije priopćio
pri svojoj pokori. A ona reče: „Ispitaj u kojoj si namjeri
stupio u samostan i u kojoj si namjeri dosad živio u njemu i pronaći
ćeš istinu u svojem srcu.“ Otvoren u suzama reče:
„Blagoslovljen Bog koji mi te poslao. Kad si sad govorila o
mojoj tajni, želim onima koji slušaju reći istinu. Imam
nešto tajno u srcu što se nikad nisam usudio odati niti
sam mogao jer kad god sam ispovijedao druge grijehe, moj je jezik bio
kao vezan kad je došlo do ovog grijeha i spopao me preveliki
strah tako da nisam priznao skrivenu muku moga srca. Kad god sam
ispovjedio srce, uvijek sam našao novi završetak za
svoje riječi tako što sam rekao: 'O, oče, priznajem
vam krivnju za sve što sam rekao i za ono što nisam
rekao.' pri čemu sam mislio da će tim završetkom svi
moji tajni grijesi biti oprošteni. A sad bih, ženo, ukoliko se
Bogu sviđa, cijelom svijetu rado rekao što sam u svome
srcu tako dugo tajio.“ Kad je pozvan ispovjednik, pod suzama je
potpuni iznio sve one grijehe i umro je još te iste noći.
Devedeset i četvrto poglavlje
Krist
podučava zaručnicu lijepe molitve koje treba reći kad
se oblači, kad ide k stolu i spavati. Također je opominje u
svoj odjeći treba biti ponizna, a u svojim udovima časna i
jednostavna.
Sin
Božji je razgovarao s zaručnicom i reče: „Vanjska
ljepota predstavlja unutarnju koju čovjek treba imati. Zato kad
stavljaš kapu ili veo kojim obuhvaćaš kosu, trebaš
govoriti:
O,
Gospodine Bože, hvala Ti što si me nosio u mojem grijehu i
budući da Te zbog svoje neumjerenosti nisam dostojna vidjeti,
pokrivam svoju kosu.“
I
Gospodin k tome doda: „Bludnost mi se tako gnuša da po
meni djevica koja ima samo volju zastraniti nije čista djevica
osim ako tu volju ne popravi pokorom. –Kad pokrivaš
čelo, trebaš govoriti:
O,
Gospodine Bože, koji si stvorio sve i učinio čovjeka
divnijeg od svega na svoju sliku, smiluj mi se! I budući da
nisam čuvala ljepotu svoga lica na Tvoju čast, prekrivam
svoje čelo. –Kad obuvaš cipele, govori
ovako:
Blagoslovljen
Ti, Bože moj, koji mi zapovijedaš da imam cipele da bih bila
jaka i da ne bih bila mlitava u Tvojoj službi; utješi me dakle
da bih mogla putovati u Tvojim zapovijedima.
Neka
i u preostaloj tvojoj odjeći vlada poniznost i u svim tvojim
udovima skromna čestitost. –Kad ideš za stol,
govori ovako:
O,
Gospodine Bože, kad bi Ti, kao što možeš, htio da
opstajem bez hrane, rado bih molila za to; ali budući da mi
zapovijedaš skromno si uzimati hranu, molim Te, daj mi
umjerenost u hrani da bih po Tvojoj milosti mogla jesti prema potrebi
prirode, a ne kao što zahtijeva požuda mog mesa. –Kad
kreneš spavati, trebaš reći:
Blagoslovljen
Ti, Bože, koji uređuješ izmjenu vremena nama za olakšanje
i za utjehu tijela i duše; molim Te, daj mojem tijelu mir u
ovoj noći i sačuvaj me neozlijeđenu od neprijateljeve
moći i prevare.“
Devedeset i peto poglavlje
Krist
razgovara sa zaručnicom i objašnjava joj kako nepravedni
vode svoje oružje i od čega se sastoji; kad se hvale grijehom s
voljom da ustraju u njemu, bit će uklonjeni mačem strogoće
božanske pravednosti.
Sin
Božji reče: „Ja sam kao kralj koji je izazvan na borbu.
Đavao sa svojom vojskom stoji protiv mene. No ja sam u svojim
namjerama i nakanama tako nepromjenjiv da bi se nebo i zemlja zajedno
sa svim što je na njima i ispod njih srušili prije nego
bih obrisao samo jednu točku pravednosti, dok je đavao tako
jako obuzet ponosom da bi više volio da postoji toliko paklova
kao i sunčevih zrnaca nego se poniziti. Neki od neprijatelja se
već približavaju sudu i među nama udaljenost nije veća
od dvije stope. Njihova zastava je podignuta, štit već na
ruci, ruka za mačem iako još nije povučen. Ali moja
strpljivost je tako velika da ne udaram ukoliko oni ne udare prvi. Na
njihovoj zastavi piše: proždrljivost, pohlepa i požuda.
Njihova kaciga je tvrdoća njihova srca jer se ne obaziru na
kaznu pakla i ne promišljaju kako mi je grijeh odvratan.
Otvori kacige su požuda tijela i volja da se svide svijetu; tako trče
uokolo i vide što se ne smije vidjeti. Njihov štit je
lažna vjera kojoj opravdavaju grijehe koje pripisuju slabosti tijela;
zato preziru zbog grijeha moliti za oproštenje. Njihov mač
je volja da ustraju u grijehu; još nije povučen jer
njihova zloba još nije ispunjena; no bit će povučen
kad budu imali volju griješiti tako dugo koliko žive i udaraju
njime kad se hvale grijehom i žele ostati u stanju grijeha. Kad se
tako njihova zloba ispuni, jedan glas u mojoj vojsci će povikati
i reći: 'Sad udarite!' I onda će ih mač moje strogoće
razoriti i svaki koji je tako naoružan će podlijeći kazni.
Njihove duše će prigrabiti đavoli koji kao ptice
grabljivice traže duše da ih bez prestanka rastrgavaju.“
Devedeset i šesto poglavlje
Zaručnik
objašnjava zaručnici što znači međuprostor
od dvije stope i izvlačenje mača o čemu je govorio
prethodnom poglavlju.
Sin
reče: „Prije sam ti rekao kako je između mene i
neprijatelja udaljenost od samo dvije stope. Jedna od dviju stopa je
nagrada za ona dobra djela koja su učinili za mene. Zato će
se od ovog dana nadalje sramota umnažati, njihovo uživanje će
postati gorkije, njihova radost će se oduzeti, a nevolje i boli
će rasti. Druga stopa je njihova zloba koja još nije
ispunjena, već kako se njeguje kazati da kad se nešto
napuni, pukne, tako će i njih, kad im se tijelo i duša
odvoje, sudac prokleti. Mač je pak volja griješiti. Zato
je napola izvučen; jer kad se čast smanji i slijede
odurnosti, jače se uplaši i zapali za grijeh. Sreća
i čast im ne daju da mnogo razmišljaju o grijehu. No da
bi ostvarili svoju požudu, sad žele živjeti dulje i još lakše
griješe. Jao njima jer ako se ne poprave, već im se
približava njihova propast.“
Devedeset i sedmo poglavlje
Krist
razgovara sa zaručnicom o određenom prelatu i poručuje
mu da ako po oholosti, po požudi i po svjetovnom zapletima izgubi
toplinu pobožnosti i svetog razmatranja, ali se pred Bogom i bližnjim
savršeno ponizi, opet će primiti božansku toplinu i
božansko svijetlo tako da osjeti božansku slatkoću.
Sin
je po zaručnici razgovarao s određenim prelatom i reče
mu: „Ti si sličan mlinskom kolu koje je nepokretno; dok
čvrsto stoji i ne miče se, zrna u mlinu se ne mrve. Kolo
predstavlja tvoju volju koja treba biti pokretna, ali ne prema tvojim
željama i zahtjevima, već prema mojim; također se potpuno
trebaš prepustiti u moje ruke. No ovo kolo je previše
prema mojoj volji jer voda zemaljskog razmišljanja previše
obuzima. Razmatranje mojih djela i mojih patnji je kao mrtvo u tvojem
srcu, zato ti duševna hrana ne prija i nije po tvojem ukusu.
Zato silom otvori začepljeni vodotok da bi voda otjecala i
njezinim otjecanjem kolo došlo u pokret i zrna se lako mrvila.
Prepreka koja zaustavlja vodu je oholost srca i ambicija čime se
milost Duha Svetoga začepljuje i sve dobro čime duša
treba donijeti plod se sprječava. Dohvati zato istinsku
poniznost u svojem srcu; jer s njome će se slatkoća moga
Duha uliti u tvoju dušu, a zemaljsko razmišljanje će
isteći. Po njoj će se i tvoja volja pokrenuti i biti
savršena prema mojoj volji. I onda ćeš početi
svoja djela odvajati kao zrnje i smatrati moja za velika. Istinska
poniznost je ne brinuti se za naklonost ljudi i njihove prigovore,
doputovati na moj put koji je zaboravljen i zanemaren, ne tražiti
izobilje i ravnati se prema jednostavnome. Voliš li taj put,
onda ti je duhovno ukusno, onda će moje patnje i put mojih sveti
postati sladak tvojem srcu. Onda ćeš spoznati koliko si
dužnik duša koje si preuzeo upravljati. Budući da si se
popeo na visinu kola dvjema nogama, to jest moći i čašću,
tako je iz moći došla pohlepa, a iz časti oholost.
Zato se spusti, ponizi se u srcu i moli ponizne da mole za tebe. Jer
poslat ću ti svoju pravednost kao vrlo divlju rijeku i od tebe
zahtijevati od tebe zadnji novčić , naime: račun o
tvojoj sklonosti, o tvojim mislima, o tvojim govorima i djelima kao i
dušama koje sam povjerio tvojoj brizi i koje sam sam otkupio
svojoj krvlju.“
Devedeset i osmo poglavlje
Krist
razgovara sa zaručnicom i govori da grešnici i mlitavci
moraju biti pogođeni s četiri strijele, to jest četiri
kazne da bi ponizno bili privedeni natrag na kajanje i popravljanje
života.
Sin
reče: „Želim svojim prijateljima dati četiri
strijele. Njima prvo moraju gađati onoga koji je slijep na jedno
oko; drugo, na onoga koji je hrom na jednu nogu; treće, na onoga
koji je gluh na jedno uho; četvrto, na onoga koji leži oboren na
zemlji. Slijep na jedno oko je onaj koji vidi, ali ne uvažava Božje
zapovijedi i djela mojih svetih, a jedno oko ima na radostima svijeta
i želi ih. Takav mora biti pogođen na način da mu se kaže:
‘Sličiš Luciferu koji je gledao najvišu
Božju ljepotu, ali je budući da je bez prava želio što
nije smio, pao u pakao kamo ćeš i ti ići ako se ne
urazumiš po tome da spoznaš Božje propise i uvidiš
kako je sve u svijetu prolazno. Zato je najbolje da se čvrsto
držiš onoga što je sigurno i da pustiš prolazno
da ne bi išao u pakao.’ Hrom na jednu nogu je onaj koji
osjeća kajanje i žao mu je zbog počinjenih grijeha, ali se
ipak trudi postići zemaljsku korist i dobitak koji pripadaju
svijetu. Njega se treba gađati tako da mu se kaže: 'Trudiš
se za korist tijela koje će uskoro jesti crvi; zato na plodan
način radi za svoju dušu koja treba vječno živjeti.'
Gluh na jedno uho je onaj koji želi čuti moje i riječi
mojih svetih, ali drugo uho ima otvoreno za lakoumno brbljanje i za
ono što se tiče svijeta. Zato mu se treba reći:
'Sličan si Judi koji je jednim uhom slušao Božje riječi
koje su na drugo opet izašle. Što mu je dakle koristio
govor koji je čuo? Zato zatvori svoje uši za
nepromišljeno slušanje da bi mogao dospjeti do pjesme
anđela.' Onaj koji potpuno leži oboren na zemlji je onaj koji se
zapleo u zemaljsko, ali ipak želi misli na to i želi znati put na
kojem se može popraviti. Tom čovjeku treba ovako reći:
'Tvoje vrijeme je kratko kao trenutak; no kazna pakla i slava svetih
je vječna. Da bi mogao doći k pravom životu, neka ti ne
bude mučno na sebe uzeti nešto teško i gorko; jer
kao što je Bog ljubazan, tako je i pravedan.' Tko je pogođen
tako da strijela krvavo izlazi iz srca, to jest tko osjeća
iskreno kajanje i tko uhvati nakanu popravka, njemu ću uliti
ulje svoje milosti pomoću koje će svi njegovi udovi
ozdraviti.“
Devedeset i deveto poglavlje
Krist
razgovara sa zaručnicom i žali se zbog Židova koji su ga
razapeli kao i zbog kršćana koji su prezreli njega i
njegovu pravednost i ljubav tako što namjerno i svjesno
griješe protiv njegovih zapovijedi i preziru osude Crkve o
ekskomunikaciji pod izlikom da je Bog milosrdan; zato im prijeti
gnjevom i bijesom svoje pravednosti.
Majka
reče: „Kako li je mnogo moj Sin patio one noći kad mu
se približio i poljubio ga izdajica Juda kojem se sagnuo, jer Juda je
bio malen rastom, i rekao: 'Prijatelju, zašto si došao?'
I odmah su ga neki ščepali, drugi su ga vukli za kosu,
drugi su ga uprljali pljuvačkom.“ Potom je govorio Sin i
reče: „Smatraju me za crva koji kao mrtav leži u zimi, na
kojeg prolaznici pljuju po čijim leđima gaze. Taj su me dan
Židovi sa mnom postupali kao s crvom jer su me smatrali
najpokvarenijim, najnevrjednijim. Tako me preziru i kršćani
jer sve što sam iz ljubavi za njih učinio i podnio
smatraju ispraznim. Kao da gaze po mojim leđima kad se više
boje i časte ljude nego mene, svoga Boga, kad se ne uopće
ne obaziru na moju pravednost i u svojoj samovolji propisuju vrijeme
i mjeru mojem milosrđu. Također, kao da me udaraju po
zubima kad, nakon što su čuli moje zapovijedi i patnje,
govore: 'Činimo u sadašnjosti što nam se sviđa;
zbog toga nećemo ništa manje imati nebo; jer da nas je
Bog upropastiti ili kazniti za vječnost, ne bi nas otkupio na
tako gorak način.' No oni će osjetiti moju pravednost; jer
kao što ni najmanje dobro ne ostaje neuzvraćeno, tako
niti najmanje zlo neće ostati nekažnjeno. Preziru me i gaze po
meni kad ne uvažavaju osudu Crkve, naime ekskomunikaciju. Kao što
se ekskomunicirane javno izbjegava, tako će oni biti odvojeni od
mene jer kazna ekskomunikacije ako je se poznaje i prezire teže škodi
od tjelesnog mača. Zato ću ja, koji izgledam kao crv, sad
po svojoj strašnoj pravednosti opet postati živ i doći ću
tako strašno da će oni koji će vidjeti govoriti
brdima: 'Padnite na nas pred Božjim gnjevom.'“
Stoto poglavlje
Krist
razgovara sa zaručnicom i kaže joj da je ona kao svirala Duha
Svetoga kroz koju on stvara ljupku glazbu na svoju čast i na
korist narodima. Zato je izvana želi posrebriti dobrim ponašanjem
i mudrošću, a iznutra posrebriti istinskom poniznošću
i čistoćom srca.
Sin
reče zaručnici: „Trebaš biti kao svirala na
kojoj svirač stvara ljupku glazbu. Vlasnik svirale je posrebruje
izvana da bi se činila dragocjenom, a iznutra je pozlaćuje
dugotrajnim zlatom. Tako i ti trebaš biti posrebrena dobrim
ponašanjem i ljudskom mudrošću da bi mogla
uvidjeti što si dužna Bogu i svojem bližnjem i što
koristi tvojem tijelu za vječni spas. Iznutra pak trebaš
biti pozlaćena poniznošću tako da se ne želiš
svidjeti nikome doli meni i da se ne bojiš zbog mene biti
neugodna ljudima. Svirač dalje čini tri stvari na svojoj
svirali: prvo je ovija u fino platno da se ne uprlja; drugo, radi
kutiju u kojoj je može čuvati; treće, na kutiju stavlja
bravu tako da je lopov ne može ukrasti. Tako se i ti trebaš
uviti u čistoću tako da se ne uprljaš osjetilnom
požudom i veseljem. Umjesto toga rado radi i brini se da budeš
sama druženje sa zlim ljudima kvari dobre običaje. Brava je
marljivi nadzor tvojih osjetila i svega unutrašnjeg tako da
kod svih svojih radnji vodiš računa da te đavlova
zloba ne opčini. Ključ pak je Duh Sveti; on treba otvoriti
tvoje srce prema tome kako mi se sviđa na moju čast i na
korist ljudima.“
Sto i prvo poglavlje
Majka
Božja govori i kaže kako je srce njezina Sina vrlo ljupko, čisto
i slatko i tako preplavljeno ljubavlju da kad bi grešnik
stajao na vratima, ali bi ga pozvao s voljom da se popravi, odmah bi
bio oslobođen. K srcu Boga se dospijeva poniznošću
istinskog kajanja i pobožnim i čestim razmatranjem njegovih
muka.
Majka
Božja reče: „Srce mojeg Sina je nadasve ljupko kao med i
vrlo čisto kao najčišći izvor iz kojeg
proizlazi sve što je kreposno i dobro. On je i najslađi.
Jer što je za razumnog čovjeka slađe od toga da
razmatra ljubav mojeg Sina pri stvaranju i otkupljenju, pri njegovu
radu, podučavanju, u njegovoj ljubaznosti i njegovoj
strpljivosti? Njegova ljubav ne otječe kao voda, već je
postojano trajna jer njegova ljubav ostaje kod ljudi sve do
posljednjeg trenutka tako da kad bi grešnik već stajao na
vratima propasti, ali bi mu još od tamo povikao s voljom da se
popravi, on bi ga oslobodio. Za dospjeti k Božjem srcu su dalje dva
puta. Prvi je poniznost istinskog kajanja i ono uvodi čovjeka u
Božje srce i duhovni razgovor; drugi je razmatranje muka mojeg Sina
koje iz čovječjeg srca izvlači tvrdoću i čini
da radosno ide prema Božjem srcu.“
Sto i drugo poglavlje
Sto i treće poglavlje
Dok
je Kristova zaručnica molila, vidjela je u ukazanju kako se
sveti Dionizije molio Djevici Mariji za Francusku.
Dok
sam molila, vidjela sam kako se sveti Dionizije molio Djevici Mariji
i reče: „Kraljice Milosrđa, ti si ta kojoj je dano
sve milosrđe i ti si postala Majka Božja na spas siromašnih;
smiluj se zato Francuskoj, tvojem i mojem kraljevstvu, i to tvojem
jer te njegovi stanovnici časte u svojoj mjeri, a mojem jer sam
njihov zaštitnik i imaju povjerenje u mene. Ti vidiš
kako mnoge duše svakog sata stoje u opasnosti, kako su ljudska
tijela obarana kao životinje i kako, što je gore, duše
kao snijeg padaju u pakao. Tješi ih zato i moli za njih jer si
njihova gospođa i pomoćnica sviju.“ Majka Božja
odgovori: „Idi mojem Sinu i daj da radi ove koja ovdje stoji
čujemo što će odgovoriti.“
Sto i četvrto poglavlje
Sto i peto poglavlje
Krist
razgovara sa zaručnicom i kaže joj način na koji treba
uspostaviti mir između kraljeva Francuske i Engleske. Ne budu li
se kraljevi obazreli, bit će vrlo teško
kažnjeni.
Sin
reče: „Ja sam kralj kojeg se treba bojati i častiti
ga. Zato ću im zbog molitava moje Majke postavi svoje riječi.
Ja sam pravi mir i gdje je mir, ja sam sigurno tamo. Žele li oba
kralja Francuske i Engleske imati mir, dat ću im trajan mir. No
ne može se imati pravi mir ukoliko se ne voli istinu i pravednost.
Budući da jedan od kraljeva ima pravo, sviđa mi se da se
mir sklopi ženidbom i da kraljevstvo tako dospije zakonitim
baštinicima. Drugo, želim da budu jedno srce i jedna duša
u širenju kršćanske vjere gdje se to u prikladno
vrijeme može dogoditi na moju čast. Treće, trebaju dokinuti
nepodnošljive poreze i odustati od svojih varljivih ideja i
voljeti duše svojih podređenih. Ukoliko kralj koji sad
ima pravo ne želi poslušati, neka vrlo sigurno zna da u svojim
djelima neće imati sreće, već će svoj život
završiti u bolima i svoje kraljevstvo ostaviti u mukama.
Njegov sin i generacija nalazit će se u gnjevu, sramoti i zbrci
tako da će se svi čuditi. Ali bude li kralj koji je u pravu
htio slijediti, pomoći ću mu i boriti se za njega. No ne
posluša li, neće postići svoju želju nego još
i izgubiti što je već primio. Jer radostan početak
će zamračiti bolan svršetak. Žele li ljudi u
kraljevstvu Francuske dohvatiti istinsku poniznost, kraljevstvo će
dospjeti zakonitim baštinicima i dobru miru.“
Sto i šesto poglavlje
Krist
kaže zaručnici da se ne treba bojati u poslušnosti prema
duhovnom ocu prekinuti post jer to nije grijeh. Također je
opominje da bude postojana i kušnjama pruža neprestani otpor i
da ima čvrstu volju da ustraje u dobru po uzoru na Djevicu
Mariju, Davida i Abrahama.
Sin
reče: „Zašto se bojiš? Kad bijela i četiri
puta dnevno, ne bi ti se uračunalo u grijeh kad bi ti učinila
s dozvolom onoga koga si obvezna slušati. Zato budi postojana.
Trebaš biti kao ratnik koji u ratu ranjen od mnogih rana
neprijatelju vraća još mnogo gore rane i to je revniji za
borbu što ga neprijatelji jače napadaju. Također
trebaš udariti neprijatelja, biti postojana i imati razumnu
volju ustrajati u dobru. Đavla obaraš onda kad ne
prihvatiš kušnje, već se hrabro odupireš,
to jest kad oholosti suprotstaviš poniznost, a proždrljivosti
suzdržljivost. Postojana si kad u nevolji ne mrmljaš protiv
Boga, već sve veselo podnosiš, sve pripisuješ
svojim grijesima i zahvaljuješ Bogu. Tvoja volja je razumna
onda kad ne želiš nagradu osim prema mojoj volji i kad se
potpuno prepustiš mojim rukama. Prvo od ove tri stvari,
udariti neprijatelja, Lucifer nije imao jer je odmah prihvatio svoju
namjeru; zato je nepovratno pao i kako nije imao nikoga tko bi ga
potaknuo na njegovo zlo, tako nema ni nikoga da mu vrati izgubljeno.
Drugo, postojanost Juda nije imao, već je očajavao i
objesio se; treće, dobru volju, Pilat nije imao jer je imao
revnu želju svidjeti se Židovima i bio je zabrinut samo za svoju čast
umjesto da me oslobodi. Ali prvo, udariti neprijatelja, imala je moja
Majka koja koliko god je kušnji imala, toliko je pružala i
suprotstavljala otpor; drugo je imao David koji je u protivnostima
bio strpljiv i u svojem padu nije stupio u očaj; treće,
savršenu volju, imao je Abraham koji nije samo napustio svoju
domovinu, već je htio žrtvovati i svojeg jedinorođenog
sina. Njih i ti slijedi prema svojim snagama.“
Sto i sedmo poglavlje
Sto i osmo poglavlje
Sto deveto poglavlje
Marija
kaže da duhovni čovjek, nakon što se kroz napor i rad
pokore, ljubavi i strpljivosti obrati, mora do kraja iskupiti
prijašnje izgubljeno vrijeme da Bogu ne bi ponudio prazan
orah.
Marija
reče: „Kad se gospodaru prikazuju orasi, ponekad su neki
od njih prazni. Da bi ih se gospodaru učinilo prijatnijima,
moraju se ispuniti. Tako je i s duhovnim djelima. Mnogi ostvaruju
više dobrih djela da bi radi njih umanjili svoj grijeh da ne
bi išli u pakao. Ali prije i za vrijeme tih dobrih djela je
bilo mnogih vremena koja su bila prazna dobrim djelima i koja se sva
moraju ispuniti dok je vrijeme za raditi, a kad nije, kajanje i
ljubav nadoknađuju sve. Tako je Marija Magdalena Gospodinu
prikazala svoje orahe, to jest svoja dobra djela. Među tim
orasima su poneki bili prazni budući da je mnogo vremena
koristila za griješenje, ali ih je s vremenom opet nadoknadila
strpljivošću i naporom. I Ivan Krstitelj je Bogu prikazao
pune orahe budući da je Bogu služio od mladosti i prikazao mu
sve svoje vrijeme. Apostoli kao da su Bogu prikazali napola pune
orahe budući da su prije svojeg obraćenja imali mnogo
nesavršena vremena. Ali ja koja sam Majka Božja sam prinijela
pune orahe koji su bili slađi od meda jer sam od mladosti bila
ispunjena milošću i ostala sam očuvana u milosti.
Zato kažem da iako će čovjeku grijesi biti otpušteni,
prijašnja neplodna vremena se ipak sve dok čovjek ima
vremena iskupiti strpljivošću i radom ljubavi.“
Sto deseto poglavlje
Krist
podučava zaručnicu koja je razlika između dobrog duha
i đavlove obmane i kako oboma treba odgovoriti.
Sin
reče: „Kako treba prepoznati moj duh kad postoje dva duha,
jedan dobar i jedan zao? Reći ću ti. Moj duh je topao o
čini dvije dobre stvari. Prvo, izaziva da se ne žudi za ničim
osim na Bogom; drugo, daje najvišu poniznost i preziranje
svijeta. Zao duh je nasuprot tome hladan i vruć. Hladan jer sve
što ima veze s Bogom čini gorkim; vruć je zato jer
čovjeku ulijeva sklonost prema požudi tijela i oholosti svijeta
i potpiruje žudnju za vlastitu hvalu. Zato dolazi blago kao
prijatelj, ali je kao zajedljiv pas. Dolazi kao sladak tješitelj,
ali je najgori postavljač zamki. Zato dođe li, reci mu
ovako: 'Ne želim te jer je tvoj kraj zao.' Dođe li dobar duh,
trebaš mu reći: 'Dođi, Gospodine, kao vatra i zapali
moje srce jer premda Te nisam vrijedan imati Te, ipak Te trebam radi
svojeg dijela, dok Ti zbog mene nećeš biti bolji i ne
trebaš moje, već ću po Tebi biti bolji i bez Tebe
sam ništa.'“
Sto jedanaesto poglavlje
Sto dvanaesto poglavlje
Krist
razgovara sa zaručnicom i govori da se brižno čuva od
poroka oholosti da se ne bi uzvisila ljepotom svojih udova ili
dobrima obitelji; oholi se uspoređuje s leptirom koji ima široka
krila, ali nema tijelo.
Sin
reče zaručnici: „Ne daj se uznemiravati oholosti
ljudi; jer ubrzo će proći. Postoji vrsta kukaca koji se
zovu leptiri. Oni imaju široka krila, ali nemaju tijelo,
nadalje raznolike boje, na kraju zbog lakoće svoga tijela lete
visoko, ali kad se uzdignu u zrak, brzo padaju na prvi najbolji
predmet koji je u blizini bio to kamen ili drvo jer u tijelu imaju
samo malu snagu. Ta vrsta kukaca predstavlja ohole koji imaju široka
krila i malo tijelo; njihovo se srce po oholosti napuhava kao koža po
napuhanom vjetru; također vjeruju da sve imaju zbog svojih
zasluga, stavljaju se ispred drugih, smatraju se vrjednijima od
ostalih i kad bi mogli, proširili bi svoje ime po cijelom
svijetu. No budući da je njihov život kratak kao trenutak,
padaju kad na to ne misle. Drugo, oholi imaju različite boje kao
leptir; jer ponosni su na ljepotu udova, dobra, obitelj i mijenjaju
svoje stanje na svako nadahnuće oholosti, ali kad umru, nisu
ništa drugo doli zemlja. Treće, kad se popnu na najviši
stupanj ponosa, oholi na opasan način u jednom trenutku padaju u
smrt. Zato se čuvaj oholosti jer odvraća lice Božje od
ljudi i moja milost ne ulazi onome koga je obuzela oholost.“
Sto trinaesto poglavlje
Sto četrnaesto poglavlje
Sto petnaesto poglavlje
Sto šesnaesto poglavlje
Krist
se žali zaručnici na podane i Židove, ali posebice na zle
kršćane zato jer svete sakramente ne primaju pobožno i
čisto kako priliči i jer zanemaruju stvaranje, otkupljenje
i božansku utjehu.
Sin
reče: „Razgovaram s tobom kroz usporedbu o tri čovjeka.
Prvi govori: 'Ne vjerujem niti da si čovjek, niti da si Bog.'
Jedan takav je poganin. Drugi, to jest Židov, vjeruje da sam Bog, ali
ne da sam čovjek. Treći, naime kršćanin,
vjeruje da sam čovjek i Bog, ali ne vjeruje mojim riječima.
No ja sam onaj o kojem se čuo Očev glas: 'Ovo je Sin moj
ljubljeni i tako dalje.' Zato se žalim od strane svojeg božanstva da
što me ljudi ne žele slušati. Ja sam povikao i rekao:
'Ja sam početak, vjerujete li u mene, imat ćete život
vječni.' Ali prezreli su riječi. Vidjeli su moć moga
božanstva kad sam probudio mrtve i mnogo drugog, no ipak nisu na to
pazili. Žalim se i od strane svojeg čovještva jer se
nitko ne brine za ono što sam odredio u svetoj Crkvi. U Crkvi
sam naime postavio sedam posuda po kojima se svi trebaju očistiti.
Odredio sam krštenje za čišćenje istočnog
grijeha, potvrdu na znak božanske pomirbe, sveto ulje za jačanje
protiv smrti, pokoru za oproštenje svih grijeha, svete riječi
da bi njima posvetili i uspostavili sakramenti, svećeništvo
za štovanje, spoznaju i sjećanje na božansku ljubav, brak
za sjedinjenje srdaca. Njih se treba primati s poniznošću,
zaštititi čistoćom i dijeliti bez pohlepe. Ali sad
ih se prima s ohološću, čuva ih se u nečistim
posudama i dijeli s pohlepom. Žalim se i na to da ako me čovjek
nakon što sam se radi spasa ljudi rodio i umro ne voli zato
što sam ga stvorio, barem ne voli zbog toga što sam ga
otkupio. No sad me ljudi odbacuju iz svojeg srca kao gubavca i
gnušaju me se kao nečisti dronjak. Žalim se i od strane
svojeg božanstva što ljudi odbacuju utjehu tog božanstva i ne
obaziru se na njegovu ljubav.“
Sto sedamnaesto poglavlje
Zaručnica
je čula kako Bog sam žuri ususret onima koji istinski žude za
njim i tješi ih kao ljubazni otac i ono što je teško
im čini lakim.
Dok
je netko moli Očenaš, zaručnica kako Duh govori:
„Prijatelju, odgovaram od strane božanstva da ćeš
sa svojim Ocem imati baštinu; od strane čovještva
pak da ćeš biti moj hram; treće, od strane Duha
Svetoga da nećeš imati kušnji nego što
možeš nositi. Jer Otac će te štititi, čovještvo
će ti pomagati, a Duh te zapaliti. Kao što majka kad čuje
sinov glas mu radosno žuri u susret i kao što otac kad svojeg
sina kako radi mu priskače usred puta priskače i olakšava
mu teret, tako i ja trčim svojim prijateljima ususret, činim
im sve što je teško lakim i dajem im da mogu veselo
nositi. I kao što netko tko vidi nešto prijatno ne
nalazi utjehu ako tome ne dođe bliže, tako se ja približavam
onima koji žude za mnom.“
Dodatak
Ovaj
redovnik je u svećenikovim rukama u trenutku podizanja tijela
Kristova vidio našeg Gospodina Isusa Krista u obličju
djeteta kako mu govori: „Ja sam Sin Božji i Sin Djevice.“
Predvidio je način i vrijeme svoje smrti u godinu o čemu se
može čitati u mnogo poglavlja u legendi svete Brigite.
Redovnikovo se zvao Gerekinus.
Sto osamnaesto poglavlje
Krist
razgovara sa zaručnicom i govori da Otac k sebi vuče one i
usavršava njihovu dobru volju na dobro kod kojih vidi da zlu
volju radosno i sa željom da se poprave pretvaraju u dobru.
Sin reče:
„Tko mi se želi pridružiti, mora svoju volju okrenuti prema
meni i pokajati se za ono što je počinio. Onda će ga
moj Otac povući k savršenstvu. Jer Otac vuče onoga
koji svoju zlu volju pretvara u dobru i želi popraviti ono što
je počinio. Ali kako Otac vuče? Sigurno tako što
dobru volju usavršava u dobro. Jer kad sklonost ne bi bila
dobra, Otac ne bi imao ništa za vući. No za neke sam tako
hladan da im se moj put nikako ne bi svidio. Za druge pak sam tako
vruć da kad moraju učiniti nešto dobro, izgledaju
kao da su u vatri. Drugima sam tako sladak da ne žele ništa
osim mene. Njima ću dati radost koja nikad neće prestati.“
Sto devetnaesto poglavlje
Majka
nabraja sedam dobara koja su u Kristu i sedam suprotnosti kojima mu
ljudi uzvraćaju.
Majka
reče: „Moj sin ima sedmerostruku slavu. On je najmoćniji
i kao vatra koja razara sve; drugo, najmudriji čiju mudrost
nitko ne može obuhvatiti ništa više kao ni iscrpiti
more; treće, najjači kao nepomičan brijeg; četvrto,
ima najveću vrlinu kao pčelinjak; peto, najljepši je
i sjaji kao sunce; šesto, najpravedniji kao kralj koji protiv
svoje pravednosti ne štedi nijednog čovjeka; sedmo,
najljubazniji kao gospodar koji se sam predaje za život svojih slugu.
Nasuprot tome, podnio je sedam teških stvari; jer zbog moći
je postao kao crv; zbog mudrosti je smatran najbudalastijeg; zbog
snage je povezan kao dijete u pelene; zbog ljepote je smatran
gubavcem; zbog vrline je stajao gol i vezan; zbog pravednosti je
smatran lažljivcem; zbog svoje dobrote je umro.“
Sto dvadeseto poglavlje
Krist
govori zaručnici da postoje dvije vrste uživanja, duhovno i
tjelesno. Duhovno uživanje postoji kad se duša raduje Božjim
dobročinstvima; tjelesna kad se kod željenih potreba uzme
okrjepa.
Sin
govori: „Između mene i njega se nalazi nešto kao
membrana koja ga sprječava uživati u mojoj duši jer mu
nešto drugo pravi radost.“ A zaručnica koja je to
čula reče Gospodinu: „Hoće li ikad imati
uživanje?“ Gospodin odgovori: „Postoje dva uživanja,
jedno duhovno i jedno tjelesno. Tjelesno ili prirodno uživanje se
događa kad se nakon željenih potreba uzme okrjepa pri čemu
čovjek treba misliti ovako: 'O, Gospodine, budući da si
zapovjedio da se okrijepimo samo za nuždu, bila Ti hvala; daj mi
milost da mi se pod užitak ne ušulja grijeh.' Ali kad se uspne
radost nad vremenitim dobrima, čovjek treba misliti ovako: 'O,
Gospodine, sve zemaljsko je samo zemlja i prolazno, zato mi daj da to
tako koristim da ti o svemu mogu znati položiti račun.' Duhovna
radost se događa kad se duša raduje Božjim dobročinstvima
i vremenito koristi protiv volje i time se bavi samo radi nužde.
Membrana se raskida kad je Bog duši sladak i kad je njegov
strah stalno u srcu.“
Sto dvadeset i prvo poglavlje
Kako
što redovnika ne čini odijelo, već vrlina
poslušnosti i slijeđenja pravila i kako istinsko kajanje
srca s namjerom popravljanja otima dušu iz đavolje
ruke.
Đavao
se pojavio i reče: „Gledaj, redovnik mi je pobjegao i
ostala je samo njegova slika.“ A Gospodin mu reče:
„Objasni što misliš.“ Đavao reče:
„Iako neradno, učinit ću to. Istinski redovnik je sam
svoj čuvar; njegova odijelo je poslušnost i promatranje
svojih zavjeta jer kao što se tijelo pokriva haljinom, tako
duša vrlinama. Vanjsko odijelo tako ne koristi ništa
ako se ne čuva unutarnje jer redovnika ne čini odijelo, već
vrlina. Ovaj redovnik mi je pobjegao jer je mislio ovako:
'Prepoznajem svoj grijeh i od sad ću se popraviti i s Božjom
milošću neću nikad više griješiti.' Po
toj volji je razdvojen od mene i sad je Tvoj.“ Njemu odvrati
Gospodin: „Kako sad još preostaje slika?“ A đavao
reče: „Ako ne dovede u sjećanje počinjene
grijehe i ako nad njima ne osjeti kako bi trebalo savršeno
kajanje.“
Objašnjenje
Ovaj
redovnik je u svećenikovim rukama u trenutku podizanja tijela
Kristova vidio našeg Gospodina Isusa Krista u obličju
djeteta kako mu govori: „Ja sam Sin Božji i Sin Djevice.“
Predvidio je način i vrijeme svoje smrti u godinu o čemu se
može čitati u mnogim poglavlja u legendi svete Brigite.
Redovnikovo se zvao Gerekinus. Vodio je i vrlo suzdržan život. Kad je
trebao umrijeti, ugledao je zlatno pismo koje je sadržavalo tri slova
P, O i T od zlata. To je ispričao svojoj braći i reče:
„Dođi, Petre, požurite. Olaf i Thordo.“ Nakon što
ih je pozvao, preminuo je.Tri pozvana su umrli u jednom tjednu i
slijedili su ga. O istom bratu je govor i u pedeset i petom poglavlju
dodanim objavama gdje se govori: „Jedan redovnik sveta žitova
ovog samostana Alvastre i tako dalje.“
Sto dvadeset i drugo poglavlje
Kako
život jednog raspuštenog i mlačnog čovjeka sliči
uskom i opasnom mostu s kojeg će ga neprijatelj đavao,
ukoliko se brzo ne obrati i ne skoči u brod pokore i vrlina,
strovaliti u dubinu ponora.
„Ono
je moj smrtni neprijatelj jer me ismijava i izruguje. Ispunjava svu
svoju volju i svu svoju žudnju kako može. On je kao onaj koji se
nalazi na uskom mostu na čijoj lijevoj strani vrlo veliki ponor
iz kojeg se nitko tko u njega upadne ne vraća. Na njegovoj
desnoj strani stoji brod na kojem će, ukoliko uskoči na
njega, mučno uteći, ali imati nadu života. Taj most je
njegov tužan i kratak život u kojem ne stoji kao muževan čovjek
koji se bori, niti kao putnik koji dan za danom kroči i
napreduje na putu, već leži lijenčina i želi piti iz vode
požude. Predstoje mu dvije sudbine. Ako ustane s mosta, ili će
pasti u ponor, to jest u dubinu pakla ukoliko se okrene lijevo, to
jest djelima tijela, ili će, ako skoči u brod, mučno
uteći ukoliko usvoji strogost svete Crkve i njezinu poduku; iako
mu je teško, time će se spasiti. Zato neka se što
prije okrene da ga neprijatelj ne bi strovalio s mosta jer će
onda zvati, ali neće biti uslišan već će biti
kažnjen za vječnost.“
Dodatak
Kad
je ovaj vidio da se kralj promijenio i da ne može više na
uobičajen način kod njega biti saslušan, razvio je
zlu volju prema gospođi Brigiti i izlio je na nju visoko s
jednog prozora dok je išla jednom uskom ulicom vodu. Ona je
rekla onima koji su tamo stajali: „Neka ga Bog poštedi i
ne naplati mu na budućem svijetu.“ Na to se Krist pojavio
gospođi Brigiti pod misom i reče: „Onaj čovjek
koji je iz zlobe s prozora nad tebe izlio vodu žeđa za krvlju.
Prolio je krv; on želi zemlju, a ne mene; govori smiono protiv mene;
časti svoje tijelo, umjesto tijelo mene njegova Boga i isključio
me iz svojeg srca. Neka se čuva da ne umre u svojoj krvi.“
Nakon toga je ovaj čovjek živio još kratko vrijeme i umro
je od isteka krvi iz nosa kao što mu je bilo prorečeno.
Sto dvadeset i treće poglavlje
Krist
brani svoju zaručnicu Brigitu to jest dušu obraćenu
od svijeta duhovnom životu koju su otac i majka, sestra i brat
pokušali odvratiti od ljubavi prema njemu i od djevičanskog
braka.
Sin
reče zaručnici: „Ja sam kao zaručnik koji se
zaručio sa zaručnicom koju otac i majka, sestra i brat
traže natrag. Otac govori: 'Vrati natrag mi moju kćer; rođena
je od moje krvi.' Majka govori: 'Vrati mi natrag moju kćer; ona
je hranjena mojim mlijekom.' Sestra govori: 'Vrati mi natrag moju
sestru jer je odgojena sa mnom.' Brat govori: 'Vrati mi opet moju
sestru jer je moram voditi.' Zaručnik im odgovara: 'O, oče,
ako je rođena od tvoje krvi, sad mora biti ispunjena mojoj
krvlju. O, majko, ako si je hranila svojim mlijekom, sad je želim
hraniti svojom nasladom. O, sestro, ako je othranjena na tvoj način,
sad će slijediti moj način. O, brate, ako je do sad
upravljao, sad je moja dužnost da je upravljam.' Tako je bilo s
tobom; jer kad te otac, to jest požuda tijela zahtijeva natrag, moja
je dužnost ispuniti te svojom ljubavlju; ako te majka, to jest briga
za svijet želi zadržati, pripada mi te nahraniti mlijekom svoje
utjehe; ako te sestra, to jest navika svjetovnog ophođenja
zahtjeva natrag, dužna si naprotiv njegovati moje ophođenje; ako
te brat opet zahtjeva, to jest vlastita volja, obvezana si činiti
moju.“
Sto dvadeset i četvrto poglavlje
Kako
blažena Agneza Kristovoj zaručnici stavlja krunu sa sedam
dragulja, naime strpljivost u muci i tako dalje.
Agneza
je razgovarala s zaručnicom i reče: „Dođi ovamo,
kćeri moja i stavi si krunu koja je izrađena od sedam
dragocjenih kamena. Što je drugo ta kruna doli dokaz
strpljivosti koja je taljena u muci i koju je Bog ukrasio? Prvi kamen
te krune je jaspis; njega ti je stavio onaj koji ti je podrugljivo
govorio i rekao da ne zna po kojem duhu govoriš i da bi ti
bolje koristilo da predeš kao i ostale žene umjesto da
raspravljaš o pismima. Kao što jaspis oštri lice
i zapaljuje radost srca, tako i Bog iz muke zapaljuje radost u srcu,
rasvjetljuje razum za duhovno i ubija u duši neuredne pokrete.
Drugi kamen je safir. Njega ti je stavio onaj koji ti je u lice
govorio prijateljski, a iza leđa ti je sjekao čast. Kao što
je safir nebeske boje i udove drži u zdravlju, tako zloba ljudi kuša
pravednika tako da postaje nebeski i čuva udove duše da
se ne bi uzdigla u oholosti. Treći kamen je smaragd. Toga ti je
unio onaj koji je rekao: 'Pričala si stvari koje nisi niti
mislila, niti zaista rekla.' Kao što je smaragd po sebi
slomljiv, ali ipak lijep i po boji zelen, tako će i laž ubrzo
postati ništavnom, ali čini dušu pomoću
nagrade lijepom. Četvrti kamen je biser. Njega ti je stavio onaj
koji je u tvojoj prisutnosti ogovarao Božjeg prijatelja ogovaranjem
zbog kojeg ti je bilo više žao nego da je bilo o tebi. Kao što
je biser bijel i lijep i blaži patnje srca, tako bol ljubavi uvodi
Boga u srce i smiruje strasti gnjeva i nestrpljivosti. Peti kamen je
topaz. Njega je unio onaj koji ti je rekao gorke stvari zbog čega
si ga blagoslovila. Kao što je topaz žute boje i čuva
čistoću i ljepotu, tako Bogu ništa nije ljepše
i prijatnije kad ljubimo onoga koji nas je ozlijedio i kad molimo za
svoje progonitelje. Šesti kamen je dijamant. Njega ti je unio
onaj koji te tjelesno oštetio što si strpljivo
podnijela i zbog čega ga nisi htjela obeščastiti.
Kao što se dijamant ne da slomiti udarcima, već samo
jarčevom krvi, tako se Bogu sviđa kad čovjek zaboravi
tjelesnu štetu i radi Boga uvijek razmišlja o tome što
je Bog učinio za čovjeka. Sedmi kamen je prozirac
(krizolit? carbuncle). Njega ti je unio onaj koji ti je donio lažne
vijesti da ti je sin Karlo umro što si strpljivo prihvatila
tako što si svoju volju povjerila Bogu. Kao što
prozirac svijetli u kući i vrlo je lijep na prstenu, tako i
čovjek koji pri gubitku vrlo dragocjene stvari ostane strpljiv
privlači Boga da ga voli; svijetli pred licem svetih i lijep je
kao vrlo dragocjen kamen. Zato ostani postojana, kćeri moja, jer
su za proširenje tvoje krune potrebni još poneki
kameni. I Abraham i Job su postali bolje i više poznati ili
slavniji po kušnjama, a Ivan svetiji po svjedočenju
istine.“
Sto dvadeset i peto poglavlje
Sto dvadeset i šesto poglavlje
Sto dvadeest i sedmo poglavlje
Sto dvadeset i osmo poglavlje
Odgovor
djevičanske Majke Sinovoj zaručnici koja je molila za
jednog starog pustinjaka koji je bio u dvojbi je li Bogu prijatnije
da uživa slatkoću duhovne utjehe tako da nikad ne izađe iz
pustinje ili treba li povremeno izlaziti da bi izgrađivao duše
bližnjih.
Majka
reče: „Razgovaraj s onim svećenikom, starim
pustinjakom, mojim prijateljem koji kao protiv svoje volje i mira
svoje duše prisiljen vjerom i pobožnošću svojih
bližnjih ponekad napušta ćeliju samoće i mir
razmatranja i pokrenut ljubavlju izlazi iz svoje samoće ljudima
da bi im pružio duhovnu utjehu i po njegovu su se uzoru i spasonosnu
savjetu mnoge duše obratile Bogu, a već obraćeni su
napredovali k višim stupnjevima u vrlinama. Pri đavlovu
lukavstvu i obmani te u poniznoj dvojbi u poniznosti pitao za savjet
i molio da moliš za njega, naime: sviđa li se Bogu više
da sam uživa u slatkoći razmatranja ili je Bogu prijatnija
spomenuta ljubav prema svojem bližnjem. Reci mu od moje strane kako
se Bogu svakako više sviđa kad kao što je
spomenuto povremeno odlazi vršiti bližnjima takva djela
ljubavi, kad s njima dijeli snage i milosti koje od Boga ima za sebe
da bi se po tome sami obratili da revnije pristaju uz Boga i imaju
udjela u njegovoj slavi nego da samo uživa u svojoj unutarnjoj utjesi
i ćeliji svoje samoće. Reci mu i da će iz takve
ljubavi imati veću nagradu na nebu ukoliko samo da bi vršio
takvu ljubav, uvijek ide u skladu sa savjetom i voljom svog starijeg
duhovnog oca. Reci mu dalje kako želim da svojoj duhovnoj djeci primi
sve pustinjake i sve redovnice i osamljenike koji su bili sinovi
mojeg prijatelja, onog već preminulog pustinjaka, da ih upravlja
pod svojim savjetom. Treba ih sve voditi na duhovan i krepostan način
svojim ljubaznim savjetom kao što ih je onaj u svojem dugom
životu vodio i upravljao; jer tako se sviđa Bogu. I ako ga
prihvate za duhovnog oca i budu li u poslušni u duhovnom i
pustinjačkom životu, on će im biti otac, a ja majka. No ako
ga netko ne bi primio za duhovna oca niti mu htio biti poslušan,
onda će za takvog jednog neposlušnog biti bolje da odmah
napusti njihovo društvo nego da dulje prebiva među njima.
Ipak, moj spomenuti prijatelj treba ići k njima i vratiti se u
svoju ćeliju onoliko često koliko mu se čini da je
dobro, ali ipak uvijek po savjetu i volji svojeg starijeg oca.“
Sto dvadeset i deveto poglavlje
Sto trideseto poglavlje
Sedam
godina nakon što je zaručnica imala viđenje o sedam
životinja o kojima je riječ u sto dvadeset i petom poglavlju ove
knjige, pojavio joj se Krist i objasnio joj kako slijedi nešto
što je još nedostajalo objasniti u spomenutom
viđenju.
Sin
reče: „Prije sam ti rekao za sedam životinja od kojih je
jedna bila kao slon koji je još stoji prislonjen na stablo i
ne vidi niti trulež stabla, niti se obazire na kratkoću vremena
zbog čega će se srušiti sa stablom ako vjeruje da
čvrsto stoji. Zidovi njegove crkve će uništiti vatra
i voda tako da neće biti nikoga da ih ponovno sagradi jer su ih
izgradili bezbožnici; zemlja će biti opustošena;
stanovnici će si željeti smrt; ali ona će bježati od njih i
zli će vladati nad pravednima. To se sve tako i ispunilo. Znaj i
kako je druga životinja koja je bila ohola zbog kamena čistoće
sad primila rogove jednog janjeta; zato je želim podučiti kako
treba skakati preko zidova i kako stajati u časti. Jer sviđa
mi se poniznost te životinje i zato mu reci da se njegova crkva već
popela na najvišu stepenicu i dugo je stajala u oholosti. Zato
sam treba raditi na tome da svećenstvo živi u većoj
suzdržljivosti, smanji neumjerenost u piću, odloži pohlepu i
primi strah, inače će nevoljama biti poniženo i njegov pad
će biti tako težak i velik će se za njega čuti i u
drugim zemljama.“
Nakon
smrti spomenutog biskupa i izbora njegova nasljednika, Gospodin je
razgovarao sa mnom i reče: „Znaj da je ovaj biskup,
nasljednik prvog spomenutog biskupa, koji se sad uzdigao na biskupsku
čast bio jedan od pet slugu koje kralj nije htio slušati
ako ne bi primili jasnije oči. Taj se biskup sad uzdigao, ali
treba dobro pripaziti i pri mojem će sudu vidjeti kako se
uzdigao. Upozoravam ga o Joabovu padu. Taj je bio pun mržnje prema
onima koji su bili bolji od njega; oslanjao se na svoje vlastite
savjete; njegova odvažnost je bila velika i zato se uobrazio iznad
svojih snaga i davao je prednost svojem odabraniku umjesto onome
kojeg je odabrao Bog. Jedan savjet je koristan za tog biskupa, naime
da svojoj pameti postavi mjeru i uvijek pazi ne na ono što
može, već što priliči.“ Kad je bio u dvojbi je
li korisno u svrhu oprosta svojih grijeha ići u Rim, pitao me i
dok sam molila, odgovori mi Majka Božja i reče: „Ako ovaj
biskup u svojem srcu misli da mu je potrebna pomoć svetih, onda
može doći u Rim na oprost; jer doći će vrijeme kad će
mu to biti korisno. Također treba paziti da se pticama
grabljivicama koje su već prodrle odrežu kandže da ne bi mogle
nastanjivati najviše vrhove stijena jer će onda više
štetiti zajednici naroda, a ni on sam neće ostati
slobodan od nevolja. Zato trebaš znati da životinja o kojoj
sam ti govorila da se boji kad vidi svoju sjenu i svoju korist vidi u
bijegu označava onoga koji ima revnost za spas duša, koji
ne gubi hrabrost zbog govorenja suparnika, niti se govorima ulizica
daju zavesti na oholost, koji je također spreman umirući
izaći iz svijeta, ali i spreman ako mi se svidi živjeti radi
moje časti. Zato ću mu požuriti ususret usred puta kao otac
svojem sinu i izvući ću ga iz njegova zatvora kao milosrdni
sudac da ne bi vidio buduće zlo. Onaj pak koji ustraje u svojoj
gubi, umrijet će s onima koji su si napunili trbuh i bit će
pokopan suđen s gubavima i neće sjediti kod onih koji sude
svijet.“
Sto trideset i prvo poglavlje
Još
jedna objava o slavi anđela koja se dogodila na brdu
Gargano.
Gospođa
Brigita je na brdu Gargano vidjela mnoštvo anđela koji su
pjevali i govorili: „Blagoslovljen Ti, naš Bože, koji
jesi, bit ćeš i bio si bez početka i bez kraja. Ti
si nas duhove stvorio na Tvoju službu kao i na utjehu i zaštitu
ljudi. Ali tako smo poslani koristiti ljudima da nam nikad ne
nedostaje Tvoja slatkoća, Tvoja utjeha i Tvoj pogled. No budući
da ljudima činimo kao nepoznati, na ovom si mjestu htio pokazati
svoj blagoslov i naše dostojanstvo koje si nam dao i da bi
čovjek mogao naučiti voljeti Te i željeti našu
pomoć. Ali sad ovo mjesto koje je dugo bilo držano u častima
mnogi preziru i stanovnici zemlje se više približavaju
nečistim dusima nego nama jer s većom revnosti slijede
njihova nadahnuća.“ Gospođa odgovori: „O,
Gospodine, moj stvoritelju i otkupitelju, pomogni im da odustanu od
grijeha i cijelim srcem zahtijevaju Tebe.“ Na to joj Gospodin
reče: „Naviknuti su na prljavštinu i daju se
odgojiti samo udarcima. Kad bi se bar prepoznali u stezi i došli
k prisebnosti!“
Ovdje
počinju objave svete Brigite svećenicima i papama.
Sto trideset i drugo poglavlje
Krist
govori o pet dobrih darova koje je dao svećenicima i o pet
suprotstavljenih stvari koje čine zli svećenici.
„Ja
sam kao čovjek koji želi napustiti svijet i najbolje što
ima predati svojem najdražem prijatelju. Tako sam ja svećenicima
koje sam izabrao ispred svih anđela i ljudi povjerio ono što
mi je najdragocjenije kad sam otišao sa svijeta i dao sam im
pet darova. Prvo, svoju vjeru; drugi, oba ključa za nebo i
pakao; treće, iz neprijatelja učiniti anđela; četvrto,
da mogu posvetiti moje tijelo što ne može nijedan od anđela;
peto, da svojim rukama doticati moje najčišće
tijelo. Ali sad sa mnom postupaju kao Židovi koji su poricali da sam
uskrisio Lazara, već su proširili glasinu da namjeravam
biti kralj, odbijam porez i želim opet podići hram u tri dana.
Tako i svećenici ne govore o mojem čudesnu životu niti
podučavaju moj nauk, već ljubav svijeta, propovijedaju
svoju požudu i ono što sam učinio za njih smatraju ničim.
Drugo, izgubili su ključ kojim bi bijednima trebali otvoriti
nebo; ali onaj kojim se otvara pakao vole i drže ga spremljenog u
finom platnu. Treće, čine nepravednika iz pravednika, đavla
iz jednostavnoga, ranjena iz zdrava jer svatko tko im pristupi s tri
rane, od njih će primiti četvrtu; dođe li k njima s
četiri, napušta ih s petom; jer nakon što grešnik
vidi loš primjer svećenika, ohrabruje se griješiti
i počinje hvaliti grijehom koji je prije smatrao sramotnim. Zato
će biti prokleti više nego ostali jer svojim životom jer
se svojim životom upropaštavaju i svojim primjerom ozljeđuju
druge. Četvrto, svojim me ustima prodaju umjesto da me svetkuju.
Gori su od Jude. Juda je prepoznao svoj grijeh i pokajao se zbog
njega iako na neplodan način; nazivaju se pravednima i prave se
kao da jesu. Juda je grešnički novac donio natrag
kupcima; ovi pak ga koriste za svoje potrebe. Juda me prodao prije
nego što sam otkupio svijet; ovi nakon što sam otkupio
svijet ne suosjećaju s mojom krvi koje više vrišti
za osvetom nego Abelova. Juda me prodao samo zbog novca; ovi to čine
za svaku nagradu jer k meni dolaze samo onda kad se nadaju nekoj
koristi. Peto, postupaju sa mnom kao Židovi. Što su ovi
učinili? Položili su me na drvo; ovi me pak polažu na prešu
i pritišću me svom silom. Možeš pitati kako kad
moje božanstvo ne može patiti i kad na Boga ne može pasti nikakva
protivnost i nikakva bol. Svećenici mi zbog volje koju imaju da
ustraju u grijehu ne čine ništa manje tako jako gorku
muku i protivnost nego kao kad bi me kad bi bilo moguće položili
pod prešu; jer imaju dva grijeha: razvratnost i pohlepu i
polažu me između njih; jer izvrše li pokoru zbog toga,
jedva da su izvršili svoju službu opet imaju volju griješiti
čime me pritišću kao preša. Uzdržavaju
proklete žene i dovode ih na sigurna mjesta da zadovolje svoju požudu
i odbiju me. Dodvoravaju im se i uživaju u tome; mene pak, od kojeg
jesu, ne žele vidjeti. Gledajte, moji prijatelji, kakvi su svećenici;
gledajte, moji anđeli, kakvi su oni kojima vi služite. Da ležim
pred vama kao što na oltaru ležim pred njima, nitko od vas me
se ne bi usudio dotaknuti, već biste se prestrašili. No
oni me izdaju kao kradljivci i izdajice, dotiču me kao bludnice,
prljaviji su od pakline, ne srame se približiti se meni koji sam Bog
i Gospodar slave. Zato će se dogoditi ono što se reklo
Izraelu: sedmerostruko ću umnožit vašu kaznu i isto tako
će zaista tih sedam muka doći nad svećenike.“
Sto trideset i treće poglavlje
Sto trideset i četvrto poglavlje
Krist
kaže kako je svećenike poštovao ispred svih ljudi i
anđela, a oni ga srde prije ostalih; njihovo prokletstvo je
otkriveno na vječno prokletoj duši jednog
svećenika.
Marija
govori: „Sjeti se muke moga Sina; on upravo dolazi ovamo.“
I gledaj, pojavio se sveti Ivan Krstitelj i reče blaženoj
Djevici Mariji: „U tisuću godina Božji gnjev nad svijetom
nije bio tako velik.“ I dok je Sin bio došao, reče
zaručnici: „Kod mene je jedan sad od početka i koliko
god vremena bilo kod vas, ona su meni samo kao jedan sat. Prije sam
ti govorio o svećenicima kako sam ih odabrao između svih
anđela i ljudi; ali sad su mi prije drugih prvenstveno
nepodnošljivi.“ I gledaj, pojavili su se đavoli;
imao su dušu u rukama i međusobno su govorili: „Gledajte,
tamo je borac!“ Sudac odgovori: „Iako oni koji su
tjelesni ne čuju ono što je duhovno i tjelesne oči
ne mogu vidjeti ono što duhovno, ipak radi ove koja je ovdje
prisutna i kojoj otvaram oči razuma trebate reći s kojim
pravom imate ovu dušu.“ Ono odgovore: „Naše
pravo i njezin prekršaj su deveterostruki. Trostruko je bila
pod nama, trostruko jednaka nama i trostruko iznad nas. Prvo pravo je
što je izvana bila dobra, a iznutra zla, drugo što je
ponekad bila napunjena pohlepom i proždrljivošću, ali se
ponekad suzdržavala radi koristi tijela ili njegove slabosti i treće
što je ponekad bila stroga u riječima i djelima dok je
njezina zloba u toj strogoći gledala samo svoj dobitak. Mi to
ipak nemamo jer smo izvana isto kao i iznutra, uvijek strogi u zlobi,
uvijek željni zla. Trostruko je bila jednaka nama koji smo trostruko
pali: ohološću, pohlepom i zavisti; to troje je i ona
imala. Trostruko je bila iznad nas i veća u zlobi nego mi, ona
koja je bila svećenik i koja je ophodila Tvojim tijelom. Prvo
jer nije čuvala svoja usta kojima je trebala govoriti Tvoje
riječi, već je Tvoje riječi iznosila kao da pas laje.
I kad je govorila Tvoje riječi, bojali smo se kao onaj koji čuje
neki strašni zvuk; odjednom uplašeni, povukli smo se od
nje. Ali ona je ostala stajati bez straha i srama. Drugo, nije čuvala
svoje ruke kojima je doticala Tvoje najčišće tijelo,
već ih je prljala svakim uživanjem. I kad je svojim rukama
doticala Tvoje tijelo koje je nakon izgovaranja riječi bilo isto
ono koje se nalazilo u Djevičinu tijelu i koje je razapeto,
bojali smo se kao čovjek koji se od straha trese po cijelom
tijelu, ali ne iz unutarnje ljubavi, već iz straha od Tvoje moći
i veličine Tvoje snage. Ona pak je stajala nepreplašena i
nije se brinula ni zbog čega. I kad Te prinijela na svoja usta
koja su bila kao posuda uprljana svakom prljavštinom, bili smo
kao ljudi čije snage su se izgubile i kao onaj kojem nedostaje
svaka snaga i kao mrtvi od straha, iako smo besmrtni; no ona se nije
bojala i nije se zaprepastila od doticanja Tebe. Budući da
gospodaru slave ipak ne priliči ući u tako sramotnu posudu,
Ti si odstupio svojim božanstvom i čovještvom i dok je
ostala sama, mi koji smo dugo vremena bili otišli smo se
vratili. U svemu tome nas nadilazi u zlobi i zato je posjedujemo s
pravom. Budući da si Ti pravedan sudac, izraci nam osudu nad
njom.“ Sudac odgovori: „Čujem što tražite; ti
pak, bijedna dušo, govori tako da ova čuje kakvu si volju
imala pri svojem kraju dok si još bila u užitku svojeg razuma
i snage svoga tijela?“ Ona odgovori: „Moja je volja bila
neprestano griješiti i nikad od toga ne odustati; no budući
da sam znala da neću stalno živjeti, namjeravala sam griješiti
sve do zadnjeg časa i u takvoj namjeri se dogodilo moje
odvajanje od tijela.“ Na to sudac reče: „Tvoja
savjest je tvoj sudac. Zato u svojoj savjesti reci kakvu osudu
zaslužuješ?“ Duša odgovori: „Moja osuda je
najgorkija i najgora muka koja će trajati bez kraja i bez sveg
milosrđa.“ Potom su đavoli nakon što su čuli
njezinu presudu pošli s njom. Na to Gospodin reče:
„Gledaj, zaručnice, što moji svećenici rade;
izabrao sam ih ispred svih anđela i ljudi i poštovao
iznad svih; ali oni me srde ispred svih Židova i pogana i ispred svih
đavola najviše.“
Sto trideset i peto poglavlje
Krist
pokazuje kakvu je ljubav iskazao svećenicima. No oni su
nezahvalni i kao preljubnica preziru Krista tako da vole tri druga
ljubavnika, svijet, tijelo i đavla. To objašnjava na duši
nedavno umrlog svećenika koji je vječno
proklet.
„Ja
sam kao zaručnik koji svoju zaručnicu svom ljubavlju uvodi
u svoju kuću. Tako sam svećenike sjedinio sa svojim tijelom
da bi oni mogli biti u meni i ja u njima. Ali oni mi čine kao
preljubnica koja svojem suprugu govori: 'Tvoje riječi mi se ne
sviđaju, tvoje bogatstvo je isprazno, tvoje radovanje kao
otrov.' Njoj muž blago odgovori: 'Moja zaručnice, poslušaj
me radije čekaj; jer tvoje riječi trebaju biti moje i moja
volja tvoja, moje bogatstvo tvoje i tvoje radovanje moje.' Ali ona
uopće ne želi slušati i ide onoj trojici. I nakon što
je otišla toliko daleko da se zaručnika više nije
vidjelo, reče prvi od njih, svijet: 'Ovdje se putovi razilaze;
ja je ne mogu dalje slijediti, zato želim imati cijelo njezino
bogatstvo.' Drugi, naime tijelo, reče: 'Ja sam smrtno i bit ću
hrana crvi, a ona je besmrtna, zato ću je ovdje napustiti.'
Treći, to jest đavao, reče: 'Ja sam besmrtan i bit ću
bez kraja; budući da je htjela biti bez svojeg muža, slijedit će
me bez prestanka.' Jednako tako mi čine oni prokleti svećenici.
Trebaju biti moj ud i tako se isticati od ostalih kao prst na ruci;
ali oni su zlobniji od đavla i zato će dublje potonuti u
paklu ako se ne poprave. Zovem ih kao zaručnik. Sve što
mogu činim za njih; ali što više ih zovem, to se
više udaljuju. Moje riječi im se ne sviđaju, moje
bogatstvo im je na teret, gnušaju se mojih slatkih riječi
kao otrova. Slijedim ih i opominjem kao otac koji voli, nosim ih kao
dobar gospodar, ugađam im poklonima kao dobar zaručnik; ali
što više zovem, to se više odvraćaju. Tri
prijatelja vole više od mene, to jest svijet i tijelo; zato će
ih treći, đavao, primiti i nikad više pustiti. Zato
jao njima što su ikad postali svećenici i moji udovi.
Svećenik koji je upravo umro je trostruko griješio: prvo,
ohološću jer se odijevao kao biskup; drugo, dao je da ga
hvale zbog njegove mudrosti; treće, okretao je svoju volju svemu
što je htio i sviđalo tijelu. Suzdržavao se radi zdravlja
tijela i činio je što mu se sviđalo, samo ne moju
volju. Ali što mu je to sad koristilo? Zato je za svoju
oholost preda mnom kao napola raspadnut i smrdljiv čovjek, pun
čireva i raspadnuta mesa. Umjesto hvale će od mene i ljudi
biti zaboravljen. Umjesto njegove vlastite volje crvi obuzimaju
njegovo tijelo, a dušu đavoli koji je neprestano muče.
Gledaj što ti bijednici vole i što čine! Gdje su
sad njegovi prijatelji, gdje njegova dobra, gdje čast i slava?
Umjesto svega toga imat će samo vječnu sramotu. Kupuju
nešto malo, naime svjetovnu čast i odustaju od velikog,
naime vječne radosti. Jao takvima što su se ikad rodili
jer padaju dublje u pakao nego bilo tko drugi.“
Pobožna
službenica Kristova gospođa Brigita svetog pamćenja je
slijedeće objave imala u božanski nadahnutom viđenju dok je
bila u molitvi. One su poslane papama Klementu VI., Inocentu VI.,
Urbanu V. i Grguru XI. Bave se povratkom apostolske stolice i rimske
kurije u Rimi reformacijom Crkve po zapovijedi svemogućeg Boga.
Sto trideset i šesto poglavlje
Dvije
godine prije jubileja Krist daje zaručnici riječi sadržane
ovdje i zapovijeda joj da ih pošalje papi Klementu da bi
uspostavio mir između kraljeva Francuske i Engleske i došao
u Italiju proglasiti godinu jubileja. Uvaženi gospodin Hemming,
biskup Åboa i brat Petar, nadstojnik cistercitskog samostana u
Alvastri u kraljevini Švedskoj.
Sin
Božji je razgovarao sa zaručnicom i reče: „Napiši
ove riječi od mene papi Klementu: 'Uzvisio sam te i dao da se
uzdigneš kroz sve položaje časti. Podigni se uspostavi
mir između kraljeva Francuske i Engleske koji su kao opasne
zvijeri, izdajice duša. Zatim dođi u Italiju i
propovijedaj riječ ondje i proglasi godinu spasenja i božanske
ljubavi! Pogledaj ulice popločene krvlju mojih svetih i dat ću
ti vječnu nagradu. Sjeti se prošlih vremena kad si imao
drskost izazvati me na gnjev, a ja sam šutio, kad si činio
što si htio i nisi smio, a ja sam bio strpljiv kao da ne
čujem. Zaista, moje vrijeme se približava i od tebe ću
zahtijevati račun za nemar i drskost. Na isti način kao što
sam dopustio da se uzdigneš kroz položaje, sići ćeš
kroz druge položaje što ćeš istinski iskusiti u
duši i tijelu ako ne poslušaš moju riječ.
Tvoj razmetljiv jezik bit će tih. Ime kojim si zvan na zemlji
bit će držano u zaboravu i sramoti preda mnom i mojim svetima.
Zahtijevat ću od tebe i račun o tome kako si se nevrijedno
dizao kroz položaje, iako je bilo s mojom dozvolom što ja,
Bog, znam bolje nego što se tvoja nemarna savjest može
sjetiti. Zahtijevat ću od tebe račun s obzirom na tvoju
ravnodušnost i ponovnom uspostavljanju mira između
kraljeva i tvom povlaštenom postupku s jednom od dvije strane.
Nadalje, neće se zaboraviti kako su pohlepa i častohleplje
cvjetali i povećali se u Crkvi u tvoje vrijeme ili kako si mogao
reformirati i ispravno postaviti mnogo stvari, ali si ti, ljubitelj
tijela, bio nevoljan. Ustani zato prije nego što dođe
tvoj brzo dolazeći zadnji čas i ugasi nemarnost svoje
prošlosti time da budeš revan u svojem gotovo zadnjem
času! Ukoliko si u dvojbi kojem duhu pripadaju ove riječi,
to kraljevstvo i ta osoba u kojima su učinjeni zapanjenost i
čuda su dobro poznati. Pravednost i milosrđe o kojima
govorim se približavaju svugdje na zemlji. Tvoja savjest ti govori da
je moje uvjeravanje razumno i moj prijedlog dobrotvoran. Da te nije
spasilo moje strpljenje, bio bi se trebao spustiti niže nego svi
tvoji prethodnici. Ispitaj onda knjigu svoje savjesti i pogledaj
govorim li istinu!'“
Kristove
riječi zaručnici u kojima spominje papu Inocenta VI. koji
je bio papa nakon Klementa.
Sin
je razgovarao sa zaručnicom i reče: „Ovaj papa
Inocent je od bolje rude nego njegov prethodnik i materijal koji je
podoban primiti najbolje boje. Ali zloba ljudi traži da uskoro bude
uzet iz njihove sredine; njegova dobra volja bit će mu uračunata
u krunu i povećanje slave. No kad bi poslušao moje riječi
knjige koje su ti dane, postao bi još bolji i oni koji bi mu
prenijeli riječi bi bili okrunjeni na još uzvišeniji
način.“
Sto trideset i sedmo poglavlje
Objava
koja dotiče papu Urbana i koju je zaručnici imala u Rimu po
pitanju potvrde pravila Reda Otkupitelja, kao i o oprostima svetog
Petra u lancima koje je Krist dao samostanu svete Djevice u
Vadsteni.
Sin
Božji reče zaručnici: „Onaj tko ima klupko od konca u
kojem se nalazi najbolje zlato, ne prestaje odmatati sve dok ne
pronađe zlato. Nakon što ga je pronašao, njegov
vlasnik se njime služi na svoju čast i potrebu. Tako je ovaj
papa Urban zlato koje je oblikovano za dobro; ali okružen je brigama
svijeta. Zato idi i reci mu od moje strane: 'Tvoje vrijeme je kratko,
ustani i pazi kako se mogu spasiti duše koje su ti povjerene.
Predao sam ti pravilo reda koji se treba osnovati i započeti u
mjestu Vadstena u Švedskoj. Proizašlo je iz mojih usta.
Sad ne želim samo da ga samo potvrdiš svojim autoritetom, već
i svojim blagoslovom jer ti si moj namjernik na zemlji. Diktirao sam
ga i opremio duhovnim mirazom tako odobrio oproste koje ima crkva
svetog Petra u lancima. Zato ti pred ljudima potvrdi ono što
je potvrđeno pred mojom nebeskom vojskom. Želiš li znak
da ja ovo govorim, to sam ti već dao vidjeti jer kad si prvi put
čuo moje riječi, tvoja se duša kod dolaska mojeg
glasnika na duhovan način utješila. Želiš li ipak
daljnji znak, bit će ti dan, ali ne kao Joni, proroku.'
Tebi
pak će, moja zaručnice, kojoj sam iskazao spomenutu milost,
ukoliko¸bez prethodnog davanja novca nećeš moći
postići bulu i papinu milost, niti pečat potvrde za
spomenuti oprost, moja milost biti dovoljna. Jer čuvat ću i
potvrditi svoju riječ i svi moji sveti bit će ti svjedoci,
moja Majka bit će pečat, moj Otac jamac, a moj Duh
tješitelj onih koji dođu u tvoj samostan.“
Sto trideset i osmo poglavlje
Ovo
je objava koju je Kristova zaručnica imala o istom papi Urbanu u
Rimu prije nego što se on godine Gospodnje 1370. vratio u
Avignon. Sama mu ju je predala u Montefiasconeu.
Dok
je spomenuta osoba noću bdjela u molitvi, učinilo joj se
kao da govori glas koji izlazi iz sjajnog kruga kao iz sunca. Taj joj
je glas rekao slijedeće riječi: „Ja sam Majka Boga
jer mu se tako svidjelo; ja sam i Majka sviju koji su gore u sreći.
Iako djeca po svojoj volji imaju ono što im treba, ipak im se
na umnažanje njihove radosti poveća veselje ako vide lice svoje
majke radosno. Tako se Bogu sviđa sve na nebeskom dvoru ispuniti
radošću i klicanjem nad čistoćom mojeg
djevičanstva, nad ljepotom mojih vrlina, iako po moći istog
božanstva na neshvatljiv način imaju sve dobro. Ja sam i majka
sviju koji se nalaze u čistilištu jer sve kazne koje im
pripadaju i koje moraju podnositi da bi se očistili od svojih
grijeha se zbog moje molitve do neke mjere smanjuju; jer Bogu se tako
sviđa da se neke od kazna koje im po strogosti božanske
pravednosti pripadaju smanje. Ja sam Majka sve pravednosti koja je u
svijetu. Tu pravednost je moj Sin najsavršenije volio. Kao što
je majčina ruka uvijek spremna suprotstaviti se opasnostima srca
svoga sina ako ga netko želi ozlijediti, tako sam i ja neprestano
spremna pravednike koji su u svijetu braniti i osloboditi od svake
duhovne opasnosti. Ja kao da sam i Majka svih grešnika koji se
žele popraviti i koji imaju volju da ne griješe dalje protiv
Boga; također sam voljna i grešnika uzeti pod zaštitu
kao ljubazna majka kad vidi kako neprijatelji prodiru na njezina sina
najoštrijim mačevima. Ne bi li se ona u takvom slučaju
hrabro suprotstavila opasnostima da istrgne svog sina iz ruku
neprijatelja i da ga s radošću čuva u svojem krilu?
Tako činim i ja i činit ću svim grešnicima koji
mojeg Sina s iskrenim kajanjem i božanskom ljubavlju mole za
milosrđe. Čuj ti i dobro pazi na ono što ću
reći o svoja dva sina koja ću ti imenovati. Prvi kojeg
imenujem je moj Sin Isus Krist koji je rođen od mojeg
djevičanskog tijela da bi objavio svoju ljubav i otkupio duše.
Zato se nije plašio tjelesnih bolova niti prolijevanja svoje
krvi. Također nije prezirao slušati uvrede i pretrpjeti
muku svoje smrti. On je sam Bog i svemoguć u vječnom
radosti. Drugi kojeg smatram svojim sinom je onaj koji svoje mjesto
ima na papinskom stolici, naime na Božjoj stolici u svijetu ukoliko
je poslušan njegovim zapovijedima i voli ga savršenom
ljubavlju. Zbog moje molitve je primio prosvjetljenje Duha Svetoga da
kroz Italiju do Rima ne treba ići s nikojim drugim razlogom nego
da vrši milosrđe, jača katoličku vjeru, učvrsti
mir i tako obnovi svetu Crkvu. Kao što majka vodi svoje dijete
kamo želi kad mu pokazuje svoja prsa, tako sam i ja papu Urbana po
svojoj molitvi i djelu Duha Svetoga vodila od Avignona do Rima bez da
mu se dogodila bilo kakva tjelesna opasnost. Što mi je on
učinio? Sad mi okreće leđa i odvraća od mene
svoje lice i kani odstupiti od mene na što ga navodi zao duh
svojom obmanom; jer božanski posao mu je zamoran i sviđa mu se
tjelesna korist. Vuče ga i đavao svjetovnom radovanjem jer
prema svjetovnoj navici mu je njegova domovina previše draga.
Vuče ga i savjet svjetovnih prijatelja koji u oku više
imaju svoju ljubav i svoju volju nego Božju čast i volju ili
poticanje i spas svojih duša. Uspije li mu vratiti se u zemlju
u kojoj je izabran za papu, u kratkom će vremenu primiti udarac
ili pljusku tako da će mu se zubi razbiti i zveckati, lice će
mu postati tmurno i zamračit će se i po cijelom tijelu će
mu udovi drhtati, žar Duha Svetoga će se u njemu postupno
ohladiti i povući se, molitve svih Božjih prijatelja koji su pod
uzdasima i suzama za njega naumili moliti će otvrdnuti i srca će
postati hladna u njegovoj ljubavi i za dvije stvari će Bogu
morati položiti račun. Prvo za ono što je učinio na
papinskoj stolici; drugo, za ono što je propustio od stvari
koje je mogao učiniti na Božju čast svojim velikim
veličanstvom.“
Sto trideset i deveto poglavlje
Slijedeća
objava je prva koja je po gospodinu Latinu Orsiniju poslana gospodinu
papi Grguru XI.
Jedna
osoba koja je bdjela i nije spavala, već je ustrajala u molitvi
bila je zanesena u duhu. I izgledalo je da sve snage njezina tijela
slabe; no njezino srce je bilo zapaljeno i klicalo je u žaru ljubavi;
njezina duša je bila utješena, a njezin duh ojačan
određenom božanskom snagom, cijela njezina svijest je bila
ispunjena duhovnim razumom.
Toj
se osobi onda pokazala slijedeće viđenje. Čula je
slatki glas koji joj se ovako obratio: „Ja sam ona koja je
rodila Božjeg Sina, pravog Boga Isusa Krista. Nakon što sam ti
drugi put bila priopćila neke riječi koje je trebalo javiti
papi Urbanu, sad ti opet govorim takve koje treba poslati papi
Grguru. Da bi se bolje razumjele, reći ću ti ih pod
usporedbom. Kao što se ljubazna majka, koja vidi svoje
ljubljeno dijete kako golo i promrzlo leži na podu i nema snage da se
podigne, već iz želje za majčinim milovanjem i mlijekom
plače žalosnim tonom i vikom, nježnom ljubavlju smiluje, žurno
pritrči sinu i podiže ga ljubaznom majčinskom rukom da ne
onemoća od hladnoće i uskoro nježno miluje, blago grije
majčinskom toplinom njezinih prsa i slatko ga napaja mlijekom
svojih prsa, tako ću ja, Majka Milosrđa, postupiti s papom
Grgurom dođe li u Rim i Italiju s namjerom da ostane i bude li
imao volju kao ljubazan pastir oplakivati uzdasima i suzama milosrđa
vječno prokletstvo povjerenih mu ovaca i njihove ozlijede i
bolne gubitke, poduzme li dalje s poniznošću i dužnom
pastirskom ljubavlju pomaknuti Crkvu u bolje stanje. Onda ću ja,
Majka koja ljubi, podignuti njega sa zemlje kao golog, promrzla
dječaka, to njega i njegovo srce potpuno rastaviti od svih
zemaljskih radosti i sve svjetovne ljubavi koje su protiv Boga i
blago ga ugrijati majčinskom toplinom moje ljubavi koja je u
mojim prsima. Također ću ga nasitit svojim mlijekom, to
jest svojom molitvom koja je slična mlijeku. Ah, kako su
bezbrojni oni su mlijekom moje molitve uzdržavani i primaju! Nasitit
ću ga tim mlijekom, to jest svojom molitvom koju ću za
njega upraviti Gospodinu, mojem Bogu koji je moj Sin, da mu se svidi
smilovati se i sjediniti svoga Svetog Duha s najunutarnjijom krvi
srca tog pape Grgura. Onda će se tako nasititi istinskim
savršenim zasićenjem da neće htjeti dalje živjeti za
ništa drugo u ovom svijetu doli da može proširiti Božju
čast. Gledaj, već sam mu pokazala majčinsku ljubav
koju ću mu iskazati ako se pokori jer Božja je volja da u
poniznosti svoju stolicu preseli u Rim. Da se kasnije ne bi mogao
ispričati neznanjem, u majčinskoj ljubavi mu upozoravajuće
najavljujem što će slijediti, naime da će ako ne
bude slijedio ono što je prije rečeno, nesumnjivo
osjetiti šibu pravednosti, to jest gnjev mojeg Sina jer će
mu se onda skratiti život i bit će pozvan pred Božji sud. Onda
mu neće pomoći nikakva moć svjetovnih gospodara. Ni
mudrost ni znanje liječnika neće mu koristiti, niti će
mu zrak zemlje njegova rođenja koristiti da mu imalo produlji
život. Ako i dođe u Rim, ali ne učini spomenuto, život će
mu se skratiti i liječnici mu neće pomoći, niti će
se vratiti u Avignon da mu zrak očevinske zemlje može biti
koristan, već će naprotiv umrijeti.“
Sto četrdeseto poglavlje
Primijeti
slijedeće četiri upute za papu: da se s poniznošću
vrati u Rim, da ima naum ostati, da oplakuje pripast duša, da
pokuša obnoviti Crkvu i tako dalje. Ukoliko ne učini sve
te stvari, njegov će se život skratiti kao što je rečeno
nakon riječi: „Sad opet.“ Zato nije dovoljno da papa
jednostavno dođe u Rim, već mora provesti sve četiri
upute gore. Slijedi drugo viđenje koje je istom Papi Grguru XI
prenio gospodin grof de Nola.
Hvala
i služba Bogu za svu njegovu ljubav i čast presvetoj Mariji,
njegovoj dragoj djevičanskoj Majci radi smilovanja koje ima
prema svima koje je njezin Sin otkupio svojom dragocjenom krvlju.
Sveti oče, dogodilo se da jednoj određenoj osobi koja vam
je dobro poznata za vrijeme bdijenja kad se nalazila u molitvi da je
osjećala kako joj je cijelo srce zapaljeno žarom božanske
ljubavi i posjetom Duha Svetoga. Osoba je potom čula glas koji
reče: „Slušaj ti koja vidiš što je
duhovno, reci ono što će ti se sad zapovjediti i napiši
papi Grguru riječi koje ćeš sad čuti: ja koji
razgovaram s tobom sam ona za koju je Bog imao milosti izabrati je za
svoju Majku i iz čijeg tijela je primio svoje ljudsko tijelo.
On, moj Sin, na papi Grguru je učinio veliko djelo milosrđa
kad mu je po meni dao navijestiti svoju presvetu volju koju sam mu u
prijašnjim njemu poslanim objavama dala detaljnije za
prepoznati. To se više dogodilo zbog molitava i suza Božjih
prijatelja nego zbog nekih njegovih prethodnih zasluga. Zato smo ja i
đavao, njegov neprijatelj, vodili tešku bitku za njega.
Jer u drugom pismu sam istog papu Grgura opomenula da u poniznosti i
božanskoj ljubavi žurno krene prema Rimu i tamo podigne svoju stolicu
i ostane sve do smrti. Đavao pak i drugi savjetnici koje je imao
savjetovali su mu da zategne i prebiva u kraju gdje se sad nalazi i
to zbog zemaljske ljubavi i svjetovne utjehe rođaka i tjelesnih
prijateljima. Zato đavao sad ima veće pravo i više
prilika kušati ga jer je više bio poslušan
savjetu đavla i tjelesnih prijatelja nego savjetu Boga i mojoj
volji. No budući da papa sam želi primiti još detaljniju
izvjesnost o Božjoj volji, pravilno je da mu se takva želja ispuni.
Tako na najnedvojbeniji način treba znati da je ovo što
nakon toga slijedi Božja volja, naime da bez ikakvog kašnjenja
dođe u Italiju ili Rim, da to učini nepogrešivo i da
ubrza svoj put kako bi brzo došao tako da u mjesecu ožujku ili
najkasnije početkom dolazećeg travnja mora osobno doći
u spomenuti grad ili neku provinciju Italije ako me želi imati za
Majku. No bude li u spomenutome neposlušan, neka se na
istinski način smatra uvjerenim da u ovom svijetu nikad više
nikad neće biti posjećen takvom utjehom, to jest drugim
posjetom ili drugom objavom, a nakon smrti će morati stajati
pred govor božanske pravednosti zašto se nije htio pokoriti
Božjoj zapovijedi. No pokori li se na spomenuti način, onda ću
mu i ispuniti što sam mu u onoj prvoj od mene za njega
određenoj objavi obećala. Činim ovom papi poznato i
kako nikad u Francuskoj neće biti tako čvrst i miran mir da
bi se njezini stanovnici mogli puni sigurnosti i sloge donekle
radovati prije nego što narod u tom kraljevstvu kroz velika
djela ljubavi i poniznosti ne ublaži Boga, mojeg Sina, nakon što
su ga svojim mnogim djelima i svojim uvredama dosad izazvao na
ogorčenje i gnjev. Zato neka zna kako se putovanje onih
naoružanih muškaraca koji pripadaju pokvarenim društvima
do svetog groba mojeg Sina tom mojem Sinu, istinskom Bogu, jednako
malo sviđa kao i zlato koje je Izraelov narod bacao u vatru i iz
kojeg je đavao načinio lijevano tele; jer u njima se nalazi
oholost i pohlepa i ako i imaju neku volju ići do spomenuta
groba, to je više iz oholosti i pohlepe za novcem nego radi
Božje ljubavi i časti.“ Nakon ovih riječi je viđenje
nestalo. Nakon toga je međutim Majka Božja dodala ove riječi:
„Također reci biskupu, mojem pustinjaku, da zatvori i
zapečati ovo pismo i nakon toga na drugi papir napravi prijepis
toga koji neka otvoreno pokaže onom opatu, papinom nunciju i grofu de
Noli tako da to mogu čitati i znati što je u tome
sadržano. Nakon pročitaju prijepis, neka im prepusti spomenuto
zatvoreno i zapečaćeno pismo koje bez kašnjenja
trebaju poslati papi Grguru. Nakon što su ga pročitali,
neka im ne ostavi otvoreni prijepis, već neka ga uništi i
pred njihovim očima rastrga u komade. Jer kao što će
pismo tako kako je sad cijelo biti rastrgano u mnoge komade, tako će,
ukoliko papa u unaprijed određeno vrijeme i godinu ne dođe
u Italiju, crkve zemlje koje ga sad poslušno i pokorno slijede
biti pod rukama neprijatelja rascjepkane na vrlo mnogo dijelova. Znaj
i vrlo sigurno da papa na povećanje svojih nevolja neće
samo čuti, već i vlastitim očima vidjeti da je ono što
kažem istinito i cijelom rukom svoje moći neće moći
spomenute crkvene zemlje dovesti u prijašnje stanje njihove
poslušnosti i mira. Riječi pak koji ti sad govorim još
se onom opatu ne smiju reći ni napisati jer se sjeme skriva u
zemlji sve dok ne naraste do plodonosnog klasa.“
Sto četrdeset i prvo poglavlje
Slijedeća
objava je spomenutoj Kristovoj zaručnici dana u Napulju za istog
papu na blagdan svetog Polikarpa kad se vraćala iz Jeruzalema.
Ovu objavu nije poslala papi jer joj nije bilo naređeno od
Boga.
Krist se
ukazao svojoj zaručnici gospođi Brigiti kad je molila za
papu Grgura XI. i reče joj: „Pazi na riječi koje
govorim, moja kćeri! Znaj da taj papa Grgur sliči
paralitičaru koji svoje ruke ne može pokrenuti na posao, a svoje
noge na hodanje; kao što bolest paralize nastaje iz krvi i
pokvarenih sokova i hladnoće, tako ovog papu neumjerena ljubav
njegove krvi i hladnoća i mlakost njegova uma drže spriječenog
za mene. No trebaš znati kako će uz pomoć molitve
moje Majke već i ruke i noge dovesti u pokret tako što će
u ispunjenju moje volje i moje časti doći u Rim. Prema tome
najsigurnije znaj da će doći u Rim i doduše započeti
put prema nečem budućem dobrom, ali ga neće završiti.“
Na to odgovori gospođa Brigita: „O, Gospodine, moj Bože,
napuljska kraljica i mnogi drugi mi govore da je nemoguće da
dođe u Rim jer mu francuski kralj, kardinali i mnogi drugi ljudi
stavljaju prepreke na put. Također sam čula kako se protiv
njega dižu mnogi koji kažu da imaju Duh Božji i božanske objave i
viđenja i dolaze i pod tom izlikom ga odgovaraju od dolaska.
Zato se veoma bojim da će njegov dolazak biti spriječen.“
Bog odgovori: „Čula si kako se čita kako je Jeremija
onih dana bio u Izraelu i imao Božjeg Duha za prorokovanje, ali kako
je onda bilo mnogih koji su imali duha snova i laži. Nepravedni kralj
je vjerovao njima i zato je on zajedno sa svojim narodom došao
u zarobljeništvo. Da je kralj vjerovao samo Jeremiji, moj
gnjev bi se od njega odvratio. Tako je i sad jer ako se sad uzdižu
mudri ili sanjari ili prijatelji ne duha, već tijela pape Grgura
i savjetuju ga ili nagovaraju protiv, ja, Gospodin, ipak nisam ništa
manje moćniji i vodit ću papu u Rim protiv njihove utjehe.
No hoćeš li ga ti vidjeti kako dolazi ili ne, nije ti
dopušteno znati.“
Sto četrdeset i drugo poglavlje
Slijedeća
objava je spomenutoj Kristovoj zaručnici pokazana u mjesecu
veljači za istog papu Grgura. Prenio mu ju je izvjesni pustinjak
koji se odrekao biskupije.
„Sveti
oče! Osoba koja je Vašoj svetosti dobro poznata bdjela je
u molitvi; pala je u duhovni zanos i u duhu je vidjela sliku
prijestolja. Na njemu je sjedila slika čovjeka neprocjenjive
ljepote, jedan gospodin nepojmljive moći. I u dohvatu
prijestolja je stajala veliko mnoštvo svetih i nebrojena
vojska anđela. Pred onim koji je sjedio na prijestolju je na
nekoj udaljenosti stajao biskup odjeven biskupskom odjećom i
ukrasom. Gospodin pak koji je sjedio na prijestolju mi se obratio i
reče: 'Meni je od mog Oca dana sva vlast na nebu i na zemlji i
iako izgleda kao da s tobom razgovaram jednim ustima, ne govorim sam;
jer Otac i Duh Sveti razgovaraju s tobom i iako tri osobe, ipak smo
jedno u biti božanstva.' Potom je razgovarao s onim biskupom i reče:
'Čuj, papo Grgure XI., jedanaest riječi koje ti govorim i
dobro pazi što ti kažem. Zašto me tako mrziš?
Zašto su tvoja umišljenost i odvažnost protiv mene tako
veliki? Tvoj svjetovni dvor pljačka moj nebeski. Ti mi na oholi
način otimaš moje ovce i nepravedno iznuđuješ
dobra Crkve koja pripadaju meni i dobra podređenih moje Crkve,
uzimaš ih i poklanjaš svojim vremenitim prijateljima.
Ti uzimaš i prisvajaš bez prava dobra mojih siromaha i
nedolično ih razdjeljuješ svojim bogatašima zbog
čega su tvoja odvažnost i drskost tako preveliki jer drsko
ulaziš u moj dvor i ne štediš ono što je
moje. Što sam ti učinio, Grgure? Strpljivo sam dopustio
da se uzdigneš do najviše papinske časti, kroz
pisma koja sam ti zbog božanskim objava poslao u Rim sam ti prorekao
svoju volju tako da sam te u njima opomenuo na spas tvoje duše
i upozorio sam te na tvoj veliki gubitak. Kako mi uzvraćaš
za tako mnoga dobročinstva i zašto dopuštaš
da na tvom dvoru vladaju najviša oholost, nezasitna pohlepa,
rasipnost koja mi je strašna i najgnusnija, beskrajna,
najogavnija simonija? Osim toga mi otimaš i uzimaš
bezbrojne duše kao plijen; jer skoro svi koji dođu na
tvoj dvor dovodiš u paklenu vatru jer ne paziš marljivo
na ono što se tiče tvog dvora dok si predstojnik i pastir
mojih ovaca. I zato je tvoja krivnja ako savjesno ne promisliš
što treba učiniti i popraviti za njihovo duhovno dobro. I
premda sam te zbog spomenutog mogao osuditi po mjeri moje
pravednosti, još te jednom u svojem milosrđu opominjem na
spas tvoje duše, naime da što je brže moguće dođeš
u Rim na svoju stolicu. Vrijeme prepuštam tvojoj volji; znaj
ipak da što više oklijevaš, to će se više
smanjiti napredak tvoje duše u svim vrlinama. Ali što
prije dođeš u Rim, to će brže tvoje vrline i darovi
Duha Svetoga rasti i zapalit će te božanska vatra moje ljubavi.
Dođi zato i ne oklijevaj. Nemoj doći s uobičajenom
ohološću i svjetovnom raskoši, već s
poniznošću i vrućom ljubavi. I kad tako dođeš,
zatri, iščupaj i uništi sve poroke na svojem
dvoru. Udalji od sebe savjete svojih svjetovnih i tjelesnih
prijatelja i slijedi duhovne savjete mojih prijatelja. Zato pristupi
i ne boj se; podigni se muževno i s povjerenjem se obuci snagom;
počni obnavljati moju Crkvu koju sam otkupio svojom vlastitom
krvlju; mora biti obnovljena i na duhovan način dovedena svojem
prijašnjem, svetom stanju; jer sad se javna kuća više
drži u časti nego sveta majka Crkva. Ne budeš li slijedio
moju spomenutu volju, sigurno znaj da ćeš pred cijelim
nebeskim dvorom biti osuđen kao prelat kojeg se degradira, javno
mu se uz sramotu i prokletstvo uzima njegova posvećena, duhovna
časna odjeća i obasipa sramotom i poniženjem, proklinje i
vremenito kažnjava. Tako ću učiniti tebi. Odbacit ću
te od nebeskog dvora i sve što ti sad daje tvoj mir i tvoju
čast će ti služiti na prokletstvo i vječnu sramotu. I
svaki đavao u paklu će primiti zalogaj tvoje duše
koliko god besmrtna i neuništiva bila i umjesto blagoslovom,
bit ćeš ispunjen vječnim prokletstvom. Sve dok budem
progledavao kroz tvoj neposluh, imat ćeš sreću. Pa
ipak, moj sine Grgure, još te jednom opominjem da mi se
ponizno vratiš, pokori se savjetu mene, tvog oca i
stvoritelja. Budeš li me slijedio na spomenuti način,
primit ću te kao ljubazan otac. Zato muževno pristupi putu
pravednosti i imat ćeš sreću. Ne preziri onoga koji
te voli; jer budeš li poslušan, izvršit ću
nad tobom milosrđe i blagosloviti te i odjenuti i ukrasiti
dragocjenom biskupskom odorom istinskog pape, odjenut ću te
samim sobom tako da ćeš biti u meni i ja u tebi i vječno
ćeš biti hvaljen. '“ Nakon što se ovo bilo
vidjelo i čulo, ovo viđenje je nestalo.
Sto četrdeset i treće poglavlje
Četvrta
objava koju je blažena Brigita poslala gospodinu papi u mjesecu
srpnju godine Gospodnje 1373. Pisala je i pustinjaku koji je bio
biskup i koji se onda u toj prilici nalazio kod gospodina pape u
Avignonu.
„Naš
Gospodin Isus Krist, gospodine biskupe, rekao mi je da vam napišem
slijedeće riječi da bi ih mogli predočiti papi. Papa
želi znak; recite mu: i farizeji su željeli znak. Njima sam
odgovorio: kao što je Jona bio tri dana i tri noći u
trbuhu kita, tako sam ja, Sin Djevice, bio tri dana i tri noći
mrtav u zemlji. Nakon obećana znaka sam ja, Sin Božji, trpio,
umro, bio pokopan i opet sam uskrsnuo i uzašao u svoju slavu.
Tako će ovaj papa Grgur primiti znak mojeg opomene da spašava
duše. Zato treba činiti djela koja se tiču moje
časti i nastojati oko toga kako sačuvati duše i da
moja Crkva opet dođe u prijašnje stanje i bolji red i
onda će iskusiti znak i plod vječne utjehe. Drugi znak će
primiti tako da ak one bude poslušan mojim riječima i ne
dođe u Italiju, neće izgubiti samo vremenito, nego i
duhovno i osjetiti nevolju srca sve dok živi. I ako će se
ponekad činiti da njegovo srce ima olakšanje, ostat će
mu grižnja savjesti i unutarnja nevolja. Treći znak je da ja,
Bog, razgovaram čudesnim riječima sa ženom. I zbog čega
i radi koje koristi ako ne za plod i spas i korist duša i da
bi se zli popravili, a zli postali još bolji? Što se
tiče prepirke između pape i Barnabe, odgovaram preko mjere
mrska jer su time bezbrojne duše dospjele u opasnost. Zato mi
se sviđa da bude sloga jer ako bi papa i bio protjeran od svoje
stolice, bilo bi bolje kad bi se ponizio i stvorio slogu na koji god
način nego da tako mnoge duše stupaju u vječno
prokletstvo. O popravljanju kraljevstva Francuske neće iskusiti
sve dok osobno ne dođe u Italiju. Zato, kad bi stajala vješalo
i na njemu visjelo uže koje bi s jedne strane vukli bezbrojni ljudi,
a s druge strane samo jedan, tako je i s prokletstvom duša i
mnogi na tome rade. Prema tome neka papa gleda samo u mene i ako ga i
svi odvraćaju da dođe u Rim i opiru se koliko mogu, ipak se
treba pouzdati u mene i pomoći ću mu i nitko ga neće
nadvladati. Kao što se mlade ptice u gnijezdu uzdižu pri
dolasku majke i vrište i raduju se, tako ću mu i ja
radosno požuriti u susret, uzdići ga i častiti u tijelu i
duši.“
Gospodin
još reče: „Budući da papa zdvaja treba li doći
u Rim kako bi ponovno uspostavio mir i moju Crkvu, želim da dođe
slijedeće jeseni. Treba također znati da mi ne može
iskazati ništa prijatnije od toga da dođe u Italiju.“
Sto četrdeset i četvrto poglavlje
Viđenje
koje je Kristova zaručnica imala o sudu duše jednog
umrlog pape.
Zaručnica
je vidjela kao osobu biskupa odjevenu škapularom. Stajala je u
jednoj kući pošpricana uličnom blatom. Krov te kuće
je stajao kao pritisnut na mozak spomenute osobe. Crni Etiopljani s
kukama i drugim alatima za nanošenje štete su
okruživali kuću, ali nisu mogli dotaknuti osobu iako su je
ispunili vrlo velikim strahom. Onda sam čula glas koji mi je
govorio: „Ovo je duša pape kojeg poznaješ. Ova
kuća je njegova duhovna naplata. Jer bavio se različitim
svjetovnim stvarima i zato njegova nagrada još nije svjetleće
jasna sve dok se ne očisti u čistilištu i duhovnim
molitvama i Božjom ljubavlju opet ne postane čist. Krov koji kao
da mu pritišće mozak je znak jedne tajne; jer krov
predstavlja ljubav prema Bogu i što je ona veća, to je
duša šira i viša za duhovne stvari i revnost
prema Bogu. Budući da je ljubav ove duše gorjela u nekim
svjetovnim stvarima i više slijedila vlastitu volju, tako je
krov, koji je za Božje izabrane svjetleći i visok, uzak sve dok
se ne proširi krvlju Sina Božjeg i molitvom nebeskog dvora. To
što izgleda da duša nosi škapular je znak da se
trudila živjeti prema pravilima redovničkog reda i svog poziva;
ipak, nije se trudila dovoljno da bi mogla biti primjer napredujućima
i uzor savršenima. Sad ti je dozvoljeno znati o tri djela koje
je ovaj ostvario u svom životu i zbog kojih sad trpi kaznu. Prvo je
da je bio neposlušan prema Bogu i svojoj savjesti pri čemu
je osjećaju kajanje i grižnju savjesti; drugo je da je u nekim
slučajevima dijelio radi ljudske ljubavi i u tome je slijedio
svoju volju; treće je da je zanemario neke stvari da ne bi
uvrijedio one koje je volio, iako ih je mogao popraviti. Ipak, trebaš
znati kako ova duša ne pripada onima koji idu u pakao, a niti
onima koji dolaze u teže kazne čistilišta, već onima
koji se svaki dan žurno približavaju milosti i licu veličanstva
svemoćnoga Boga.“
PETA KNJIGA
Kupite Objavama Svete Brigite Švedske na Lulu (488 Stranice)
Predgovor
Ovdje
počinje peta knjiga Kristovih božanskih objava blaženoj Brigiti
iz kraljevstva Švedske. Ona je s pravom naslovljena Knjiga
pitanja jer uzima tijek po pitanjima na koja Krist daje čudesna
rješenja. Gospođi je objavljeno na čudesan način
kao što su ona sama i njezini ispovjednici često usmeno
potvrdili. Jer dogodilo se jednom da se, kad je jednog dana dok je na
konju jahala prema svom dvorcu Vadsteni u društvu više
prijatelja, koji su s njom jahali, dok je dakle jahala, počela
moliti Bogu i u svojoj poniznosti se podizati Bogu. Odjednom je bila
uzeta u duhu i jahala je prema tamo kao otuđena od sebe,
podignuta iz osjetila tijela u ekstazu duhovnog razmatranja. U duhu
je tad ugledala ljestve koje su čvrsto stajale na zemlji i čija
je visina doticala nebo. I na njihovom najvišem vrhu vidjela
je u nebu Gospodina Isusa Krista kako sjedi na čudesnom
prijestolju kao suca u tijeku suđenja. Do njegovih nogu vidjela
je Djevicu Mariju. A oko prijestolja se nalazila bezbrojna vojska
anđela. Na sredini ljestava gospođa Brigita je ugledala
jednog određenog njoj poznatog redovnika koji je onda još
živio u tijelu i bio je velikog teološkog obrazovanja, no ipak
put lukavstva i đavolske zlobe. Njegovi pokreti su izražavali
vrlo veliki nemir i nestrpljivost; prije je izgledao da je đavao
nego redovnik. Jer spomenuta gospođa je tad ugledala misli i sve
unutarnje osjećaje srca i kako ih je on neurednim i vrlo
nemirnim pokretima na pitajući način, kao što dolje
slijedi, otkrio sucu Kristu koji je sjedio na prijestolju. Gospođa
Brigita je vidjela i čula kako sudac na ta pitanja vrlo blagim i
pristojnim pokretima na svako posebno odgovorio ukratko vrlo mudro i
kako je povremeno naša Gospođa, Djevica Marija,
razgovarala s istom gospođom Brigitom poneke riječi kao što
će to ova knjiga dalje dolje iskreno objasniti. No kad je
spomenuta gospođa u istom trenutku cijelu tu knjigu u glavi
imala u jednoj i istoj objavi i u međuvremenu bila došla
do spomenutog dvorca, njezini prijatelji su uzeli uzde njezina konja
i počeli su je tresti kako bi je probudili iz one ekstaze. Nakon
što je opet bila došla k sebi, vrlo se žalila da joj je
sad oduzeta tako velika božanska slatkoća. Ova knjiga pitanja je
onda bila tako djelotvorno ostala utisnuta u njezinu srcu i na taj
način u njezinom pamćenju kao da je potpuno urezana u
mramornu ploču. Ona pak je to odmah na zapisala na svojem jeziku
što je njezin ispovjednik riječima prenio na latinski
jezik kao što je njegovao prevoditi i druge
knjige.
Ova knjiga
pitanja je podijeljena na ispitivanja podijeljena na pitanja. Jer
sadržava šesnaest ispitivanja i u svakom je sudac Krist upitan
za izvjesne, sumnjive stvari. Na to odgovara oštro i čudesno
tako da svako ispitivanje sadrži određen broj pitanja. Nakon
toga slijede rješenja i odgovori na to kao što je u
nastavku knjige opsežnije sadržano.
Gledala
sam prijestolje u nebu na kojem je Gospodin Isus Krist sjedio kao
sudac. Do njegovih nogu je sjedila Djevica Marija, a oko prijestolja
se nalazila vojske anđela i bezbrojno mnoštvo svetih. S
tim je sucem razgovarao jedan redovnik, veliki učenjak u
teologiji, koji je stajao na visokoj stepenici ljestava koje su se
oslanjale na zemlju i čiji je gornji kraj doticao nebo, pod vrlo
nemirnim i nestrpljivim pokretima kao punima zlobe i lukavstva na
pitajući način ovako:
Prvo ispitivanje
Prvo
pitanje: Suče, pitam te. Dao si mi usta; zar ne trebam govoriti
što mi se sviđa?
Drugo
pitanje: Dao si mi oči; zar time ne trebam gledati ono što
me raduje?
Treće
pitanje: Dao si mi uši; zašto njima ne bih slušao
što mi se sviđa?
Četvrto
pitanje: Dao si mi ruke; zašto njima ne bih činio što
mi je prijatno?
Peto
pitanje: Dao si mi noge; zašto njima ne bih hodao prema svojim
željama?
Kristov
dgovor
na prvo
pitanje. Sudac koji je sjedio na prijestolju i čiji su pokreti
bili blagi i pristojni odgovori i reče: „Prijatelju, dao
sam ti usta da bi na razuman način govorio što je korisno
tvojoj duši i tvojem tijelu kao i da bi govorio ono što
služi meni na čast.“
Odgovor
na drugo pitanje: „Drugo, dao sam ti oči da bi vidio zlo
od kojeg treba bježati i spasonosno koje treba
sačuvati.“
Odgovor
na treće pitanje: „Treće, dao sam ti uši da bi
čuo što je istinito i pristojno.“
Odgovor
na četvrto pitanje: „Četvrto, dao sam ti ruke da bi
njima radio što je nužno za tijelo i nije štetno za
dušu.“
Odgovor
na peto pitanje: „Peto, dao sam ti noge da bi se udaljio od
ljubavi prema svijetu i da bi došao miru i ljubavi svoje duše
kao i meni, svojem spasitelju i otkupitelju.“
Drugo ispitivanje
Opet
se pojavio redovnik kao prije na svojoj stepenici i reče: „O,
Kriste, suče, ti si dobrovoljno na sebe uzeo najgorkiju muku;
zašto se zbog toga ne bih trebao predati častohleplju i
oholosti u svijetu?“
Drugo
pitanje: „Dalje si mi dao vremenita dobra; zašto onda ne
smijem posjedovati što želim?“
Treće
pitanje: „Zašto si dalje mom tijelu dao udove ako ih ne
smijem micati i koristiti prema svojoj volji?“
Četvrto
pitanje: „Dalje, zašto si inače dao zakon i
pravednost, ako ne da se čini osveta?“
Peto
pitanje: „Dalje si dopustio držati mir i odmor; zašto si
onda uredio umor i nevolje da ih
osjećamo?“
Odgovor
na
prvo pitanje. Sudac odgovori: „Prijatelju, moja strpljivost
dugo podnosi oholost ljudi da bi poniznost bila uzdignuta i moja
snaga otkrivena. I budući da oholost nije stvorena od mene, već
je izumljena od đavla, čovjek zato mora bježati od nje; jer
vodi u pakao. No poniznost treba biti sačuvana jer vodi u nebo i
ja, Bog, svojim sam je riječima i primjerom
učio.“
Odgovor
na drugo pitanje: „Dalje, vremenita dobra su dana ljudima od
mene i dozvoljena da bi čovjek od toga učinio razumnu
upotrebu i da bi ono što je stvoreno bilo pretvoreno u
nestvoreno, naime u mene, stvoritelja, tako što me se zbog
mojih dobara hvali i časti, a ne da se živi prema želji
tijela.“
Odgovor
na treće pitanje: „Jednako su udovi tijela čovjeku
dani zato da duši pokažu sliku vrlina i da mogu biti duši
na službu i na snagu kao njezini alati.“
Odgovor
na četvrto pitanje: „Dalje su zakon i pravednost
postavljeni od mene da bi bili ispunjeni višom ljubavlju i
milosrđem i da bi među ljudima bili učvršćeni
božansko jedinstvo i sloga.“
Odgovor
na peto pitanje: „Kad sam čovjeku konačno dao da može
njegovati tjelesni mir i odmor, to sam učinio da bi slabost mesa
bila ojačana i da bi duša primila jakost i snagu. Budući
da meso povremeno odjednom postane bahato, sa zahvalnošću
se mora podnositi kako nevolje, tako i sve čime se može
popraviti.“
Treće ispitivanje
Prvo
pitanje. Opet se pokazao redovnik na svojoj prečki i reče:
„O, suče, pitam te, zašto si nam dao tjelesna
osjetila ako se ne trebamo micati i živjeti prema osjetilima
mesa?“
Drugo
pitanje: „Zašto si dao živežne namirnice i namirnice za
uzdržavanje tijela, naime hranu i druge prijatnosti ako ne trebamo
živjeti prema žudnjama mesa za zasićenje?“
Treće
pitanje: „Čemu si nam dalje dao slobodnu volju ako ne da
slijedimo svoju volju?“
Četvrto
pitanje: „Zašto si dalje muškarcima i ženama dao
sjeme miješanja i nagon prirode ako ne smije biti proliveno
prema želji mesa?“
Peto
pitanje: „Čemu drume si na kraju srcu dao volju ako ne da
se voli ono što je najslađe prija i što je
najslasnije za uživanje?“
Odgovor
na
prvo pitanje. Sudac odgovori: „Prijatelju, dao sam ljudima
osjetila i razum da bi razmišljali o putovima života i
slijedili ih te da bi bježali od putova smrti.“
Odgovor
na drugo pitanje: „Jednako sam dao hranu i nužno mesu za
umjerenu prehranu tijela da bi ono moglo s više snage razviti
vrline duše, a ne da bi bilo oslabljeno
obiljem.“
Odgovor
na treće pitanje: „Dalje sam ljudima dao slobodnu volju s
uvjetom da se zbog mene, koji sam njegov Bog, odrekne vlastite volje
i time postigne to veću zaslugu.“
Odgovor
na četvrto pitanje: „Isto tako sam dao sjeme miješanja
zato da na doličnom mjestu i na doličan način nikne i
iz ispravnog i razumnog razloga bude plodno.“
Odgovor
na peto pitanje: „Konačno, dao sam čovjeku srce zato
da bi u njega mogao zatvoriti mene, svoga Boga koji sam svugdje i
bezgraničan i da bi mu radost bila misliti na mene.“
Prva objava u knjizi pitanja
Djevica
Marija razgovara s blaženom Brigitom i podučava je o pet vrlina
koje treba imati iznutra i pet koje treba imati izvana.
Majka
reče: „Kćeri, iznutra i izvana moraš imati pet
stvari. Prvo izvana usta koja su čista od zlog klevetanja
drugih; uši zatvorene za isprazno brbljanje; stidljive oči;
ruke djelatne u dobru koje te također odvlače od ophođenja
sa svijetom, noge brze za dobro. Isto tako iznutra: žarku ljubav
prema Bogu; mudru želju za njim; raspodjelu vremenitih dobara s
pravednom i ispravnom namjerom i na razuman način; ponizan bijeg
od svijeta; obzirno i strpljivo čekanje mojeg obećanja.“
Četvrto ispitivanje
Prvo
pitanje. Opet se na svojoj stepenici pojavio redovnik kao gore i
reče: „O, suče, zašto trebam tragati za Božjom
mudrošću kad imam mudrost svijeta?“
Drugo
pitanje: „Zašto trebam tugovati i plakati kad imam
radost i slavu svijeta u izobilju?“
Treće
pitanje: „Reci dalje zašto i kako se trebam radovati u
žalosti tijela?“
Četvrto
pitanje: „Isto tako zašto se trebam bojati kad imam
jakost vlastite snage?“
Peto
pitanje: „Zašto trebam biti poslušan drugima ako
je moja volja u njezinoj vlastitoj
vlasti?“
Odgovor
na
prvo pitanje. Sudac odgovori: „Prijatelju, svaki onaj koji je
mudar prema svijetu, slijep je u odnosu na mene, svoga Boga. Da bi se
zato postigla moja božanska mudrost, nužno je se brižno i marljivo
traži.“
Odgovor
na drugo pitanje: „Svaki koji ima čast svijeta i njegovu
radost, tjeran je uokolo različitim brigama i zapleten je u
gorčine koje vode u pakao. Da dakle netko ne bi odstupio od puta
za nebo, nužno je da se pobožno brine i moli i
plače.“
Odgovor
na treće pitanje: „Dalje je vrlo korisno radovati se u
žalosti i slabosti mesa; jer tko ima žalost mesa, njemu se približava
moje milosrđe i pomoću njega se taj lakše približava
vječnom životu.“
Odgovor
na četvrto pitanje: „Dalje, svaki onaj tko je jak, jak je
po meni, ali ja sam jači od njega. Zato se svugdje treba bojati
da jakost ne bude oduzeta.“
Odgovor
na peto pitanje: „Tko dalje u svojoj ruci ima slobodnu volju,
mora se bojati i istinski prepoznati da ništa ne vodi vječnoj
kazni tako lako kao vlastita volja bez vođe. Tko zato meni,
svojem Bogu, prepusti vlastitu volju tako što mi je poslušan,
imat će nebo bez kazne.“
Peto ispitivanje
Prvo
pitanje. Opet se pojavio redovnik kao gore i reče: „O,
suče, zašto si stvorio crve koji štete, ali ne
mogu koristiti?“
Drugo
pitanje: „Zašto si dalje stvorio životinje koje mogu
štetiti i ljudima?“
Treće
pitanje: „Zašto tijelima šalješ bolesti i
slabosti?“
Četvrto
pitanje: „Zašto trpiš nepravdu nepravednih sudaca
koji svoje podređene muče i bičuju kao kupljene
robove?“
Peto
pitanje: „Naposljetku, zašto je čovjekovo tijelo
mučeno još i u trenutku
smrti?“
Odgovor
na
prvo pitanje. „Prijatelju, ja, Bog i sudac, stvorio sam nebo i
zemlju i sve što je u njima, ništa bez razloga i bez
sličnosti s duhovnim. Jer kao što duše svetih
sliče anđelima koji su u životu i blaženstvu, tako su duše
nepravednih slične zlim duhovima koje leže u vječnoj smrti.
Budući da si sad pitao zašto sam stvorio crve, odgovaram
ti da sam ih stvorio da pokažem višestruku moć moje
mudrosti i dobrote. Jer iako mogu naštetiti, štete samo
kad ja dozvolim i kad grijeh zahtijeva da bi čovjek, koji
prezire podrediti se svojem najvišem nadređenom, mogao
uzdahnuti što može biti mučen i od najnižeg i znati da
čovjek nije ništa bez mene kojemu i ono što je
nerazumno služi, kako sve čeka moj znak.“
Odgovor
na drugo pitanje: „Zašto sam stvorio divlje životinje,
na to ti odgovaram: Sve što sam stvorio nije bilo samo dobro,
već i vrlo dobro i stvoreno je ili za čovjekovu korist i za
njegovo ili ispitivanje preostalih stvorenja ili da bi čovjek
služio samo svojem Bogu to poniznije što je sretniji od svih
stvorenja. Divlje životinje štete u vremenitim stvarima iz
dvostrukog razloga. Prvo, za kaznu i spoznaju zla da bi zli ljudi iz
bičeva mogli prepoznati kako trebaju biti poslušni meni,
svojem nadređenom; drugo, štete i pobožnima za
napredovanje u vrlinama i čišćenje i budući da
se čovjek po griješenju podigao protiv mene, svoga Boga,
tako se i sve što mu je bilo podređeno podiglo protiv
njega.“
Odgovor
na treće pitanje: „Zašto nad tijelo dolazi bolest,
na to odgovaram da se to događa za veći oprez od grijeha i
zbog poroka neumjerenosti i žderanja da bi čovjek kroz
zauzdavanje tijela naučio duhovnu umjerenost i
strpljivost.“
Odgovor
na četvrto pitanje: „Zašto se dalje podnosi
nepravedne suce? To se događa za čišćenje
drugih i zbog moje strpljivosti da kao što se zlato čisti
vatrom, zlobom pakosnih duše budu očišćene i
odgojene i zadržane od svega nedozvoljenog. Zato i zle ljude
strpljivo podnosim da bi đavlovi klasovi mogli biti odvojeni od
žita dobrih i da bi se po mojoj skrivenoj pravednosti ispunila
njihova pohlepa.“
Odgovor
na peto pitanje: „Naposljetku, zašto tijelo pati u
smrti? Pravedno je da čovjek kroz ono što griješi
bude kažnjen pomoću sličnog i budući da griješi
kroz neuredno uživanje, ispravno je da bude kažnjen gorčinom i
primjerenom kaznom. Zato kod ponekih smrt počinje ovdje da bi u
paklu trajala bez kraja; kod drugih smrt završava u čistilištu
i počinje vječna radost.“
Druga objava
Djevica
Marija govori blaženoj Brigiti da tko želi kušati božansku
slatkoću, prvo mora kušati gorčinu.
Marija
reče: „Tko je među svetima imao slatkoću duha
bez da je prije okusio gorčinu? Tko dakle želi slatkoću,
neće bježati od gorčine.“
Šesto ispitivanje
Prvo
pitanje. Opet se pojavio isti na stepenici koji je prije bio tamo i
reče: „O, suče, pitam te, zašto jedno dijete
dolazi živo iz tijela svoje majke i postiže krštenje i zašto
drugo umire u majčinu tijelu nakon što je primilo
dušu?“
Drugo
pitanje: „Zašto se dalje pravednom čovjeku događa
mnogo protivnog, a nepravednom pak sve prema želji?“
Treće
pitanje: „Zašto nastaju pošasti, glad i nedaće
koje muče tijelu?“
Četvrto
pitanje: „Zašto dalje smrt dolazi iznenada tako da se
vrlo rijetko može predvidjeti?“
Peto
pitanje: „Zašto podnosiš ljude koji se s
umišljajem srde i zavidni su i idu u rat s namjerom da se
osvete?“
Odgovor
na
prvo pitanje. Sudac odgovori: „Prijatelju, tvoje pitanje ne
dolazi iz ljubavi, već iz mojeg dopuštenja, zato ću
ti dati odgovor kroz usporedbu riječi. Pitaš: zašto
jedno dijete umire u tijelu svoje majke, a drugo živo dolazi na
svijet? Razlog je slijedeći. Sva jakost dječjeg tijela je
uzeta iz sjemena oca i majke; no ako začeti plod zbog bilo koje
slabosti oca ili majke nema nužnu jakost, umire zbog toga brže. Mnogo
toga proizlazi i iz nemarnosti i nebrige roditelja kao što je
mnogo toga posljedica moje božanske pravednosti što su duša
i tijelo nakon njihova sjedinjenja ranije razdijeljeni. Ipak, dušu,
ako za oživljenje tijela i nije primila dulje vrijeme, ne čekaju
one najteže muke, već se više približava mojem, meni
poznatom milosrđu. Jer kao što se sunce kad sjaji u kuću
ne vidi u svojoj ljepoti, već se vide samo zrake, tako ove duše
dolaze, iako zbog nedostatka krštenja ne vide moje lice, bliže
mojem milosrđu nego muci, no ipak ne kao moji
izabrani.“
Odgovor
na drugo pitanje: „Zašto se pravednim ljudima događaju
protivnosti? Odgovaram: Moja pravednost zahtijeva da svaki pravednik
postigne što želi. No nije pravednik onaj koji primjereno
svojoj poslušnosti i za usavršavanje pravednosti ne
želi podnositi protivnosti i koji svojem bližnjem iz Božje ljubavi ne
iskazuje dobro. Ako zato moji prijatelji razmatraju što sam
ja, njihov Bog i otkupitelj, učinio za njih i obećao im i
istovremeno se obaziru na to kakva je zloba u svijetu, tako mole na
moju čast i za vlastiti spas, kao i da ublaže grijeh, radi
opreza radije za protivnosti nego za radosti svijeta zbog čega i
dopuštam da nad njih dođu nevolje. Ako ih sad neki među
njima podnose i manje strpljivo, ne dopuštam da se događa
bez razloga i pomažem im u nevolji; jer kao što sin, kad je u
djetinjstvu kažnjen od svoje ljubazne majke, zna malo zahvale majci
jer ne shvaća zašto je kažnjen, ali kasnije, kad dođe
u godine razlikovanja, zahvaljuje joj jer je kroz njezin odgoj
zadržan od zla i navikao se na dobro ponašanje i odgoj, na
isti način ja činim sa svojim odabranima; jer budući
da mi oni predaju svoju volju i iznad svega me vole, jedno ih vrijeme
opsjedaju nevolje i iako u sadašnjosti ne prepoznaju savršeno
moja dobročinstva, iskazujem im što će im koristi u
budućnosti. No bezbožnici, budući da se ne brinu o
pravednosti i ne boje se drugima nanijeti nepravdu i koji žele
prolazno i vole prijatno zemaljsko, zbog moje pravednosti imaju jedno
vrijeme sreću i slobodni su od bičeva da ne bi griješili
više ako bi ih dotakle protivnosti. Ipak, zlima nije dano sve
što žele da bi znali da kod mene stoji ako nešto želim
dati budući da i nezahvalnima činim dobro, iako ne
zaslužuju.“
Odgovor
na treće pitanje: „Zašto dalje dolaze pošasti
i glad? Odgovaram: u zakonu je pisano da tko počini krađu,
mora dati više nego što je uzeo; ako prema tome
nezahvalni ljudi ne prime moje darove i zloporabe ih i od mi nije
iskazana dužna čast, u sadašnjem vremenu opsjedam tijelo
većom nevoljom da bi u budućnosti duša bila
pošteđena. Ponekad pošteđujem i tijelo i
kažnjavam čovjeka na onome i kroz ono što voli da me
onaj, tko me nije htio prepoznati, budući da se radovao, kroz
nevolju razumije i upozna.“
Odgovor
na četvrto pitanje: „Zašto dalje dolazi iznenadna
smrt? Odgovaram: kad bi čovjek znao vrijeme svoje smrti, služio
bi mi iz straha ili bi od boli ostao bez snage. Da bi mi čovjek
mogao služiti iz ljubavi i uvijek bio zabrinut za sebe, ali osiguran
za mene, zato je sat izlaska svih neizvjestan i to s pravom. Jer kad
je čovjek napustio što je bilo istinsko i izvjesno, bilo
je nužno i pravedno da bude mučen od
nesigurnosti.“
Odgovor
na peto pitanje: „Zašto dopuštam se da ljudi, kad
se njihova osvetljivost prepuni, otvore ratu? Odgovaram: svaki koji
ima savršenu volju naštetiti svojem bližnjem, sličan
je đavlu i njegov je ud i alat i đavlu bih nepravedno
učinio kad bih mu, bez da imam pravo, uzeo njegovog slugu. Kao
što me moj alat služi u svemu što mi se sviđa,
tako pravednost zahtijeva da đavao u onome, tko je više
njegov nego moj ud, djeluje i čini što je njegovo, bilo
za čišćenje drugih ili za okončanje svoje zlobe
budući da tako dopuštam i grijeh to zahtijeva.“
Sedmo ispitivanje
Prvo
pitanje. Opet se pojavio redovnik na svojoj stepenici i reče:
„O, suče, pitam te u kojem smislu se govori o prezirnom i
lijepom u svijetu?“
Drugo
pitanje: „Zašto trebam mrziti lijepo svijeta kad sam
lijep i od plemenitog roda?“
Treće
pitanje: „Zašto se ne trebam podići iznad ostalih
kad sam bogat?“
Četvrto
pitanje: „Zašto se ne trebam staviti ispred drugih kad
sam dostojniji časti nego drugi?“
Peto
pitanje: „Zašto ne trebam težiti vlastitoj hvali kad sam
dobar i dostojan hvale?“
Šesto
pitanje: „Ako drugima iskažem dobro, zašto ne trebam
zahtijevati nagradu?“
Odgovor
na
prvo pitanje. Sudac odgovori: „Prijatelju, što je u
smislu svijeta prijezirno i lijepo, to kao da je gorko i slatko. Za
nešto prijezirno u svijetu drži se biti prezren od njega i
trpjeti; to je gorko za pravedne i korisno za njihovo zdravlje; za
lijepo u svijetu se drži biti sretan i to je zavodljiva slatkoća
i kao laskajuće i varljivo zdravlje. Tko dakle bježi od ljepote
svijeta i odbacuje njegovu slatkoću, neće vidjeti niti
odvratno mjesto pakla, niti kušati njegovu gorčinu, već
će se uzdići k mojoj radosti. Da se ne bi kušala
gorčina pakla i postigla se nebeska slatkoća, nužno je više
težiti za onim što je u svijetu prijezirno nego za onim što
je u njemu lijepo jer od mene je sve dobro stvoreno i sve vrlo dobro,
no ipak se poglavito treba čuvati onoga što bi onima,
koji moje darove nerazumno koriste, moglo dati povod za štetu
duše.“
Odgovor
na drugo pitanje: „Zašto se dalje ne treba hvaliti
rodom? Odgovaram: ono što si primio od svoga oca je
najprezrenija trulež i u tijelu svoje majke bio si kao mrtav i
potpuno nečist. Također nije bilo u tvojoj moći da
budeš rođen od plemenitih ili neplemenitih, već te
moja dobrota donijela na to svjetlo. Ponizi se, dakle, ti, koji si
nazvan plemenitim, poda mnom, svojim Bogom koji sam učinio da
budeš rođen od plemenitog i smatraj se jednakim svojem
bližnjem jer ste od istog materijala, iako si ti po mojoj providnosti
došao iz visokog roda, a onaj iz niskog. Ti, plemiću, boj
se više nego neplemić jer što si višeg
plemstva i bogatstva, to će stroži račun biti tražen od
tebe i isto tako će te čekati teži sud jer si primio
više.“
Odgovor
na treće pitanje: „Zašto se ne smije umisliti
bogatstvom? Odgovaram: Bogatstva svijeta ti pripadaju samo za potrebe
tvojeg uzdržavanja tijela i tvoga odijevanja. Jer svijet je
napravljen zato da bi čovjek radom postigao uzdržavanje svoga
tijela i vratio se u poniznosti meni, svojem Bogu kojeg je, postavši
neposlušan, prezreo, kako me u svojoj oholosti zanemario. No
kažeš li da su vremenita dobra tvoja, kažem ti izvjesno da kao
da si nasilno prisvajaš ono što imaš iznad svoje
potrebe. Jer vremenita dobra trebaju sva biti zajednička i iz
ljubavi za potrebite jednaka. No ti prisvajaš u obilje ono što
bi trebalo iz samilosti biti dano drugima, iako i mnogi na razuman
način ispred drugih imaju mnogo toga što razumno
posjeduju i pametno razdjeljuju. Da na sudu ne bi bio teško
optužen da si primio veće nego drugi, za savjetovati ti je da se
u oholijem uzdizanju i gomilanju bogatstva ne smatraš ispred
drugih. Jer kao što je prijatno u svijetu posjedovati više
vremenitog nego drugi i imati obilje, tako je na sudu strašno
i preko mjere teško ako se dozvoljeno ne upotrijebi
razumno.“
Odgovor
na četvrto i peto pitanje: „Zašto se dalje ne treba
tražiti vlastita hvala? Odgovaram: nitko nije od samog sebe dobar
osim mene, Boga, i svaki koji je dobar, od mene je. Ako zato ti, koji
si ništa, tražiš svoju vlastitu hvalu, ali ne moju,
iako od mene dolazi svaki savršeni dar, tvoja je hvala
isprazna i vrijeđaš mene, svoga stvoritelja. Kako zato
sve dobro koje imaš dolazi od mene, tako samo meni pripada sva
hvala i kako ti ja, tvoj Bog, dajem sve vremenito, snagu i zdravlje,
savjest i oštroumnost izmisliti ono što ti je
najkorisnije, kao i vremena i život, tako zbog svih tih dobara biti
čašćen tako što sa dodijeljenim postupaš
dobro i razumno. No ako to upotrebljavaš loše, tako je
krivnja kao i nezahvalnost na tvojoj strani.“
Odgovor
na šesto pitanje: „Zašto se dalje za dobra djela
u sadašnjosti ne treba tražiti vremenito vraćanje? Na to
ti odgovaram: svaki koji drugome iskaže dobro u namjeri da od ljudi
ne očekuje vraćanje, već im želi dati kao ja, Bog,
primit će najveće za najmanje, vječno za vremenito. No
tko želi zemaljsko za vremenito, primit će što želi, no
izgubit će vječno. Da bi se dakle željelo vječno
umjesto prolaznog, korisno je ne kod ljudi, već kod mene tražiti
svoju plaću.“
Osmo ispitivanje
Dalje
se pojavio redovnik na ljestvama i reče: „O, suče,
pitam te zašto dopuštaš da u hramovima pogana
budu postavljeni bogovi i uživaju čast jednako tebi samome kad
je tvoje kraljevstvo plemenitije od njihova?“
Drugo
pitanje: „Zašto dalje ne dopuštaš da ljudi
u ovom životu ne vide tvoju slavu da bi je to žarkije
željeli?“
Treće
pitanje: „Ako su dalje tvoji sveti i anđeli plemeniti i
sveti iznad svih stvorenja, zašto se ne daju vidjeti od ljudi
u ovom životu?“
Četvrto
pitanje: „Ako je dalje muka pakla tako strašna da se
ništa s time ne može usporediti, zašto ne dopuštaš
da ljudima u ovom životu postane vidljiva da bi se pobjeglo od
nje?“
Peto
pitanje: „Kad su na kraju đavoli tako unakaženi i bez
usporedbe odvratni, zašto se ne pojave ljudima vidljivi kad ih
onda nitko ne bi slijedio niti im dao svoje
odobravanje?“
Odgovor
na
prvo pitanje. Sudac odgovori: „Prijatelju, ja sam stvoritelj
svih stvari; zlome ne činim nikakvu veću nepravdu nego
dobrom jer sam pravedan. Moja pravednost je da ulazak u nebo treba
biti postignut postojanom vjerom i razumnom nadom i žarkom ljubavlju.
Sve što se u srcu voli više i vrućije, na to se
češće misli i to se češće moli;
tako su i bogovi koje se izlaže u hramovima, iako nisu bogovi i
stvoritelji jer samo je jedan stvoritelj, naime ja, Bog Otac, Sin i
Duh Sveti, ipak od vlasnika hramova, ljudi, više voljeni od
mene da bi im u svijetu išlo dobro, ali ne da bi živjeli sa
mnom. Kad bih sad uništio ono što ljudi vole više
od mene i kad bih dao da me mole protiv svoje volje, činio bih
im nepravdu kad bih im uzeo ono što žele svojom slobodnom
voljom. Budući da nemaju vjeru u mene i u srcu se nečemu
raduju više nego meni, na razuman način dopuštam
da ono što vole i srcem žele, također izvana ostvare
djelom i budući da svoje vlastito stvorenje vole više od
mene, njihova stvoritelja kojeg su iz njegovih znakova i djela mogli
istinito prepoznati da su htjeli upotrijebiti svoj razum, tako je,
budući da su zaslijepljeni, njihovo stvorenje prokleto i
prokleti su njihovi idoli, a oni sami će na sramotu i zbog
svojeg budalaštva biti suđeni jer nisu htjeli uvidjeti
kako sladak sam ja, njihov Bog koji sam iz vruće ljubavi stvorio
i otkupio ljude.“
Odgovor
na drugo pitanje: „Zašto dalje moja slava nije vidljiva?
Odgovaram: moja slava je neizreciva i u ljupkosti s ničim
usporediva. Kad bi sad moja slava mogla vidjeti takva kakva jest,
čovjekovo raspadljivo tijelo bi postalo nemoćno i slabo kao
osjetila onih koji su gledali moju slavu na gori. Tijelo bi se
također od radosti duše prestalo raditi i ne bi zadržalo
postojanost za tjelesni rad. No budući da se bez rada ljubavi ne
događa ni pristup nebu i da bi vjera imala svoju nagradu, a
tijelo bilo sposobno raditi, moja je slava jedno vrijeme skrivena da
bi iz želje i vjere u vječnosti mogla biti gledana to sretnije i
bogatije.“
Odgovor
na treće pitanje: „Zašto se dalje sveti ne vide
kakvi jesu? Odgovaram: kad bi moji sveti javno postali vidljivi i na
vidljivi način govorili, bila bi im iskazivana čast jednako
kao i meni i vjera ne bi imala zaslugu, slabost mesa također ne
bi izdržala pogled na njih. Zato se moji sveti niti ne čuju niti
ne vide kakvi jesu da bi sva čast bila iskazana meni i da bi
čovjek znao da se nikoga ne treba voljeti više od mene.
No ako se moji sveti povremeno i ukažu, ipak se ne daju pokazati u
obliku slave u kojoj se zaista nalaze, već u obliku sa
sakrivenim obiljem snage u kojem mogu biti gledani bez pomutnje
tjelesnog razuma.“
Odgovor
na četvrto pitanje: „Zašto dalje muke pakla ne
postaju vidljive? Odgovaram: kad bi se muke pakla kakve jesu pokazale
vidljive, čovjek se bi od straha potpuno ukočio i nebesko
tražio iz straha, ne iz ljubavi. No budući da nitko ne treba
tražiti božansku radost iz straha od kazne, već iz božanske
ljubavi, kazne se drže skrivenima. Jer kao što dobri i sveti
ne mogu kušati onu neizrecivu radost kakva je prije odvajanja
tijela i duše, tako i zli ne osjećaju muku, već
nakon što je duša odijeljena od tijela, iskustvom
osjećaju ono što razumom nisu htjeli provjeriti kad su
mogli.“
Odgovor
na peto pitanje: „Zašto se dalje đavoli ne ukazuju
vidljivi? Odgovaram: kad bi njihova odvratna ružnoća bila
gledana, duša gledaoca bi od samog pogleda postala nerazumna;
cijelo tijelo bi treslo kao ono drhtećeg čovjeka, srce
također kao da bi od straha umrlo obezdušeno; i noge bi
bile izvan stanja da nose preostale udove. Da bi duša
postojano ostala u svojem razumu i srce bilo budno u mojoj ljubavi i
tijelo ostalo dovoljno jako da radi u mojoj službi, ružnoća
đavola se drži skrivenom da bi istovremeno njihova zloba i
drskost bili zauzdani.“
Treća objava
Krist
razgovara sa svojom zaručnicom, blaženom Brigitom, i daje joj
poduku kroz usporedbu o jednom liječniku koji zaista liječi
i jednom lažnom koji ubija i o jednom čovjeku koji postupa prema
procjeni i govori: „Od ruke čovjeka koji prima grešnike,
koji, kada im pruža pomoć ili prigodu za griješenje,
umiru u svojem grijehu, Bog će zahtijevati duhovnu smrt tih
duša; no ako ih primi da bi prestali griješiti, da bi
se od njega dali podučiti u vrlinama i poprave se, on i oni će
imati veliku zaslugu od Boga.“
Sin
Božji reče: „Ako je u kući bolesnik i k njemu uđe
valjan liječnik, on odmah po vanjskim znakovima rasuđuje
kakvu bolest onaj ima. Kad sad liječnik zna patnikovu bolest i
da mu lijek nakon kojeg uslijedi smrt, optužen je da je ubojica i
nije pravi liječnik. Vrši li netko tko ima znanje
liječenja medicinu za plaću svijeta, od mene neće
primiti nikakvu nagradu. Ipak, bavi li se netko medicinom iz ljubavi
prema meni i radi moje časti, dužan sam ga nagraditi. No kad
netko nije majstor medicine, već prema svojoj procjeni vjeruje
da je bolesnome ovo ili ono korisno i da mu to u dobroj namjeri, on
ne smije biti okrivljen za ubojstvo ako bolesnik umre, ali mora biti
smatran kao budalast i drzak čovjek, a bude li od njegova lijeka
bolesnik zdrav, onda on ne smije primiti plaću majstora, već
čovjeka koji lijek nije dao prema znanju, već po procjeni.
Reći ću ti što to znači: oni tebi poznati ljudi
su duhovno bolesni, skloni oholosti i pohlepi i slijede vlastitu
volju. Ako im jedan od njihovih prijatelja, kojeg uspoređujem s
liječnikom, pruži pomoć i savjet nakon čega se
prekorače u oholosti i častohleplju i duhovno umru, od
njegove ću ruke zaista zahtijevati njihovu smrt; jer iako umiru
kroz vlastitu nepravednost, on ipak, budući da je po svojoj
pruženoj usluzi uzrok njihove smrti, neće biti slobodan od
kazne. No ako je, vođen prirodnom ljubavlju, prijateljski prema
njima i podiže ih u svijetu radi svoje utjehe i časti svijeta,
od mene mu neće biti pružena plaća. Ako pak kao dobar
liječnik razmišlja o njima i govori si: 'Bolesni su i
potreban im je lijek i zato ću im, koliko god im on bio gorak,
budući da je ljekovit, pružiti svoj lijek da ne bi umrli
preoštrom smrću; zato ću ih kratko zaustaviti, ali
im dati hranu da ne umru od gladi; pružit ću im odjeću da
mogu uvaženo nastupati primjereno njihovu staležu; zadržat ću ih
i pod svojim vodstvom da ne bi postali ponosni; opskrbit ću ih i
drugim nužnostima da se ne podignu u oholosti i kroz drskost ne
postanu neobuzdani, niti da imaju razlog drugima naštetiti.',
takav liječnik će od mene primiti veliku plaću jer mi
je takvo ponašanje prijatno. No misli li si njihov prijatelj i
govori: 'Pružit ću im nužno, ali ne znam je li im korisni ili
ne, no vjerujem da se Bogu ne sviđa ili da je protivno njihovu
spasenju.', i umru li onda nakon njegova dara, prijatelj neće
biti optužen za ubojstvo, već zbog svoje dobre volje i pobožne
namjere u kojoj više voli njihove duše, iako prijatelj
neće primiti putu plaću, bolesni će ipak imati
olakšanje i ojačati svoje zdravlje koje bi, da ljubav
nije pripomogla, teško postigli. Ipak je ovdje potreban
savjet; jer prema općoj poslovici divlja životinja ne šteti
tako dugo dok je zatvorena i ako u svojoj zatvorenosti prima nužnu
hranu, postaje jaka i jednako bodra kao životinja koja ima vlast
svoje slobode. Budući da su oni, čija krv i srce traže što
je visoko, te vrste i njihova volja to više žeđa što
više prije, njihov prijatelj im ne treba dati priliku za takve
žudnje; doduše, žude za tim, ali ne mogu zadovoljiti svoj
apetit.“
Deveto ispitivanje
Prvo
pitanje. Nakon ovih riječi pojavio se redovnik na svojoj
stepenici i reče: „Suče, pitam te zašto se
pokazuješ tako nejednak u svojim darovima i milostima da si
svoju Majku stavio ispred svih stvorenja i uzvisio je iznad
anđela?“
Drugo
pitanje: „Zašto si dalje anđelima dao duh bez
tijela i da ostanu u nebeskoj radosti, a ljudima zemljanu posudu i
duh kao i rođenje u plaču, život u teškoći,
smrt s boli?“
Treće
pitanje: „Zašto si dalje ljudima dao razumno
razumijevanje i osjetila, a životinjama nikakav
razum?“
Četvrto
pitanje: „Zašto si životinjama dao život, a preostalim
bezosjećajnim stvorenjima ne?“
Peto
pitanje: „Zašto svjetlo ne vlada noću kao i
danju?“
Odgovor
na
prvo pitanje. Sudac odgovori: „Prijatelju, u mojem božanstvu je
sve buduće i ono što se treba dogoditi kao i ono što
se dogodilo znano unaprijed i od početka je unaprijed poznato.
Jer kao što je čovjekov pad, koji je dopušten od
Božje pravednosti, ali nije učinjen od Boga, bio znan unaprijed,
ipak nije nikako zbog tog predznanja morao nastupiti, tako je od
vječnosti unaprijed znano kako se prema Božjem milosrđu
treba dogoditi otkupljenje ljudi. Pitaš sad zašto sam
Mariju, svoju Majku, stavio ispred svih i volio je ispred svih
stvorenja. To se dogodilo jer se na njoj nalazio poseban znak vrlina.
Jer kao što kod zapaljene vatre od drva koja leže okolo
najbrže hvata plamen i izgara ono koje najlakše i
najdjelotvornije lovi vatru, tako je bilo i kod Marije. Kad je vatra
božanske ljubavi, koja se po sebi nepromjenjiva i vječna, počela
gorjeti i pojavljivati se i božanstvo je htjelo postati mesom, ni
jedan stvor nije bio pogodniji i snažniji primiti tu vatru od Djevice
Marije jer ni jedno stvorenje nije plamtjelo u takvoj ljubavi kao
ona. I iako njezina ljubav na kraju vremena treba postati otvorena i
vidljiva, već je od početka svijeta bila predviđena i
tako je u božanstvu od vječnosti predodređeno da kao što
joj u ljubavi nije nađen nitko sličan, tako joj niti u
milosti i blagoslovu nitko ne treba biti jednak.“
Odgovor
na drugo pitanje: „Zašto sam dalje anđelima dao duh
bez mesa? Na to odgovaram: U početku i prije vremena i prije
svijeta, stvorio sam duhove da bi oni, obdareni slobodnom voljom,
prema mojoj volji mogli radovati mojoj dobroti i slavi. Poneki od
njih su postali oholi i učinili su si zlo od dobrog tako što
su svoju slobodnu volju izokrenuli neurednim pokretom. I budući
da u prirodi i stvaranju nije bilo ništa zlo osim nereda
vlastite volje, pali su. Ali drugi duhovi su odlučili ostati
poda mnom, svojim Bogom, u poniznosti; zato su zaslužili vječnu
postojanost jer je dostojno i pravedno da ja, Bog, koji sam
nestvoreni duh, stvoritelj i gospodar svih stvari, također imam
duhove u svojoj poslušnosti koji su finiji i pokretljiviji od
ostalih stvorenja. No budući da nije priličilo da u svojoj
vojsci iskusim smanjenje, stvorio sam drugo stvorenje, to jest
čovjeka, na mjesto palih koji bi slobodnom i dobrom voljom
trebao zaslužiti isto dostojanstvo kojeg su se anđeli odrekli.
Kad bi tako čovjek imao dušu bez mesa, ne bi mogao za
tako visoko dobro i zaslužiti ga, zato je, da bi se postigla vječna
čast, duša spojena s tijelom. Zato su mu umnožene i
nevolje da bi čovjek isprobao slobodu volju u svojim slabostima
da ne bi postao ohol; dalje, da bi želio slavu za koju je stvoren i
odbacio neposluh u koji je dragovoljno stupio. Zato mu je iz božanske
pravednosti dodan tužan ulazak i izlazak i mučan
život.“
Odgovor
na treće pitanje: „Zašto onda životinje nemaju
razumni razum jednako ljudima? Odgovaram ti: sve što je
stvoreno, na čovjekovu je korist ili za njegov zov prirode i
uzdržavanje ili za poduku, kaznu, utjehu i za ponižavanje. Kad bi
nerazumne životinje imale razum jednako čovjeku, služile bi
čovjeku na nevolju i više na štetu nego na korist.
Da bi sve bilo podređeno čovjeku zbog kojeg je sve
napravljeno i da bi se sve moglo bojati njega, a on sam nikoga osim
mene, svoga Boga, zato im nije dana razumna
spoznaja.“
Odgovor
na četvrto pitanje: „Zašto dalje bezosjećajne
stvari nemaju život? Odgovaram: sve što živi, umrijet će
i sve živo se pokreće ako nije zaustavljeno od prepreke. Kad bi
bezosjećajne stvari imale život, prije bi se pokrenule protiv
nego za čovjeka. Da bi čovjeku sve služilo na utjehu, za
zaštitu mu je dano što je više, to jest anđeli,
i on s njima ima razum i besmrtnost duše; što je
nasuprot tome nisko, naime osjećajne i bezosjećajne stvari,
dane su mu na korist, uzdržavanje, poduku i
vježbanje.“
Odgovor
na peto pitanje: „Zašto cijelo vrijeme nije dan? Na to
odgovaram kroz primjer. Pod svakim su prijevozom, naime kolima,
kotači da bi se natovareni teret lakše kretao naprijed i
stražnji kotači slijede prednje. Slično je u duhovnom. Jer
svijet je jedan veliki teret koji čovjeka opterećuje
brigama i nevoljama i to nije čudo; jer budući da je čovjek
prezreo mjesto mira, ispravno je da isproba mjesto teškoće.
Da bi taj teret svijeta mogao biti što lakše nošen
od ljudi, milosrdno su stupili izmjena i promjena vremena, naime dan
i noć, vrućina i hladnoća da bi čovjek vježbao i
imao mir. Jer razumno je da se gdje se sastaju suprotnosti, naime
jako i slabo, popušta slabome da bi moglo postojati s jakim,
inače je slabo uništeno. Tako je i s čovjekom; jer
iako po snazi svoje besmrtne duše može ostati u razmišljanju
i radu, zbog slabosti tijela bi podlegao i zato je stvoreno svjetlo
da bi čovjek, koji ima zajednicu s višim i nižim, mogao
postojati tako što preko dana radi i razmišlja o
slatkoći vječnog svjetla koje je izgubio. Noć je dalje
napravljena radi mira tijela ako ima želju doći na mjesto gdje
niti noći, niti dana, već stalni dan i vječna slava.“
Četvrta objava
u
kojoj Sin Božji vrlo lijepo hvali sve udove Djevice, svoje majke i
tumači ih na duhovan način tako što ih uspoređuje
s vrlinama i proglašava je vrlo dostojnom kraljevske
krune.
Sin
Božji reče: „U svojem božanstvu sam okrunjeni kralj bez
početka i kraja; niti moja kruna nema početka i kraja; ona
predstavlja moju moć koja nije imala poček i neće
imati kraj. No u samome sebi sam čuvao jednu drugu krunu i ta
kruna sam ja, sam Bog. Ta je kruna ipak bila pripravljena onome tko
će imati najveću ljubav prema meni i tu si krunu dobila ti,
moja najslađa majko, i s pravednošću i ljubavlju si
je primila na sebe. Jer anđeli i drugi sveti daju svjedočanstvo
o tome da je u tebi ljubav prema meni bila žarkija i tvoja kreposnost
čišća od svih i sviđala mi se iznad svih. Jer
tvoja glava je bila kao sjajno zlato i tvoje vlasi su bile kao zrake
sunca jer tvoje vrlo čisto djevičanstvo, koje kao da je u
tebi glava svih vrlina, i suzdržljivost od svih nedozvoljenih pokreta
pred mojim su očima svijetlili u svoj poniznosti i svidjeli su
mi se. Zato si s pravom iznad svega što je stvoreno nazvana
okrunjenom kraljicom, kraljica zbog čistoće i okrunjena
zbog izvrsnog dostojanstva. Tvoje čelo je bilo od takve
neusporedive bjeline i predstavljalo je poštovanja dostojnu
stidljivost tvoje savjesti u kojoj je sadržano obilje ljudskog znanja
i slatkoća božanske mudrosti svijetli nad svima. Tvoje oči
su pred licem moga Oca bile tako svjetleće da se u njima
odražavao; jer u tvojem duhovnom licu i razumu tvoje duše Otac
je gledao tvoju cijelu volju i da nisi htjela ništa osim Njega
niti čeznula za nečim osim njim. Tvoje uši su bile
vrlo čiste i otvorene kao prekrasni prozori kad ti je Gabrijel
objavio moju volju i ja, Bog, postao sam u tebi tijelo. Tvoji obrazi
su bili najbolje boje, naime bijeli i crveni, jer su mi se glas
tvojih djela i ljepota tvojih običaja u kojima si dnevno bila
zapaljena sviđali. Zaista, Bog Otac se obradovao ljepotom tvoga
obraza i nikad svoje oko nije odvraćao od tebe i kroz tvoju
ljubav su svi postigli ljubav. Tvoja usta su bila kao svjetiljka koja
je iznutra gorjela i izvana svjetlila jer su riječi i pokreti
tvoje duše bile iznutra goruće od božanskog razuma i
izvana su svijetlile od pohvalnog reda tvojih pokreta i prekrasnog
sklada tvojih vrlina. Zaista, moja najdraža majko, riječ tvojih
usta je u određenoj mjeri povukla moje božanstvo na tebe i
žarkost tvoje božanske slatkoće nikad nije dopustila razdvajanje
između tebe i mene jer su tvoje riječi slađe od meda i
saća. Tvoj vrat je usklađen na plemenit način i vrlo
lijepo uzdignut jer je tvoja pravednost bila savršeno
uspravljena prema meni i pokreta prema mojoj volji i nikad se nije
nagnula nekoj kažnjivoj oholosti; jer kao što se vrat naginje
na glavi, tako se cijelo tvoje razmišljanje i djelovanje
naginjalo prema mojoj volji. Tvoja prsa su bila napunjena svakom
ljupkosti tako da u meni nije ni jedno dobro koje ne bi bilo u tebi;
jer pomoću slatkoće tvojih običaja navukla si na sebe
sve dobro kad se mojem božanstvu svidjelo ući u tebe i mojem
čovještvu stanovati kod tebe i piti mlijeko tvojih prsa.
Tvoje ruke su bile lijepe kroz istinsku poslušnost i
podnošenje radova. Zato su tvoje ljupke ruke dotakle moje
čovještvo i na tvojim rukama sam u svojem božanstvu mirno
ležao. Tvoje tijelo je bilo veoma čisto kao bjelokost i kroz
drago kamenje kao ispunjena najvišim sjajem; jer postojanost
tvoje savjesti i vjere nije nikad bila mlitava i niti u nevoljama
nije mogla biti ozlijeđena; površine tvoga tijela, to
jest tvoje vjere, bile su kao najsvjetlije zlato; kroz njih je
predstavljena jakost tvojih vrlina, tvoja pamet, tvoja pravednost i
umjerenost zajedno sa savršenom postojanošću jer
su baš sve tvoje vrline bile dovršene kroz božansku
ljubav. Tvoje noge su bile iznimno čiste i oprane i kao u obilju
prekrivene mirisnim biljem jer su tvoja nada i sklonosti tvoje duše
bile upravljene prema meni, tvojem Bogu, i mirisale su drugima za
uzor i oponašanje. To mjesto stanovanja tvojeg tijela,
duhovnog kao i tjelesnog, bilo mi je tako poželjno i tvoja duša
tako prema mojem sviđanju da se nisam bojao sići s najvišeg
neba k tebi i u tebi uzeti svoje prebivalište, da, u tome mi
je bila najslađa radost. Zato, moja najdraža majko, onu krunu,
koja je bila čuvana u meni (i koja kruna sam doduše ja,
Bog, koji sam morao postati meso), nitko nije smio staviti osim tebe
jer si istinski majka i djevica i carica svih kraljica.“
Deseto ispitivanje
Prvo
pitanje. Opet se pojavio redovnik kao gore na svojoj stepenici i
reče: „O, suče, pitam te zašto si, budući
da si najmoćniji, najljepši i najkreposniji, na svoje
božanstvo, koje je tako neusporedivo svjetlije od sunca, navukao
takvu vreću, naime tvoje čovještvo?“
Drugo
pitanje: „Kako dalje Tvoje božanstvo u sebi sve zatvara i od
ničega nije zatvoreno, obuhvaća sve i od ničega nije
obuhvaćeno?“
Treće
pitanje: „Zašto si dalje htio tako dugo ležati u
Djevičinoj maternici i nisi izašao odmah nakon što
si začet?“
Četvrto
pitanje: „Budući da dalje sve možeš i posvuda si
prisutan, zašto se odmah nisi pojavio u onom obličju kad
si navršio trideset godina?“
Peto
pitanje: „Zašto si, kad po ocu nisi rođen iz
Abrahamova sjemena, htio biti obrezan?“
Šesto
pitanje: „Ako si bio začet i rođen bez grijeha, zašto
si onda htio biti kršten?“
Odgovor
na
prvo pitanje. Sudac mu odgovori: „Prijatelju, odgovaram ti kroz
primjer. Postoji vrsta grožđa čije je vino tako jako da bez
djelovanja ljudi teče iz grožđa. Ako vlasnik primijeti
vrijeme zrelosti, stavlja posudu ispod; ali vino ne čeka posudu,
već posuda čeka vino; ako se ipak podmetne više
posuda, vino se izlijeva u onu koja mu je najbliža. To grožđe je
moje božanstvo koje je tako ispunjeno vinom božanske ljubavi da su
svi korovi anđela time puni i sve što je jest sudjeluje u
tome; no čovjek se neposluhom učinio nedostojnim njega. Kad
je onda Bog, moj Otac, u od vječnosti predviđeno vrijeme
htio pokazati svoju ljubav, poslao je svoje vino, to jest mene, svoga
Sina, u posudu koja mu je najbliže postavljena čekala dolazak
vina, naime u maternicu djevice koja je ispred svih stvorenja imala
najžarkiju ljubav prema meni. Ta me djevica toliko voljela i toliko
čeznula za mnom da nije bilo sata kad me nije tražila i željela
postati mojom sluškinjom; zato je primila izabrano vino. To je
vino imalo tri svojstva. Prvo, jakost jer sam izašao bez
čovjekova doticanja; drugo, vrlo lijepu boju jer sam vrlo lijepa
izgleda sišao s najviših nebesa da bih se borio; treće,
najbolju slatkoću koja opija najvišim blagoslovom. To
dakle vino koje sam ja sam otišlo je zato u djevičansko
tijelo da bih ja, koji sam nevidljivi Bog, postao vidljiv da bih
oslobodio izgubljenog čovjeka. Sigurno sam bio mogao primiti
drugo obličje, no ne bi bila pravednost u Bogu ako ne bi bilo
dano obličje za obličje, priroda za prirodu i mjera
zadovoljštine prema mjeri krivnje. Tko među mudrima bi
mogao vjerovati i držati se toga da bih se ja, svemoćni Bog,
htio toliko poniziti, primiti vreću čovještva da
nije bilo one moje nezamislive ljubavi pomoću koje sam na
vidljiv način htio razgovarati s ljudima? I budući da sam
vidio djevicu kako gori u tako vatrenoj ljubavi, strogost mojeg
božanstva je svladana i ljubav se dala vidjeti da bi čovjek opet
bio pomiren sa mnom. Što se čudiš? Ja, Bog, koji
sam sam ljubav i koji ne mrzim ništa od onoga što sam
stvorio, nisam odredio samo da ljudima dam najbolje darove, već
i samog sebe za dragocjenu nagradu da bi oholi đavoli svi bili
posramljeni.“
Odgovor
na drugo pitanje: „Kako dalje moje božanstvo sve zatvara u
sebi? Odgovaram: Ja, Bog, duh sam; kažem i dogodi se; zapovijedam i
sve mi se pokorava; ja sam istinski onaj koji je svim stvorenjima dao
postojanje i život, koji je, prije nego što sam stvorio nebo,
brda i zemlju, sam u sebi, koji sam nad svim i izvan svega i u svemu
kao što je u meni sve i bez mene nije ništa. I budući
da moj duh puše svugdje gdje želi i može sve što želi i
zna sve i brži i pokretljiviji je od svih duhova tako što ima
svu snagu i predviđa sve sadašnje, prošlo i
buduće, zato je moj duh, to jest moje božanstvo, s pravom
neobuhvatljivo i samo obuhvaća sve u sebi.“
Odgovor
na treće pitanje: „Zašto sam dalje tako dugo ležao
u tijelu djevice? Odgovaram: ja sam stvoritelj cijele prirode i
svakoj sam prirodi dodijelio njoj doličan način i red i
vrijeme i nastanak. Da sam sad ja, stvoritelj, odmah nakon što
sam začet napustio majčino tijelo, postupao bih protiv
prirodnog rasporeda i onda bi primanje moga čovještva
bilo kao prividno i smatrano neistinitim. Zato sam kao druga djeca
htio biti tako dugo u majčinom tijelu da bih ono, što je
učinjeno dobro tako što sam uredio prirodni raspored,
ispunio i u samome sebi.“
Odgovor
na četvrto pitanje: „Zašto dalje odmah u vrijeme
svog rođenja nisam bio velik kao u svojoj tridesetoj godini?
Odgovaram: da sam to učinio, svi bi se čudili i bojali me
se i slijedili me više iz straha i zbog čudesa koja su
vidjeli nego iz ljubavi. I kako bi onda bile ispunjene riječi
proroka koje su bile prorekle da trebam kao djetešce biti
položen u jasle među životinje, obožavan od kraljeva, prikazan u
hramu i progonjen od mojih neprijatelja? Da bih na sebi predočio
moje postajanje čovjekom i ispunjenje izjava proroka, postupno
sam rastao sa svim udovima, ja koji sam na početku svoga rođenja
bio u punini mudrosti velik kao i na kraju.“
Odgovor
na peto pitanje: „Dalje na tvoje pitanje zašto sam se
dao obrezati? Odgovaram: iako s očeve strane svoje porijeklo ne
vučem od Abrahama, s majčine strane sam ipak bio iz
Abrahamova sjemena, iako bez grijeha. Budući da sam zakon
odredio u božanstvu, htio sam ga ispuniti i u čovještvu
da me moji neprijatelji ne bi mogli klevetati i govoriti da sam
zapovjedio što sam nisam htio moći
ispuniti.“
Odgovor
na šesto pitanje: „Zašto sam dalje htio biti
kršten? Odgovaram: svatko tko želi graditi ili započeti
novi put, mora kao graditelj i početnik drugima prethoditi na
putu. Starom je narodu bio dan određeni tjelesni put, naime
obrezanje za znak poslušnosti i budućeg čišćenja,
koji je u vjernim i zakonu poslušnim ljudima prije nego što
je došla obećana istina, naime ja, Sin Božji, pokazivao
određeno djelovanje buduće milosti. No kad je došla
istina, u vječnosti je bilo zaključeno, budući da je
zakon bio samo kao sjena, da stari put, kako je izgubio svoju snagu,
mora biti ostavljen. Da bi se sad bila mogla pojaviti istina, a sjena
povući i pokazati se lakši put u nebo, ja, Bog i bez
grijeha rođen čovjek, iz poniznosti i drugima za uzor htio
sam se dati krstiti da bih vjernima otvorio nebo. I za znak toga se
kad sam se krstio otvorilo nebo i čuo se Očev glas. Duh
Sveti se pojavio u obliku goluba da bi vjerni ljudi mogli znati i
vjerovati da je Otac krštenim vjernicima otvorio nebo. Duh
Sveti je s krštenikom i snaga mojeg čovještva u
elementima, iako je djelovanje i volja Oca, mene i Duha Svetoga samo
jedno. Kao što je onda došla istina, to jest kad sam
došao na svijet ja koji sam istina, odmah je nestala sjena,
ljuska zakona je bila slomljena i pojavila se jezgra; obrezivanje je
prestalo i na meni samome je potvrđeno krštenje po kojem
je mladima kao i starima otvoreno nebo i sinovi gnjeva postaju sinovi
milosti i vječnog života.“
Peta objava
u
kojoj Krist razgovara sa svojom zaručnicom, blaženom Brigitom, i
podučava je kako ne treba brinuti za zemaljsko bogatstvo,
također je podučava da ima strpljivost u vrijeme nevolja sa
vrlinom savršenog poništenja i poniženja.
Sin
Božji je razgovarao sa zaručnicom i reče: „Marljivo
motri na sebe.“ Ova pak odgovori: „Zašto?“
Gospodin joj reče: „Jer svijet na tebe šalje četiri
sluge koji te žele prevariti. Prvi je briga za bogatstvo. Kad dođe,
odgovori mu: 'Bogatstvo je prolazno. Za njega se mora dati to veći
račun što ga se više ima u izobilju; zato se neću
brinuti za njega jer ne slijedi svog vlasnika, već ga napušta.'
Drugi sluga je gubitak bogatstva i šteta na dodijeljenim
dobrima. Njemu odgovori ovako: 'Tko je dao bogatstva, opet ih
oduzima; on zna što mi koristi; neka bude volja njegova!'
Treći je nevolja svijeta. Njemu reci ovako: 'Blagoslovljen Ti,
moj Bože, koji dopuštaš na nad mene dođu nevolje
jer kroz nevolje prepoznajem da sam Tvoj, dopuštat da me
nevolje sprječavaju u sadašnjem životu da bi me mogao
poštedjeti u budućem; dodijeli mi strpljenje i jakost u
podnošenju.' Četvrti je prijezir i sramota. Ovome
odgovori ovako: 'Samo Bog je dobar i njemu pripada sva čast; a
ja, koji sam činio čisto niska i zla djela, zašto i
odakle bih trebao sudjelovati u časti, koji sam ipak dostojan
svake sramote jer sam cijeli svoj život klevetao? Ili čemu mi
čast služi više od sramote osim tome što izaziva
oholost i umanjuje poniznost i zaboravlja Boga? Zato sva hvala i čast
Bogu.' Zato čvrsto stoj protiv slugu svijeta i voli mene, svoga
Boga, od sveg srca.“
Jedanaesto ispitivanje
Prvo
pitanje. Opet se pokazao redovnik kao gore na svojoj prečki i
reče: „O, suče, pitam te, ti si Bog i čovjek;
zašto svoje božanstvo nisi učinio vidljivim kao svoje
čovještvo? Onda bi svi bili vjerovali u
tebe.“
Drugo
pitanje: „Zašto nisi dao da se sve tvoje riječi
čuju u jednom trenutku? Onda ne bi bilo nužno propovijedati
iznova i iznova.“
Treće
pitanje: „Zašto dalje nisi sva svoja djela učinio u
jednom satu?“
Četvrto
pitanje: „Zašto je tvoje tijelo raslo postupno u
vremenu, a ne u jednom trenutku?“
Peto
pitanje: „Zašto se na kraju kod približavanja smrti nisi
pokazao u moći svojeg božanstva? Ili zašto nisi dao da se
tvoja jakost vidi na neprijatelju kad si rekao: 'Dovršeno
je.'?“
Odgovor
na
prvo pitanje. Sudac odgovori: „O, prijatelju, odgovaram tebi i
ne tebi. Tebi odgovaram da bi drugima bila poznata zloba tvojih
misli; no ne odgovaram tebi jer se ovo ne pokazuje na korist tebi,
već pobožnima i za oprez sadašnjim i budućim živućim
ljudima jer ti ne razmišljaš o tome da promijeniš
svoju tvrdoglavost i zato od svoje smrti nećeš biti
predan u moj život jer si u svojem životu mrzio istinski život. No
drugi će, kad čuju tvoj život i smrt, prijeći preko i
doletjeti u moj život jer kao što je pisano: svetima sve služi
za najbolje i Bog ništa ne dopušta bez razloga. Ja ti
dakle ne odgovaram kao ljudi koji govore ljudskim ustima budući
da raspravljamo o duhovnim stvarima, već zato da bi ono što
misliš i želiš drugima bilo izraženo kroz usporedbe.
Pitaš dakle zašto svoje božanstvo nisam javno dao
vidjeti isto kao i svoje čovještvo? Razlog je što
je božanstvo duhovno, a čovještvo tjelesno; božanstvo i
čovještvo su isto tako i bili su od početka njihova
spajanja nerazdvojni i božanstvo je nestvoreno. I sve što jest
u njemu je i u njemu je sve savršenstvo i ljepota. Kad bi se
dakle takva ljepota i savršenstvo vidljivo dali vidjeti, tko
bi trebao izdržati gledati ih očima od gline? Ili tko može samo
i materijalno sunce gledati u njegovoj jasnoći? Ili koga nije
zapanjio pogled munje ili prasak groma? Koliko tek onda više
kad bi se gospodar munja i stvoritelj svih stvari dao vidjeti u
svojoj jasnoći? Zato se moje božanstvo iz dvostrukog razloga
nije javno pokazalo. Prvo, zbog ljudske slabosti tijela čiji je
sastojak zemlja; jer kad bi tijelo bilo kojeg čovjeka vidjelo
božanstvo, rastalilo bi se kao vosak pred vatrom i njegova bi duša
klicala u takvoj radosti da bi se tijelo raspalo kao pepeo. Drugo,
zbog božanske dobrote i njezine nepromjenjive postojanosti; jer kad
bih tjelesnim očima htio pokazati svoje božanstvo koje sjaji
neusporedivo svjetlije od vatre i sunca, postupao bih protiv samog
sebe koji sam rekao: 'Nijedan me čovjek ne vidi i živi.' Ni sami
proroci me nisu gledali kakav sam u biću svoga božanstva jer i
oni koji su samo čuli glas moga božanstva i vidjeli dimeće
brdo, zaprepastili su se i rekli: 'Neka Mojsije razgovara s nama i
slušat ćemo ga.' Zato sam ja, milosrdni Bog, da bi me
čovjek mogao bolje upoznati, pokazao u obliku sličnom njemu
koji se mogao vidjeti i osjetiti, naime u čovještvu u
kojem je i božanstvo, ali kao prekriveno, da se čovjek ne bi
prestrašio oblika koji mu nije sličan; budući da
onako kako sam Bog nisam tjelesan niti imam tjelesni oblik, u svojem
sam čovještvu mogao biti čut i viđen na lakše
podnošljiv način.“
Odgovor
na drugo pitanje: „Zašto dalje sve svoje riječi
nisam rekao u jednom satu? Odgovaram: kao što je materijalnom
sastavu tijela protivno da u jednom satu uzme toliko hrane kao što
bi bilo dovoljno za sićenje četiri godine, tako je bilo i
protiv božanskog reda da moje riječi, hrana duše, budu
izrečene u jednom satu i kao što se tjelesna hrana
postupno uživa da bi se prožvakala i dovela želucu, tako i moje
riječi nisu trebale biti rečene u jednom satu, već u
vremenskim razmacima prema razumima onih koji su trebali učiti
da bi gladujući imali od čega se nasititi, a nasićeni
težili višemu.“
Odgovor
na treće pitanje: „Zašto dalje sva svoja djela
nisam učinio u jednom trenutku? Odgovaram: među onima koji
su me gledali u mesu bili su neki koji su mi vjerovali, no drugi nisu
vjerovali, zato je onima koji su vjerovali bilo potrebno postupno
podučavanje u riječima, ponekad bodrenje primjerima i
jačanje djelima; oni pak koji nisu vjerovali trebali su moći
pokazati svoju nasilnu zlonamjeru i biti podnošeni u mjeri
kako je dopuštala moja božanska pravednost. Da sam sva svoja
djela učinio u jednom trenutku, svi bi me bili slijedili više
iz straha nego iz ljubavi; kako bi onda mogla biti dovršena
tajna ljudskog otkupljenja? Kao što je zato u početku
stvaranja svijeta sve učinjeno u određeno vrijeme i način,
iako je sve što je trebalo biti stvoreno u predviđanju
mojeg božanstva onda istodobno postajalo bez promjene, tako je i u
mojem čovještvu sve moralo biti učinjeno na razuman
i različit način za spas i podučavanje
svih.“
Odgovor
na četvrto pitanje: „Zašto je moje tijelo raslo u
jednom broju godina, a ne u jednom trenutku? Na to odgovaram: Duh
Sveti, koji je vječno u Ocu i meni, Sinu, pokazao je prorocima
što ću ja nakon što dođem u meso činiti
i trpjeti. Zato se svidjelo božanstvu da primim takvo tijelo u kojem
ću od jutra do večeri i iz godine u godinu moći raditi
sve do cilja smrti. Da sad riječi proroka ne bi morale izgledati
uzaludno, ja, Sin Božji, primio sam tijelo slično Adamovu sve do
grijeha da bih u njemu bio sličan onima koje sam htio otkupiti,
da bi po mojoj ljubavi zalutali čovjek bio doveden natrag, umrli
mogao biti uskrišen, a prodani opet
otkupljeni.“
Odgovor
na peto pitanje: „Zašto dalje svima nisam pokazao moć
svoga božanstva i da sam pravi Bog kad sam na križu rekao: 'Dovršeno
je.'? Odgovaram: sve što je o meni napisano, moralo se
ispuniti i zato sam sve to ispunio do zadnje točke. No budući
da je mnogo toga objavljeno i o mojem uskrsnuću i uzašašću
na nebo, bilo je nužno da to stigne u stvarnost. Da se tad kod moje
smrti dala vidjeti moć moga božanstva, tko bi se usudio skinuti
me s križa i pokopati? Za mene bi konačno bilo nešto
sasvim neznatno sići s križa i oboriti razapinjatelje; no kako
bi se onda ispunilo proročanstvo ili gdje bi ostala vrlina moje
strpljivosti? Da sam ipak i sišao s križa, bi li onda svi i
vjerovali? Ne bi li rekli da sam to učinio čarobnjaštvom?
Ako su već bili nevoljni što sam što sam budio
mrtve, liječio bolesne, govorili bi još gore da sam sišao
s križa. Da bi zarobljeni postao slobodan, ja, slobodan, postao sam
zarobljen; i da bi krivi bili otkupljeni, ja, nevin, postojano sam
ostao na križu i svojom postojanošću učvrstio sve
nepostojano i ojačao sve slabo.“
Šesta objava
Krist,
Sin Božji, razgovara sa svojom zaručnicom Brigitom, podučava
je i kaže kako se u duhovnom životu trudom i stalnom postojanošću
i tako što se s poniznošću slijedi savjete
starijih, kušnjama hrabrije pruža otpor, postiže mir srca i
vječna slava. Navodi Jakovljev primjer koji je služio za Rahelu.
Kaže da nekima na početku njihova obraćenja dolaze vrlo
jake kušnje u duhovni život. Drugima dolaze u sredini i na
kraju i zato se treba bojati i s poniznošću u vrlinama i
nastojanju ustrajati sve do kraja.
Sin
reče: „Pisano je da je Jakov služio za Rahelu i zbog
veličine njegove ljubavi mu se činilo malo dana jer je
veličina njegove ljubavi olakšavala posao. Kad je Jakov
mislio da je postigao što je želio, bio je prevaren. Ipak,
nije odustao od svog posla jer ljubav zbog teškoća ne
opada sve dok ne postigne što želi. Tako je i u duhovnim
stvarima. Mnogi se trude postići nebesko, muževno u molitvi i
pobožnom nastojanju. No kad misle da su došli do mira
razmatranja, bivaju zapleteni u napasti i nevolje se umnažaju i kao
što su se držali za kao savršene, nalaze se potpuno
nesavršenima. I to nije čudo. Jer kušnje su te
koje čovjeka čuvaju, čiste i usavršavaju. Zato
se kod nekih kušnje umnažaju na početku njihova obraćenja
duhovnom životu i oni su na kraju to više učvršćeni
u savršenstvu. Drugi pak su na sredini kušani najteže
ili pred kraj; ovi trebaju brižno obraćati pažnju na sebe i
nikad si ne nešto umisliti, već to hrabrije raditi kao
što je Laban rekao: 'Običaj je da se prvo uzme najstarija
sestra' kao da je htio reći: 'Prvo se vježbaj u poslu i nakon
toga ćeš imati željeni mir.' Zato, moja kćeri, ne
trebaš se čuditi ako još u starosti napasti
porastu; jer kao što je moguće da se živi, tako je moguće
i da se bude kušan jer đavao nikad ne spava. Kako su
kušnje prigoda za savršenstvo da se čovjek ne bi
umislio, pokazat ću ti primjer o dva čovjeka. Jedan je od
početka svojeg obraćenja kušan i ustrajao je,
napredovao i postigao što je tražio; drugi je u svojoj
starosti iskusio teške kušnje koje je u svojoj mladosti
malo poznavao i u koje je bio tako zapleten da kao da je zaboravio
sve prijašnje. No budući da je čvrsto stajao u
svojoj odluci i nije odustajao od posla, iako je bio postao hladan i
mlak, postigao je željeni mir srca tako što je na samome sebi
prepoznao da su Božje odluke tajne i pravedne i da nije bilo onih
kušnji, teško bi bio došao vječnom
spasenju.“
Dvanaesto ispitivanje
Prvo
pitanje. Opet se pojavio redovnik kao gore stojeći na svojoj
stepenici i govoreći: „O, suče, pitam te zašto
si radije htio biti rođen od djevice nego od žene koja nije
djevica?“
Drugo
pitanje: „Zašto nisi predočio vidljivi znak da je
ona, iako majka, bila čista djevica?“
Treće
pitanje: „Zašto si tako jako sakrio svoje rođenje
da je bilo poznato vrlo malobrojnima?“
Četvrto
pitanje: „Zašto si nakon toga pred Herodom pobjegao u
Egipat i zašto si dopustio da nevina dječica budu
ubijena?“
Peto
pitanje: „Zašto si se dalje dao da te kleveću i da
istina bude nadvladana od laži?“
Odgovor
na
prvo pitanje. Sudac odgovori: „O, prijatelju, radije sam htio
biti rođen od djevice nego od žene koja nije djevica zato jer
meni, najčišćem Bogu, priliči sve najčišće.
Jer sve dok je priroda ljudi stajala u redu njihova stvaranja, nije
imala izopačenje; no nakon što je povrijeđena
zapovijed, pojavio se sram kao što se ljudima događa koji
se, ako griješe protiv svojih vremenitih gospodara, srame
udova kojima su griješili. Kad je zato sram došao do
prekoračenja, odmah se umnožio neuredni nagon i uglavnom na udu
koji je bio određen za stvaranje više ploda; ovaj je
nagon, da ne bi ostalo prazan u plodu, Božjom dobrotom pretvoren u
dobro i postavljanjem Božje zapovijedi je dopušteno djelo
tjelesnog miješanja da bi priroda mogla donijeti plod. No
budući da je slavnije dići se iznad zapovijedi i iz ljubavi
činiti neko dobro koje netko može, svidjelo se Bogu u svojem
djelu dati prednost onome što teži prema većoj čistoći
i ljubavi, a to je djevičanstvo jer kreposnije i istaknutije je
biti u vatri nevolje i ne gorjeti nego biti bez vatre, a ipak htjeti
biti okrunjen. No budući da je djevičanstvo vrlo lijepa
staza u nebo, a brak kao zemljana cesta, priličilo je meni,
najčišćem Bogu, mirovati u najčišćoj
djevici; jer kao što je prvi čovjek načinjen od
zemlje koja kao da je, dok još nije bila zamrljana krvlju,
bila djevica, tako sam i ja, Bog, htio biti primljen u djevičansku
posudu i budući da su Adam i Eva sagriješili u zdravlju
prirode, tako je po mojoj dobroti sve trebalo biti
obnovljeno.“
Odgovor
na drugo pitanje: „Zašto vidljivim znakom nisam predočio
da je moja majka bila djevica i majka? Odgovaram: sve tajne svoga
utjelovljenja dao sam prorocima da bi im se moglo vjerovati to čvršće
što dulje su prorekli. No da je moja majka prije i nakon mog
rođenja bila djevica, za to je bilo dovoljno Josipovo
svjedočenje koji je bio čuvar i svjedok njezina
djevičanstva. No da je njezina krepost bila vidljivo predočena,
zloba nevjernika ipak ne bi nikako prestala s klevetanjem Boga budući
da čak ne vjeruju da je jedna djevica začela po moći
božanstva tako što se ne obaziru da je meni, Bogu, to lakše
nego suncu prodrijeti kroz staklo. I pravednost moga božanstva je
zahtijevala da tajna božanskog utjelovljenja, koja je trebala biti
otkrivena u vrijeme milosti, ostane skrivena đavlu i ljudima. No
sad kažem da je moja majka istinski majka i djevica tako da, kao što
je kod stvaranja Adama i Eve čudesna bila moć božanstva i s
njihovim je zajedničkim životom bilo povezano časno
radovanje, ulazak mojeg božanstva u djevičinu utrobu otkrio je
čudesnu dobrotu jer je moje neobuhvatljivo božanstvo sišlo
u zatvorenu posudu bez da ju je ozlijedilo. Bilo mi je prijatno
stanovati unutra kad sam ja, Bog, posvuda prisutan sa svojim
božanstvom, svojim čovještvom tamo bio zatvoren; onda se
otkrila i moja izvrsna moć kad sam ja, bestjelesni Bog, izašao
iz maternice djevice koja je ostala netaknuta. No budući da
čovjek teško vjeruje i da je moja majka prijateljica sve
poniznosti, svidjelo mi se na neko vrijeme sakriti njezinu ljepotu i
savršenstvo da bi majka imala vlastitu zaslugu i bila to
savršenije okrunjena i da bi ja, Bog, mogao biti više
čašćen u vremenu u kojem sam htio dovršiti
obećanje dobrima na zaslugu, zlima na vraćanje.“
Odgovor
na treće pitanje: „Zašto ljudima nisam htio
pokazati svoje rođenje? Odgovaram: iako je đavao izgubio
uzdignuće svojeg prvobitnog dostojanstva, ipak nije izgubio
znanje koje ima za kušanje pobožnih i vlastitu sramotu. Da bi
moje čovještvo moglo izrasti i doći do određene
starosti, morao sam tajnu svoga milosrđa đavlu ostaviti
skrivenu; jer htio sam doći u skrivenosti da bih nadvladao đavla
i odlučio sam biti prezren da bih slomio uobraženost ljudi.
Učitelji zakona su sami prezirali onoga o kojem su čitali u
knjigama jer je došao ponizan. Budući da su bili oholi,
nisu htjeli čuti istinsku pravednost koja proizlazi iz mojeg
otkupljenja zbog čega će biti na sramotu kad sin propasti
dođe u svojoj oholosti. No da sam bio došao u punoj moći
i časti, kako bi onda oholi bio ponižen? Ili treba li oholi sad
doći u nebo? Nikako. Došao sam u poniznosti da bi čovjek
mogao naučiti poniznost i sakrio sam se od oholih jer nisu
htjeli razumjeti niti moju božansku pravednost, niti same
sebe.“
Odgovor
na četvrto pitanje: „Zašto sam dalje pobjegao u
Egipat? Odgovaram: prije prekoračenja zapovijedi prema nebu je
bio samo jedan jedini široki i jedan u božanskoj mudrosti i
poslušnosti dobre volje jasan put. Ali nakon što se
volja izokrenula, započela su dva puta, jedan je vodio prema
nebu, drugi je vodio od neba; nebu poslušnost, neposluh od
njega. Budući da je sad u čovjekovoj slobodnoj volji ležao
izbor dobra i zla, pokoravati se i ne se pokoravati, griješio
je jer je njegova volja bila drukčija nego što je trebala
biti prema Božjoj volji. Da bi čovjek bio spašen, bilo je
dostojno i pravo da dođe netko koji bi ga otkupio, koji je
također imao savršenu poslušnost i nevinost i na
kojem su jedni, kako su htjeli, mogli pokazati svoju ljubav, drugi
svoju zlobu. No nije smio biti poslan anđeo da spasi ljude jer
ja, Bog, nikome ne prepuštam svoju slavu, a također nije
nađen nijedan čovjek koji bi me mogao ublažiti za sebe, a
još manje za druge. Zato sam ja, Bog, sam pravedan došao
da bih sve opravdao. To što sam pobjegao u Egipat, u tome se
iskazala slabost moga čovještva i ispunilo se
proročanstvo. Time sam također dao primjer svojim budućim
prijateljima; jer ponekad se radi veće Božje slave progonu mora
ići s puta. To što me moji progonitelji nisu našli,
u tome je odluka mojeg božanstva bila jača od ljudske jer nije
se lako boriti protiv Boga; ubojstvo dječice pak je bilo
predznak moje buduće patnje i značajna tajna onih koji su
trebali biti pozvani kao i božanske ljubavi; jer iako mi dječica
ustima nisu dala svjedočanstvo, ipak su ga položila svojom smrću
kao što je to odgovaralo mojem vlastitom djetinjstvu. Također
je bilo predviđeno da po nevinoj krvi bude dovršena Božja
hvala; jer iako ih je zloba nepravednih nepravedno ubila, moje uvijek
pravedno i dobro božansko dopuštenje ih je na pravedan način
predalo da bi otkrilo zlobu ljudi i objavilo nedokučivu odluku
mojeg božanstva i moju ljubav. Budući da je zato na djeci
bjesnila nepravda, s pravom je u njihovo obilje stupila zasluga i
milost. I gdje je nedostajalo ispovijesti jezika i starosti, tu je
prolivena krv bogato učinila punim najsavršenije
dobro.“Odgovor na peto pitanje: „Zašto dalje dajem
da me kleveću? Odgovaram: pisano je da kad je kralj David bježao
od progona svoga sina, jedan ga je proklinjao. Kad su ga njegovi
sluge htjeli ubiti, David im je zabranio iz dvostrukog razloga. Prvo,
jer je imao nadu u povratak, drugo, zato što je u razmatranje
uzeto svoje vlastite slabosti i grijehe kao i budalaštvo
proklinjatelja i Božju strpljivost prema njemu. U Davidu imam
primjer; jer čovjek me progoni, kao onaj sluga svog gospodara,
svojim zlim djelima i izbacuje me iz mojeg kraljevstva, to jest iz
duše koju sam stvorio i koja je moje kraljevstvo. Na kraju me
grdi kao nepravednog suca i kleveće me jer sam strpljiv. Samo
zato što sam blag, podnosim njegovo budalaštvo i budući
da sam sudac, čekam na njegovo obraćenje sve do zadnjeg
trenutka i budući da čovjek više vjeruje laži nego
istini i više voli svijet nego mene, svoga Boga, nije se za
čuditi ako se zloga podnosi u njegovoj zlobi budući da ne
niti ne traži istinu ili doći k prisebnosti od svojeg zla.“
Sedma objava
Krist
razgovara sa zaručnicom i hvali čestu ispovijed da čovjek
ne bi izgubio božansku milost koju ima.
Sin
reče: „Ako je u kući vatra, mora postojati otvor kroz
koji se dim proteže van da bi se stanovnik mogao radovati toplini.
Tako je svakome, tko želi imati moj duh i moju božansku milost, nužno
stalno ispovijedanje da bi se pomoću njega dim grijeha odvukao;
jer iako je moj duh nepromjenjiv, vrlo se brzo povlači iz srca
koje nije čuvano poniznom ispovijedi.“
Osma objava
Krist
razgovara sa zaručnicom i kaže da je molitva ljudi, koji radost
nalaze u tjelesnim uživanjima i zemaljskim radovanjima dok zanemaruju
nebesku želju, ljubav i uspomenu njegove patnje i vječnog suda,
kao buka sudarajućeg kamenja i da će pred Božjim licem biti
odbačeni na grozan način kao neblagovremeni plod i kao
prljava menstrualna krpa.
„Jedan
je pjevao: 'Izbavi me, Gospodine, od nepravedna čovjeka.' Taj
glas je u mojim ušima kao buka dvaju kamena koji se sudaraju
jer njegovo srce kao da me zove s tri glasa. Prvo govori: 'Želim
svoju volju imati u svojoj ruci, želim spavati, ustajati i govoriti
kako mi se sviđa; dat ću prirodi za čim čezne,
želim si novac u torbi i meku odjeću na tijelu. Kad budem imao
to i drugo, smatrat ću se sretnim kao kad bih imao sve druge
darove i duhovne vrline duše.' Njegov drugi glas zvuči
ovako: 'Smrt je vrlo oštra, ali sud nije tako težak kao što
je pisano; kad se prijeti, to je zato da bi se zadržalo od grijeha,
ali kazna je manja zbog milosrđa; imam li zato samo svoju volju
u sadašnjem vremenu, neka u budućnosti duša ide
kako može.' Treći glas je ovaj: 'Bog ne bi otkupio čovjeka
da mu nije htio dati nebo; ne bi ni podnio svoju muku da nas nije
htio opet dovesti u domovinu. Ili zašto je patio, ili tko ga
je primoravao da pati? Nebesko poznajem samo po onome što sam
čuo i ne znam trebali vjerovati pismu; no kad bih mogao imati
svoju volju, to bi mi bilo isto kao i nebesko kraljevstvo.' Gledaj,
takva je njegova volja. Zato je njegov glas u mojim ušima kao
oštra buka kamenja. Ali, o, moj prijatelju, odgovaram ti na
prvi glas: tvoj put nije usmjeren prema nebu i patnja moje ljubavi
nije po tvojem ukusu; zato ti je otvoren pakao i budući da voliš
ono što je najniže i zemaljsko, idi najnižem. Na drugi glas ti
odgovaram: sine moj, smrt će ti biti oštra, sud
nepodnošljiv, a bijeg nemoguć ako se ne popraviš.
Na treći glas ti odgovaram: brate, sva sam svoja djela učinio
iz ljubavi da bi mi mogao postati sličan i nakon što si
se odvratio od mene, vratiti mi se. No sad su moja djela na tebi
mrtva, moje riječi tegobne, a moj se put zanemaruje; zato ti
preostaje kazna i društvo đavola budući da mi
okrećeš leđa, gaziš znakove moje poniznosti
pod svojim nogama i ne obazireš se kako sam na križu stajao
pred tobom i za tebe. Na trostruki sam način stajao za tebe:
prvo, kao čovjek kojem je nož probio oko, drugo, kao čovjek
čije je srce probio mač, treće, kao čovjek čiji
se udovi cjelokupno tresu pred predstojećom nevoljom; jer moja
patnja je za mene bila gorkija od uboda u oko, ali ipak sam je podnio
iz ljubavi; k tome je moje srce više dotaknula bol moje majke
nego moja vlastita, no ipak sam je izdržao. Sva moja unutrašnjost
i vanjština je drhtala pred predstojećom patnjom i
bolima, no ipak nisam odustao i otišao. Tako sam dakle stajao
pred tobom, ali ti zaboravljaš, zanemaruješ i prezireš
sve, zato ćeš biti odbačen kao pobačaj i kao
menstrualna krpa.“
Trinaesto ispitivanje
Prvo
pitanje. Opet se na svojoj stepenici pojavio redovnik kao prije i
reče: „O, suče, pitam te zašto je nekima tvoja
milost tako brzo oduzeta i zašto se nasuprot tome drugi tako
dugo podnosi u njihovoj zlobi?“
Drugo
pitanje: „Zašto je nekima u njihovoj mladosti dana
milost, a drugima oduzeta u starosti?“
Treće
pitanje: „Zašto neke preko mjere opsjedaju nevolje, a
drugi su skoro slobodni od nevolja?“
Četvrto
pitanje: „Zašto je jednome dan razum i neusporedivo učen
duh? I zašto su drugi kao magarac bez razuma?“
Peto
pitanje: „Zašto neki vrlo jako otvrdnu, a drugi su
usrećeni čudesnom utjehom?“
Šesto
pitanje: „Zašto je dalje u svijetu zlima dana veća
sreća nego dobrima?“
Sedmo
pitanje: „Zašto je na kraju jedan pozvan na početku,
a drugi na kraju?“
Odgovor
na
prvo pitanje. Sudac odgovori: „Prijatelju, sva moja djela su od
početka u mojem predviđenju i sve što je
napravljeno, stvoreno je ljudima za utjehu. No budući da je
čovjek dao prednost vlastitoj volji pred mojom, dobra koja su mu
besplatno dana su mu s pravom oduzeta da bi čovjek znao kako je
kod Boga sve razumno i pravedno i zato što mnogi nezahvalni
prema mojoj milosti i postaju to bezbožniji što njihovi darovi
postaju obilniji; zato će im darovi vrlo uskoro biti opet
oduzeti da bi se odluka moga božanstva to prije otkrila i da čovjek
moju milost ne bi zloporabio na veću osudu. Zašto se
dalje neke dugo podnosi u njihovoj zlobi? Razlog je taj što su
među mnogim njihovim zlim djelima i neka dobra podnošljiva
i što služe drugima na zaštitu i čuvanje od
grijeha. Tako je pred licem ljudi izgledalo da je Šaul, kad ga
je Samuel optuživao, griješio manje, a David više; ipak
se Šaul kad se trebao osvjedočiti bio neposlušan,
povukao od mene, svoga Boga, i ispitivao je čarobnicu, no David
je u kušnji bio vjerniji, strpljivo je izdržao što mu
je bilo izvrgnuto i uvjerio se da mu je se to dogodilo zbog njegovih
grijeha. U tome što sam strpljivo podnosio Šaula
iskazuje se Šaulova nezahvalnost i strpljivost moga božanstva;
a u izboru Davida se otkrilo moje predznanje i buduća Davidova
poniznost kao i njegovo bolno kajanje.“
Odgovor
na drugo pitanje: „Zašto je dalje nekima u njihovoj
starosti oduzeta milost? Odgovaram: do kraja je svima dana milost da
bi davatelj milosti bio voljen od svih. Budući da su pred kraj
mnogi nezahvalni prema mojoj božanskoj milosti kao Salomon, pravedno
je da na kraju bude oduzeto što se prije kraja nije brižno
čuvalo; jer moji darovi i božanska milost su ponekad oduzeti
zbog primateljeve nemarnosti jer se na obazire na to što je
primio i što treba uzvratiti; drugi put na upozorenje drugima
da bi se svaki koji stoji u milosti uvijek bojao i pred padom drugih
stajao u strahu jer i mudri padaju iz nemarnosti, a i sami oni koji
su izgledali kao moji prijatelji, podlegli su kroz
nezahvalnost.“
Odgovor
na treće pitanje: „Zašto dalje neki imaju veće
nevolje? Odgovaram: ja sam stvoritelj svih stvari; zato nijedna
nevolja ne dolazi bez mojeg dopuštenja kao što je
pisano: Ja sam Bog koji stvara zlo, to jest dopušta nevolju.
Tako se i poganima bez mene i bez razumnog razloga ne događa
nikakva nevolja i moji proroci su prorekli mnogo od nevolja pogana da
bi nemarni i oni koji zloporabe razum bili podučeni, a ja, Bog,
koji sve dopuštam postao poznat i bio čašćen
od svih naroda. Ako sad ja, Bog, pogane ne pošteđujem
bičevima, tako ću još manje štedjeti one koji
su bogatije kušali od slatkoće moje božanske milosti. Kad
dakle ljude zadese nevolje, jednog veća, drugog manja, to se
događa zato da bi se odvratili od grijeha i da bi prema
sadašnjoj nevolji ubuduće mogli biti utješeni; jer
svi kojima se sudi i koji si sami sude u ovom svijetu, neće doći
na budući sud, prijeći će, kao što je pisano,
iz smrti u život. Ako su onda neki pošteđeno od bičeva,
to se događa zato da kad bi bili bičevani ne bi gunđali
i propali još težem sudu; jer mnogi su koji ne zaslužuju biti
bičevani u sadašnjem životu. Ima i nekih koji u ovom
životu nisu opterećeni niti tjelesnom, niti duhovnom mukom i
zato su tako sigurni kao da nema Boga ili da ih Bog zbog njihovih
djela pravednosti štedi; ovi trebaju biti u većem i jačem
strahu i nositi patnju da ja, Bog, ako ih u sadašnjem životu
štedim, ne dođem nepredviđeno i osudim ih vrlo
oštro. Poneki, iako se raduju u zdravlju tijela, pate na duši
zbog preziranja Boga; drugi se ne raduju niti zbog tjelesnog
zdravlja, niti zbog unutarnje utjehe duše, ali ostaju prema
svojim mogućnostima u mojoj službi i mojoj časti, drugi su
i od majčine utrobe sve do kraja mučeni bolestima. Sve
njihove nevolje ja, njihov Bog, odmjeravam tako da se ništa ne
događa bez razloga i plaće jer se mnoge oči koje su
prije kušnji spavale otvaraju u nevolji.“
Odgovor
na četvrto pitanje: „Zašto dalje neki imaju veći
razum? Odgovaram: duši za spas ne koristi ma koliko veliku
mudrost imala, već da svijetli dobrim ponašanjem; da,
korisnije je imati manje znanje i bolji život. Zato je svakome
dodijeljen razum kojim, ako je pobožno živio, može postići nebo.
Ipak, razum je u mnogome različit prema svojem prirodnom i
duhovnom rasporedu; jer kao što čovjek svetom revnošću
za vrline raste u usavršavanju vrlina, tako čovjek
propada kroz zlu volju, neurednu upotrebu prirodnih svojstava i zlim
odgojem na ispraznosti i priroda vrlo često trpi štetu
kad joj se protivi i griješi. Dakle nije bez razloga ako je
kod nekih razum tako velik, no ipak je beskoristan kao kod onih koji
imaju znanje, ali nemaju dobar život. Kod nekih se nalazi manje
znanje, ali bolje korištenje, kod drugih se razum i život
podudaraju, a nasuprot tome kod drugih niti razum niti život ne
odgovaraju jedan drugome. Ta različitost ponekad dolazi iz od
mene uređenog božanskog dopuštenja ili za korist ljudima
ili za njihovo poniženje i podučavanje, ponekad i zbog
nezahvalnosti i kao kušnja, drugi put iz prigode prirodne
slabosti i skrivenog griješenja; ponekad postoji da bi
izbjegla priliku za veće griješenje ili jer priroda nije
bolje sposobna da shvati što je veće. Zato se svaki koji
ima milost razuma treba bojati da će, postane li nemaran, zbog
toga biti teže suđen; onaj pak koji nema razum ni duh treba se
radovati i s onim malim što ima djelovati koliko može jer je
oslobođen mnogih prigoda grijeha; jer i apostol Petar je u
svojoj mladosti bio zaboravljiv, Ivan pak neuk, a ipak su u starosti
zahvatili istinsku mudrost jer su tražili početak mudrosti.
Salomon je u mladosti lako shvaćao, a Aristotel oštrouman;
no ipak nisu dohvatili početak mudrosti jer niti su častili
davatelja znanja, niti su ispunjavali što su znali i
podučavali i nisu učili za sebe, već za druge. Da, i
Bileam je imao znanje, ali ga nije ispunjavao; zato je magarica
kaznila njegovu budalaštinu. Danijel pak je u svojoj mladosti
sudio starcima; jer mnogo znanja mi se ne sviđa bez dobrog
načina života. Zato je nužno da se oni koji zloporabe razum
poprave; jer ja, Bog i gospodar svih stvari svih stvari, ljudima
dajem znanje i kažnjavam mudre i nemudre.“
Odgovor
na peto pitanje: „Zašto dalje neki otvrdnu? Odgovaram:
to što je faraon bio otvrdnuo je njegova, ne moja krivnja,
pomoću koje je se nije htio složiti s mojom božanskom voljom;
jer otvrdnuće nije ništa drugo doli oduzimanje moje
božanske milosti koja se povlači zato što mi čovjek
ne da ono što slobodno ima, naime svoju vlastitu volju kao što
ćeš moći razumjeti pomoću primjera. Obazri se
na primjer plodne i neplodne njive. Bio je čovjek koji je
posjedovao dvije njive od kojih je jedna ostala neobrađena, a
druga je u određena vremena donosila plod. Jedan prijatelj mu
reče: 'Čudim se, budući da si mudar i bogat, zašto
svoje njive ne obrađuješ marljivije ili ne prepustiš
drugima na obradu.' Drugi odgovori: 'Jedna njiva koliko god veliki
trud primijenim ne daje ništa osim korova za hranu štetnim
životinjama koje opustošuju mjesto. Kad bih na to nanio debeli
gnoj da počne rasti, bila bi malobrojna na žitu, a donijela bi
još više korova koji prezirem skupljati jer želim imati
samo čisto žito. Zato je za savjetovati tu njivu pustiti
neobrađenu jer se onda životinje ne dokopavaju mjesta i ne
skrivaju se u korovu. A ako i iznikne poneka gorka trava, korisno je
za ovce; jer kad je kušaju, uče ne prezirati slatku.
Druga pak je njiva raspoređena prema svojstvima vremena. Jedan
njezin dio je kamenit i potreban mu je debeo gnoj, jedan je vlažan i
potrebna mu je toplina, jedan drugi suh i potrebna mu je vlaga. Zato
ću svoj posao urediti prema svojstvima njive.' Ja, Bog, sličan
sam onom čovjeku. Prva njiva je čovjeku dano slobodno
kretanje njegove volje koji pokreće više protiv nego za
mene i kad učini nešto što mi se sviđa, ipak
me rasrdi u više toga jer se čovjekova i moja volja ne
slažu. Tako je činio i faraon koji, kad je iz određenih
znakova prepoznao moju moć, nije ništa manje otvrdnuo
svoje srce protiv mene da bi ostao u svojoj zlobi; zato je iskusio
moju pravednost jer tko ne iskoristi dobro ono što je
najmanje, s pravom se ne smije hvaliti onim što je veće.
Druga njiva je poslušnost pobožnog srca i nadvladavanje
vlastite volje. Ako je takvo srce suho u molitvi, treba čekati
na kišu moje božanske milosti, ako je kamenito kroz
nestrpljivost i otvrdnuće, treba ravnodušno podnositi
čišćenje i kaznu, ako je vlažno u razuzdanosti mesa,
treba nastojati samo napraviti prekid i biti kao životinja koja je
spremna na volju svoga vlasnika jer po takvom srcu sam ja, Bog, veoma
slavljen. Ako neki otvrdnu, to čini meni suprotstavljena
čovjekova volja jer iako želim da svi postanu blaženi, to ipak
ne uspijeva ukoliko čovjek nije osobno surađivao tako što
cijelu svoju volju istovrsnu mojoj. A ako svima nisu dani isti
napredak i milost, to je skrivena odluka mene koji znam i dodjeljujem
svakome što mu koristi i pripada, također namećem
čovjekovoj težnji ograničenje da ne bi pao dublje; jer
mnogi imaju polog milosti i bili bi u stanju dobro djelovati, ali
odbijaju, drugi se suzdržavaju od grijeha iz straha od kazne i jer im
nedostaje mogućnost za griješiti ili jer im grijeh ne
čini užitak, zato ponekima nisu dani veliki darovi jer ja, koji
sam poznajem srca ljudi, razumijem kako podijeliti svoje
milosti.“
Odgovor
na šesto pitanje: „Zašto dalje zli ponekad imaju
više sreće u svijetu od dobrih? Odgovaram: to je znak
mojeg velikog strpljenja i ljubavi i osvjedočenje pravednih; jer
kad bih svojim prijateljima dao vremenita dobra, zli bi očajavali,
a dobri bi postali oholi; vremenita dobra su ipak svima dana da bi
ja, Bog, davatelj i stvoritelj svih stvari, mogao od svih biti voljen
i da ako se dobri naginju oholosti, po zlima budu podučeni
pravednosti; jer svi trebaju prepoznati da se vremenito ne treba
voljeti niti dati prednost preda mnom, svojim Bogom, već imati
samo za nužno uzdržavanje; također trebaju mi to žarkije služiti
što manje u vremenitom nalaze nešto
postojano.“
Odgovor
na sedmo pitanje: „Zašto je dalje jedan pozvan na
početku, a drugi na kraju? Odgovaram: ja sam kao majka koja ako
na djeci vidi nadu u život, jednima daje jače, drugima blaže. No
nad onima koji joj ne daju tu nadu se sažalijeva i čini što
može. Ima djece kojoj je od lijeka gore – i čemu tu
koristi posao? Tako činim ljudima čija je volja unaprijed
prepoznata kao žarkija, poniznost i postojanost kao stalnija, takvima
milost prilazi na početku i prati ih na kraju; no drugi, koji se
dok čini zlo trudi i nastoji postati bolji, on zaslužuje biti
pozvan oko kraja. A tko je nezahvalan, nije vrijedan da ga se pusti
majčinim prsima.“
Deveta objava
Krist
razgovara sa zaručnicom i pokazuje joj kako je već oduzeta
kući svijeta i poroka i kako je sad vođena nastaniti se u
kući Duha Svetoga; zato je opominje da se dovede u suglasnost s
tim Duhom i uvijek ostane čista, ponizna i pobožna.
Sin
reče zaručnici: „Ti si ona koja je, odgojena u
siromašnoj kući, došla u društvo istaknutih
ljudi. U siromašnoj kući nalaze se nepravilnosti: prljavi
zidovi, tegoban dim i čađa koja posvuda prijanja. Ali ti si
odvedena u kuću gdje vlada ljepota bez mrlje, gdje je toplina
bez dima, ljupkost bez neraspoloženja. Siromašna kuća je
svijet, njegovi zidovi su oholost, zaboravljanje Boga, obilje grijeha
i neobaziranje na buduće. Ti zidovi su puni prljavštine;
jer poništavaju dobra djela i skrivaju čovjeku Božje
lice. Dim je ljubav svijeta; ona šteti očima jer
zamračuje razum duše i čini da si stvara suvišne
brige. Čađa je razvrat; jer ako na jedno vrijeme i raduje,
nikad ne siti i ne ispunja vječnom dobrotom. Od nje si sad
odvedena i dovedena u stan Duha Svetoga koji je u meni kao što
sam ja u njemu, koji i tebe zatvara u sebi; jer on je potpuno čist
i vrlo lijep i od vrlo je velike postojanosti jer sve uzdržava. Zato
se oblikuj prema stanovniku kuće i ostani čista, ponizna i
pobožna.“
Četrnaesto ispitivanje
Prvo
pitanje. Opet se pokazao redovnik kao prije na svojoj prečki i
reče: „O, suče, pitam te: zašto životinje trpe
takve nevolje ako neće imati život vječni niti imaju
korištenje razuma?“
Drugo
pitanje: „Zašto su dalje svi rođeni u bolima kad u
svakom rođenju nema grijeha?“
Treće
pitanje: „Zašto dijete nosi očeve grijehe kad još
ne zna griješiti?“
Četvrto
pitanje: „Zašto se dalje najčešće
događa ono što se ne predvidi?“
Peto
pitanje: „Zašto na kraju onaj tko je loš umire
dobrom smrću kao pravedan, a pravednik ponekad zlom smrću
kao nepravedan?“
Odgovor
na
prvo pitanje. Sudac odgovori: „Prijatelju, iako se tvoja
pitanja ne događaju iz ljubavi, odgovaram ti radi drugih. Pitaš
zašto životinje moraju izdržavati bolesti? To je slučaj
zato je na njima, kao i na drugim stvarima, sve neuređeno; jer
ja sam stvoritelj svih bića i svakom pojedinom sam dao njegovu
prirodnu osobinu i onaj red u kojem se svako treba kretati i živjeti.
Nakon što se čovjek, radi kojeg je sve stvoreno,
suprotstavio svojem prijatelju, to jest meni, svojem Bogu, sve
preostalo je također počelo stupati u nered i sve što
mu je trebalo iskazivati strahopoštovanje, počelo mu se
suprotstavljati i sukobljavati se tako da ljudi i životinje imaju
mnogo zajedničkih teškoća i protivnosti. Osim toga
životinje ponekad pate zbog neumjerenosti njihove prirode, ponekad
prigodom kroćenja njihove divljine i čišćenja
same njihove prirode, ponekad zbog grijeha ljudi tako da, kad su
mučene i čovjeku se oduzme ono što voli, čovjek
sam postane pažljiv koje je kazne dostojan on koji se raduje većim
razumom; jer kad grijesi ljudi ne bi zahtijevali, životinje koje su u
rukama čovjeka ne bi bile tako naročito mučene; no ni
one ne pate bez da ne učine moju veliku pravednost očiglednom
jer ili će im se ubrzati kraj njihova života, ili smanjiti
tegoba i pojesti jakost prirode, ili je posljedica promjene vremena,
ili nemarnosti ljudi koja potječe od truda za njih. Zato se
čovjek prije svih treba bojati mene, svoga Boga, i biti to blaži
prema mojim stvorenjima i prema životinjama kojima se i radi mene,
svoga stvoritelja, treba smilovati; jer zato sam ja, Bog, dao čovjeku
zapovijed zbog sabata jer se brinem o svim svojim
stvorenjima.“
Odgovor
na drugo pitanje: „Zašto su dalje sva stvorenja rođena
u bolima? Odgovaram: nakon što je čovjek prezreo
najljepšu radost, odmah je stupio u tegoban život i budući
da je u ljudima i kroz ljude počeo nered, moja pravednost je
zahtijevala da i druga stvorenja koja su ovdje radi čovjeka
kušaju poneku gorčinu u prirodnom svojstvu svoga nagona i
u brizi za hranu. Zato je čovjek rođen u boli i napreduje u
tegobnosti da bi se potrudio požuriti istinskom miru; umire gol i
siromašan da bi ukrotio svoje neuredne osjećaje i u sebi
probudio strah od budućim sudom. Životinje se rađaju u boli
zato da bi gorčina obuzdala njihovu divljinu i da bi one same
bile sudionici ljudskih boli. Što je zato čovjek više
plemenitiji od životinje, to vatrenije treba voljeti mene, svoga
Boga.“
Odgovor
na treće pitanje: „Zašto dalje djeca nose očeve
grijehe? Odgovaram: sve što dolazi iz nečista sjemena,
kako to može biti čisto? Kad je zato prvi čovjek izgubio
onu ljepotu i nevinost zbog neposluha, bio je izbačen iz raja i
potonuo je u kaljužu. Nije se našao nitko tko bi bio sam od
sebe bio dovoljan da opet zaradi tu nevinost; zato sam ja, milosrdni
Bog, došao u tijelu, ustanovio sam krštenje kojim se
dijete oslobađa sve nečistoće grijeha i zato sin neće
nositi očeve grijehe, već će svaki umrijeti zbog
svojih grijeha. Ipak se često događa da djeca oponašaju
grijehe roditelja i zato su ponekad grijesi roditelja kažnjavani na
djeci, ne kao da grijesi roditelja na njima samima trebaju ostati
nekažnjeni, čak ako su te kazne na jedno vrijeme odgođene,
naprotiv, svaki će umrijeti i biti kažnjen u svojem grijehu.
Ponekad se grijesi očeva, kao što je pisano, kažnjavaju
do četvrtog koljena jer moja božanska pravednost zahtijeva da
djeca, ako nisu usrdna ublažiti moj gnjev niti zbog sebe, niti zbog
svojih roditelja, budu kažnjena zajedno s roditeljima koje su
slijedili protiv mene.“
Odgovor
na četvrto pitanje: „Zašto se dalje najčešće
događa ono što se ne predvidi? Odgovaram: Pisano je da se
čovjek kažnjava onime čime griješi. Tko će moći
shvatiti Božju odluku? Budući da me mnogi traže, no ipak ne da
bi postali mudriji, već poradi svijeta, drugi se boje više
nego što je ispravno, a drugi su previše drski, drugi
opet oholi u svojim odlukama, ja, Bog, koji činim spasenje svih,
dopuštam da se ponekad dogodi čega se čovjek najviše
boji, ponekad mu se oduzme i ono što je voljeno više
nego što je ispravno, ponekad mu je oteto ono što se
previše čuva i želi da bi čovjek uvijek ispred svega
bojao mene, volio i upoznao mene, svoga Boga.“
Odgovor
na peto pitanje: „Zašto dalje zao čovjek umire
dobrom smrću kao pravednik? Odgovaram: zli ponekad imaju nešto
dobro i vrše neka djela pravednosti za što u sadašnjem
životu moraju biti nagrađeni. Na sličan način i
pravedni ponekad čine nešto zlo za što u ovom
vremenu moraju biti kažnjeni ili očekivani. Budući da je
tako u sadašnjem vremenu sve neizvjesno i uvjetovano
budućnošću i budući da svi imaju isti ulaz,
tako svi moraju imati i isti izlaz jer ne čini izlaz čovjeka
blaženim, već život. To što je zlome ipak dan izlaz kao
pravednome, događa se pomoću moje božanske pravednosti jer
su sami tražili takav izlaz; jer đavao, koji predviđa izlaz
svojih prijatelja, ponekad im najavljuje, na njihovu oholost,
isprazno častohleplje i njihovu prevaru vrijeme njihove smrti
kao što se može naći u knjigama koje se zovu apokrifi da
bi nakon smrti mogli biti hvaljeni kao pravednici. Nasuprot tome
pravednima se ponekad događa bijedan izlaz na njihovu veću
zaslugu da bi oni, koji su u svojem životu stalno bili žarki u
vrlinama, kroz svoju prijezirnu smrt mogli slobodno letjeti prema
nebu tako da ne bi bilo za naći ni najmanje mrlje kojoj bi bilo
potrebno čišćenje; jer pisano je da je lav ubio
neposlušnog proroka, ali nije jeo od trupla, već ga je
čuvao; što je time što je lav ubio tijelo drugo
pokazano, doli moje božansko dopuštenje da prorokov neposluh
bude kažnjen? To što lav nije jeo od prorokova trupla je bilo
ukazivanje na prorokova dobra djela da bi se, očišćen
u sadašnjosti, u budućnosti našao pravednim. Zato
se svatko treba bojati suditi o mojim odlukama; jer kao što
sam bezgraničan, tako sam strašan u svojim odlukama i
sudovima i poneki, koji su me htjeli shvatiti u svojoj mudrosti,
prevareni su u svojoj nadi.“
Deseta objava
Krist
razgovara sa zaručnicom i opominje je da se ne uznemiruje ako
njegove božanske riječi koje su joj kazane u objavama ponekad
budu nađene mračne, ponekad sumnjive, a ponekad nesigurne
jer se to događa iz određenih ovdje navedenih razloga i
pomoću skrivene božanske pravednosti. Ipak savjetuje da se
uvijek sa strpljenjem, strahom i postojanošću poniznosti
čeka na ishod na ishode i obećanja njegovih riječi da
zbog nezahvalnosti obećana milost ne bi bila oduzeta natrag.
Također kaže da su na tjelesni način izrečene mnoge
riječi koje neće biti izvedene na tjelesno, već
duhovno.
Sin
reče zaručnici: „Ne uznemiruj se ako jednu riječ
kažem mračnije, drugu pak jasnije, ili ako nekoga sad imenujem
svojim slugom, sinom ili prijateljem, a onda se nađe suprotno
jer moje se riječi mogu tumačiti na različite načine.
Tako sam ti o jednome rekao da će njegova ruka biti njegova
smrt, a o drugome da neće stupiti dalje mom stolu. To je rečeno
zato jer ću ti ili reći zašto sam tako govorio, ili
ćeš u djelu na kraju vidjeti istinu kao što je
očito na ovima dvama. Ponekad nešto kažem i na mračan
način da bi se bojala i radovala. Trebaš se bojati da se
zbog mojeg božanskog strpljenja, budući da poznajem
promjenjivost srdaca, ne dogodi na drugačiji način; trebaš
se radovati što se moja volja uvijek ispuni. Tako sam i u
starom zakonu rekao mnogo što se mora razumjeti više na
duhovni nego na tjelesni način, tako na primjer o Hramu, o
Davidu, o Jeruzalemu, da bi tjelesni ljudi mogli naučiti željeti
ono što je duhovno; jer za očuvanje postojanosti vjere i
brižnosti mojih prijatelja mnogo sam rekao i obećao da bi prema
različitim djelovanjima moga Duha dobri i zli mogli shvatiti na
različite načine i da bi u različitim stanjima
pojedini mogli imati nešto po čemu bi ih ja mogao
podučavati, vježbati i ispitati. Ako je ponešto i rečeno
mračno, to je bilo pomoću moga božanstva da bi moja odluka
bila sakrivena i svatko mogao strpljivo čekati moju milost tako
da kad bi moja odluka uvijek bila najavljena u određeno vrijeme,
ne bi svi mogli postati ravnodušni u čekanju. Obećao
sam i mnogo toga što je zbog nezahvalnosti ljudi povučeno.
Na tjelesni način je rečeno i mnogo toga što će
biti ispunjeno na duhovni način, kao o Jeruzalemu, o Sionu, jer
Židovi su, kao što je pisano, slijep i gluh Gospodinov
narod.“
Petnaesto ispitivanje
Prvo
pitanje. Opet se pokazao redovnik kao gore na stojeći svojoj
prečki i reče: „O, suče, pitam te: zašto
se dogodilo toliko mnogo toga što nije od nikakve
koristi?“
Drugo
pitanje: „Zašto se duše općenito ne vide kad
su u tijelu ili izlaze iz njega?“
Treće
pitanje: „Zašto dalje tvoji prijatelji nisu uvijek
uslišani kad mole?“
Četvrto
pitanje: „Zašto mnogima koji žele činiti zlo to
nije dopušteno?“
Peto
pitanje: „Zašto se ponekima koji to ne zaslužuju događa
zlo?“
Šesto
pitanje: „Zašto dalje griješe oni koji imaju Duha
Božjega?“
Sedmo
pitanje: „Zašto se na kraju ponekima đavao stalno
prijanja uz neke i uvijek je s njima, a kod drugih
nikad?“
Odgovor
na
prvo pitanje. Sudac odgovori: „Kao što su moja djela
mnoga, tako su i čudesna i neshvatljiva i iako ih je mnogo,
nijedno nije bez razloga; jer čovjek je sličan dječaku
koji je odgajan u zatvoru i u tami. Kad bi mu se reklo što su
svjetlo i zvijezde, on ne bi vjerovao jer ne vidi. Na sličan
način čovjeku se, nakon što napustio istinsko
svjetlo, sviđa samo u tami prema općoj poslovici: 'Tko se
navikne na zlo, zlo mu se čini dobrim.' Iako sam u ljudskom
razumu zamračen, u meni ipak nema zamračenja niti promjene
budući da sam sve uredio utvrđeno, uvaženo i mudro tako da
ništa nije napravljeno bez razloga i koristi, niti najviše
brdo, niti pustinja i more, a niti divlje zvijer i otrovni reptili,
već sam kako za korist ljudima, tako zbrinuo sve i za korist
svih stvorenja. Sličan sam čovjeku koji ima određene
prostore da se rastegne, druge za čuvanje naprava, druge pak za
pitome i divlje životinje, druge za utvrđivanje i tajnu svojih
savjeta, druge za uređivanje svoje zemlje, a druge za
kažnjavanje ljudi. Tako sam ja, Bog, sve uredio na razuman način:
ponešto za korist i radost ljudi, nešto za postojanje
divljih životinja i ptica, drugo za vježbanje i zauzdavanje ljudske
pohlepe, nešto za sklad elemenata, drugo za divljenje mojim
djelima, drugo za kažnjavanje grešnika, za izjednačavanje
visine i dubine, drugo iz samo meni poznatog i rezerviranog razloga.
Jer gledaj, mala i sićušna pčela zna mnogo toga
izvući iz raznih stvari da bi pripremila med kao što i
druga mala i velika stvorenja nadmašuju čovjeka u
marljivosti, poznavanju bilja i prosuđivanju svoje koristi i
mnogo je toga za njih korisno što je čovjeku štetno;
kakvo je onda čudo ako je čovjekov razum slab da prepozna i
razlikuje moja čuda budući da ga nadmašuju najmanja
stvorenja? Gledaj, što je ružnije od žabe i zmije? Što
je prezirnije od čička i koprive i sličnoga? Ipak su
ove stvari vrlo dobre za one koji znaju razlikovati moja djela. I
tako sve što postoji ima neku korist i sve što se
pokreće zna kako njegova priroda može postojati i biti ojačana.
Budući da su dakle moja djela čudesna i sve me hvali,
čovjek treba znati da što je ljepši i što
mu je dana veća prednost pred drugim stvorenjima, to se više
treba zadužiti obazirati se da me časti. Ako vreva vode ne bi
bila obuzdana granicama izgrađenim od bregova, gdje bi onda
čovjek imao siguran stan? I kad divlje životinje ne bi imale
sklonište, kako bi utekle nezasitnoj ljudskoj pohlepi? Kad bi
čovjek imao sve prema svojoj želji, bi li onda tražio nebesko?
No ako životinje ne bi morale raditi niti se bojati, postale bi ohole
i nemoćne. Zato je većina mojih djela skrivena zato da bih
ja, čudesan i neshvatljiv Bog, od ljudi bio prepoznat i čašćen
pomoću divljenja mojoj mudrosti kod stvaranja tako mnogih mojih
stvorenja.“
Odgovor
na drugo pitanje: „Zašto se dalje duše ljudi ne
vide? Odgovaram: duša je daleko plemenitije prirode od tijela
jer je iz snage moga božanstva i besmrtna je, ima zajedništvo
s anđelima, divnija je od svih planeta i plemenitija od cijelog
svijeta. Budući da je tako duša najplemenitije i vatrene
prirode i tijelu daje život i toplinu i budući da je duhovna, ne
može nikako biti viđena od tjelesnog bića, već samo
tjelesnim ili slikovitim prikazom.“
Odgovor
na treće pitanje: „Zašto dalje moji prijatelji nisu
uvijek uslišani od mene ako me u svojim molitvama mole?
Odgovaram: ja sam kao majka koja kad vidi kako sin moli za nešto
protiv svoga spasa, odgađa uslišenje njegove molitve i
njegov plač ušutkava određenim negodovanjem, no to
negodovanje nije gnjev, već veliko milosrđe. Tako ja, Bog,
ne uslišavam svoje prijatelje uvijek jer bolje vidim što
im je za spas najkorisnije nego što sami vide. Nisu li Pavao i
ostali djelotvorno moliti, a ipak nisu bili uslišani? No
zašto? Zato što moji prijatelji među mnogim
vrlinama imaju i neke slabosti koje moraju biti pročišćene
i zato nisu uslišani da bi mogli biti to ponizniji i to mi
plodniji što ih većom ljubavi u kušnjama štitim
i čuvam neozlijeđenima. To je dakle znak velike ljubavi ako
moji prijatelji u svojim molitvama nisu uvijek uslišani radi
svoje veće zasluge i očuvanja njihove postojanosti; jer kao
što se đavao ukoliko može trudi zamrljati pravednikov
život nekim grijehom ili sramotnom smrću da bi kolebali u svojoj
postojanosti, tako ja ne dopuštam bez razloga da pravednik
bude iskušan da bi njegova postojanost postala poznata drugima
i on sam bio okrunjen na plemenitiji način. I kao što
đavao ne zazire kušati svoje jer vidi su veoma spremni
griješiti, tako ja s vremena na vrijeme ne štedim svoje
odabrane jer vidim da su spremni na sve dobro.“
Odgovor
na četvrto pitanje: „Zašto dalje nekima koji žele
nije dopušteno činiti zlo? Odgovaram: ako netko ima dva
sina, jednog poslušnog i jednog neposlušnog, otac se
protivi neposlušnom koliko može da ne bi prekoračio u
zlobu; poslušnoga pak hvali i pokreće ga prema većemu
da bi po njegovoj revnosti i neposlušni sin primio poticaj za
popravljanje. Tako često i ne dozvoljavam da zli griješe
budući da ispod svojeg zla čine i ponešto dobro čime
koriste sebi i drugima. Zato pravednost zahtijeva da ne budu odmah
predani đavlu, niti da uvijek budu u stanju ispuniti svoju
volju.“
Odgovor
na peto pitanje: „Zašto se dalje nekima koji ne
zaslužuju događa zlo? Odgovaram: svaki koji je dobar je poznat
samo meni, Bogu, kao i ono što zaslužuje jer mnogo toga što
nije se čini lijepim. I vatra iskušava zlato. Pravednik
pak ponekad mora trpjeti nevolje da bi drugima bio primjer, a njemu
da bi služilo za krunu. Tako je bio kušan i Job koji je prije
moje kušnje bio dobar, ali pod njom i nakon nje je ljudima
postao još poznatiji. Tko može prosuditi zašto sam ga
kušao ili tko može takvo što znati osim samog mene koji
sam ga preduhitrio svojim blagoslovima da ne bi griješio i
čvrsto ga držao u kušnjama? I kao što sam ga bez
njegove zasluge preduhitrio svojom milošću, tako sam ga
iskušavao svojim milosrđem i pravednošću jer
nitko pred mojim očima neće biti pravedan osim po mojoj
milosti.“
Odgovor
na šesto pitanje: „Zašto dalje oni koji imaju
moga Duha griješe? Odgovaram: Duh moga božanstva nije vezan,
već stanuje gdje želi i ako želi, odstupa; ne stanuje u grijehu
podređenoj posudi, već u onoj koja ima ljubav; jer ja, Bog,
sam ljubav i gdje sam ja, tu je sloboda. Tko dakle primi moga Duha,
može griješiti ako želi jer svaki čovjek ima slobodnu
volju. No ako čovjek svoju volju pokreće protiv mene, moj
Duh, koji je u njemu, odlazi od njega ili se čovjek kažnjava da
bi popravio svoju volju. Tako je i Bileam htio prokleti moj narod,
ali ja mu nisam dopustio; jer iako je bio zao i častohlepan
prorok, povremeno je ipak govorio dobro, ali ne od sebe, već od
moga Duha; jer često je dobrima i zlima dana milost moga Duha
jer inače oni veliki govornici ne bi mogli raspravljati o tako
visokim stvarima kad ne bi imali moga Duha; ne bi niti mogli govoriti
tako ludo protiv mene kad mi ne bi bili neprijateljski nastrojeni i
da se nisu okrenuli oholosti i htjeli znati više nego što
priliči.“
Odgovor
na sedmo pitanje: „Zašto je dalje đavao kod nekih
češće i prijanja uz njih? Odgovaram: đavao je
kao mučitelj i iskušavatelj pravednih. Zato muči s
mojim dopuštenjem kod nekih duše, savjest drugih je
pomračena; neke muči i na tijelima. Muči duše
onih koji kod griješenja bez razuma podaju svakoj nečistoći
i svakom nevjerovanju; nasuprot tome muči savjesti i duše
onih koji zbog ponekih grijeha moraju biti pročišćeni
i kažnjeni u ovom svijetu; tako mučenje se događa i djeci
obaju spolova, poganskoj kao i kršćanskoj, bilo zbog
nebrige roditelja, ili zbog prirodne mane, ili radi strašenja
i za poniženje drugih, ili zbog ponekih grijeha tako što to
moja pravednost propisuje na milosrdan način da oni kojima je
oduzeta prilika za griješenje ili ne bi bili teško
kažnjeni, ili bili slavnije okrunjeni. Na sličan način se
mnogo istoga događa i životinjama bilo radi kazne za druge, za
skraćivanje njihova života, ili zbog neumjerenosti njihove
prirode. Ako đavao dakle prijanja uz neke i bliže im je, to se
događa po mojem dopuštenju i služi bilo većem
poniženju, ili oprezu, ili dodjeli ljepše krune i revnosti da
me se traži, ili čišćenju od grijeha u sadašnjosti,
ili se događa jer neki zaslužuju da vječna kazna bez kraja
počne već ovdje.“
Jedanaesta objava
Sin
Božji razgovara sa svojom zaručnicom, blaženom Brigitom, i kaže
joj zašto i kad je početo davati joj riječi
božanskih objava u duhovnim viđenjima. Također joj kaže da
prorečene riječi objava koje su sadržane u ovoj knjizi
imaju prvenstveno četiri svojstva: na duhovan način site
onoga koji žeđa za istinskom ljubavi, griju one kojima je
hladno, obraduju ožalošćene i čine slabe duše
zdravima.
Sin
Božji reče: „Iz prirodnih sredstava se može spremiti
ljekoviti napitak, naime iz hladnog željeza, tvrdog kamena, suhog
drveta i gorke trave. Ali kako? Zaista, kad bi čelik silinom pao
na brdo sumpora i iz čelika bi izišla vatra, brdo bi se
moralo zapaliti. Zbog njegove bi vrućine obližnja maslina, iako
suha, ali iznutra sočna, tako jako počela teći da bi
gorka trava koja stoji pod maslinom mogla postati slatkom i iz toga
ljekoviti napitak. Tako sam na duhovan način učinio tebi;
jer tvoje srce je bilo hladno kao čelik u ljubavi prema meni; no
prema meni se ipak pokrenula skromna iskra ljubavi, naime kad si
razmišljala da sam vrjedniji od svake ljubavi i časti. To
tvoje srce je palo na brdo sumpora onda kad su ti svjetovna slava i
radost postali protivni i kad ti je tvoj suprug, kojeg si tjelesno
voljela ispred svega drugog, uzet smrću. Uistinu, svjetovna
radost i uživanje se prikladno uspoređuju s brdom sumpora jer sa
sobom vode napuhanost srca, smrad požude i žar kazne. I kad je kod
smrti upravo tog tvojeg supruga tvoje srce bilo bolno udareno
žalošću, uslijedila je iskra moje ljubavi koja kao da je
bila zatvorena i skrivena; jer nakon što si prepoznala
ispraznost svijeta, svu si svoju volju prepustila meni time što
si me željela iznad svega. Ta iskra ljubavi je suhu maslinu, to jest
riječi evanđelja i tvojih učitelja, dovela do tečenja
tako da ti se svidjela umjerenost i kušala si kako ti sad sve
što ti se prije činilo gorkim počinje postajati
slatkim. I kad je maslina počela teći i moje riječi
objava su u duhu došle nad tebe, jedan koji je stajao na brdu
poviče i reče: 'Ovim napitkom se gasi žeđ, onaj kojem
je hladno biva ugrijan, ožalošćeni obradovan, slabi
ojačan.' Ja, sam Bog, taj sam koji viče; moje riječi,
koje u duhovnim viđenjima često čuješ od mene,
site kao dobar napitak onoga koji žeđa za istinskom ljubavi;
drugo, griju onoga kojem je hladno, treće, obraduju
ožalošćenoga, četvrto, liječe one koji su
bolesni na duši.“
Šesnaesto ispitivanje
Prvo
pitanje. Opet se pokazao kao ranije redovnik stojeći na svojim
ljestvama i reče: „O, suče, pitam te: zašto će
prema evanđelju jarci biti postavljeni Tebi slijeva, a ovce
zdesna? Zar ti se to sviđa?“
Drugo
pitanje: „Ako si dalje Sin Božji jednak Ocu, zašto je
onda pisano da niti ti, niti anđeli ne znaju vrijeme
suda?“
Treće
pitanje: „Ako je tvojim evanđelistima govorio Duh Sveti,
zašto je nedostatak slaganja u evanđeljima tako
velik?“
Četvrto
pitanje: „Ako se dalje cijelom ljudskom rodu Tvojim
utjelovljenjem dogodio tako veliki spas, zašto si tako dugo
oklijevao da postaneš čovjekom?“
Peto
pitanje: „Ako je naposljetku čovjekova duša bolja
od cijelog svijeta, zašto posvuda i uvijek ne šalješ
svoje prijatelje i svoje propovjednike?“
Odgovor
na
prvo pitanje. Sudac odgovori: „Prijatelju, ti ne pitaš
da bi znao, već da bi tvoja zloba postala poznata. U božanstvu u
cijelosti ništa nije od mesa, niti je tjelesnog oblika jer je
moje božanstvo duh i dobri i zli ne mogu istovremeno stanovati kod
mene kao što i svjetlost i tama jedno kraj drugog. Niti desno
niti lijevo nije u mojem božanstvu tjelesno oblikovano, da, ovi meni
zdesna neće biti sretniji od onih slijeva; one riječi su
naprotiv govorene na način usporedbe; jer pod desnim se razumije
uzvišenost moje božanske slave, pod lijevim povlačenje i
nedostatak svega dobroga. Niti ovce niti jarci nisu u toj mojoj
čudesnoj slavi u kojoj nije ništa tjelesno, ništa
nečisto ili promjenjivo. Pod prispodobama i slikama životinja
često su prikazane moralna svojstva ljudi kao što se pod
ovcama misli nevinost, pod jarcima razuzdanost, to jest neumjeren
čovjek koji treba biti postavljen slijeva gdje je nedostatak
svega dobroga. Zato znaj da ja, Bog, ponekad koristim ljudske riječi
i usporedbe da bi maleni imao iz čega sisati, a savršeni
nešto čime postaju savršeniji i da bi se ispunilo
pismo da je djevičin sin postavljen za proturječje da bi se
otkrile misli mnogih srdaca.“
Odgovor
na drugo pitanje: „Zašto sam dalje ja, Sin Božji, rekao
da ne znam sat suda? Odgovaram: pisano je da je Isus rastao, postajao
jak i pun mudrosti. Sve što raste i smanjuje se ima
promjenjivost, no Bog je nepromjenjiv. Ako sam ja, Sin Božji koji je
vječno jednak s Ocem, rastao, to se onda događalo na mojem
čovještvu. Ako nešto nisam znao, to nisam znao
prema svojem čovještvu, ali prema svojem božanstvu znao
sam i znam sve jer Otac ne čini ništa što ne čini
i Sin. Ili zna li Otac nešto što ja, Sin, i Duh Sveti
ne znamo isto? Nikako! Već samo Otac s kojim sam ja, Sin, i Duh
Sveti jedno biće, jedno božanstvo i jedna volja zna onaj sad
suda, ali niti anđeli niti bilo koje drugo
stvorenje.“
Odgovor
na treće pitanje: „Zašto dalje ako je Duh Sveti
govorio evanđelistima postoji takvo odstupanje među njima?
Odgovaram: pisano je da je Duh Sveti raznovrstan u svojem djelovanju
jer svoje milosti razdjeljuje svojim izabranima. Sam Duh Sveti je kao
čovjek koji u ruci ima vagu i mnogostruko se njome služi da bi
vagu doveo u ravnotežu sve dok se kazaljka ne umiri. Učen čovjek
drukčije postupa s vagom nego neučen, slab drukčije
nego jak. Isto tako se Duh Sveti u srcima ljudi kao vaga brzo diže i
ubrzo spušta; diže se kad podiže srce oštrinom razuma,
molitvom duha i zapaljenjem duhovne žudnje; spušta se kad
dopušta da se srce zapliće u poteškoće, da se
brine o nepotrebnom i da ga nevolje uznemiruju. Kao što vaga
pokazuje ispravnu težinu tek onda je ono što je na nju
položeno izmjereno i kad sudjeluje ruka onoga koji njome upravlja,
tako je i kod djelovanja Duha Svetoga nužno odmjeravanje, dobro
ponašanje, jednostavnost namjere i pametno razlikovanje u
djelovanjima i vrlinama. Zato sam ja, Sin Božji, vidljiv u mesu, na
različitim mjestima propovijedao različito i imao sam
različite sljedbenike i slušatelje; poneki su me
slijedili iz ljubavi, drugi iz znatiželje i da bi me imali priliku
vidjeti; neki od onih koji su me slijedili su bili oštroumni,
drugi jednostavna duha. Zato sam govorio jednostavno čime se
podučilo jednostavne. Govorio sam i ono što je više
čemu su se mudri čudili. Ponekad sam govorio i u
prispodobama i mračno iz čega su neki uzimali prigodu
pitati me, ponekad sam ponavljao rečeno ili sam proširivao
ili ograničavao. Zato nije čudo ako su oni koji su
propovijedanja evanđelja doveli u red zapisali različito,
ali istinito; neki među njima su navodili riječ do riječi,
neki smisao riječi, a ne same riječi, drugi su pisali što
su čuli, ne što su vidjeli, neki ranije ono što se
dogodilo kasnije, neki više o mojem božanstvu, ali svaki onako
kako mu je Duh Sveti dao govoriti. No trebaš znati da kao
evanđeliste treba prihvatiti samo one koje je prihvatila moja
Crkva jer usudilo ih se pisati više koji su imali revnost, ali
ne prema mojem znanju. Jer gledaj, kao što je danas čitano,
rekao sam: 'Razvalite ovaj hram i opet ću ga podići.' Oni
koji su čuli ove riječi i svjedočili, bili su istiniti
svjedoci u odnosu na čute riječi, ali lažni jer se nisu
obazirali na smisao mojih riječi budući da sam ove riječi
rekao da se razumiju kao o mojem tijelu. Na sličan način su
mnogi na moje riječi: 'Ako ne jedete moje tijelo, nećete
imati život' otišli od mene jer nisu razumjeli kraj mojeg
govora: 'Moje riječi su duh i život', to jest one imaju duhovni
razum, duhovnu snagu. Nije čudo da su se prevarili jer me nisu
slijedili iz ljubavi. Zato se Duh Sveti na način vage diže u
srcima ljudi tako što govori malo tjelesno, malo na duhovan
način. Spušta se kad se čovjekovo srce ili
otvrdnjava protiv Boga kroz hereze ili se zapliće u svjetovne
stvari i dopušta da se pomrači.“ U tom trenutku
reče sudac ispitujućem redovniku koji je stajao na
stepenici ljestava: „Prijatelju, tako si me često
ispitivao istančanosti; no sad te pitam zbog svoje zaručnice
koja ovdje stoji: zašto tvoja duša, koja ima razum i
razlikovanje dobra i zla, više voli prolazno nego nebesko i
zašto ne živi prema onome što prepoznaje?“
Redovnik odgovori: „Jer djelujem protiv razuma i dopuštam
da osjetila mesa imaju moć nad razumom.“ A Krist reče:
„Zato će tvoja savjest biti tvoj sudac.“ Na to reče
Krist zaručnici: „Gledaj, moja kćeri, koliko mnogo na
ljudima može ne samo đavlova zloba, već i zla savjest i to
dolazi zato jer čovjek svojim kušnjama ne pruža otpor kao
što bi morao. No onaj tebi poznati učitelj nije tako
učinio; jer s njim je Duh sišao i tako ga jako kušao
da su zamalo sve hereze stajale pred njim i skoro govorile jednim
ustima: 'Mi smo istina.' No on sam nije vjerovao svojim osjetilima i
nije se nadilazio svojim osjećajima, zato je bio oslobođen
i postao je znajući od 'U početku' sve do 'alfa i omega'
kao što mu je bilo obećano.“
Objašnjenje
To
je o onoj prvoj riječi u Bibliji koja tamo počinje: „U
početku stvori Bog nebo i zemlju“, sve do Otkrivenja
Ivanova gdje je pisano o alfi i omegi. I onaj učitelj je bio
magistar Matija, kanon Linköpinga i ispovjednik svete Brigite. O
njemu je govor u 3. i 52. poglavlju prve knjige i 89. poglavlju šeste
knjige objava.
Odgovor
na četvrto pitanje: „Zašto sam dalje tako dugo
oklijevao postati meso? Odgovaram: zaista, moje utjelovljenje je bilo
nužno; jer njime je prokletstvo bilo raskinuto i sve na nebu kao i na
zemlji dovedeno u mir. No ipak je bilo nužno da čovjek prije
bude podučen prirodnim zakonom, onda pisanim; jer kroz prirodni
je zakon postalo vidljivo kako je velika i koje vrste bila čovjekova
ljubav, a kroz pisani zakon je čovjek prepoznao svoju slabost i
svoju bijedu i onda je počeo pitati za lijek. Bilo je dakle
prikladno da liječnik dođe onda kad je slabost postala
velika i da onda kad je bolest prevladala lijeka bude u izobilju. No
pod prirodnim kao i pod pisanim zakonom je isto tako bilo mnogo
pravednika i mnogi su imali Duha Svetoga, mnogo su toga prorekli,
odgojili su druge za častan život i očekivali su mene,
Otkupitelja. Ovima je moje milosrđe blizu i vječna kazna ih
ne dohvaća.“
Odgovor
na peto pitanje: „Zašto dalje, ako je duša bolja
od svijeta, propovjednici poslani nisu uvijek i posvuda? Odgovaram:
istina je da je duša dostojnija i plemenitija nego sav svijet
i postojanija od svega; dostojnija je jer je duhovna i jednako
anđelima stvorena za vječnu radost, a plemenitija je zato
što je prema slici moga božanstva stvorena, besmrtna i vječna.
Budući da je čovjek plemenitiji i dostojniji od svih
stvorenja, treba voditi plemenitiji život nego svi budući ispred
drugih razumom učinjen bogatim. No ukoliko čovjek zloporabi
razum i moje božanske darove, što je čudo ako za vrijeme
pravednosti kažnjavam što je za vrijeme milosrđa
propušteno. Zato propovjednici nisu poslani posvuda niti
uvijek jer ja, Bog, koji unaprijed vidim tvrdoću mnogih srdaca,
želim svoje odabrane poštedjeti teškoća da se ne
muče uzaludno i jer mnogi griješe s trudom i znanjem i
odlučuju radije ostati u grijehu nego se preobratiti; zato nisu
vrijedni čuti glasnike spasenja. Ali, prijatelju, sad ću
učiniti kraj s odgovaranjem na tvoje misli i ti ćeš
završiti svoj život. Sad ćeš iskusiti što
su ti koristili bogata rječitost i ljudska naklonost. O, kako bi
sretan bi bio da si se obazirao na svoje zvanje i svoje
zavjete!“
Potom
Duh reče zaručnici: „Moja kćeri, ovaj, kojega si
vidjela da pita ovako velike stvari, još živi u tijelu, ali
neće ostati živ niti jedan dan; njegovi osjećaji i misli
njegova srca su ti pokazani u slikama ne njemu na veću sramotu,
već na spas drugih duša. Ali gledaj! S njegovim
osjećajima i mislima će završiti njegov život i
njegova nada.“
Dvanaesta objava
Krist
razgovara sa svojom zaručnicom Brigitom i kaže da se ne da
uznemiriti što nad jednim čovjekom koji je bio veliki
grešnik odmah ne izvrši pravednost; jer on odgađa
kaznu da bi njegova pravednost, ako je dosudi, bila drugima očita.
Također kaže njegove božanske riječi koje su sadržane u
ovoj knjizi božanskih objava najprije moraju rasti sve dok ne dozriju
do pune zrelosti i odmah potom će na svijet donijeti svoje
djelovanje i snagu. Te riječi su kao ulje na svjetiljci, to jest
vrline u duši; one podmazuju dušu i čine da duša,
kad dođe Duh Sveti, gori i sjaji čudesnim. K tome dodaje
kako će se spomenute riječi objava uzdići i donijeti
plod i drugdje osim u kraljevstvu Švedske gdje su počele
biti objavljivane zaručnici.
Sin
Božji reče: „Zašto se uznemiruješ što
tog čovjeka tako strpljivo podnosim? Ne znaš kako je
teško vječno gorjeti i zato ga podnosim do posljednjeg
trenutka da bi u njemu moja pravednost drugima bila očita. Ako
se trave koje daju boju odrežu prije svojeg vremena, ne vrijede pri
bojanju stvari tako dobro kao kad se odrežu u pripadajuće
vrijeme. Tako i riječi moje pravednosti i milosrđa moraju
postati očite i rasti do punine vremena da bi donijele plod,
više služile onoj stvari za koju su dane i mojoj snazi
dodijele prikladnu boju. Zašto se uostalom brineš o
tome što onaj ne vjeruje mojim riječima ukoliko mu se
nisu pokazani jasniji znakovi? Jesi li ga ti rodila ili poznaješ
li njegovu unutrašnjost kao ja? On je zaista kao goruća i
svjetleća svjetiljka u koju se, ako k tome dođe ulje,
dodaje čvrsto prijanjajući stijenj. Tako je svjetiljka
vrlina, svjetiljka prikladna za primanje moje božanske milosti. Čim
joj se uliju moje riječi, na savršeniji način
postaju tekuće i silaze u unutrašnjost srca; koje čudo
ako se masnoća tali i čini da svjetiljka gori? Jer vatra je
moj Duh koje je u tebi i govori i isti Duh jest i govori i u njemu
iako na skriveniji i njemu vrlo koristan način. Ta vatra
zapaljuje svjetiljku njegova srca da bi radilo na moju čast.
Zapaljuje i dušu da bi primila masnoću milosti i moje
riječi od kojih je duša slatko primljena i potpunije
promašćena da bi činila dobra djela.
Zato
ne boj se, već stoj čvrsto u vjeri. Kad bi ove riječi
dolazile od tvojeg duha ili od duha ovog svijeta, s pravom bi se
imala bojati; no budući da su od mog Duha kojeg su imali sveti
proroci, zato se nemaš čega bojati, već se radovati
sve dok se ne bojiš više ispraznog imena svijeta od
objava mojih božanskih riječi.
Čuj
osim toga što kažem: ovo kraljevstvo je pomiješano s
velikim, dugo ostavljenim nekažnjenim grijehom. Zato moje riječi
još ne mogu niknuti i donijeti plod kao što ću ti
sad objasniti govoreći kroz usporedbu. Zamisli da je u zemlju
posađena jezgra. Na nju je stavljeno nešto teško
tako da ne može doći u visinu. Ako je ta jezgra dobre snažne
kvalitete, ukoliko zbog od gore pritišćuće težine ne
može ići uvis, traži okolo zemlje svoj uspon na mjestu gdje se
nalazi manja težina. Tu se ukorjenjuje tako duboko i čvrsto da
ne samo da donosi vrlo lijep plod, nego i stablo, ako čvrsto
naraste, uništava sve što zadržava uspon i širi
se nad onim što ga opterećuje. Ova jezgra predstavlja
moje riječi. One kod bujanja grijeha u ovoj zemlji ne mogu naći
prikladan uspon i prije će niknuti negdje drugdje i stvoriti
korist sve dok se tvrdoća ove zemlje ne smanji i dopusti
milosrđe.“
Trinaesta objava
Bog
Otac razgovara s blaženom Brigitom i pokazuje joj na istančan
način snagu pet određenih mjesta u Jeruzalemu i Betlehemu
kao i milost koju primaju hodočasnici koji ta mjesta posjećuju
u pobožnoj poniznosti i istinskoj ljubavi. Kaže kako se na spomenutim
mjestima nalazi posuda koja je zatvorena i nije zatvorena kao i da je
rođen lav koji bio vidljiv istovremeno nevidljiv, kako se tamo
nalazi janje koje je bilo ostriženo i istovremeno neostriženo,
da je bila položena zmija koja je tamo ležala i nije ležala i da je
na kraju bio i orao koji je letio i istovremeno nije letio. U ovoj
slici također sve izlaže.
Bog
Otac reče: „Bio jednom jedan gospodar kojem njegov sluga
reče: 'Gledaj, tvoja njiva je izorana, korijenje je iskrčeno;
kada da se posije pšenica?' Gospodar mu reče: 'Iako
izgleda da je korijenje iskrčeno, ipak su zaostali zastarjele
stabljike i panjevi koji u proljeće moraju biti raskinuti od
kiše i vjetra. Zato strpljivo čekaj vrijeme sjetve.'
Sluga mu odgovori: 'Što da radim u vrijeme između
proljeća i žetve?' Gospodar mu odgovori: 'Poznajem pet mjesta.
Svatko tko tamo dođe, primit će peterostruki plod ako tamo
dođe čist i slobodan od oholosti i goreći u ljubavi.
Na prvom mjestu je bila posuda koja je zatvorena i nije zatvorena,
mala, a opet nije bila mala; istovremeno svjetleća i nesvjetleća
posuda, prazna i istovremeno neprazna, čista i nečista
posuda. Na drugom mjestu je rođen lav koji se mogao i nije mogao
vidjeti, čuti i ne čuti, dotaknuti i ne dotaknuti,
prepoznati i ne prepoznati, vezati i ne vezati. Na trećem mjestu
se nalazilo ostriženo janje koje također nije bilo ostriženo,
ranjeno i istovremeno neranjeno, koje je tamo zvalo i nije zvalo,
bilo je kao umiruće janje i neumiruće. Na četvrtom
mjestu je položena zmija koja je ležala i nije ležala, kretala se i
nije se kretala, čula je i nije čula, vidjela je i nije
vidjela, osjećala je i bila je neosjetljiva. Na petom mjestu je
bio orao koji je letio, ali istovremeno i nije letio i koji je došao
na mjesto kamo više nikad nije došao, koji je mirovao i
nije mirovao, koji se obnavljao i nije se obnavljao, radovao se i
nije se radovao, bio je čašćen i nije bio
čašćen.'“
Izlaganje
i objašnjenje onoga izrečenog u slici
Otac
reče: „Posuda o kojoj sam ti pričao je bila Marija,
Joakimova kćer, majka Kristova čovještva, jer bila
je zatvorena i nezatvorena posuda, zatvorena đavlu, a
nezatvorena Bogu. Kao bujica koja želi prodrijeti u posudu ispred
sebe, ali ne može i traži druge ulaze i izlaze, tako se đavao
želio kao bujica poroka svim svojim idejama približiti Marijinu srcu.
No nikad nije mogao prikloniti njezin razum bilo kakvom najmanjem
grijehu jer je bila zatvorena za kušnje i u njezino srce je
bila pritjecala bujica mojeg Duha i ispunila je posebnom milošću.
Drugo, Marija je bila majka mojeg Sina, mala i nemala posuda, mala i
neznatna u svojem poniznom poniženju, velika i vrlo nemala u ljubavi
moga božanstva. Treće, Marija je bila prazna i neprazna; prazna
od svih uživanja i grijeha, neprazna, odnosno ispunjena božanskom
slatkoćom i svakim dobrom. Četvrto, Marija je bila
svjetleća i nesvjetleća; svjetleća jer je svaka duša
od mene stvorena lijepa i jer je njezina duša tako veoma rasla
svakom savršenstvu svjetla da se moj Sin učvrstio u
njezinoj duši i njezinoj su se ljepoti radovali nebo i zemlja;
no ova posuda nije bila svjetleća pred ljudima jer je prezirala
časti i bogatstva svijeta. Peto, Marija je bila čista i
nečista posuda; bila je čista jer je bila potpuno lijepa i
na njoj se nije nalazilo niti toliko nečistog da bi se na to
mogla staviti oštrica igle. No nije bila čista jer je
izišla iz Adamova korijena i rođena je od grešnika,
iako je bez grijeha začeta da bi moj Sin bio rođen od nje
bez grijeha. Tko zato dođe na ono mjesto gdje je naime Marija
rođena i odgojena, neće biti samo očišćen,
već će biti posuda na moju čast. Drugo mjesto je
Betlehem gdje je moj Sin rođen kao lav koji je viđen i
zadržan u svojem čovještvu, ali je u božanstvu bio
nevidljiv i nepoznat. Treće mjesto je Kalvarija gdje je moj Sin
kao nevino janje ranjen i umro dok po božanstvu nije bio podvrgnut
patnji i bio je besmrtan. Četvrto mjesto je bio vrt sa grobom
moga Sina u koji je bio položen kao prezirna zmija i ležao je po
svojem čovještvu dok je po svojem božanstvu bio posvuda.
Peto mjesto je Maslinska gora s koje je moj Sin po svojem čovještvu
kao orao uzletio na nebo gdje je sa božanstvom uvijek bio. Po svojem
se čovještvu obnovio i mirovao dok je po božanstvu uvijek
bio u miru i isti. Tko dakle na ova mjesta dođe čist, s
dobrom i savršenom voljom, taj će dobiti da vidi i kuša
kako sam sladak Gospodin, ja, Bog. Ako dođeš na ova
mjesta, pokazat ću ti još više.“
ŠESTA KNJIGA
Kupite Objavama Svete Brigite Švedske na Lulu (488 Stranice)
Prvo poglavlje
Riječi
Majke Božje zaručnici koje pripovijedaju o Kristovoj ljepoti i
kako su Židovi, kad su se nalazili u smrtnom strahu, išli
onamo gledati njegovo lice i bili su utješeni.
Majka
Božja je razgovarala sa zaručnicom i reče: „Ja sam
Kraljica neba; moj Sin te voli od svega srca. Zato ti savjetujem da
nikoga ne voliš kao Njega; on je naime toliko poželjan da kad
imaš Njega, ne možeš željeti ništa drugo; tako
je lijep da je ljepota elemenata ili svjetla u usporedbi s njegovom
kao sjena. Kad sam podigla svog Sina, bio je obdaren takvom ljepotom
da je svatko tko ga je vidio bio utješen u boli srca koju je
imao. Zato su mnogi Židovi međusobno govorili: 'Hajdemo vidjeti
Marijina sina da se utješimo.' I premda nisu znali da je Božji
Sin, ipak im je njegov pogled dao veliku utjehu. Njegovo je tijelo
bilo tako čisto da na njemu nikad nije bilo gamadi jer su i ove
prijezirne životinje držale svojeg stvoritelja u časti. Ni u
njegovoj kosi se nije se nalazila niti hranila nikakva nečistoća.“
Drugo poglavlje
Krist
razgovara sa zaručnicom o jednom koji je živio zlo, ali je u
smrti imao dobru volju popraviti se ukoliko bi ostao na životu i kaže
da zbog te volje neće biti osuđen na vječnu kaznu, već
na strašno čistilište.
Sin
je razgovarao sa zaručnicom i reče: „Ovaj, koji sad
leži bolestan i za kojega moliš, pokazao se previše
nemarnim prema meni i cijeli je svoj život bio protiv mene. Ali reci
mu sad da ću mu još dozvoliti milost ako se ukoliko
izmakne smrti popravi. Neka zato bude opomenut na volju da se popravi
jer zbog svojeg velikog milosrđa i njegove gorke boli sažaljevam
se nad njim.“ Kad je isti umro prije vremena pjevanja prime,
Gospodin se pokazao zaručnici i rekao: „Gledaj i rasudi
kako sam pravedan u svojem sudu. Onaj koji je bio natovaren tako
teškom slabošću, došao je pred moj sud; ali
premda je zbog svoje dobre volje milosrdno suđen, njegova će
duša ipak prije nego što se potpuno očisti trpjeti
u čistilištu tako gorku bol koju nijedan smrtnik ne može
zamisliti. Što će onda tek trpjeti oni koji cijelu svoju
volju imaju u svijetu i koje ne muči nikakva muka?“
Treće poglavlje
Kako
je zaručnica vidjela zlog duha kako bježi sa sramom od jednog
čovjeka koji je pobožno molio i kojeg je đavao bio snažno
kušao i dugo uznemiravao i kako je dobri anđeo zaručnici
objasnio viđenje.
Zaručnica
je vidjela kako je jedan đavao vezanih ruku stajao pred
muškarcem koji je molio. I kad je ovaj jedno vrijeme stajao,
đavao se odjednom uz veliku riku oglasio vrlo strašnim i
glasnim glasom i sa sramom je pobjegao od tamo. Jedan dobar anđeo
reče o tome zaručnici: „Ovaj zao duh je jedno dulje
vrijeme uznemiravao onog čovjeka, ali su mu svezane ruke jer
nije mogao dobiti moć nad njim kao što je htio. Budući
da se ovaj čovjek đavlu koji ga je salijetao muški
odupro, Božji je sud da mu đavao nije mogao učiniti ono što
je htio. Ipak je đavao još imao nadu da će dobiti
moć nad njim, ali je u ovom satu s lakoćom poražen i više
nikad neće dobiti bilo kakvu moć nad njim. Jer ovaj je
čovjek, od kad ga je zli duh napastovao, pružao hrabar otpor i
Božja odluka je da mu đavao ne može učiniti što je
htio. Đavao je međutim još uvijek imao nadu da će
ga nadvladati; u ovom satu međutim lako nadvladan i sad neće
nikad dobiti moć nad njim. Božja će milost sad za ovu osobu
svakog dana umnažati i zato đavao s nepravdom kaže da je izgubio
onoga kojega je tako dugo napadao da bi ga
nadvladao.“
Objašnjenje
Ovaj
brat je dvanaest godina kušan kod sakramenta Kristove patnje i
Marijina imena koje nikad nije mogao izgovoriti bez prljavih misli.
Molitvom gospođe Brigite je oslobođen tako da nikad nije
mogao biti sretan kao na dan kad je primio tijelo Kristovo i Marijino
ime mu je u srcu i ustima bilo najslađe.
Na
isti način je svećenik koji je od jedne čarobnice
začaran na blud mesa molio gospođu Brigitu da moli za
njega. Uzeta u duhu, čula je ovo: „Čudiš se,
moja kćeri, zašto đavao može voditi vlast u čovjeku?
To čini nepostojanost čovjekove volje kao što možeš
prosuditi na ovom svećeniku kojeg je začarala jedna žena.
Zato znaj kako je žena trostruko opsjednuta nevjerovanjem, otvrdnućem
i žudnjom za novcem i mesom. Zato joj se đavao približava i daje
joj piti od taloga svoje gorčine. Znaj i da je jezik ove žene
njezin kraj, njezina ruka njezina smrt, a sam đavao njezin
oporučitelj.“ Sve je ovo prispjelo. Jer treće noći
je ova čarobnica poludjela, dograbila je nož, povrijedila se na
sramežljivim dijelovima i povikala da su svi čuli: „Dođi,
đavle, slijedi me!“ i odmah je pod strašnim vriskom
okončala svoj život. Spomenuti svećenik je međutim
oslobođen od kušnje mesa i odmah je pristupio u red u
kojem je do kraja života Bogu donosio prijatan plod.
Četvrto poglavlje
Krist
kaže zaručnici da svaki mudar i krepostan čovjek treba
hrabro propovijedati Božje riječi i Božju milost koja je u ovim
knjigama sadržana za narode koji je potražuju; isto i za one koji ne
žele, siromašne kao i bogate i kake će prema tome imati
Boga kao vječnu nagradu.
„Tko
posjeduje zlato mudrosti svoga gospodara, obvezan je na tri stvari:
prvo, raspodijeliti to onima koji ga žele imati i osim toga pružiti
ga onima koji ga ne žele; drugo, treba biti strpljiv i umjeren;
treće, treba biti razuman i jednak u raspodjeli. Čovjek
koji posjeduje spomenute vrline je upravo onaj koji posjeduje moje
zlato, to jest moju mudrost. Jer što je od metala dragocjenije
od zlata? Tako i u pismima nema ničega što je dostojnije
od moje mudrosti. Tom sam mudrošću ispunio onoga za koga
moliš i zato treba hrabro, kao ratnik, govoriti moje riječi
ne samo onima koji ih žele čuti, već i onima koji ne žele
čuti moju milost. Drugo, treba biti strpljiv radi moga imena
dobro znajući da ima gospodara kojem su pripadale sve sramote.
Treće, kažem da kod raspodjele treba biti pravedan prema
siromašnima kao i bogatima; ne treba se nikoga čuvati,
nikoga bojati jer ja sam u njemu i on u meni. Tko će mu nauditi
kad sam ja, svemoćni Bog, u njemu i izvan njega? Dat ću mu
dragocjenu plaću za njegov rad, ništa tjelesno, ništa
zemaljsko, već samog sebe u kojem je sve dobro i u kojem je
svako izobilje.“
Peto poglavlje
Krist
vrlo teško prijeti redovnicima koji su licemjeri i puni
oholosti, koji ismijavaju jednostavnost jednostavnih i nevinih i koji
uznemiruju rogovima spletki i zlih djela. Međutim ljubazno iz
opominje da bi se mogli okrenuti vrlinama jer će inače biti
teško kažnjeni.
„Ja
sam Stvoritelj svih stvari i od nikoga stvoren. Odavno sam odvratio
svoje oči od ove kuće zbog nepravednosti njezinih
stanovnika; jer kao što su se prvi utemeljitelji žurili
uspinjati s jedne vrline na drugu, tako se ovi novi žure od jednog
zla drugom; svatko želi prestići drugoga i se hvale se svojim
grijesima. Sad me molitve moje preljubljene Majke pokreću na
milosrđe. Od vrlo zlih stabala je međutim preostali još
neki korijeni kao što ćeš bolje shvatiti kroz
usporedbu. Bio je pastira koji je dakle svojem gospodaru rekao:
'Gospodaru, u tvojem ovčinjaku su malobrojne blage ovce među
kojima se nalaze jarci koji uznemiruju ovce; glava im je beskorisna,
njihova koža je rasparana, njihovo meso pokvareno, a njihove
iznutrice smrde.' Gospodar mu odgovori: 'Da moje blage ovce ne bi
bile smetane, jarcima ću najoštrijom sjekirom odsjeći
glavu; njihova će se koža skinuti budući da ne donosi vunu.
Njihovo meso i iznutrice se kao pokvarene treba baciti na polja i
dati pticama koje ne znaju razlikovati čisto od nečistoga.'
Taj sam gospodar ja i u ovoj kući kao da imam neke jednostavne
kao ovce; ali među njima ima i rogatih jaraca koji u ispraznom
zaletu napadaju ovce, otkidaju njihovu vunu, bacaju ih na pod i
raskidaju. To čine jer ismijavaju jednostavnost nevinih i bacaju
ih na pod rogovima loših spletki i zlih djela. Zbog toga će
njihova glava, to drski i oholi ponos njihovih rogova, biti odsječen
najoštrijim mačem mojeg suda, njihova koža, to jest
licemjerje koje nose za pokaz u ispraznosti svoga redovničkog
stava, bit će im oduzeta, a njihovu dušu će đavoli
orobiti svakog dobra jer su se pokazivali drukčijima nego što
su bili. Služili su mi svojim ustima, u svojim djelima su mi bili
protivni; njihovo meso je predano požudi; pred mojim licem bludničko
meso. Njihovo meso je tjelesna požuda; zato je u mojim očima kao
meso bludnice, bit će bez milosti spaljeno u vatri. Njihove
iznutrice, to jest njihove misli i sklonosti kojima su se držali za
svijet, a ne za mene i kojima nisu korisni mojoj, već stvari
mojih neprijatelja, grijeha i đavla, razbit će đavoli
tako da neće biti zle sklonosti za koju neće biti kažnjeni.
Zato, dok još ima vremena, njihova koža, to jest njihova
izokrenuta volja i njihova oholost trebaju biti odloženi poniznosti,
obućena koža jednostavnosti, meso svučeno od požuda,
iznutrice, to jest misli, izliječene kajanjem da ne bih od njih
prema njihovim zaslugama tražio brzu pravednost i tako ih podvrgnuo
vlasti zlih duhova da ne mogu ništa osim onoga što se
sviđa zlim duhovima i ih oni tjeraju iz jednog zla u
drugo.
Dodatak
Dalje
kaže Krist: „Čuje se još jedno pričanje o toj
kući. Kaže se naime: 'Zašto je Bog tako postupio s tom
kućom?' Na to treba odgovoriti: 'Jer nisu htjeli čuti riječ
opominjajućeg.' Dovest ću nad njih stražare koji iz visine
gledaju prema dolje i zemlju njihove sreće pretvaraju u ropstvo
i dat će im se oskudan kruh.“
Šesto poglavlje
Krist
na dobar način kori zaručnicu zbog nestrpljivosti koju je
imala i uči je da zbog onih ne smije prispjeti u gnjev niti
treba onima koji je izazivaju nešto odgovoriti prije nego što
je umirila svoju uznemirenu prirodu i vidjela može li svojim riječima
nešto ispraviti.
„Ja
sam tvoj stvoritelj i tvoj zaručnik. Ti, moja nova zaručnica,
u svojoj si srdžbi četverostruko griješila. Prvo, jer su
te u tvom srcu riječi izazivale na nemir, dok sam ja za tebe
primao udarce i dok sam stajao pred sucem, nisam odgovorio ni jednu
riječ. Drugo, zato što si oštro odgovarala i
prejako uzdigla svoj glas i korila; dok sam ja, prikvačen
čavlima, gledao prema nebu i nisam otvarao usta. Treće,
zato što si prezrela mene radi kojeg sve trebaš
strpljivo podnijeti.. Četvrto, zato što nisi koristila
svojem bližnjem koji je tvojom strpljivošću trebao biti
od svoje zablude ohrabren prema popravljanju. Zato ne želim više
da se srdiš. Ako te netko ubuduće bude izazivao na
srdžbu, ne razgovaraj s njim tako dugo dok se srdžba ne udalji iz
tvojeg srca; nakon što se uznemirenost duha smirila marljivo
razmisliš o uzroku pokreta, govori s blagošću. Ako
je ipak bilo nešto u čemu govorom ništa ne možeš
ispraviti, šutnjom ne griješiš, tako je bolje
radi zasluge šutjeti.“
Sedmo poglavlje
Krist
kroz zaručnicu zapovijeda jednom pobožnom đakonu da s
žarkošću i hrabrošću treba propovijedati
Božju riječ svojim drugovima i ostalim grešnicima tim što
savjetuje slabe, kazni nedisciplinirane i svoju dušu izvrgnuti
smrti radi spasenja drugih.
„Ja
sam tvoj i svih stvari Bog stvoritelj, iako sam sad zanemaren i
prezren. Onom za kojeg moliš i za kojeg znaš da me
voli, reći ćeš slijedeće: 'Budući da ti je
dana služba đakona, primio si vlast da propovijedaš da bi
savjetovao slabe i kaznio nedisciplinirane. Ni ja to nisam propustio
osobno činiti, to su činili i moji apostoli i mladići
koji su da bi pridobili jednu dušu prolazili su kroz različita
mjesta, gradove i sela i za spas duša dali svoju vlastitu do
smrti. Budući da je sad tvoja služba propovijedati, ne priliči
ti i nije dobro da šutiš jer okolo tebe su moji najgori
neprijatelji i ti se krećeš među njima. Njihova
prokleta proždrljivost mi je tako mrska kao da na Veliki petak jedu
meso. Oni su kao posuda koja je otvorena na obje strane i koja se ne
može napuniti ni kad bi se u nju ulilo cijelo more; isto tako nikad
se sami neće moći zasititi budući da njihova drska
neumjerenost u griješenju pomaže njihovu proždrljivost. Miču
od sebe moje anđele, njihove zaštitnike, i zovu k sebi
đavole koji su im sad bliže nego dobri; stoje u molitvi kora ne
da bi mi se dopali, nego da ih drugi ne bi grdili i da ne izazovu
njihovo nezadovoljstvo; izgleda kao da su sljedbenici starih očeva,
ali su u mojim očima u istini lažljivci i izdajnici; jer
prekršili su odanost koju su mi obećali i izdaju duše
od čijih dobrih djela žive i ne vraćaju im niti primjerom
svoga života, niti molitvom. Zato se kunem pred svim anđelima i
svetima u mojoj istini, koji sam istina, i iz čijih usta nikad
nije izišlo ništa osim istine, da ću im, ukoliko
se ne poprave, pustit još jedno kratko vrijeme da idu putem
svoje volje. Onda ću ih odvesti na put koji sliči trnju i
vrlo oštrim bodljama; i da ne bi mogli odstupiti od tog puta,
postavit ću im s desna i lijeva svoje sluge koji će ih
spriječiti u tome da odstupe i prisiliti ih da idu naprijed i
kao što onda mrtvo tijelo pada na zemlju, tako će se
njihove duše strmoglaviti u pakao koji je tako duboko da se
nikad više neće moći podići.'“
Osmo poglavlje
Krist
zaručnici, koja se boji, daje hrabrost da samouvjereno ukori
neke redovnike koji su u teškim grijesima i kod kojih je sama
uživala zaklon time što je rekao da joj njezin kazneni govor
neće biti uračunat u grijehe, već u zasluge ako se ovi
i rasrde i otvrdnu.
„Ti si, moja zaručnico, dakle često mislila: 'Budući
da je moj Bog gospodar svih stvari i može sve, također je
strpljivo podnosio svog izdajicu, zbog čega ja, njegovo
stvorenje, ne bih trebala više podnositi one kod kojih
stanujem da zbog moje opomene i prekore ne bi postali još
gori?' Na tu pomisao ti odgovaram da je ona djelomično bila
pobožna, ali nedovoljno vatrena. Kad dobar vojnik premješten
među zle vidi kako je njegov gospodar vrijeđan, govori, ako
zaista i ne može popraviti, barem na čast svojeg gospodara i ako
ga zbog toga postide, strpljivo to podnosi. Tako sada s pouzdanjem
govori o razvratu onih koji su mi zbog dugog trajanja njihovih
grijeha mrski; na koji način također zbog toga otvrdnu
protiv mene, tebi se neće uračunati u grijeh što si
govorila, već će veličina tvoje plaće rasti. Jer
kao što su apostoli mnogo propovijedali, iako se nisu svi
preobratili, a njihova plaća ipak zbog toga nije bila manja,
tako će biti i s tobom; jer iako te neće svi čuti, bit
će nekih koji će se kroz tvoju riječ izgraditi i
spasiti. Zato im reci da ću ako se ne poprave doći tako
brzo i s takvom strogošću da će svi koji čuju
uzdisati, a svi koji iskuse propasti. Sudit ću ih kao lopove, s
neizrecivom sramotom pred anđelima i svim svetima jer nisu uzeli
redovničko odijelo da bi zaradili pobožan život; pred mojim
očima su kao lopovi koji posjeduju dobro koje ne pripada njima
već onima koji žive pobožno i sudit ću ih kao varalice
svojim mačem koji će sve njihove udove iscijepati od glave
do nogu. Također ću ih ispuniti uskipjelom vatrom koja se
ne smanjuje jer sam ih opomenuo kao dragi otac, a nisu poslušali
i jer sam im pokazao riječi svojih usta kao što se prije
nikad nije dogodilo, a oni su ih prezreli. Da sam svoje riječi
poslao poganima, možda bi ih primili i osjetili kajanje. Zato ih neću
poštedjeti, niti za njih primiti molitve ljubljene Majke i
mojih svetaca, nego će tako dugo dok sam u svojoj slavi koja je
bez kraja biti u muci. Tako dugo dok je duša zatvorena u
tijelu, tako dugo im je moje milosrđe otvoreno.“
Deveto poglavlje
Krist
otkriva zaručnici kako je pred licem Božjim odvratan svećenik
koji slavi misu u smrtnom grijehu i kako su kod čitanja mise oko
njega đavoli i o njegovoj iznad veoma teškoj budućoj
kazni
„Svećenik za kojeg moliš je kao kliješta
kojima se vadi zlato moje vrline, također kao ovca koja odudara
od roda i ne brine za majčin glas. Kad pristupa mojem oltaru, na
njegovoj strani stoje zli duhovi koji stanuju u njegovoj duši
jer je preda mnom umrla. Dok na sebe stavlja naramenicu, đavoli
zasjenjuju njegovu dušu tako da ne misli i ne prepoznaje kako
je strašno pristupiti mojem oltaru i kako čist mora biti
onaj koji treba stajati kraj najčišćeg. Kad podiže
albu, oblači se tvrdoćom srca i bezbožnošću jer
ne misli kako njegov grijeh nije težak, vječna kazna neće
biti velika; koje je vrste vječna radost mu nikad više ne
pada na um. Kad oblači štolu, đavao mu po uživanju
slatkoće grijeha na vrat stavlja teški jaram tako da mu
ne da uzdahnuti niti razmatrati svoje grijehe staviti u razmatranje.
Kad stavlja manipel, sve mu Božje vrijednosti postaju teške,
dosadne i prijezirne, dok ona za svijet laka. Kad veže pojas, njegova
se volja veže s đavolom tako da njegova volja i namjera postaje
boraviti u grijehu, moja ljubav s njim se raspušta jer bi
njegova volja bila usmjerena prema svemu što mu đavao
unosi u srce ako po mojoj tajnoj odluci ne bi bio držan na uzdi. Ako
oblači misnicu, onda ga đavao oblači nevjerom. Kad
čita pokajnički čin, zli duhovi odgovaraju: 'Lagao si;
mi smo svjedoci da je tvoja ispovijed slična Judinoj jer ustima
govori jedno, a u srcu ima nešto drugo.' Kad pristupa oltaru,
odvraćam svoje lice od njega i kad čita misu, bila ona moje
Majke ili mojih svetih, upravo mi je tako ugodna kao kad bi bludnica
htjela svoju nečistoću ponuditi za piće iz posude
otmjenom gospodinu; ili kad netko kaže svojem neprijatelju: 'Čuvaj
se, razmišljam tebi na štetu.' Kad međutim
posvećuje moje tijelo i govori: 'Ovo je moje tijelo!', đavoli
bježe od njega i njegovo tijelo zaostaje kao odsječeno deblo jer
je njegova duša pred mojim očima mrtva. No kad u onoj
drskosti prinosi svojim usnama moje tijelo, opet mu se vraća
cijeli roj đavola jer nema ljubavi prema meni. Ja sam međutim
toliko milosrdan da kad bi s raskajanim srcem i namjerom da se
popravi rekao: 'Gospodine, radi Tvojih patnja i ljubavi koju imaš
prema ljudima, oprosti mi moje grijehe', primio bih ga i zli duhovi
mu se više nikad ne bi vratili. No sad u ustima ima izmet
svijeta i njegovo srce gomila crve, zato mu se ne sviđa slatkoća
mojih riječi. Beskorisne misli u njegovu srcu ga žderu tako da
ne misli na mene. Zato nikad neće doći mojem oltaru, onom
nebeskom stolu i onoj slavi u nebesima kojoj se anđeli i sveti
raduju. To predstavlja onaj kameni oltar u crkvi na kojem se dnevno
žrtvuje moje na križ pribijeno tijelo kao što je nekad u
zakonu žrtva predstavljala ono što se sad događa u
crkvama. Što drugo predstavlja nebeski stol, ako ne klicanje i
radost anđela? Tu radost on sam u vječnom slavi nikad neće
iskusiti. Pred tim oltarom nikad neće stajati, niti vidjeti moje
lice: moji sinovi će međutim gledati moje lice. Ja sam kao
istinski pelikan jer ću im dati vlastitu krv i osvježiti ih sad
i u budućnosti sve do zasićenja. Onoga će međutim
blagovati odvratni orao koji je navikao svojim mladima nakon
zasićenja na neko vrijeme oduzeti nužno tako da se od gladi
nadolazeća mršavost vidi na njima cijelo vrijeme njihova
života. Dakle đavao će ga jedno vrijeme hraniti svojom
požudom da bi nakon toga poslije radosti osjetio glad koja će
kod njega trajati bez kraja. Međutim tako dugo dok živi, moje mu
je milosrđe otvoreno čim se
obrati.“
Objašnjenje
Ovaj
svećenik je bio odvjetnik i poreznik i na nagovor gospođe
Brigite oslobođen je svoje službe. Pun srdžbe, reče njoj:
„Gospođo, opljačkali ste mi moj novac i čast.
Koliko ste dobili? Bilo bi vam bolje da ostanete sjediti u svojoj
kući, umjesto da sijete nemir.“ Ona odgovori: „To
što je kralj učinio, savjetovala sam mu radi spasa vaše
duše i vaše časti; jer svećenik koji je dio
Božjeg nasljedstva ne može voditi takvu službu bez opasnosti za svoju
dušu.“ On odgovori: „Što se vas tiče
moja duša? Pustite me da prođem kroz ovaj svijet kako
mogu jer će se u budućnosti moja duša dobro
pobrinuti sama za sebe.“ Gospođa mu odgovori: „Kažem
ti zato i bez sumnje će tako prispjeti kao što sam čula
u Božjoj odluci da Ti, ukoliko se ne vrlo brzo ne predomisliš
i popraviš, ne zvala se ja Brigita, nećeš pobjeći
posebnom Božjem sudu i neuobičajenoj smrti.“ Nedugo nakon
toga biskup je ovog svećenika izbacio iz crkve i umro je
strašnom i nečuvenom smrću. Jer kad je lijevano
jedno zvono, iskočio je od žeravice valjan metal iz kalupa i
spalio ga je okolo.
Deseto poglavlje
Majka
Božja pripovijeda zaručnici o svojoj časti i dobročinstvima
koja svi od nje primaju; javlja joj vrstu i način kao i pomoć
kojom duša jednom umrlog vladara, za kojeg je zaručnica
molila, može biti oslobođena iz strahota čistilišta
– vrlo dobra lekcija.
„Ja
sam kraljica neba, ja majka milosrđa, ja radost pravednika i
pristup grešnika Bogu. U požaru čistilišta nema
muke koja zbog mene ne bi bila podnošljivija i lakša
nego što bi inače bio slučaj. Nitko nije tako
proklet mu da tako dugo dok živi nedostaje moga milosrđa jer ga
zbog mene zli duhovi manje kušaju nego što bi inače
bio kušan. Nitko nije tako otuđen od Boga, osim ako nije
potpuno proklet, da se, ako me zove, neće vratiti Bogu i postići
milosrđe. Jer ja, koja sam milosrdna, i postigla sam od svoga
Sina milosrđe, pokazat ću ti kako tvoj umrli prijatelj za
kojim tuguješ može biti spašen od sedam mučenja o
čemu ti je rekao moj Sin. Prvo, bit će izbavljen iz vatre
koju trpi zbog nekreposnosti ako bi netko prema tri stanja Crkve,
bračnom, stanju udovica i djevica, za njegovu dušu htio
jednu ženu dati u brak, jednu drugu za duhovni red, jednu treću
da bi mogla izdržati u udovištvu, jer je u nekreposnosti teško
griješio i protiv braka tako što je prekoračio
vlastiti krevet.
Drugo,
jer je trostruko griješio u proždrljivosti. Jednom je naime
vrlo ukusno i preko mjere jeo i pio; nakon toga je iz oholosti i za
raskoš dao kod svoje ploče pripremiti više jela.
Dalje je predugo sjedio za stolom i propustio je Božje djelo. Zato
netko treba na čast Bogu, koji je trojedan i jedan, zbog ove
trostruke proždrljivosti na cijelu godinu k sebi primiti tri siromaha
i primetnuti im takva i na isti način dobra jela kakva on sam,
koji ih prima, osobno jede; također on sam ne treba jesti prije
nego vidi ono troje da jedu da bi ovim kratkim čekanjem bude
dobro napravljeno ono dugo odgađanje koje je tvoj prijatelj
doveo sjedenjem za pločom. Osim toga neka pruži onima trima na
dovoljan način odjeću i krevete prema onome kako je to za
one prepoznao nužnim ili korisnim.
Treće,
za oholost koju je višestruko imao, tko želi, treba kroz jednu
godinu svaki tjedan koji god dan želi sedmorici siromaha oprati noge
tako što si kod pranja u srcu ovako misli kod prvog siromaha:
'Gospodine Isuse Kriste, koji si bio zarobljen od Židova, smiluj mu
se.', kod drugog: 'Gospodine Isuse Kriste, koji si bio vezan za stup,
smiluj mu se.', kod trećeg: 'Gospodine Isuse Kriste, koji si
nedužan nevin suđen od krivih, smiluj mu se.', kod četvrtog:
'Gospodine Isuse Kriste, kojem su skinuli vlastitu odjeću i
odjenuli pogrdnu odjeću, smiluj mu se.', kod petog: 'Gospodine
Isuse Kriste, koji si tako oštro bičevan da su tvoja
rebra došla na vidjelo i ništa ne Tebi nije bilo
cijelo, smiluj mu se.', kod šestog: 'Gospodine Isuse Kriste,
koji bio pljuvan i popljuvan, smiluj mu se.', kod sedmog: 'Gospodine
Isuse Kriste, koji si bio ispregnut na deblu, čije su ruke i
noge probijene čavlima, čija je glava krvarila pod trnjem,
čije su oči bile ispunjene suzama, čija su usta i uši
bili puni krvi, smiluj mu se.' Nakon što su sad siromasi
oprani, treba ih okrijepiti na najbolji način kako može i kako
vidi da im koristi. Također ih treba ponizno moliti da mole za
njegovu dušu.
Četvrto,
trostruko je griješio lijenošću. Bio je lijen ići
u crkvu, zadobiti oproste, posjetiti mjesta svetih. Za prvo, tko
želi, treba kroz godinu dana ići jednom na mjesec u crkvu i dati
čitati misu zadušnicu za njegovu dušu; za drugo
neka ide koliko često ugodno može i želi na mjesta gdje se daje
oprost i gdje čuje da njegovi djelitelji najpobožniji; za treće
neka po čovjeku koji vjeruje i koji je pravedan pošalje
svoju žrtvu najizvrsnijim svecima u onoj Kraljevini Švedskoj
gdje se narod iz pobožnosti njeguje zbog oprosta često okupiti,
na primjer svetom Eriku, svetom Siegfriedu i sličnima. Ali onoga
koji nosi žrtvu treba za njegov trud vjerno nagraditi.
Peto,
budući da je griješio u ispraznoj časti i radosti,
onaj tko želi, treba svakog mjeseca na godinu dana jednom okupiti sve
siromahe koji su u njegovu dvorištu ili njegovu susjedstvu,
odvesti ih u kuću i pred njima dati čitati misu zadušnicu.
I kad je svećenik započne, treba ih zamoliti i opomenuti
ako bi mogli moliti za njegovu dušu. Nakon što je misa
pročitana, svi siromasi trebaju biti okrijepljeni da radosno
otiđu od objeda da bi preminuli bio obradovan po njihovim
molitvama, a siromasi po zajedničkom
okrjepljenju.
Šesto,
budući da će dug platiti do posljednjeg novčića i
ostati pod kaznom, trebaš znati da je oko svojeg kraja i kod
svojeg kraja, iako ne tako žarko kako je trebao, imao volju platiti
svoj dug zbog čega je među onima koji trebaju biti spašeni
i zato se odavde može razumjeti koliko je moj Sin milosrdan kad za
tako malo daje mir. Ukoliko ne bi bio imao onu volju, bio bi proklet
bez kraja. Zato njegovi rođaci, koji su bili njegovi sljedbenici
u njegovim dobrima, imati volju platiti i isplatiti njegove dugove
onima za koje znaju da im je bio dužnik; njih trebaju i ponizno
moliti da oproste njegovoj duši ako su dugim čekanjem
pretrpjeli štetu; ako ne plate, sami moraju nositi njegov
grijeh. Nakon toga trebaju svakom samostanu u kraljevstvu poslati
proizvoljnu žrtvu i u samostanu javno dati čitati misu i prije
nego što misa počne, treba se moliti za njegovu dušu
da joj Bog bude milostiv; također u svakoj župi u kojoj je imao
dobra treba biti čitana misa zadušnica. Svećenik je
mora pjevati u prisutnosti cijelog naroda i prije nego što
počne pjevati, treba reći narodu: 'Ova misa treba biti
držana da dušu … Molim vas u ime Kristovo ime da mu,
ukoliko je protiv vas nešto riječju, djelom ili
zapovijedi griješio, oprostite.' Nakon toga neka ide k
oltaru.
Sedmo,
budući da je bio sudac i svoju sudsku službu je prepustio
nepravednim zamjenicima, u rukama je đavola. Ipak, budući
da je to bilo protiv njegove volje da ovi nepravedno postupaju, iako
se o tome manje brinuo i obazirao se na to nego što je bila
njegova dužnost, može, ako primi pomoć, ipak biti oslobođen.
Ali kroz koju pomoć? Zaista, presvetim tijelom moga Sina koje se
dnevno žrtvuje na oltaru. Jer onaj kruh koji se stavlja na oltar i
prije riječi 'Ovo je moje tijelo!' je kruh, nakon izgovaranja
ovih riječi se pretvara u tijelo moga Sina koje je bez mrlja
primio od mene i koje je razapeto. Onda je čašćen
Otac i u Duhu obožavan iz udova moga Sina; Sin kliče u radosti i
slavi u moći i veličanstvu Oca, njegova majka, to sam ja,
čašćena sam od cijele nebeske vojske, svi anđeli
mu se obraćaju i obožavaju ga; duše pravednika prinose mu
zahvalu što su po njemu spašene. Ah, kako je strašno
za bijednike koji s takvim i tako najviše dostojnim Gospodinom
postupaju sa svojim nedostojnim rukama! To tijelo dakle, koje je
umrlo iz ljubavi, može ga izbaviti; zato se na slavlja moga Sina
treba čitati misa, naime jedna na njegovo slavlje rođenja,
jedna na slavlje obrezanja, jedna na Bogojavljanje, jedna na
Tijelovo, jedna o Njegovoj muci, jedna za Uskrs, jedna za Uzašašće
i jedna za Duhove, dalje jedna misa na svako slavlje koje se slavi
meni na čast, dalje devet misa na čast devet korova anđela.
Kad budu slavljene ove anđeoske mise, treba okupiti devet
siromaha kojima će se pružiti jelo i odjeća da bi anđeli,
kojima je bio predan na zaštitu i koje je višestruko
uvrijedio, po ovoj maloj žrtvi mogli biti izmireni i da bi mogli
prinijeti njegovu dušu. Onda mora biti čitana misa
općenito za sve preminule da bi ovim putem postigle mir i da bi
sama njegova duša bila nađena dostojnom
mira.“
Objašnjenje
Ovaj
je bio plemić i milosrdan. Nakon svoje smrti ukazao se gospođi
Brigiti i rekao: „Ništa me ne podiže iz mojih nevolja
tako kao molitva pravednih i sakrament oltara. Ali budući da sam
bio sudac i svoje sudove povjerio onima kojima koji su pravednost
manje voljeli, još sam zadržan u progonstvu, no bio bih brže
oslobođen kad bi oni, koji trebaju biti moji i bili su, za moj
spas bili nešto blaže nastrojeni.“ O njemu je još
govor u 21. poglavlju ove knjige.
Jedanaesto poglavlje
Majka
Božja opominje zaručnicu da se uvijek sjeća bolnih
Kristovih patnji jer u vrijeme tih patnji kao da se sve uznemirilo;
naime božanstvo i čovještvo i sama njegova Majka, anđeli
i elementi kao i duše živih i mrtvih, a i đavao.
Majka
Božja je razgovarala sa zaručnicom i reče: „Kod smrti
moga Sina sve se zateklo u žestokom zaprepaštenju. Božanstvo,
koje je Sin u smrti predao i koje nikad, niti u smrti, nije bilo
odvojeno od Njega, izgledalo je kao da u onom času sažaljeva
iako božanstvo ne može trpjeti bol ili muku jer je izvan stanja da
pati i nepromjenjivo. Sam Sin je patio trpio boli na svim udovima i
također u srcu iako je prema božanstvu besmrtan; također
njegova duša, koja je besmrtna, patila je jer je izišla
iz tijela. Skupljeni anđeli su izgledali kao zaprepašteni
kad su vidjeli kako Bog u svojem čovještvu pati na
zemlji. No mogu li anđeli, koji su besmrtni, biti uznemireni?
Zaista, kao što je pravednik, kad vidi svog prijatelja kako
zbog nečega pati, ipak na određen način ožalošćen
zbog patnje, tako su i anđeli bili kao žalosni zbog Njegove
muke, iako sami nisu podređeni patnji, no radovali su se
njegovoj budućoj slavi i blagoslovu koji je trebao proizaći
iz njegove patnje. I svi elementi su se uznemirili; sunce i mjesec su
izgubili svoj sjaj, zemlja se potresla, stijene su se raspukle,
grobovi su se otvorili u času smrti moga Sina. Svi pogani su se
uznemirili gdje god da su bili jer kao da im je u srce ušla
boduća bol, iako nisu znali odakle ona dolazi. U onom času
su se uznemirila su se i srca razapinjatelja moga Sina, iako se to
nije dogodilo na njihovu slavu. Da, čak i nečisti duhovi su
se tog časa uznemirili i u njihovoj skupštini je vladala
najžešće zaprepaštenje. No one, koji su bili u
Abrahamovu krilu, spopala je takva žalost da bi radije vječno
bili u paklu nego da na svojem gospodaru vide takvu muku. No kakvu li
sam bol trpjela ja, koja sam onda stajala kraj svoga Sina, Djevica i
Majka, nitko ne može zamisliti. Zato, moja kćeri, sjeti se
patnji moga Sina, bježi od nepostojanosti svijeta koji nije ništa
drugo doli privid, doli cvijet koji brzo vene.“
Dvanaesto poglavlje
Majka
Božja kaže da je slična košnici jer ju je ona
blagoslovljena pčela, to jest Sin Božji, kad je sišla u
njezinu utrobu tako bogato ispunila svojim najslađim medom da je
po onoj slatkoći od nas oduzet svaki otrovan
okus.
Blažena
Djevica reče zaručnici: „Zaručnico moga Sina,
pozdravila si me i usporedila s košnicom. Ja sam zaista bila
košnica; jer moje je tijelo u utrobi moje majke bilo samo kao
komad drva prije nego što je s njim povezana duša. Moje
tijelo je i nakon moje smrti bilo kao komad drva nakon što se
duša odvojila od njega sve dok Bog nije u ljubavi moju dušu
uzvisio do božanstva. To je drvo postalo košnicom kad je ona
blagoslovljena pčela, Sin Božji doletjela s neba i u moje tijelo
sišao živi Bog. Naposljetku je u meni bilo određeno,
slatko i odlično saće koje je bilo pripravljeno na sve
načine i raznolikim dodacima da primi vrlo sladak med milosti
Duha Svetog. Ovo je saće ispunjeno kad je Sin Božji došao
s moći, ljubavlju i ljepotom. Došao je s moći jer je
bio moj Gospodin i moj Bog; došao je s ljubavlju jer je zbog
ljubavi koju je imao za duše primio meso i prihvatio križ,
došao je u ljepoti jer iz mene izašli svi Adamovi
grijesi. Zato je i najljepši Sin Božji primio najljepše
meso. No kao što pčela ima žalac kojim samo nerado bode,
tako moj Sin ima strogost i pravednost koje ipak primjenjuje samo
onda kad to zahtijevaju grijesi. Ovoj je pčeli vraćeno zlo;
jer za svoju moć je predan u ruke nepravednika; za svoju ljubav
u ruke okrutnih; za svoju ljepotu je razgoljen i nemilosrdno bičevan.
Neka je dakle blagoslovljena ona pčela koja si je od mojeg drva
učinila košnicu i tako je bogato ispunila medom da je
meni dana slatkoća iz usta sviju odnijela onaj otvoran okus.“
Trinaesto poglavlje
Krist
opominje zaručnicu da cijelo vrijeme razdjeljuje prema Božjoj
volji i da ne bi trebala činiti onako kako vjeruje da se Bogu
sviđa; također bi stalno trebala imati volju istrajati u
Božjoj službi i svoj duh uvijek podizati prema nebeskom, no svoje
tijelo u ovom vremenu tako izmoriti da bi se ono moglo podići do
buduće slave.
Sin
reče zaručnici: „Moraš imati tri stvari: prvo,
ne ići osim ako nije po mojoj volji, drugo, sjediti samo na moju
čast, treće, stajati samo na zaručnikovu korist. Ideš
po mojoj volji onda kad cijelo svoje vrijeme urediš prema
mojoj volji kad bilo jedeš ili spavaš ili činiš
nešto na drukčiji način za koji prepoznaješ
da se Bogu sviđa; stojiš čvrsto kad imaš
volju ostati u mojoj služi; sjediš kad svoje srce stalno
podižeš prema nebu i razmišljaš kakva je slava
svetih i vječni život. Tim trima stvarima trebaš dodati
još tri. Prvo, trebaš se postaviti kao djevica koja
treba biti zaručena i misliti si: 'Sve što od dobara moga
oca koja su prolazna mogu imati, skupit ću za svog zaručnika
kod kojeg moram biti u nevolji i nesreći.' Tako i trebaš
učiniti jer tvoje tijelo kao da je tvoj otac; od njega moraš
tražiti sav posao koji možeš za siromahe i druga dobra tako da
bi se sa mnom mogla radovati kao sa zaručnikom; budući da
je tvoje tijelo trošno i ono u sadašnjem životu ne
smije biti šteđeno tako da bi ubuduće moglo
uskrsnuti na bolji život. Drugo, misli si kao što si je
mislila dobra supruga: 'Ako me moj muž voli, čemu da se brinem?
Drži li sa mnom mir, koga da se onda bojim? Da se ne bi ljutio na
mene, iskazat ću mu svu čast i cijelo se vrijeme
usmjeravati prema njegovoj volji.' Treće, razmišljaj da
je zaručnik vječan i vrlo bogat i da ćeš kod
njega imati vječnu čast i vječno bogatstvo; zato nemoj
voljeti prolazno da bi mogla primiti vječno ostajuće.“
Četrnaesto poglavlje
Krist
daje zaručnici da prepozna kako se na način malog djeteta
dao odgojiti u duhovnom životu i vrlinama. Iznova je preporuča
anđelu. Također javlja kako ju je svetom obmanom odveo iz
svijeta u luku mira i zapovijeda joj da sva iskušenja otkrije
svojem duhovnom ocu, tako će imati savršen
kraj.
Jedan od
anđela je razgovarao s Gospodinom i reče: „Hvala
Tebi, o, moj Gospodine, od cijele Tvoje vojske za svu Tvoju ljubav.
Ti si ovdje stojeću zaručnicu prepustio mojoj zaštiti.
Gledaj, opet Ti je predajem jer kad je bila još skoro malo
dijete privukao sam je Tebi. Prvo sam joj dao jabuku i onda nakon što
je pojela jabuku, rekao sam joj: 'Kćeri, slijedi me dalje i dat
ću ti vrlo slatko vino; jer u jabuci je vrlo malo dobrog okusa,
a u vinu je slatkoća i klicanje duše.' Nakon što
je kušala vino, opet sam joj se obratio: 'Idi još dalje
naprijed i dat ću ti ono što traje vječno i u čemu
je svako dobro.'“ Nakon ovih riječi Gospodin reče
zaručnici: „Istina je što je moj sluga govorio pred
tvojim ušima; jer uistinu te on onda privukao meni kao jabukom
kad si mislila da je sve što imaš od mene i kad si mi
sama zahvalila za to. Kao što jabuka daje samo malo dobrog
okusa i umjereno sićenje, tako ti onda moja ljubav nije veoma
bila ukusna, jedino to što je u tvojem srcu bio kao poneki
dobar okus misli o Bogu. No još si dalje napredovala kad si
dakle mislila: 'Božja slava je vječna, a radost svijeta vrlo
kratka i na kraju svijeta potpuno nekorisna. Što mi koristi da
tako jako volim ove vremenite stvari?' Zbog ovakvih si se misli
počela muževno suzdržavati od uživanja ovog svijeta i u Moje ime
činiti onoliko mnogo dobra koliko si mogla. Onda si, kao
zahvaćena željom za vinom, osjećala daleko veću žeđ
za Mnom. I kad si mislila da sam svemoćni Gospodin od kojeg
dolazi sve dobro i nakon što si napustila svoju vlastitu volju
i vršila Moju, s pravom si postala Mojom, postao sam jednak s
tobom i učinio sam te mojom.“ Nakon tih riječi
Gospodin reče anđelu: „Moj slugo, u meni si bogat,
tvoja čast je vječna, vatra tvoje ljubavi neugasiva, tvoja
vrlina neprolazna; predao si mi moju zaručnicu, no ja želim da
je čuvaš dalje sve dok ne dospije u svoju dob. Čuvaj
je da joj đavao ne baci nešto na put kad ne bude pazila;
opskrbi je odjećom vrlina, odjećom ljepote, hrani je
riječima koje su kao svježe meso čime se poboljšava
krv, slabo meso je ojačano i budi se dobro uživanje u duši.
Učinio sam joj kao što netko njeguje učiniti svojem
prijatelju kojeg iz ljubavi i za njegovo najbolje zarobi; jer kad ga
zarobi, kaže mu: 'Prijatelju, dođi u moju kuću i vidi što
se tu događa i što ti je činiti' Ode li ovaj do
njega unutra, prijatelj koji ga je zarobio mu ne pokazuje niti
prijezirne zmije, niti bijesne lavove koji stanuju u kući da ne
bi prestrašio prijatelja, već radi utjehe svoga
prijatelja čini da mu zmije izgledaju kao blage životinje, a
lavovi kao lijepe ovce i govori mu: 'Prijatelju, znaj, volim te i
zarobio sam te radi tvoga vlastitog spasenja, ono što ćeš
sad vidjeti reci mojim prijateljima jer će te čuvati i
utješiti tako da će ti se moje zarobljeništvo
svidjeti više nego vlastita sloboda.' Na sličan način
sam učinio s tobom, moja ljubljena kćeri. Jer kao da sam te
učinio zarobljenicom kad sam te od tvoje ljubavi pozvao svojoj,
kad sam te od opasnosti svijeta pozvao u ovu luku mira gdje su oni,
koje zbog suzdržljivosti smatraš djevicama, zaista u svojoj
zlobi kao lavovi i one koje zbog božanskog razmišljanja
smatraš ovcama, gmižu po trbuhu proždrljivosti i razvrata.
Zato ono što vidiš i čuješ ne pripovijedaj
nikome drugome, već mojim prijateljima koji te čuvaju i
podučavaju jer će te sam Duh, koji te vodio u luku, voditi
u domovinu; onaj koji te doveo na dobar početak, vodit će
te k još boljem kraju.“
Petnaesto poglavlje
Krist
kaže zaručnici da su prelati i učeni, koji se hvale znanjem
i postaju bogati, ali žive loše, za usporediti s bludnicama i
vinopijama koji same sebe i druge strmoglavljuju u grijeh dok bi
trebali imati više vrlina nego drugi. Ipak će svakome
koji se obrati s milosrđem izaći u susret kao što se
otac požurio u susret sinu kojeg je dobio.
„Prelat
za kojeg moliš već je odvratio oči od mene i
ukrasima svoje časti se okrenuo svijetu; jer kad bi htio biti
Moj, dnevno bi gledao na Mene, pažljivo čitao moju knjigu i ne
bi tako brižno istraživati u zakonu koji se naziva zakon Crkve.“
Ona odgovori: „Moj Gospodine, nije li Tvoj zakon i zakon
Crkve?“ A Gospodin odgovori: „Bio je Moj zakon tako dugo
dok su ga moji čitali i dok je bio čitan radi Mene; no sad
nije Moj jer se čita u kući kockara koji na kocku stavljaju
tri točke da bi za svaku malenu pravednost koju nađu u
crkvenom zakonu zaradili veliki iznos novaca i tako se više ne
čita Meni na čast, već u svrhu kako zaraditi novac. U
kući tih kockara su bludnice i vinopije. Takvi sad čitaju
Moj zakon, takve se sad naziva učenima, ali zaista su budale.
Jer što bludnica njeguje raditi? Drska je u riječima,
lakoumna u običajima, lijepa u licu, čista u odjeći.
Takvi su ljudi koji sad čitaju i uče moj zakon. Lakrdija je
u njihovim riječima; njihova se usta nikad ne otvaraju na moje
priznanje, nikad na moju hvalu. U svojim običajima su lakoumni
tako da i sami svjetovni ljudi srame njihova ponašanja;
također ne strmoglavljuju samo sebe u propast, već i druge
svojim primjerom povlače tamo. Njihova jedina težnja je
usmjerena na to da budu viđeni i hvaljeni od svijeta, ugledni i
čašćeni idu u svojoj odjeći, zarade bogatstvo i
čast; moje riječi i zapovijedi su im gorki i moj put im je
odvratan. Zaista, njihovo ponašanje i njihov život pred mojim
očima smrde kao bludnica i kao što bludnica pred drugim
ženama izgleda niže i pokvarenije, tako su mi i oni pred drugima
mrski jer govore i hvale se kao da znaju zakon samo na obmanu drugih
i za svoje zadovoljstvo. U mojoj kući gdje se čita zakon su
i vinopije i neumjerenici čija se slava sastoji u tome da
preteknu ostale i da prirodu izazovu na obilato. Takvi su sad
učitelji zakona; raduju se obilju, malo se srame svojih
razuzdanosti, i odatle nisu žalosni zbog grijeha ostalih. Ipak, kad
bi htjeli čitati moj zakon da bi morali biti pred drugima biti
umjereniji, pred drugima ponizniji, pred drugima više obvezani
na dobro ponašanje. No ja sam kao moćan gospodar koji
voli ovce mnogih gradova, koji, iako je moćan, ipak ne prima
ovce nijednog drugog grada osim one koje je po pravednosti obvezan
imati. Tako i ja, koji sam stvoritelj svih stvari i svemoćan,
ipak ne primam druge osim onih koje sam zbog pravednosti obvezan
imati i koji iz ljubavi prepoznaju da su moji. Ipak, tko odluta od
mene i vrati mi se natrag i želi čuti Moj glas, može biti
spašen. Ne trči li ovca koja je zastranila od vlastitog
stada i pomiješala se s drugim kad čuje meketanje svoje
majke žurno k njoj? Isto tako trči i majka kad čuje glas
svojeg mladog svim naporima njemu u susret tako da ako ima slobodnu
moć, nikakve poteškoće, nikakva muka je ne sprečava
da trči. Tako i ja, stvoritelj svih stvari, rado primam onoga
koji čuje moj glas i pun radosti mu žurim u susret, radujem se
kao otac izgubljenom sinu kojeg je opet dobio i kao što se
majka raduje povratku svoga
janjeta.“
Objašnjenje
Ovaj,
o kojem Sin Božji govori, bio je upravitelj u crkvi svetog Petra i
kasnije je postao kardinal. O njemu Sin Božji govori: „Mnogi
koji su Božji udio i djelitelji milostinje, skupljaju Božje darove za
strance; jer kleriku koji je udio Božji ne pripada ništa što
ima iznad uzdržavanja, odjeće i nužde, već to pripada
siromasima. Zato je sretan onaj tko skuplja u ljetu od čega može
živjeti u zimi. Gledaj sad kako pohlepno njegovi rođaci gutaju
ono što je ovaj skupljao dok se ne brinu o njegovoj duši.
Ipak je on, jer je sam imao dobru volju raspodijeliti svoja dobra,
stigao je do onoga što je htio. On bi ipak bio mnogo sretniji
da je svoje podijelio za života.“
Šesnaesto poglavlje
Jedan
svetac kaže zaručnici da kad bi čovjek jednom dnevno umro
za Boga, ipak ne bi mogao Bogu zahvaliti za vječnu slavu; javlja
i strašne muke koje jedna umrla žena zbog uživanja mesa u
kojem je živjela trpi u svim udovima.
Jedan
od svetih je razgovarao sa zaručnicom i reče: „Kad
bih za svaki sat koji sam živio na zemlji podnio smrt za Boga i
uvijek iznova oživio, sa svim tim nikad ne bih Bogu mogao potpuno
zahvaliti za Njegovu ljubav; jer njegova hvala nikad ne uzmiče
iz mojih usta, moja radost nikad ne izlazi iz moje duše;
njegova slava nikad ne odlazi od mojeg lica i mojem uhu nikad ne
nedostaje radost.“
Na
to Gospodin reče istom svecu: „Reci zaručnici koja
ovdje stoji što zaslužuju oni koji se više brinu za o
svijetu nego o Bogu, koji više stvorenje vole više nego
stvoritelja i koju kaznu je podnijela ona žena koja je, tako dugo dok
je bila u svijetu, živjela potpuno u razvratu.“
Svetac
odgovori: „Njezina kazna je vrlo oštra jer za oholost,
koju je imala u svim udovima, njezina glava, njezine šake,
njezine ruke i noge su kao zapaljeni od zastrašujuće
munje. Njezina prsa su probodena ježevim krznom čije bodlje kao
da buše u njezino meso i nemilosrdno ga bodu. Ruke s njezinim
preostalim udovima koje je tako slatko pružala da bi zagrlila
muškarca su kao dvije zmije koje se ovijaju oko nje same i
nemilosrdno je raskidaju i u raskidanju se ne umaraju. Njezin trbuh
je tako žalosno mučen kao da u njezine spolne organe umetnut
kolac i uguravan sa svim naprezanjem da bi prodirao dalje. Njezina
bedra i koljena su kao najtvrđi i nesavitljivi led i potpuno
nemaju mir i toplinu. I njezine noge, kojima se nosila uživanju i
vukla druge sa sobom, kao da stoje na najoštrijim režućim
noževima koji neprestano režu.“
Objašnjenje
Ova
je žena imala veliku odvratnost od ispovijedi i slijedila je svoju
vlastitu volju; iznenađena je vratnom oteklinom i umrla je bez
ispovijedi dotad. Pojavila se kako je stajala pred Božjim sudom; svi
đavoli su je optuživali i vikali: „Pogledajte ženu koja se
htjela sakriti od Tebe, Bože; ali nama je bila poznata.“ Sudac
odgovori: „Ispovijed je najbolje sredstvo čišćenja.
Budući da se u svoje vrijeme nije pustiti da se opere, odsad će
biti ocrnjena svojom nečistoćom; i budući da se nije
htjela sramiti pred malobrojnima, ispravno je da bude posramljena
pred mnogima.“
Sedamnaesto poglavlje
Majka
Božja podučava zaručnicu kako da đavlu pruži otpor i
kako treba odgovoriti na njegovo došaptavanje na želju
prijateljstva svijeta i razvrata; i kako duša, koja je
ljubavlju sjedinjena s Bogom, iako je uznemiruju različite misli
ako se ipak suprotstavi, one joj misli neće biti uračunate
u grijeh, već u zaslugu i krunu.
Marija
reče zaručnici. „Ako ti, moja kćeri, neprijatelj
laska uživanjem u vremenitim dobrima, odgovori mu: 'Neprijatelju, ti
nisi ništa stvorio, zato ništa ne možeš dati; i
čak kad bi mogao, ipak bi vrlo brzo palo i našlo kraj.'
Bude li ti se međutim laskalo prijateljstvom svijeta, reci mu:
'Prijateljstvo svijeta završava u bijedi.' No bude li ti se
laskalo tjelesnim uživanjem, daj mu za odgovor: 'Ne želim ga imati
jer je na kraju otrov i završava s bolima.'“
U
tom trenutku pojavi se đavao kojem blažena Djevica reče:
„Govori, tako da ova čuje, što si stvorio?“
Đavao odgovori: „Nisam ništa stvorio; ipak, bio sam
dobro stvorenje; ali po sebi zao.“ Na to blažena Djevica reče
dalje: „Je li tvoje prijateljstvo ikad imalo sretan, radostan
ishod?“ Đavao odgovori: „To nikad nije bio slučaj
i nikad neće biti slučaj.“ Blažena Djevica je treće
rekla: „Odgovori i reci: je li tvoj razvrat ikad imao dobar
kraj?“ I đavao reče: „On nikad nije imao dobar
kraj i takav nikad neće imati jer počinje u zlu i teži
zlome.“ Na to se đavao nadodao na Djevicu: „Ti,
Djevice, daj mi vlas nad ovom.“ A Djevica odgovori: „Zašto
je ne uzmeš pod svoju vlast?“ Đavao odgovori: „To
ne mogu jer nisam u stanju odvojiti jedan od drugog i podijeliti
dvostruki cvijet koji je pomiješan u jednoj posudi; cvijet
Božje ljubavi je pomiješan s cvijetom ljubavi njezina srca.“
Na to reče blažena Djevica dalje: „Zašto je ne
pustiš da bude u svom miru?“ Đavao odgovori: „To
neću nikad učiniti jer ukoliko ne budem u stanju ubiti je
smrtnim grijehom, onda ću se pobrinuti bude bičevana za
manje grijehe. I ako ni to ne mogu učiniti, onda ću baciti
svoj trn u njezinu kosu; trud da ga izvuče će je višestruko
uznemiravati, to jest poslat ću u njezino srce različite
misli od kojih će na sve strane biti pokrenuti u nemir.“
Potom reče Djevica: „Ja ću joj pomoći; jer kad
kod ga izvadi i baci tebi u lice, grijeh će se razići, a
njezina kruna i plaća će biti
podignuti.“
Objašnjenje
Jednog
je dana gospođa Brigita bila kušana od žestoke želje za
jelom. Uzeta u duhu vidjela je na to jednog Etiopljanina koji je u
ruci imao nešto kao komadić kruha i jednog mladića
koji je držao pozlaćenu posudu. Mladić reče
Etiopljaninu: „Zašto uznemiruješ onu koja je
predana u moju zaštitu?“ Etiopljanin odgovori: „Jer
se hvali suzdržanošću koje se nije držala, zato joj
pružam svoj komadić da bi joj grublje postalo slađe; jer
Krist je postio određeno vrijeme i ništa nije jeo. I
proroci su jeli kruh i pili umjereno; zato su zaslužili visoke
stvari. No kako da ova postigne zaslugu ako stalno osjeća
sitost?“ Dječak odgovori: „Krist je podučavao
tako postiti da tijelo ne bude oslabljeno i ne traži što je
prirodi nemoguće, već umjerenost. Također ne pita kako
i koliko si netko uzima, već s kojom namjerom i s kojom ljubavi
uzima; jer navike dobrog odgoja mora se čvrsto držati sa
zahvalom meso ne bi bilo vrlo oslabljeno.“ Potom je đavao
nestao i gospođa je bila oslobođena kušnje.
Osamnaesto poglavlje
Krist
kaže zaručnici da su redovnici i drugi duhovnici, koji od Duha
Svetoga primaju utjehu, a Bogu ne žele za to zahvaliti, već tu
milost smatraju malenom, u njoj se umišljaju i zabavljaju se u
svijetu, također su siti duhovnog života, slični
žednom, nezahvalnom jadniku koji nakon što kuša
napitak, pogrdno ga šprica davatelju u oči.
„Postoje
neki koji su kao siromašan čovjek koji trpi žeđ;
domaćin koji čuje njegov glas pruža mu najbolji napitak
koji ima. Nakon što je ovaj primio i kušao napitak,
govori. 'Napitak mi se ne sviđa i ne zahvaljujem ti za to.' I
tako baca napitak davatelju u oči i sramotom vraća ljubav.
Domaćin, blag čovjek, podnosi sramotu i misli ovako:
'Gledaj, moj gost me teško uvrijedio; ali neću mu se
osvetiti prije nego što obojica dođemo pred suca i bude
vrijeme suda.' I time si pere mrlju s lica i čela i briše
se. Tako mi sad čine mnogi redovnici; jer u svojem siromaštvu
i prijeziru i kod proturječja svijeta me zovu i govore:
'Gospodine, sa svih strana nam dolazi nevolja i prijezir, daj nam
poneku utjehu.' Tada iz velikog milosrđa imam sažaljenje nad
njima i pružam im najbolje vino, to jest Duha Svetoga čija
slatkoća ispunja njihove duše, čiji žar čini da
se brinu o prijeziru i siromaštvu. No kad su kušali
vino moga Duha i imali ga jedno vrijeme, omalovažavaju ga i ne
zahvaljuju mi, već mi ga prosuju u lice jer se premišljaju
i žele radije biti sa svijetom i umišljaju se zbog milosti
koju imaju. Tako mi čini i onaj kojega poznaješ. Kad je
bio siromašan i napušten, tješio sam ga svojim
Duhom, kad je bio prezren i nije imao radost duše, osvježio
sam ga svojom radosti; jer iako ne govorim ljubaznijim glasom niti se
moje riječi čuju javno, ipak moj Duh opominje u mojim
odabranima s unutarnjim ulijevanjem da čine dobro i pokreće
ih jačajući prema još višem. Ali onaj, nakon
što je kušao moj Duh i primio milost moje utjehe, kao
da ono što sam mu dao smatra ničim i premišlja si
kako da mi moj napitak prosuje u lice što dosad još
nije učinio. Gledaj ovdje i razmisli kako sam strpljiv i
milosrdan jer ne samo da ga strpljivo podnosim, već mu
nezahvalnost vraćam dobrom. Jer sad ima veću čast i
naklonost među ljudima nego prije i ono što je nužno mu
se daruje više nego uobičajeno; ipak zbog toga mi služi
mi služi manje nego prije. Moju milost smatra za ništa, a moju
ljubav nevrijednom časti. Tako stoji kao čovjek koji si
premišlja kako da napitak baci davatelju u lice i čije se
srce više raduje svijet koji je napustio nego ja. Ono što
je preuzeo, čini mu se teško; sit je duhovnog života. To
ti još bolje pokazuje promijenjeni miris. Jer tako dugo dok mi
je služio svim srcem i žarko se priljubljivao uz mene, na njegovoj se
odjeći vidio određeni slađi dobar miris. To nije čudo
jer anđeli, koji su puni snage, dnevno okružuju i štite
Božje prijatelje. Ali sad, nakon što se njegova volja
promijenila, promijenio se i miris i sad se osjeća takav miris
kakvi su volja i namjera srca. No što ću učiniti ako
mi se napitak prosuje u lice? Zaista, obrisat ću ga kao blag
čovjek i strpljivo podnositi sve dok se ne približi vrijeme moga
suda i opća odluka tako da onda nezahvalnost i preveliko
samopouzdanje klevetnika postati vidljivi i pokaže se strpljivost
trpećeg gospodina.“
Objašnjenje
Ovaj
je bio redovnik u samostanu svetog Pavla koji je vršio pokoru
i dobrim krajem otišao u mir.
Devetnaesto poglavlje
Krist
se žali na ljude koji se raduju u tjelesnim uživanjima i preziru
buduću slavu i dobročinstva Njegove patnje. Njihova molitva
je uspoređena s glasom cijevi i zvukom sudarajućeg kamenja.
Takvi će biti prokleti i na svoju sramotu će onda gledati
Božju slavu u, iznad i ispod neba kao i izvan njega i na svim
mjestima.
„Onaj
kojeg poznaješ pjeva: 'Izbavi me, Gospodine, od zlih ljudi!'
Taj glas u mojim ušima zvuči kao glas svirale, kao buka
cijevi, glas njegovih usana je kao zvuk dvaju kamena koji se
sudaraju. Tko će moći odgovoriti na zvuk kada se ne zna što
on predstavlja? Njegovo srce kao da me zove s tri glasa. Prvi govori:
'Želim imati svoju volju, želim spavati i ustati kad mi se sviđa;
na mojim usnama će biti riječi koje mi se sviđaju. U
moja usta treba ulaziti ono što veseli i slatko je. Biti
štedljiv nije moja briga, već tražim sićenje prirode
i ono što ona želi, to ga ću joj dati dovoljno. U torbi
želim imati novac i na tijelu mekanu odjeću; ako to imam, imam
svoju radost i ono što želim, to smatram srećom.' Njegov
drugi glas zove i govori: 'Smrt nije tako oštra kao što
se govori; sud nije tako strog kao što je pisano je
propovjednici prijete za upozorenje većim i oštrijim
kaznama, ali radi milosrđa će biti ublažene. Moja radost i
moje najbolje je u sadašnjem vremenu imati moju volju, duša
ipak smije ići kamo može.' Treći pak glas zove i govori:
'Bog me ne bi stvorio da mi nije htio dati nebesko kraljevstvo. On ne
bi bio patio da me nije htio uvesti u domovinu. Zbog čega je
htio trpjeti tako gorku muku? Što ga je poticalo? Ili kakvu
korist ima od toga? Koliko mogu znati o kraljevstvu nebeskom, ne
shvaćam ga, poznajem samo pripovijedanja. Ne vidim niti dobrotu.
Ne znam mora li se ili ne mora vjerovati. Nasuprot tome znam da bi
bila moja radost kad bih imao svoju volju i to bih smatrao svojim
kraljevstvom nebeskim.' Gledaj, takvih su osobina njegove misli i
njegova volja; zato njegov glas u mojim ušima zvuči kao
buka kamenja. Ali na prvi glas njegova srca odgovaram mu:
'Prijatelju, tvoj put nije prema nebu i misao na moju patnju ti nije
ukusna; zato ti je pakao postao otvoren jer tvoj život traži ono što
je nisko i teži paklu.' Na drugi glas ti odgovaram: 'Sine, tvoja smrt
će ti doći oštro, sud će biti nepodnošljiv
i bit će ti nemoguće pobjeći; trpjet ćeš
oštru kaznu ukoliko se ne popraviš.' Na treći glas
tvoga srca odgovaram: 'Brate, sve što sam učinio iz
ljubavi, učinio sam za tebe da bi mi bio sličan, obratio se
i opet okrenuo meni. No sad je moja ljubav u tebi ugašena,
moja djela su ti tegobna, moje riječi ti izgledaju budalaste,
moj put težak. Zato ti preostaje gorka kazna i društvo đavla
ako se u srcu ne okreneš na bolje. Meni, svom ljubaznom
Gospodinu i Stvoritelju, ne obraćaš svoje lice, već
mi okrećeš leđa; da bi me prezreo, voliš
mojeg neprijatelja, gaziš moje znakove pod nogama i odvažno
uspravljaš znakove neprijatelja.' Gledaj kako ovi koji
izgledaju kao moji sad stoje preda mnom, gledaj kako su se odvratili.
Vidim to i strpljivo trpim. U tvrdoći svoga srca ne žele
primijetiti što sam za njih učinio i kako sam stajao pred
njima. Stajao sam očito pred njima trostruko: prvo, kao čovjek
u čije očne jabučice prodro oštar nož; drugo,
kao čovjek čije je srce probio mač; treće, kao
čovjek kojem su se pred gorčinom predstojeće patnje
ukočili svi udovi. Tako sam se ja nalazio pred njima. Što
drugo znače očne jabučice doli moje tijelo za koje je
patnja bila tako gorka kao bol kad se probija očna jabučica
i trpio sam je ništa manje iz ljubavi. Što pak drugo
znači mač doli bol moje majke koja me više žalostila
nego moja vlastita bol? Treće, sva moja unutrašnjost i
svi moji udovi su drhtali pri mojoj patnji. Tako sam stajao pred
njima i tako sam patio za njih. Ali preziru sve to, sve to zanemaruju
kao nemarni sin svoju majku. Nisam li im bio kao majka koja kad u
utrobi ima sina u satu rađanja želi da dijete iz njezine utrobe
izađe živo i koja kad ono postigne krštenje ništa
ne pita za vlastitu smrt? Tako sam učinio ljudima. Kao majka sam
iz tame pakla svojom patnjom rodio čovjeka na vječni dan, s
velikom teškoćom kao da sam ga nosio u svojoj utrobi tako
što sam ispunio sve što je prorečeno, hranio sam
ga svojim mlijekom kad sam mu objavio svetu riječ i dao
zapovijedi života. Ali čovjek, kao zao sin koji se ne obazire na
bol svoje majke, moju ljubav vraća prijezirom i tvrdoćom;
čini da plačem za boli tijela; mojim ranama pridodaje još
slabost, za moju glad pruža mi kamenje, za žeđ me utažava
blatom. Ali kakva je to bol koju mi čovjek nanosi kad ne mogu
biti uznemiren, ne mogu trpjeti i vječno ostajem Bog? Zaista,
čovjek kao da mi nanosi bol onda kad se grijehom razdvaja od
mene, ne kao da bi me mogla pogoditi neka bol, već kao što
netko njeguje tugovati zbog nesreće drugoga. Ako mi je čovjek
nanosio bol još onda kad nije znao kako i koliko je grijeh
težak budući da nije bio čuo niti proroke, niti zakone,
niti riječi mojih usta, onda ne sada osim na bol primorava još
i na jadanje, iako sam nepromjenjiv, onda kad, iako je upoznao moju
ljubav i moju volju, radi protiv mojih zapovijedi i drsko griješi
protiv razuma svoje savjesti. Zbog toga, budući da imaju
spoznaju moje volje, mnogi sad tonu dublje dolje u pakao nego kad ne
bi bili primili moje zapovijedi. Na isti način mi je čovjek
nanio određene rane, iako ja, Bog, ne mogu biti ranjen, tako što
je stavljao grijeh na grijeh, ali sad osim rana traže i da me na
štetan način učine nemoćnim tako što ne
samo da umnogostručavaju grijehe, nego se njima hvale i ne čine
nikakvu pokoru za to. Osim toga čovjek mi daje kamenje za kruh i
blato protiv žeđi. Što je drugo kruh koji želim doli
usavršavanje duša, kajanje srca, božanska želja i u
ljubavi plamteća poniznost? Umjesto toga čovjek mi daje
kamenje tvrdoćom svoga srca. Poji me blatom i okorjelosti i
praznim povjerenjem. Preziru vratiti mi se opomenama i kaznama;
odbijaju pogledati me i rasuđivati moju ljubav. Zato se s
opravdanjem mogu žaliti da sam ih kao majka s boli moje patnje rodio
na svjetlo; ali oni radije žele biti u tami. Hranio sam ih mlijekom
svoje slatkoće i još uvijek to činim; no oni se na
ne obaziru. Zbog toga boli, koju mi priređuje njihovo neznanje,
drsko pridodaju i blato zlobe, mene, kojeg bi trebali okrijepiti
suzama vrlina, poje grijehom; meni, kojem bi trebali ponuditi
slatkoću njihova ponašanja, pružaju kamenje. Zato ću
se kao pravedan sudac, koji u svojoj pravednosti ima strpljivost, u
pravednosti milosrđe, a u milosrđu mudrost, u njegovo
vrijeme podići protiv njih kao što zaslužuju i moju će
slavu u, iznad i ispod neba kao i izvan i na svim mjestima, na svim
brežuljcima, u svim dolinama gledati kao i oni koji su prokleti, ali
samo na zasluženu postiđenje i
sramotu.“
Objašnjenje
Ovaj
je bio redovnik u samostanu svetog Lovre. Bio je ubijen od
neprijatelja, umro je i pokopan je u crkvi svetog Lovre. Ali sveti
Lovro se ukazao kako je razgovarao sa sucem: „Što ova
skitnica radi među mojim odabranima čija su tijela prolila
svoju krv za Tebe? No nije li ovaj redovnik volio svoj razvrat?“
I odmah se vidjelo kako je njegovo tijelo s najgadnijim smradom i
užasom izbačeno iz groba. Na to sudac reče duši koja
se vidjela kako tamo stoji: „Idi tamo, bijednice, među
neobrezane i pobačene koje si slijedila jer nisi htjela slušati
glas svoga Oca!“ Time je viđenje nestalo.
Dvadeseto poglavlje
Majka
Milosrđa govori kako čovjek koji ima kajanje i volju
popraviti se, ali je hladan u pobožnosti i Božjoj ljubavi, treba
tražiti da postigne od Boga iskricu božanske vatre pomoću čestog
razmišljanja o Kristovoj patnji. Time je duša zagrijana
božanskim žarom i dojena prsima Djevice, to jest vrlinom straha
Božjeg i poslušnosti.
Djevica
Marija reče: „Ja sam kao majka koja ima dva sina. No oni
ne mogu dohvatiti njezina prsa jer su vrlo hladna, a i žive u hladnoj
kući. Majka ih ipak voli tako jako da bi, ukoliko bi bilo
moguće, za dobro svojih sinova odsjekla prsa. Ja sam zaista
Majka Milosrđa jer se smilujem svim bijednicima koji mole za
oprost. Kao da imam dva sina; kod jednoga je kajanje kad griješe
protiv moga Sina; kod drugoga volja popraviti ono što se
sagriješilo. Sama ta dva sina su vrlo hladna jer nemaju
toplinu ljubavi, nemaju želju za božanskom radošću i kuća
njihove duše je tako nezagrijana od plamena božanske utjehe da
ne mogu primiti moja prsa. No budući da sam milosrdna, otišla
sam svojem Sinu i rekla: 'Moj Sine, hvala Ti i čast za svu
ljubav koju si mi iskazao. Imam dva sina; smiluj im se jer zbog svoje
hladnoće ne mogu primiti majčina prsa.' Onda moj Sin
odgovori: 'Voljena Majko, zbog Tebe ću u njihovu kuću
baciti iskricu iz čega se može zapaliti bogata vatra. Zato neka
se upali iskrica i uzdrži i neka grije tvoje sinove da bi mogli
primiti Tvoja prsa.'“ Potom je Majka razgovarala sa zaručnicom
i reče: „Onaj za kojeg moliš je prema meni imao
posebnu pobožnost i iako se doveo beskrajno mnogo bijede, ipak se
uvijek uzdao u moju pomoć i osjećao je prema meni određenu
toplinu, nasuprot tome prema tome nije imao ljubavi niti božanskog
straha pred Njim; da je onda bio pozvan sa svijeta, kraj svojih bi
zlih djela bio mučen bez kraja. No budući da sam puna
milosrđa, nisam ga zaboravila i radi mene je u njemu još
poneka nada dobrog ako si osobno želi pomoći; jer sad ima
kajanje za počinjene grijehe i volju popraviti se, ali on je još
prehladan u ljubavi i pobožnosti i zato da bi se mogao zagrijati i
primiti moja prsa, u kuću njegove duše mora biti bačena
iskra, to jest u njegovu pamćenju treba često biti
razmatranje patnje moga Sina. Treba razmatrati kako je Sin Božji i
Sin Djevice, koji je s Ocem i Duhom Svetim, patio; kako je bio
uhvaćen i primio pljuske i bio popljuvan; kako je dalje bio
bičevan sve do iznutrica da je meso bilo otrgnuto bičevima;
kako je pod rastrgavanjem i probijanjem svih živaca visio na križu i
vičući s križa predao svoj duh. Napuhne li ovu iskricu,
onda će biti topao i onda ću ga primiti na svoja prsa, to
jest objema vrlinama koje sam imala, naime strahu Božjem i
poslušnosti. Jer iako nikad nisam griješila, ipak sam
se svakog sata bojala da ne bih riječju ili ponašanjem
uvrijedila svoga Boga. Ovim ću strahom dojiti svoga sina, naime
kajanje mog spomenutog pobožnika za kojeg moliš da ne osjeća
samo kajanje zbog toga što je loše postupao, već
da se boji kazne i da s boji da opet ne uvrijedi moga Sina Isusa
Krista. Želim dojiti i njegovu volju na prsima moje poslušnosti
jer ja sam ona koja Bogu nikad nije bila poslušna. Zato ću
dati da, ako postane topao u ljubavi moga Sina, njega dođe
poslušnost pomoću koje će biti poslušan u
svemu što mu je
zapovjeđeno.“
Objašnjenje
Ovaj
je bio rođak gospođe Brigite, veliki svjetovnjak koji se,
božanskom opomenom pokrenut na kajanje, obratio. Njegovao je reći:
„Tako dugo dok sam se plašio pokore, osjećao sam se
kao opterećen lancima; nakon što sam se počeo češće
ispovijedati, osjećam se tako olakšano i u duši
pun mira tako da se ne obazirem na časti i sramote kuće. I
ništa mi nije tako slatko kao govoriti i slušati o
Bogu.“ Kad je ovaj primio Božje sakramente, imao Isusa u ustima
i pritom rekao: „Slatki Isuse, smiluj mi se!“, usnuo je u
Gospodinu.
Dvadeset i prvo poglavlje
Dok
Djevica Marija moli za jednog umrlog koji je bio predan u njezinoj
pobožnosti, Krist govori da mu dobročinstva njegovih nasljednika
koja su bila namijenjena za njegovu dušu koriste malo jer su
nastala više iz oholosti i za čast svijeta nego iz
predane ljubavi prema Bogu, ali da će mu zbog molitvi Djevice
muka biti olakšana.
Marija
reče: „Blagoslovljeno bilo Tvoje ime, moj Sine, Ti si
kralj slave i moćan Gospodar i imaš pravednost i
milosrđe. Tvoje veoma mi drago tijelo, koje u mojem tijelu bilo
bez grijeha rođeno i hranjeno, danas je za dušu onog
umrlog posvećeno na svetoj misi. Zato Te molim, najdraži Sine,
da može koristiti njegovoj duši i da mu se smiluješ.“
Sin odgovori: „Blagoslovljena bila ti, moja Majko,
blagoslovljena od svakog stvorenja jer tvoje je milosrđe
bezbrojno. Ja sam sličan čovjeku koji je jednu malu njivu
od veličine približno pet stopa kupio za vrlo veliku cijenu jer
je u njoj bilo sakriveno najbolje zlato. Njiva je ovaj čovjek s
pet osjetila koja sam svojom najviše vrlo dragocjenom krvlju
iskupio i otkupio i u kojem je dragocjeno zlato, to jest od mojeg
božanstva stvorena duša koja je sad oduzeta od tijela tako da
preostaje samo zemlja. Njegovi nasljednici su sliči moćnom
muškarcu koji ide na sud i dovikuje krvniku: 'Razdijeli mačem
njegovu glavu od njegova tijela, ne daj mu da dugo živi i ne štedi
njegovu krv.' Na isti način rade oni nasljednici koji kao da idu
na sud kad, kao što dobro priliči, kad daju izgled da
čine dobro za spas duše svoga oca. Dovikuju krvniku:
'Odsjeci mu glavu od tijela.' A tko je taj krvnik, doli đavao
obećanu mu dušu rastavlja od Boga? Zovu ga: 'Razdvoji
njegovu glavu!' jer čine dobro bez poniznosti i više iz
poniznosti i za čast svijeta, nego iz božanske ljubavi. Ohološću
se glava, naime Bog, razdvaja od tijela. Zovu: 'Ne daj da živi
dulje!' kad su nezabrinuti za njegovu smrt da bi dobili njegova
dobra; zovu: 'Ne štedi njegovu krv!' kad ih njegova gorka muka
ne dira, niti koliko bi mogao u njoj biti ukoliko samo mogu dovršiti
svoju volju; jer njihova misao je potpuno okrenuta svijetu i moja
patnja im vrijedi za nešto malo.“ Na to Djevica
odgovori: „Moj Sine, vidjela sam Tvoju strogu pravednost. Ne
govorim njoj, već Tvojem najljubaznijem milosrđu. Zato mu
se smiluj radi moje molitve jer je dnevno meni na čast molio
moje dnevne sate. Ne uračunaj mu oholo činjenje njegovih
potomaka koje obavljaju jer se raduju dok on plače i trpi
neutješnu kaznu.“ Sin joj odgovori: „Blagoslovljena
bila Ti, najdraža Majko, Tvoje riječi su pune slatkoće i
slađe od meda; Tvoje riječi dolaze iz srca koje je puno
milosrđa i zvuk Tvojih riječi je milosrđe. Onaj za
kojeg moliš će zbog Tebe iskusiti trostruko milosrđe.
Prvo, bit će spašen iz ruku đavola koji ga kao
gavrani nezasitno muče; jer kao što ptice koje čuju
strašan zvuk iz straha od zvuka plijen koji drže u kandžama
puštaju i pobjegnu, tako će i đavoli zbog Tebe
pustiti njegovu dušu da ide i neće je dalje dirati, niti
neprijateljski postupati s njom; drugo, iz veće će vatre
biti prenijeta u blažu; treće, sveti anđeli će ga
tješiti. Ipak onda još nije potpuno slobodan i treba
još pomoći; jer poznaješ me i vidiš u meni
svu pravednost da nitko ne može ući u slatkoću ako nije kao
zlato pročišćen vatrom. Zato će radi Tvoje
molitve u dolazeće vrijeme milosrđa i pravednosti biti
potpuno oslobođen.“
Dvadeset i drugo poglavlje
Krist
na molitve svoje Majke prima određenog biskupa koji je lišen
dobrih djela, ali je na novo obraćen na kajanje i svetu namjeru
života te ga oblači milosrđem i božanskom slatkoćom
tako što ga uči kako treba živjeti ponizno bez pohlepe i
kako svoje podređene kad pogriješe treba kazniti s
milosrđem i pravednošću.
Sin
reče: „Onaj prelat za kojeg ti, moja zaručnico,
moliš, već mi se okrenuo na trostruk način. Prvo,
kao gol čovjek; drugo, kao muškarac koji u ruci drži mač,
treće, kao jedan koji pruža ruku i moli za oprost. Zato mu se
sad zbog molitve svoje Majke okrećem kao majka onome kao
izgubljenom sinu koji je opet nađen i iako je moji apostoli za
njega žrtvovali svoje molitve, ali postigli malo milosti za njega jer
je, nakon što je primio visoki položaj u mojoj Crkvi, bio je
protiv mene i nije se založio za nju kao dobar prelat; zato ću
ga sad odjenuti da ne bude gol. Njegova golotinja je nedostatak
dobrih djela jer je njegova duša trebala biti odjevena
vrlinama. Iako se njoj čini da je odjevena, pred mojim očima
je gola i zbog molitve moje majke i moji svetih sad ću joj
pružiti pomoć da bi mogao biti pokriven i odjeven jer mi je
došao gol. K meni dolazi gol onda kad si misli ovako: 'Nemam
ništa dobro od sebe, ne mogu ništa dobro bez Boga i
nisam dostojan nikakvog dobra i kad bih znao kako bih se mogao
svidjeti Bogu i što mu se sviđa, rado bih to učinio
i ako bih trebao umrijeti.' Tako misleći dolazi gol k meni i
zato ću mu se požuriti u susret i odjenuti ga. Imao je i mač
u rukama kad je razmišljao o strogosti mojeg suda i govorio
se: 'Božji sud je nepodnošljiv, a bijeg nemoguć; zato ću
rado učiniti sve što Bog od mene želi i sve što
sam spreman sa svojom volju za Njegovu jer nemam dobrih djela; neka
bude po Njegovoj, ali ne po mojoj volji!' Ova misao i ova volja
odnijeli su od njega mač moje strogosti i pružili mu moje
milosrđe. Treće, pružio je ruku kad je kod sebe učinio
slijedeće razmišljanje: 'Znam da sam griješio
preko mjere i da sam vrijedan suda; uzdajući se samo u Tvoju
dobrotu, Gospodine Bože, nadam se pomoći jer nisi odgurnuo svog
progonitelja Pavla, niti si prezreo grešnicu Magdalenu. Zato
se Gospodine okrećem Tebi da mi činiš po svojoj
velikoj ljubavi i milosrđu.' Zbog ovih misli i ove želje pružit
ću mu ruku svoga milosrđa i umnožit mu svoju slatkoću
ukoliko samo muževno bude ispunio slijedeće tri stvari koje
imenujem. Prvo, mora od sebe odnijeti svaku oholost i častohleplje
i primiti istinsku poniznost; drugo, iz svog srca treba udaljiti sve
pohlepe da bi dodijeljene mu vremenite stvari mogao imati kao dobar
domaćin koji može svom gospodaru dati račun; treće,
treba se brinuti da ne zanemaruje svoje, niti grijehe svojih
podređenih, već popravi pravednošću i milosrđem
i razmišlja o mojim djelima koje sam učinio carinicima i
bludnicama okupljenim oko Mene, ali sam ih u svojoj pravednosti odbio
oholima. Nije li pisano da sam jednom koji mi je došao i
rekao: 'Učitelju, želim te slijediti kamo ideš!',
odgovorio: 'Ne, jer lisice imaju svoje jazbine.'? I zašto sam
ga odbio ako ne zato jer sam u njegovom srcu i njegovoj volji vidio
da je htio imati slavu i uzdržavanje bez rada? I zato je iz
pravednosti odbačen od mene. Tako treba učiniti i on. Jer
kad mu dođe grešnik koji se ponizi i pod izlaganjem
odgovarajućeg popravljanja moli za oprost, dužan mu je iskazati
milosrđe. No koga je zatekao u volji da ostane u griješenju
i tko se ne želi popraviti, toga na primjeren način i pametno
kazniti bičevima ili mu nametnuti novčanu kaznu. Ipak se
treba čuvati da takva kažnjavanja ne čini iz pohlepe, već
iz ljubavi i pravednosti; također novac treba primijeniti u
takve potrebe da bi Bogu mogao dati dobar račun, doduše
tako da onaj po pravednosti grešniku oduzet novac bude mudro
uporabljen u božanske potrebe. Ako se onaj koji je jednom kažnjen
novcem ne bi htio popraviti, onda mu treba oduzeti primanja i visoki
položaj tako da postane na sramotu kao magarac koji se kad nosi
zlatno sedlo smatra nečim vrlo važnim, ali kojega se nakon
oduzimanja sedla opet pušta da slobodno trči kao
nerazumnu životinju koja je bio prije. Tako činim i ja,
stvoritelj svih stvari. Jer prvo kažnjavam čovjeka kroz
vremenite stvari, kroz bolest i ono što je protiv njegove
volje; i ako se onda ne želi popraviti, oduzimam svoje milosrđe
od njega i predajem ga kazni koja mu je iz pravednosti
pripremljena.“
Dvadeset i treće poglavlje
Djevica
Marija se ukazala zaručnici i molila je Sina za jednog velikog
gospodina kojeg uspoređuje s razbojnikom. Krist joj pripovijeda
njegove teške grijehe, ali na njezinu molitvu mu iskazuje
trostruku milost: daje mu duhovnog učitelja i spoznaju vječne,
veoma teške muke i ispravnu nadu milosrđa s mudrim
plodom.
Marija
je razgovarala sa Sinom i reče: „Blagoslovljen bio Ti, moj
Sine, želim od Tebe milosrđe za onog razbojnika za kojeg
zaručnica moli i plače.“ Sin odgovori: „Zašto,
moja Majko, moliš za njega? Počinio je trostruku pljačku.
Prvo je opljačkao anđele i moje odabrane; drugo, opljačkao
je tijela mnogih ljudi jer je njihove duše prije vremena
rastavio od tijela.; treće, mnogim nedužnim ljudima je opljačkao
njihova dobra. Prvo je opljačkao anđele jer je duše
mnogih koji su trebali biti primljeni u društvo anđela
odvojio od njih lakoumnim riječima, zlim djelima i primjerom,
prilikom i zabunom prema zlu, također, podnosio je zle u
njihovoj zlobi iako ih je s pravom trebao kazniti. Drugo, u svojem
bijesu dao je ubiti mnoge nedužne. Treće, na nepravedan način
si je prisvojio dobra nedužnih i bijednima je nametnuo nepodnošljiv
teret. Kraj ovih ima još tri zle stvari na sebi: prvo,
preveliku osjetilnu želju za svijetom; drugo, neumjeren život jer
iako je vezan brakom, ipak ga ne drži iz božanske ljubavi, već
da zadovolji svoje uživanje; treće, pun je oholosti tako da
nikoga ne smatra sebi sličnim. Gledaj sad kakve je vrste onaj za
kojeg moliš. U meni vidiš svu pravednost i što
svakome pripada. Nisam li majci Jakova i Ivana, kad mi je pristupila
i molila da jedan od njih sjedi meni s desna, a drugi s lijeva,
odgovorio da će meni s desna i meni s lijeva sjediti onaj tko je
najviše radio i ponizio se? Kako sad nekome, tko nije radio sa
mnom i za mene, već protiv mene, treba pripadati da sjedi kraj
mene i bude kod mene?“ Majka odgovori: „Blagoslovljen bio
Ti, moj Sine, pun pravednosti i milosrđa. Vidim Tvoju strašnu
pravednost kao vrlo jaku vatru i kao brijeg kojem se nitko ne usuđuje
približiti; nasuprot tome vidim Tvoje najblaže milosrđe i njemu,
moj Sine, govorim i pristupam. Jer iako zahtijevam neko pravo kod
Tebe za njega, zbog toga ne može biti potpuno spašen ako se ne
umiješa Tvoje veliko milosrđe. On je jednak djetetu koje
iako ima usta, noge i ruke, ipak ustima ne može govoriti, niti svojim
očima niti razlikovati između vatre i jasnoće sunca,
niti ići na nogama, niti raditi rukama. Takav je ovaj razbojnik
jer je od rođenja na dalje rastao djelima đavla. Njegove su
uši bile otvrdnule prema dobrom nauku, njegove oči
zamračene za spoznaju posljednjih stvari; njegova usta
zaključana za Tvoju hvalu, njegove ruke su za zaslužni rad za
boga bile tako potpuno i vrlo oslabljene da je svaka vrlina i sve
dobro u njemu bilo umrlo. Ipak njegove noge kao da su pokazivale dva
traga. Njegova noga je bila njegovo čeznutljiva želja u misli
koju je imao kod sebe: 'Ah, kad bih našao jednoga koji bi mi
rekao kako bih se morao popraviti, kako bih mogao ublažiti svog Boga
jer kad bih za njega morao i umrijeti, rado bih to učinio.' Prvi
je trag dao prepoznati kad se jednom bojao i mislio kako oštra
će mu ona vječna kazna biti; drugi kad je osjetio bol zbog
gubitka kraljevstva nebeskog. Zato, moj najslađi Sine, smiluj mu
se zbog Svoje dobrote i moje molitve!“ Sin odgovori:
„Blagoslovljena bila Ti, najslađa Majko, Tvoje riječi
su pune mudrosti i pravednosti i budući da je u meni sva
pravednost i sve milosrđe, ovom sam razbojniku već
trostruko vratio dobro koje mi je prinio. Budući ga je imao
namjeru popraviti se, pokazao sam mu svog prijatelja koji ga je
uputio na put života; za češće misli o vječnoj
kazni dao sam mu veću spoznaju vječne muke nego prije da bi
u svojem srcu moga shvatiti kako oštra je vječna kazna;
za bol zbog gubitka kraljevstva nebeskog, prosvijetlio sam njegovu
nadu da se ubuduće ispravnije nada i njeguje mudriji i pametniji
strah nego prije.“ Na to opet reče Majka: „Blagoslovljen
bio Ti, moj Sine, od svakog stvorenja i nebu i na zemlji što
si na osnovi svoje pravednosti razbojniku vratio ove tri stvari; zato
Te molim da se udostojiš pružiti mu i svoje milosrđe jer
ništa ne činiš bez pravednosti. Pruži mu pomoću
svojeg milosrđa zbog moje molitve jednu milost i drugu zbog
Tvojeg sluge koji me moli da molim za razbojnika. Treću milost
pak u pruži za suze i molitve moje kćeri, Tvoje zaručnice.“
Sin joj odgovori: „Blagoslovljena bila Ti, najdraža Majko,
gospodarice anđela i kraljice svih duhova. Tvoje riječi su
mi slatke kao najbolje vino, ukusne iznad svega što se može
misliti i isprobati u svoj mudrosti i pravednosti. I blagoslovljena
bila Tvoja usta i Tvoje usne iz kojih izlazi sve milosrđe prema
bijednim grešnicima. Ti si istinski slavljena kao Majka
Milosrđa jer gledaš na bijedu svih i pokrećeš
me na milosrđe. Moli zato, što želiš, jer Tvoja
ljubav i molitva ne mogu biti uzaludni.“ Na to odgovori Majka:
„Ovaj razbojnik, moj Gospodine i moj Sine, stoji u velikoj
opasnosti ako njegova noga i pokazuje dva traga; zato mu, da bi mogao
čvršće stajati, daj ono što mi je najdraže,
to jest Tvoje presveto Tijelo koje si primio od mene bez ikakve
pohlepe u svoj čistoći prema svojem božanstvu. To Tvoje
tijelo je najpripravnija pomoć bolesnima; slijepima daje vid,
gluhima sluh, hromima hodanje, rukama rad, ono je vrlo jak i drag
flaster od kojeg bolesni vrlo brzo ozdravljuju. Pruži mu dakle prvo
da u sebi osjeti pomoć i da se u njoj obraduje u žarkoj ljubavi.
Drugo, molim da mu može biti pružen mir od žara njegova mesa zbog
onih koji Te za njega mole.“ Sin opet odgovori: „Najdraža
Majko, Tvoje riječi su u mojim ušima slatke kao med, ali
budući da sam pravedan i ništa Ti se ne može odbiti,
želim se kao mudar gospodar savjetovati sa sobom, ne zato jer je kod
mene neka promjena ili što Ti ne znaš i ne vidiš
sve u meni, već odgađam zbog zaručnice koja je ovdje
da bi mogla razumjeti moju mudrost.“
Dvadeset i četvrto poglavlje
Krist
govori da ako upravo spomenuti razbojnik želi primiti pričest,
mora osjetiti kajanje za počinjene grijehe i imati volju da se
popravi i nadalje ne više griješiti i ostati u dobru.
Također podučava o drugim sredstvima kojima se može
pomiriti s Bogom, anđelima, svetima i bližnjima; ukoliko ih ne
upotrijebi, bit će teško kažnjen.
Marija
reče „Blagoslovljen da si, Sine moj, kralju slave i
anđela; molim Te još jednom za razbojnika.“ Sin
odgovori: „Blagoslovljena da si, najdraža Majko! Kao što
je tvoje mlijeko ulazilo u moje ljudsko tijelo i jačalo ga, tako
i tvoje riječi ulaze u moje srce i raduju ga jer sve tvoje
molitve se događa sa skromnošću i tvoja je volja
usmjerena na milosrđe, zato ću tebi za ljubav biti
milosrdan razbojniku.“ Majka odgovori: „Podaj mu onda,
najdraži sine, ono što mi je najdraže, svoje tijelo i svoje
milosrđe jer je razbojnik u njemu nema dobra; podaj mu milost
kako bi se grešna glad utišala, slabost ojačala,
volja, koja do sad nije osjećala Tvoju ljubav, zapalila na
dobro.“
Sin
odgovori: „Kao što dijete kojem se oduzme hrana uskoro
tjelesno umire, tako ni ovaj kojega od njegova djetinjstva hrani
đavao neće opet oživjeti dok ga ja ne nahranim svojom
hranom. Ako želi primiti moje tijelo i osvježiti se slatkoćom
njegova ploda, mora mi prići ukrašen trima vrlinama:
iskrenim kajanjem za svoja nedjela, voljom da popravi svoje grijehe i
voljom da više ne čini zlo, već da ostane u dobru.
Na molitve onih koji za njega mole odgovaram da razbojnik mora
učiniti ono što mu kažem ukoliko zaista traži spasenje.
Prvo, budući da se usudio suprotstaviti kralju slave, sad kao
pokoru za svoje grijehe treba braniti vjeru mojih svetih i moje crkve
i uložiti svoj život do smrti da ih zaštiti da bi, budući
da je svim snagama radio za čast svijeta i korist svjetovnog
gospodara, sad radio da se moja vjera umnoži, a neprijatelji
vjerovanja Crkve suzbiju i da k meni privuče sve koje može
privući riječju i primjerom kao što ih je prije dok
je radio za svijet odgurivao. Uvjeravam te, čak ako i ne učini
više od toga da radi moje časti stavi kacigu i uzme štit
u ruke kako bi se zauzeo za svetu vjeru, već će mu to biti
uračunato u djelo ako istog trenutka umre. Ako mu se
neprijatelji i približe, nijedan mu ne može naškoditi. Zato
neka hrabro radi jer kad ima moćnog gospodara dok ima mene. Neka
radi muški jer će mu se dati vrijedna plaća, naime
vječni život. No budući da vrijeđa anđele i svete
i razdvaja tijela od duša, treba kroz jednu godinu svaki dan
dati služiti gdje god mu se svidi, a svećeniku koji služi misu
neka da njegovu plaću da bi se kroz tu žrtvu pomirili vrijeđani
anđeli i sveti i da bi mogli okrenuti svoje oči prema
njemu. Takva žrtva u kojoj se moje tijelo koje je kraljevska žrtva
uzima i prikazuje iz ljubavi će ih pomiriti. Nakon toga, budući
da je krao dobra drugim ljudima i činio nepravdu udovicama i
siročadi, treba sve za što zna da nepravedno posjeduje
ponizno vratiti i moliti sve one koje je vrijeđao da mu
milosrdno oproste. Ukoliko mu nije moguće popraviti sve što
je prekršio, treba u jednoj crkvi gdje mu se čini
najprikladnije na vlastiti trošak izgraditi oltar na kojem se
sve do kraja svijeta svaki dan treba slaviti misa za one kojima je
nanio štetu. Da bi ovo ostalo čvrsto i postojano, treba
iz vlastitih prihoda oltaru posvetiti onoliko koliko je potrebno da
kapelan koji ondje služi mise može od toga živjeti. Budući da mu
je poniznost bila daleka, treba se koliko je god moguće poniziti
i s onima koje je naljutio pomiriti i sporazumjeti na najprikladniji
način. I kad čuje da netko kori ili hvali grijehe i
prekršaje koje je počinio, neka ih ne brani drsko niti im
se raduje ili slavi, nego ponizno kaže: 'Zaista, grijeh koji mi
ničemu nije koristio mi je godio. Prevršio sam mjeru u
samopouzdanju; da sam htio, mogao sam se čuvati. Zato molite
braćo Gospodina da mi da duha kojim ću se vratiti iz
ovakvih stvari i muški popraviti grijehe.' Budući da me
svojom požudom razljutio na višestruke načine, treba
razumnom umjerenošću savladati svoje tijelo. Ako čuje
ove moje riječi i provede ih u djelo, zadobit će sreću
i život vječni. Ukoliko ne, naplatit ću njegove grijehe do
zadnjeg novčića i bit će kažnjen strašnije nego
inače jer sam dopustio da mu se ovo kaže.“
Dvadeset i peto poglavlje
Tri
godine nakon što je zaručnica imala prethodnu objavu,
Krist joj je rekao da ako se prije spomenuti razbojnik brzo ne
popravi, on će kao najgori razbojnik biti kažnjen strašnom
osudom nad njegovim rodom, njegovim dobrima i njegovom dušom.
Sve je na kraju tako prispjelo jer se nije htio
popraviti.
Sin
Božji je razgovarao sa zaručnicom: „Prvo sam s tobom
razgovarao o lijepoj pjesmi, a mnogo više o lijepom lijeku za
razbojnika. Sad međutim nemam o njemu nikakvu pjesmu, već
optužbu i jadikovku jer ako se brzo ne okrene na bolju stranu,
osjetit će moju strašnu pravednost, njegovi će se
dani skratiti, njegovo sjeme neće imati ploda, njegovo skupljeno
bogatstvo će drugi pljačkati, a on sam će biti suđen
kao najgori razbojnik, neposlušan sin koji prezire očeve
opomene.“
Dvadeset i šesto poglavlje
Krist
kaže zaručnici koja moli za jednog kralja da se trudi u njegovu
kraljevstvu savjetom duhovno usmjerenih, pravednih, mudrih muškaraca
popravi zidine Jeruzalema, to jest Crkve i katoličke vjere jer
na duhovan način kao da su razrušeni. Ovi zidovi znače
Kristovu zajednicu, a hramske posude kler i duhovne
redove.
Sin
reče: „Onaj tko je od đavoljeg uda postao mojim udom,
treba raditi kao što su oni, koji su gradili jeruzalemske
zidine, radili za obnovu uništenog zakona i da odneseni pribor
Božjeg kuće bude skupljen. Zaista, žalim se na tri stvari: prvo,
što su jeruzalemske zidine uništene. Što su
zidine Jeruzalema, to jest Crkve, doli tijela i duše kršćana
iz kojih moja Crkva treba biti izgrađena? Zidovi ove crkve su
sad potpuno raspadnuti jer svi žele ostvariti svoju volju, ali ne
moju. Odvraćaju svoje oči od mene i ne žele me čuti
kad zovem; moje riječi su im nepodnošljive, moja djela su
im isprazna, odvratno im je misliti na moje patnje, moj život
nepodnošljiv i njegovo nasljedovanje drže
nemogućim.
Drugo,
žalim se što su alati moje kuće odvedeni u Babilon. Što
su alati moje Crkve i njezine različite posude drugo doli red i
ponašanje svećenika i redovnika? Njihov dobar red i ukras
su odneseni iz mog Hrama oholosti svijeta, samovolji i želji za
uživanjem; moj zakon i nauk su im isprazni, moje zapovijedi teške;
kvare obećanje koje su mi izvršili; oskvrnuli su moj
zakon i pravila mojih prijatelja, njihovih prethodnika; sami si prave
pravila i podižu ih za svoj zakon.
Treće,
žalim se što se moj zakon deset zapovijedi izgubio. Ne čita
li se u moje Evanđelju da sam jednom koji me pitao: 'Učitelju,
što mi je činiti da bih imao život vječni?', rekao:
'Čuvaj moje zapovijedi!', a sad su zanemarivane i
zaboravljene.
Zato
kralj za kojeg moliš treba skupiti duhovne muškarce
koji su mudri prema mojoj mudrosti i one koji imaju moga Duha pitati
i raspitati se za njihov savjet kako da se podignu zidovi moje Crkve
i iskaže čast Bogu, opet cvijeta prava vjera, zapali Božja
ljubav i moja patnja utisne u srca ljudi. Također treba
istražiti kako se posude moje kuće opet mogu vratiti na
prethodno stanje; naime svećenici i redovnici napuste oholost i
opet izaberu poniznost, žive u nevinosti i vole kreposnost, da se
svjetovni ljudi koji traže uživanje suzdrže od prevelike želje za
svijetom da bi mogli svijetliti drugima. Zato treba hrabro i mudro
raditi da moje zapovijedi budu pažljivije vole; treba okupiti
pravedne kršćane da s njima ponovno duhovno izgradi
srušeno. Zaista, moja Crkva je odstupila predaleko od mene,
tako jako da kad molitva moje Majke ne bi štitila, ne bi bilo
nade milosrđa. Ali među svim staležima laika, ratnici su se
odmetnuli više nego drugi. Opasnost i kazna tih otpadnika su
ti pokazane ranije.“
Dvadeset i sedmo poglavlje
Krist
zabranjuje zaručnici da sluša o novostima i djelima
svjetovnih ljudi i ratovima vladara, treba razmišljati o
Božjim djelima koji su zadivljujući i čudesni. Također
one koji gledaju samo za bogatstvom, čašću i
uživanjem prekorava da nikad neće gledati zemlju kojom teku med
i mlijeko, to jest nebesku slavu ukoliko se ne obrate i žive pravedno
prema njihovu staležu; pravedni pak će ući i biti
uslišani.
„Zašto
te raduje slušati o djelima svjetovnih ljudi i ratovima
vladara i zašto se baviš takvim ispraznim slušanjima
kad sam ja Gospodar svih stvari i bez mene se nema obazirati na
nikakve radosti. Ako želiš slušati o djelima velike
gospode, gledati veličanstvena djela, trebala bi zaista
razmišljati o mojim djelima koja su neshvatljiva za razum,
zadivljujuća za misli i čudesna za slušanje. No iako
sad đavao gospodare svijeta pokreće prema svojoj volji i
iako im prema mojoj skrivenoj pravednosti sretno ide, ipak sam ja
Gospodin i bit će suđeni mojim sudom. Izgradili su si novi
zakon protiv mojeg zakona jer sva im je briga kako da budu čašćeni
od svijeta, kako da zarade bogatstva, kako provesti svoju volju, kako
da prošire svoj rod. Zato se kunem svojim božanstvom i svojom
čovještvom da ako umru u takvom stanju, nikad više
neće ući u onu zemlju koju je Izrael obećana pod
slikom zemlje kojom teku med i mlijeko, isto tako kao i oni koji su
čeznuli za loncima mesa i umrli neočekivanom smrću i
kao što su oni umrli tjelesnom smrću, tako će ovi
umrijeti smrću duše. No oni koji vrše moju volju,
ući će u moju zemlju gdje teku med i mlijeko, to jest u
nebesku slavu u kojoj nije niti zemlja ispod, niti nebo iznad, već
gdje sam ja, Stvoritelj i Gospodar svih stvari, ispod i iznad, unutra
i izvana jer sve ispunjam. Nasitit ću svoje prijatelje
slatkoćom, ne slatkim od meda, već ću ih ispuniti
neizrecivom i čudesnom slatkoćom tako da ne žele ništa
osim mene, ne trebaju ništa osim mene u kojem je sve dobro. To
dobro moji neprijatelji neće nikad kušati ukoliko se ne
obrate od svoje pakosne naravi. Kad bi razmislili što sam za
njih učinio, kad bi razmotrili što sam im dao, nikad me
više ne bi izazvali na gnjev; jer dao sam im da sve nužno i
poželjno mogu imati u mjeri. Dozvolio sam im na umjeren način
imati časti, imati radost i umjereno zabavljanje osjetila. Tko
dakle sjedi u časti i misli si: 'Zato što stojim u časti,
držat ću se časno prema svojem staležu, iskazat ću
svojem Bogu, nikoga ugnjetavati, pomagati manjima, voljeti sve!',
sviđa mi se u svojoj časti; tko posjeduje bogatstvo i misli
si: 'Budući da imam bogatstvo, neću stvar nijednog čovjeka
uzeti s nepravdom, nikome činiti nepravdu, čuvati se od
smrtnog grijeha, siromašnima doći u pomoć!',
prijatan mi je u svojem bogatstvu; kojemu je dopušteno
osjetilno radovanje i misli si: 'Moje meso je slabo i ne nadam se da
ću moći biti umjeren; zato, budući da imam umjerenu
ženu, neću željeti ništa više i suzdržat ću
se od svih podlosti i nereda.', takav isto ima moje sviđanje. No
sad mnogi daju svom zakonu daju prednost pred mojim jer u svojem
častohleplju ne žele imati nadređenog, ne mogu se nasiti
svojeg bogatstva, u svojem uživanju žele prekoračiti preko mjere
i pohvalnog reda. Zato ako se ne poprave i odu drugim putem, neće
ući u moju zemlju u kojoj su duhovno mlijeko i med, to jest
slatkoća i zasićenje. No oni koji ovo postignu ne žele
ništa dalje i ne trebaju ništa osim onoga što
već imaju.“
Dvadeset i osmo poglavlje
Duša
jednog umrlog je prokleta zbog svojih teških grijeha i jer
nije se nije sažalila nad Kristovim bolima i patnjama. Ta je duša
uspoređena s preuranjenim porođajem i osuđena i
očigledno predstavlja one koji su Krista slijedili s lošom
namjerom kod njegovih propovijedi te dalje razapinjatelje i čuvare
njegova groba.
Pojavilo
se veliko mnoštvo koje stoji pred Bogom. On je s njima
razgovarao i reče im: „Gledajte, ova duša nije
moja. Nad ranom moga boka i moga srca nije se sažalila ništa
više nego kad bi njezinom protivniku bio probijen štit.
Za moje je rane na rukama nije ništa više marila nego
kad se podere tanka marama, a prema ranama na mojim nogama bila je
tako ravnodušna kao da je vidjela meku jabuku
razrezanu.“
Potom
je Gospodin razgovarao s dušom i reče: „Ti se često
u svojem životu pitala zašto sam ja, Bog, tjelesno umro. Sad
ja pitam tebe, siromašna dušo, zašto si ti
umrla?“ Ona odgovori: „Jer nisam voljela tebe Boga.“
A Gospodin odgovori duši: „Bila si za mene kao za majku
mrtvorođeno dijete. Za tim djetetom ne žali ništa manje
nego za onim koje je živo izišlo iz njezine utrobe. Otkupio
sam te za tako veliku cijenu i s takvom patnjom kao jednog od mojih
svetih iako si se za to malo brinuo. Ali kao što mrtvorođeno
dijete nema slatkoću s prsa svoje majke, utjehu njezinih riječi
ili toplinu s njezinih prsa, tako ni ti nikad nisi osjetila
neizrecivu slatkoću mojih odabranih jer ti se sviđala tvoja
vlastita slatkoća. Nikad više nećeš čuti
moje riječi da te obraduju jer su ti se u svijetu sviđale
riječi tvojih usta, a riječi mojih usta su ti bile gorke.
Nikad nećeš osjetiti moju ljubav i dobrotu jer si prema
svemu dobrome bio hladan kao led. Zato idi na mjesto gdje se bacaju
mrtvorođena djeca; tamo ćeš vječno živjeti u
svojoj smrti budući da nisi htio u mojem svjetlu i
životu.“
Potom
Bog reče mnoštvu: „O prijatelji, kad bi se sve
zvijezde i planeti pretvorili u jezike, kad bi me svi sveti molili ne
bih mogao biti milostiv prema ovoj duši koja zbog dužne
pravednosti mora biti prokleta. Ova duša sliči trima
vrstama ljudi.
Prvo
onima koji su me slijedili dok sam propovijedao kako bi u mojim
riječima i
djelima
našli priliku da me optuže i izdaju. Vidjeli su moja dobra
djela i čudesa koja ne može činiti nitko osim Boga, čuli
su moju mudrost i vidjeli da sam očuvao pohvalan život, a ipak
su mi zavidjeli i osjećali u srcima gnjev prema meni. A zašto?
Zato jer su moja djela bila dobra, a njihova zla i jer se nisam
slagao s njihovim grijesima već sam ih oštro prekoravao.
Tako me ova duša doduše slijedila svojim tijelom, ali
ne iz božanske ljubavi, već da bi ljudi vidjeli. Čula je za
moja djela i vidjela ih vlastitim očima, ali je prema njima
osjećala gnjev, čula je moje zapovijedi i ismijavala ih,
osjećala je moju dobrotu i nije vjerovala, vidjela je kako moji
prijatelji napreduju u dobru i zavidjela im. A zašto? Zato jer
moje riječi i riječi mojih izabranih protive njihovoj
zlobi, moje naredbe i opomene njihovoj požudi, a moja ljubav i
poslušnost njihovoj volji. Ipak, njihova savjest joj je rekla
da me treba častiti iznad svih stvari. Iz kretanja zvijezda je
prepoznala da sam ja stvoritelj svih stvari. Iz plodova zemlje i
uređenja ostalih stvari znala je da sam ja stvoritelj; i premda
je to znala, bila je gnjevna zbog mojih riječi koje su
prekoravale njezina zla djela.
Drugo,
sličila je onima koji su me ubili i međusobno su govorili:
'Ubijmo ga bez straha jer nipošto neće opet uskrsnuti.'
Ali ja sam svojim učenicima prorekao da ću treći dan
uskrsnuti, no moji neprijatelji koji vole svijet nisu vjerovali da ću
s pravednosti uskrsnuti jer vidjeli su samo moju vanjsku ljudskost, a
nisu vidjeli moje božanstvo. Zato su samouvjereno griješili i
primili iz sudbine moje pravednosti takoreći nadmoć jer da
su znali da sam Bog, ne bi me nikad ubili. Tako je razmišljala
i ova duša: 'Vršim', govorila je, 'svoju volju kako mi
se sviđa, hrabro ću ga ubiti svojom voljom i djelima koja
mi se sviđaju jer što mi šteti i zašto bih
trebao vježbati umjerenost? Ipak neće opet uskrsnuti da sudi.
Neće presuđivati prema djelima ljudi jer kad bi htio tako
oštro suditi, ne bi ljude ni otkupio i kad bi tako jako mrzio
grijehe, ne bi tako strpljivo podnosio grešnike.'
Treće,
sličila je onima koji su čuvali moj grob, naoružali se i
zaposjeli grob stražarima kako ne bih uskrsnuo pri čemu su
govorili: 'Držimo marljivo stražu kako ne bi uskrsnuo pa da mu moramo
služiti.' Tako je činila ova duša. Naoružala se tvrdoćom
grijeha; brižno je čuvala grob, to jest ophođenje mojih
odabranih, u kojem mirujem. Pazila je da je moje riječi i
opomene ne dosegnu pri čemu je razmišljala: 'Čuvat
ću ih se kako ne bih čula njihove riječi i da me
pojedine božje misli ne potaknu da ne pustim požudu kojoj sam se
prepustila te da ne čujem što se ne sviđa mojoj
volji; tako se povukla iz zlobe onih kojima se iz ljubavi trebala
priključiti.'“
Objašnjenje
Ovaj
čovjek je bio plemić koji je malo pitao za Boga i kad je za
stolom klevetao Božje svece, umro je dok je kihnuo bez sakramenata.
Brigita je vidjela kako njegova duša stoji pred sudom. Sudac
mu reče: „Govorio si kako si htio i činio kako si
mogao. Zato sad trebaš šutjeti i slušati.
Odgovori mi dakle tako da ona čuje, iako sve znam. Nisi li čuo
kako sam govorio: 'Nije meni do smrti grešnikove, već da
se obrati.' Zašto mi se nisi vratio dok si još mogao? “
Duša odgovori: „Čula sam, ali nisam se brinula zbog
toga.“ Sudac reče dalje: „Nisam li rekao: 'Odlazite
prokleti u oganj i dođite blaženi.' Zašto se nisi požurio
blagoslovu?“ Duša odgovori: „Čula sam, ali
nisam vjerovala.“ Dalje reče sudac: „Zar nisi čula
da sam ja Bog pravedan, vječan i strašan sudac; zašto
se nisi bojala budućeg suda?“ Duša mu odgovori:
„Čula sam, ali sam voljela sebe i zatvorila sam uši
kako ne bih čula presudu. Otvrdnula sam srce kako ne bih mislila
na to.“ Na to će sudac: „Zbog toga pravednost
zahtjeva da ti nevolja i sram otvore razum budući da nisi htjela
razumjeti dok si mogla.“ Potom je duša izbačena sa
suda te je zavijala i vriskala: „Jao, jao, kakva strašna
kazna, ali kad će završiti?“ Odmah se čuo
glas: „Kao što početak svih stvari nema kraj, niti
ti nećeš imati kraj.“
Dvadeset i deveto poglavlje
Zaručnici
se naređuje da često prima Tijelo Kristovo koje je označeno
manom koja je kišila očevima u pustinji i udovičinim
brašnom koje je prorok blagovao. Javljene su i velike vrline i
milosti koje za dušu koja pobožno prima slijede iz spomenute
pričesti.
„Ja
sam Tvoj Gospodin i Bog čiji je glas Mojsije čuo u grmu i
Ivan na Jordanu. Od ovog dana na dalje želim da češće
primaš moje tijelo jer je ono lijek i hrana kojoj se duša
osnažuje, kome je duša slaba, tko je slab na vrlinama, jača
se. Nije li pisano da je prorok bio poslan ženi koja ga je hranila s
malo brašna i ono se nije smanjivalo sve dok na zemlju nije
došla kiša? Ja sam prikazan u tom proroku. Moje tijelo
je brašno; ono je hrana duše; nije pojedeno niti se
umanjuje, već hrani dušu i ostaje uvijek nepojeđeno.
Tjelesna hrana ima tri obilježja: prvo se žvače i postaje
tekuća, drugo, uništi se, treće, siti samo na neko
vrijeme. Moja se hrana međutim žvače i ostaje neprožvakana;
drugo, nije uništena, već ostaje ista; treće, ne
siti na neko vrijeme već vječno. Ova je hrana prikazana u
mani koju su stari očevi jeli u pustinji. Ona je meso koje sam u
evanđelju obećao i koje siti za vječnost. Kako se
dakle slabom tjelesnom hranom poveća snaga, tako svakome tko s
dobrom namjerom prima moje tijelo raste duhovna snaga. Ono je najjači
lijek koji ulazu u dušu i siti je; tjelesnom je osjetilu
skrivena, ali razumu duše otkrivena; bezokusna je za zle
kojima nije ukusno ništa osim svjetovnih stvari, čije oči
ne vide ništa osim njihove požude, čiji razum ne
razlikuje ništa osim njihove volje.“
Trideseto poglavlje
Krist
propisuje zaručnici da svoju volju treba potpuno suobličiti
Božjoj kako u sretnim, tako i u protivnim okolnostima. Volja je za
usporediti korijenu stabla; ako je dobar, onda stablo, to jest duša,
donosi dobre plodove, ako je nepostojan, onda ga izgloda krtica, to
jest đavao, i ispunja dušu vjetrom protivnosti ili se
osuši pod vrućinom sunca, to jest isprazne svjetove
ljubavi.
Sin
reče zaručnici. „Iako sve znam, reci mi na svojem
vlastitom jeziku što je Tvoja volja?“ Za zaručnicu
odmah odgovori anđeo koji joj je dan za zaštitu i reče:
„Njezina volja je kao što se moli: budi volja Tvoja kako
na nebu, tako i na zemlji.“ Gospodin odgovori: „To je ono
što tražim i želim, to mi je najprijatnija poslušnost.
Zato, moja zaručnico, trebaš biti kao dobro ukorijenjeno
stablo koje se ne treba bojati tri dolazeća zla. Prvo, ako je
stablo čvrsto ukorijenjeno, krtica ga neće potkopati;
drugo, navale vjetra neće ga srušiti; treće, neće
se osušiti od vrućine sunca. To stablo je tvoja duša.
Njegov glavni korijen je dobra volja prema Božjoj volji. Iz tog
korijena volje izlaze tako mnoge vrline kao što je korijenje
na stablu. Zato glavni korijen iz kojeg izrastaju preostali mora biti
jak i snažan, također urašten duboko u zemlju. Tako tvoja
volja treba biti jaka u strpljivosti, snažna u božanskoj ljubavi,
duboko ukorijenjena u istinskoj poniznosti i ako je duboko
ukorijenjena, ne treba se bojati krtice.
Što
predstavlja krtica koja ruje pod zemljom doli đavla koji na
nevidljiv način kruži oko duše i uznemiruje je? On
izgriza korijen volje ako je nepostojan u patnjama i uništava
ga svojim ugrizima kad u srce šalje pakosne pohlepe i misli i
tvoju volju otima na suprotnu stranu i čini da želiš
nešto protiv moje volje. Ako se onda glavni korijen pokvari,
pokvare se i svi preostali korijeni; deblo se osuši, to jest
ako su tvoja volja i tvoja sklonost pokvareni, i preostale vrline su
zamrljane i ne sviđaju mi se; po samoj zloj volji, ukoliko se ne
popravi kroz pokoru, postaješ vrijedna prispjeti pod vladavinu
đavla čak ako volja ne dođe u djelo. No ako je korijen
jak i snažan, krtica ga može slobodno gristi, ali ga ne može
uništiti, da, njezino griženje čini samo da korijen
naraste do veće snage. Ako tvoja volja u protivnim i sretnim
situacijama uvijek ostane čvrsta, đavao je može gristi, to
jest davati joj svoje pakosne misli; ali ako mu pružaš otpor i
ne suglasiš mu svoju volju, onda ti neće služiti na
kaznu, već će ti kroz strpljivost biti korisne za veću
zaslugu i uzdizanje vrlina. Dogodi li se da kroz nestrpljivost ili
nepredviđeno posrneš, brzo se opet podigni kroz pokoru i
kajanje i onda ti otpuštam grijehe i pružit ću ti
strpljivost i jakost da podneseš đavlova nadahnuća.
Drugo, kad je stablo dobro ukorijenjeno, ne treba se bojati sudara
vjetrova. Tako se, kad se tvoja volja usmjerava prema mojoj, ne
trebaš brinuti o protivnostima svijeta koje su jednake vjetru;
misli si kako ti je tako možda korisnije naime pretrpjeti
protivnosti. Ne smiješ se žalostiti ako te prezru i moraš
trpjeti sramotu jer one koje želim mogu uzvisiti i poniziti. Ne
smiješ se žaliti na tjelesne boli jer mogu liječiti kao i
udarati i ništa bez uzroka. Tko pak ima meni protivnu volju,
patit će u sadašnjosti jer ne može dovršiti što
traži i još će k tome biti kažnjen za svoju zlu volju. Da
je svoju volju htio predati meni, lako bi bio mogao podnositi sve što
mu se događa. Treće, ako je stablo čvrsto
ukorijenjeno, ne treba se bojati prevelike vrućine, to jest oni
koji imaju savršenu volju, ne presušuju u Božjoj
ljubavi zbog ljubavi svijeta, neće biti odneseni od Božje
ljubavi kroz neki zlu pobudu. Ali oni koji nemaju čvrsto stanje,
njihova duša će od dobrog početka i Božje ljubavi
onda biti odvraćena ili kroz đavlovo nadahnuće, ili
kroz otpor svijeta, ili od vlastite ljubavi tako što na
nekoristan način želi isprazno. Zato čovjek na kojeg sad
misliš nije dobro stablo. Njegov glavni korijen, naime: 'Budi
volja Tvoja, kako na nebu tako i na zemlji!' je slomljen jer nakon
što je prihvatio strogost suzdržanog života, žar ljubavi u
njemu se ohladio. Radi molitava moje majke Marije sam mu pomogao jer
sam na njemu primijetio tri stvari, naime: siromaštvo u
bogatstvu, slabost u udovima i nedostatak u spoznaji. No to je bila
moja volja i da je strpljivo izdržao u tim trima stvarima, imao bi
vječno obilje, vječnu sitost i ljepotu, imao bi spoznaju i
gledanje Boga; da bi to postigao, pomogao sam mu tako što
jakost u duhovnom i udahnuo mu svoju volju. Ali njegova volja je
protivna mojoj i samo s malim marom traži pomoć; zato će
biti uplašen od siromaštva, ali ne radi mene, već
radi njegove koristi; bit će uplašen i od bolesti jer
nije htio trpjeti bolove; bit će uplašen manjkom znanja
jer zbog tog nedostatka ne želi biti prezren od drugih. Sad je iz
mojeg skrivenog znanja primio ove tri stvari zbog kojih trpi strah;
jer sad ima obilje veće nego prije koje zahtjeva nužda tijela;
ima veće znanje i stoji u većoj pozornosti; to više
se sad mora bojati zamke ako ga đavolska krtica dotiče
kušnjom; jer ako se glavni korijen volje pokvario i ljubav
prema svijetu postala vruća, revnost prema dobrom u njemu će
se ohladiti, a zla pohlepa u njemu rasti. Podigne li se onda koja
nevolja, bit će uplašen sa svih strana kao stablo
bičevano od vjetra sa svih strana, u ničemu nije postojan i
žali se na sve; puhne li mu čast, neće imati manju brigu
kako da se svima svidi, kako da bude hvaljen od svih i kako da se
pametno susretne s onim što provaljuje na njega. Gledaj kako
velika nepostojanost izlazi iz nedostatka čvrstog stajanja
pokvarenog korijena. Ali što da učinim? Ja sam kao dobar
vrtlar u čijem vrtu je mnogo neplodnih i malo dobrih stabala;
ako ova dobra stabla budu potpuno odsječena, tko će onda
ulaziti u vrt? Ali ako se sva neplodna stabla iščupaju s
korijenom, vrt izgleda previše nagrđen nastalim rupama i
mućkanim tlom. Ako bih sad izveo sve dobre iz mesa k meni, tko
bi ulazio u svetu Crkvu? Kad bih u jednom trenutku oduzeo sve zle,
onda bi u vrtu bile vidljive preružne rupe i svi bi mi služili iz
straha od kazne, ali ne iz ljubavi. Zato radim kao onaj tko je vješt
u oplemenjivanju stabala koji granu cijepi na neplodno deblo i ako
ono raste i udari čvrsto korijenje, ono što je suho, baca
u vatru. Tako ću učiniti jer želim si podići nasad
slatkoće i grane vrlina nakon čijeg ću rasta odsjeći
i baciti u vatru ono što je neplodno. I čistit ću
svoj vrt tako da ne preostane ništa neplodno što bi
moglo sprječavati mlade i plodne
grane.“
Objašnjenje
O
jednom prioru koji je Kristovim riječima pokrenut na kajanje i
nakon toga je postao pobožan.
Taj
je prior vidio Krista kako je ispružio ruke prema njemu i rekao mu:
„Kroz ovu jaku kost su prodrli čavli.“ Nakon što
je ovaj prior umro, Krist reče: „Onaj brat, tvoj
prijatelj, nije umro, već živi jer je djelima ispunio ime jednog
brata. No sad možeš pitati: 'Tko je moj istinski brat?'
Odgovaram ti: istinski brat je onaj koji prema općoj poslovici
sve svoje nosi na leđima; koji ne želi ništa osim Boga i
zna se zadovoljiti s nužnim, koji mene, Boga koji je postao meso,
priznaje za svoga brata i voli kao svojeg brata.“
Još
o istom bratu
Kad
je baš ovaj brat teško vjerovao u milost pruženu
gospođi Brigiti, vidio je gospođu u ekstazi i kako je vatra
s neba sišla na nju; i budući da se čudio i smatrao
to obmanom, probudio se, ali je opet zaspao i čuo kako glas
dvaput glasno govori: „Nitko ne može spriječiti ovu ženu
da bukne; jer ja, sama moć, slat ću ovu vatru prema istoku
i zapadu, prema sjeveru i jugu i ona će zapaliti mnoge.“
Potom je ovaj brat vjerovao u objave i postao je njihov branitelj,
ispunio je djelima ime jednog brata i primio je dobar
kraj.
Još
k istom poglavlju
Jedan
brat je bio tri godine bolestan tako da mu je noga bila
neupotrebljiva i iz nje je isticala koštana srž. Posjedovao je
toliku strpljivost da je Isusa uvijek imao u srcu i ustima tako što
je govorio: „Isuse, najdostojniji Bože, smiluj mi se!“
Kad se približavao smrti, povikao je: „Želim, želim, želim! O,
moja željo, dođi!“ Kad je upitan što želi, on
odgovori: „Boga i u želji za njim i Njegovim gledanjem radujem
se i kličem tako visoko da kad bih sto godina mogao živjeti s
ovom bolesti, bio bih zadovoljan.“ Potom je baš ovaj
brat umro oko ponoći pun radosti. Umro je u pod rukama svoje
braće. Slijedeće nedjelje je gospođa koja je bila
uzeta u duhu čula: „O, kćeri, budući da gospoda
i učitelji ne žele ponizno doći k meni, skupljam siromašne
i neobrazovane u kraljevstvo nebesko. Tako je ovaj siromah i
neobrazovan danas našao mudrost iznad Salomonove, bogatstvo
koje ne zastarijeva i krunu koja cijelo vrijeme raste i nikad neće
završiti. Reci i onom bratu koji ga je u njegovoj pokori u
bolesti posluživao da će zbog svoje službe biti oslobođen
od kušnji i imati jakost za duhovno, također će
postići radostan kraj i bdjeti u Lazarovom miru.“
Trideset i prvo poglavlje
Zaručnica
je na božanskom sudu gledala đavola i dušu koja je prema
izgledu bila slična strašnoj životinji. Ta je duša
prokleta jer je uvijek otvrdnjivala u grijehu i nije činila
pokoru. Kako je Krist ljubazan i krotak prema dobrima, ali strog
prema zlima i kako je jedna druga duša uzašla kao
najsvjetlija zvijezda.
Zaručnica
je vidjela kako su pred božanskim sudom staja dva đavla koji su
jedan drugome bili jednaki u svim udovima. Usta su im bila otvorena
kao ona kod vukova; oči su im plamtjele kao staklo koje gori
iznutra; uši su im visjele dolje kao kod pasa; trbuh je bio
nabreknut i široko ispružen; ruke starca; bedra bez tetiva;
noge kao osakaćene i odsječene do polovice. Sad jedan od
njih reče sucu: „Suče, dodijeli mi dušu ovog
ratnika da bude sa mnom bračno povezana budući da mi je
slična.“ Sudac odgovori: „Govori kojim pravom i s
kojim razlogom je želiš posjedovati?“ Đavao
odgovori: „Prvo ja pitam tebe jer si pravedan ne njeguje li se
govoriti o životinji koja je slična drugoj da je ta životinja
lavlje vrste, ili vučje vrste ili neke slične životinje?
Sad dakle pitam, koje je vrste ova duša, ili kome je slična?,
anđelima ili đavolima?“ Sudac mu reče: „Nije
slična anđelima, već onima koji su jednaki tebi što
se može dovoljno jasno vidjeti.“ Potom đavao kao na
podrugljiv način reče: „Kad je ova duša
stvorena iz vrućine Tvoga pomazanja, to jest Tvoje ljubavi, bila
je slična Tebi, no sad, nakon što je prezrela Tvoju
slatkoću, trostrukim je pravom postala moja. Prvo, jer smo
jednako oblikovani; drugo, jer imamo sličan ukus; treće,
jer oboje imamo jednu volju.“ Sudac odgovori: „Iako znam
sve, reci mi zbog ove moje zaručnice koja ovdje stoji na koji
način ti je ova duša slična po jednakom obliku?“
A đavao reče: „Budući da imamo udove iste vrste,
tako su i naša ponašanja iste vrste. Imamo otvorene
oči, no ipak ništa ne vidimo; jer ne želim vidjeti ništa
što se tiče Tebe i Tvoje ljubavi; tako i ona kad je mogla
nije htjela vidjeti ništa što se ticalo Tebe i spasenja
njezine duše već je u oku imala samo prijatno i
vremenito. Imamo uši, ali ne slušamo na našu
korist; tako i ona nije htjela čuti što se ticalo Tvoje
časti. Na sličan me način i meni sve Tvoje gorko, zato
glas Tvoje slatkoće i dobrote nikad neće ući u naše
uši za našu utjehu i našu korist. Imamo otvorena
usta i kao što je ona svoja usta imala otvorena za sve
slatkoće svijeta, ali za Tebe i Tvoju čast zatvorena, tako
su i moja usta otvorena da bi Te vrijeđala i žalostila i kad bi
bilo moguće, nikad ih ne bi zadržavao od zla protiv Tebe da Te
žaloste ili umanjuju Tvoju slavu. Njezine su ruke kao starčeve
jer se do smrti čvrsto držala vremenitih stvari koje mogla
primiti i držala bi se dulje da si joj dopustio živjeti dalje. Dakle
i ja bih sve koji dođu u ruke moje vlasti držao tako čvrsto
da ih nikad ne bih pustio kad mi ih Tvoja pravednost ne bi protiv
moje volje oduzela. Njezin trbuh je nabreknut jer je njezina pohlepa
željela neumjereno tako da je bila napunjena, ali ne zasićena i
njezina pohlepa je bila tako velika da i kad bi mogla zadobiti cijeli
svijet, rado bi se bila za to potrudila; da, i još bi htjela
vladati i u nebu. Ja imam sličnu pohlepu; jer kad bih mogao
primiti sve duše na nebu i na zemlji i u samom čistilištu,
rado bih ih oduzeo; i kad bi preostala jedna jedina duša, zbog
svoje je pohlepe ne bih pustio slobodnu od muke. Njezino srce je
dalje vrlo hladno kao i moje; jer nema ljubav prema Tebi i Tvoje
opomene nikad nisu bile po njezinu ukusu. Tako i ja nisam zahvaćen
od ljubavi prema Tebi; da, pri zavisti koju imam protiv Tebe,
neprestano bih se dao ubijati i sve do kraja obnavljati tu muku na
sebi da bi Ti, kad bi bilo moguće, sam bio ubijen. Naša
bedra su dalje bez tetiva jer je naša volja jedna. Od početka
mojeg stvaranja moja se volja odmah okrenula protiv Tebe i nikad
nisam htio što si Ti htio. Tako je i njezina volja bila stalno
protiv Tvojih zapovijedi. Naše noge su kao osakaćene. Kao
što se nogama napreduje za korist tijela, tako se dolazi
naprijed Bogu sklonošću i dobrim djelima; ali ova duša
jednako meni nikad niti sklonošću, niti dobrim djelima
doći naprijed k Tebi. Tako smo u sastavu udova u svemu jednaki.
Imamo i sličan ukus jer iako znamo da si Ti najviše
dobro, ipak ne kušamo kako si sladak i dobar. Budući da
smo sad jednaki u svim dijelovima, izreci sad presudu koja nas
međusobno vezuje.“ Potom odgovori jedan od anđela
pred Gospodinom: „Gospodine Bože, od kad je ova duša
povezana sa svojim tijelom, stalno sam je pratio i nisam se odvajao
od nje tako dugo dok sam na njoj nalazio nešto dobro; no sad
je napuštam kao vreću praznu od svih dobara jer je na
trostruku način bila zla: prvo, što je Tvoje je riječi
uzimala za laž, drugo, što je Tvoj sud držala za neistinu,
treće, što se na Tvoje milosrđe obazirala za ništa
nije obazirala i pred njom kao da je bila mrtva. Ova se duša
nalazila i u braku; imala je doduše samo jednu suprugu i nije
se miješala s drugim ženama. No te se bračne vjernosti
nije držala iz božanske ljubavi i straha jer je ono meso supruge
volio tako nježno da nije imala sklonosti vezati se sa stranim mesom.
Također je slušala mise i prisustvovala je Božjoj službi,
ipak ne iz pobožnosti, već da ne bi izgledala kao čudak ili
da je drugi kršćani nebi prekoravali. S drugima je
također išla u crkvu u namjeri i iz razloga da bi joj Ti
dao zdravlje tijela, bogatstvo i čast svijeta i da bi je čuvao
od na ljudski način smatranih nesretnih slučajeva.
Gospodine, toj si duši u svijetu dao sve i više nego
što je zaslužila. Iz pravednosti si joj dao ispunjenje
njezinih želja tako da bi jedno vratio sa sto i ništa ostavio
nenagrađenim i sad je otpuštam praznu od svih dobara.“
Na to odgovori đavao: „Pa dobro onda, o, Suče, budući
da je slijedila moju volju i Ti si joj stostruko vratio sve što
je morala imati od Tebe, izreci sad presudu koja nas međusobno
vezuje. Nije li u Tvojem zakonu pisano da gdje je jedna volja i jedna
bračna suglasnost, može legalno biti sklopljen brak? Tako je
među nama; jer njezina volja je moja volja i moja njezina. Zašto
bismo sad bili prevareni za međusobno vezivanje?“ Sudac
odgovori: „Neka duša otkrije svoju volju o tome što
misli o vezivanju s tobom.“ Ona odgovori Sucu: „Radije
želim biti u muci pakla nego doći u radost neba da Ti, Bog, ne
bi mogao imati utjehu na meni; jer Ti si mi tako mrzak da neću
pitati za svoju muku samo ako Ti nećeš imati utjehu.“
Potom đavao reče sucu: „Takvu volju imam i ja; jer
radije bih bio mučen u vječnost nego da stoga dođem u
Tvoju slavu da Ti time dođe radost.“ Na to sudac reče
duši: „Tvoja volja je tvoj sudac i prema njoj ćeš
biti suđena.“ Potom se Sudac okrene meni, koja sam sve
vidjela, i reče mi: „Jao njemu jer je bio pakostan kao
razbojnik, imao je svoju dušu na prodaju, žeđao je za
nečistoćom mesa varao je svoga bližnjega; zato ljudi viču:
'Osveta nad njim!', anđeli odvraćaju svoje lice od njega,
sveti bježe od njegova društva.“ Sad se đavao
približio duši koja mu je bila slična i reče: „O,
Suče, gledaj: ja i ja. Ja, zao po svojoj zlobi i niti otkupljen,
niti podoban za otkupljenje i ovaj, moj drugi ja, doduše
otkupljen, ali sličan meni jer je više slijedio mene nego
Tebe; zato mi dodijeli dušu.“ Sudac mu odgovori: „Kad
bi se još htio poniziti, dozvolio bih ti slavu; i da je ova
duša u zadnjem trenutku svoga života namolila oprost s
namjerom popravljanja, nikad ne bi bila u tvojim rukama; no budući
da je do kraja bila poslušna tebi, zato pravednost zahtijeva
da vječno bude tvoja; ipak će dobro koje je, bilo i vrlo
malo, učinila u svojem životu ograničiti tvoju zlobu da je
ne bi mogao mučiti kako bi htio.“ A đavao reče:
„Tako je dakle moja; zato će, kao što se njeguje
reći, njezino meso biti moje meso, iako nisam od mesa, i njezina
krv će biti moja krv.“ I đavao je zbog ovoga izgledao
vrlo obradovan i počeo je pljeskati rukama. Sudac mu reče:
„Zašto se toliko raduješ i kakvu radost imaš
u prokletstvu duše? Govori tako da moja zaručnica, koja
ovdje stoji, čuje. Jer iako sve znam, ipak trebaš
odgovoriti zbog ove moje zaručnice koja duhovno ne može shvatiti
bez usporedbe.“ Onda đavao reče: „Kad ona duša
gori, ja gorim još jače i groznije i s njezinim
plamenovima umnažaju se moji; no budući da si je Ti svojom
krvlju otkupio i tako je volio da si Ti, Bog, sebe predao, a ja je
ipak mogao prevariti, zato se radujem.“ Sudac odgovori: „Tvoja
zloba je velika; ali pogledaj oko sebe jer dopuštam ti
vidjeti.“, i gledaj! Jedna vrlo lijepa zvijezda digla se uvis u
više predjele neba i kad ju je đavao vidio, zanijemio je.
Gospodin mu reče: „Kome je slična?“ Đavao
odgovori: „Sjajnija je od sunca kao što sam ja crniji od
dima; puna je svake slatkoće i božanske ljubavi, a ja sam od
svake zlobe i gorčine.“ A Gospodin reče: „Što
misliš u svome srcu i što bi dao za to da bude predan u
tvoju moć?“ Đavao odgovori: „Za nju bih rado
predao sve duše koje su u paklu od Adama pa sve do ovog sata i
osim toga trpio tako gorku muku kao da su bezbrojna koplja zabodena u
stup; koplje na koplje i tako gusto jedno do drugog da ne bi bilo
mjesta za iglu između koplja i htio bih proći od najviše
visine neba sve do pakla da mi ona zvijezda bude dana u moju vlast.“
Gospodin odgovori: „Tvoja zloba protiv mene i mojih odabranih
je velika. No ja sam tako ljubazan da kad bih mogao još jednom
umrijeti, rado bih podnosio još jednu takvu mučeničku
smrt za svaku dušu i za svakog pojedinog nečistog duha,
kao što sam jednom kao što sam već jednom na križu
podnio za sve duše, tako da ne bi preostao ni jedan jedini
nečisti duh. No ti si tako zavidan da ne želiš da samo
jedna jedina duša dođe k meni.“ Na to Gospodin reče
dobroj duši koju se moglo vidjeti kao zvijezdu: „Dođi
k meni, moja izabranice, u radost koju si željela. Dođi u
slatkoću koja nikad neće završiti. Dođi svojem
Bogu i Gospodinu za kojim si tako često čeznula. Dat ću
ti samog sebe u kojem je sve dobro i sve slatko. Dođi k meni iz
svijeta koji je sličan boli i patnji jer u njoj nije ništa
drugo doli bijeda.“ I potom se Gospodin okrenuo prema meni,
koja sam sve to u duhu vidjela, i reče mi: „Gledaj, kćeri,
ovo se preda mnom dogodilo u jednom trenutku. Samo zato jer bez
usporedbe ne možeš shvatiti duhovno, zato ti pokazujem ovo da
bi dakle čovjek prepoznao kako sam strog prema zlima i kako
ljubazan prema dobrima.“
Objašnjenje
Sucu
je predstavljena jedna duša koju su slijedila četiri
Etiopljanina koji rekoše Sucu: „Gledaj plijen, slijedili
smo ga i obraćali pažnju na sve njegove putove; sad je pao u
naše ruke; što da radimo s njim?“ Sudac im reče:
„Koju stvar imate protiv nje?“ Prvi Etiopljanin odgovori:
„Ti si, Bože, rekao: Ja sam pravedan i milosrdan i uzdignut nad
grijesima. Ova duša se oslanjala na predodređenje kao da
je stvorena za vječno prokletstvo.“ Drugi Etiopljanin
reče: „Ti si, Gospodine, rekao: čovjek treba biti
pravedan prema svojem bližnjem i ne ga varati. No ovaj je varao
svojeg bližnjeg, posuđivao što je mogao i oduzimao što
je htio, no nije imao volju opet nadoknaditi.“ Treći
Etiopljanin reče: „Rekao si: čovjek ne smije ni jedno
stvorenje voljeti iznad svog Stvoritelja: no ovaj je volio sve osim
Tebe.“ Četvrti Etiopljanin reče: „U nebo ne
može doći nitko tko svim srcem ne želi i traži Boga, ali ovaj
nije želio ništa dobro, niti mu se sviđalo nešto
duhovno, već je ono što je učinio za Tebe učinio
samo zato da ga kršćani ne bi prekoravali da nije
kršćanin.“ Na to Sudac reče duši: „Što
sama kažeš o sebi?“ Ona odgovori: „Moje srce je
otvrdnulo i Tebi, koji si moj stvoritelj i otkupitelj, želim zlo i
ništa dobro. No prisiljena sam ti reći istinu. Ja sam kao
nepravodobni porod, slijepa, hroma i prezirem očeve opomene.
Zato mi moj sud, moja savjest, kaže da ove, čije sam savjete na
zemlji slušala, trebam slijediti u mukama.“ Nakon ovih
riječi je duša u najvećim suzama otišla od
Božjeg lica i viđenje je nestalo. Na kraju ove objave je govor o
bratu Algotu, prioru Skare i magistru teologije, koji je tri godine
bio slijep, patio je od bubrežnih kamenaca i uzeo je miran kraj. I
kad je blažena Brigita molila za njega da ozdravi, u duhu je čula
odgovor: „On je sjajna zvijezda; nije dobro da, ako je njegovo
tijelo zdravo, njegova duša bude zamrljana; već se borio
i završio i ništa ne preostaje osim da bude okrunjen i
znak za to će ti biti da se od ovog časa boli njegova mesa
biti olakšane i duša potpuno zapaljena od moje
ljubavi.“
Trideset i drugo poglavlje
Kristove
riječi zaručnici kako su roditelji, koji djecu podučavaju
u svjetovnom ponašanju da bi postigli čast i svjetovnu
slavu s oholosti, na jasan način označeni zmijama koje
svlače svoje mlade i uče ih bosti bodljom i
otrovom.
„Kad
se zmija i njezina ženka pomiješaju, u sjemenu miješanja
imaju otrov i od njihove prirode je začeta otrovna zmija. Kad je
zmija začeta, ne može drukčije živjeti osim po mojoj snazi
jer bez mene nije ništa, niti može primiti svoj, niti moj duh
osim pomoću moje snage. Kad se zmija rodi, majka, budući da
nema prsa da doji svoje mlado, legne na svoje mlado i tako ga moćno
grije da se skoro uguši. Kad sad mlada zmija od gore osjeća
jaku toplinu, a od poda veliku hladnoću, okreće, što
se događa s nuždom, čeljust prema zemlji i počinje
sisati i uzimati. Da bi ga onda naučila kako se mlado treba
kretati, ubada ga u rep i počinje ga rastezati, tako ponavlja
svoje ubode tako da povuče rep. Na sličan način ga
podučava da glavu isteže uvis i da savija leđa. Zatim majka
traži mjesto gdje vrućina sunca jače sjaji i kamo mlado
vodi sa sobom tako što puže naprijed da ga poduči da
slijedi. Kad sada slijedi i spava na sunčevoj vrućini,
majka si misli ovako: 'Moje mlado ima otvor za obavljanje zla, sad je
samo još nužno da nauči bosti. No budući da još
ima nježnu bodlju, ona će se, ako je dovedem na nešto
tvrdo, vrlo brzo slomiti prije nego što je naviknuta i
dovoljno jaka za bodenje.' Zato pametna majka za sina traži nešto
potpuno mekano, to donosi ovamo i odlaže pred mlado koje spava, onda
mu jakom dahom puhne u uši i na grublji ga način probudi
tako da, po micanju daha kao dovedeno izvan sebe, počinje
ugrizati u onaj mekani predmet koji mu je ranije odložen. Na to se
njegova bodlja navikava tako dugo dok s njezinom rastućom
tvrdoćom i navikom bodenja ne nauči bosti kamenje i drvo i
svaku snagu. Kad je konačno mlado dobro podučeno, majka ga
napušta. Tako je i onaj čovjek kojeg poznaješ; jer
on je kao dijete zmije budući da je rođen od zmijskog oca i
zmijske majke. Ovo dvoje su se sastali s najgorim otrovom oholog duha
koji duši šteti mnogo prokletije nego tjelesni otrov
tijelu. Budući da je ovaj zmijski otac bio imao vrlo veliku
sklonost i neugasivu požudu za tjelesnim zagrljajem, izgarao je u
požudi prema ženi i promatrajući njegovu pamet, lijep oblik i
hrabro biće i ova je izgarala u ljubavi prema njemu. Tako su se
u svoj požudi, tako što su prezreli moj plod, sastali i iz
otrovanog su roda proizveli otrovnu zmiju. U njihovo sam sjeme, jer
sam milosrdan i pravednost to zahtijeva, dao dušu stvorenu iz
moga božanstva; no budući da majka nema prsa božanske ljubavi da
bi na njima dojila svoje dijete, grije ga pod sobom, to jest hrani ga
ljubavlju prema svijetu i visokom stvarima tako što svom
snagom teži prema tome da ga vidi ubrojenog među plemstvom.
Izazivajući njegovo kvaranje, govori mu: 'Kad bi imao onu vlast
i onu kneževinu, mogao bi biti jednak ocu; takav brak ti priliči
i dužan si težiti prema takvom braku.' Kad zmijsko dijete sad po ovim
riječima podučeno od majke i zagrijano prema zemaljskom,
počinje, ohlađeno u božanskoj ljubavi, uživati iz želje
prema zemaljskom i kroz uživanje još ga žešće
željeti.
Potom ga,
da bi naučilo pomicati udove i uspraviti glavu, majka ubada u
rep, naime, podučava ga i vodi da obećanjima druge privuče
k sebi, druge riječima i naklonosti pridobije za sebe, ne štedi
mogućnost da bude imenovan; da ne štedi život da bi
slovio za junak, ne dopustiti si mir da bi mu ime bilo slavljeno.
Majka svoje dijete uči i puzati tako što mu potajno i
javno govori: 'Tako su živjeli tvoj otac i tvoji prethodnici. Tako
priliči istupati velikoj gospodi; trebaš se sramiti
htjeti postati svetiji od njih; sramota je kad bi htio biti ponizniji
od onih koji su laskavim govorom postizali naklonost ljudi i vanjskim
si sjajem svoga života zaradili veliko ime.' Ovim je opomenama
zmijsko dijete namamljeno, slijedi majku od jednog grijeha do drugog
sve dok, kao izlegnuto na vrućini sunca, ne dođe do
tjelesne razvrata. Kad se sad pripremi mirovati i žar mesa mu postane
sladak, majka ga poduči bosti i koristiti bodlju. No budući
da majka promišlja njegovu slabost u bodlji, njegovo
siromaštvo u mogućnosti i nedostatak snage, savjetuje mu
da bodlju prvo isproba na vremenitom od manjeg značaja da se
prvo popne na nižu čast što mu sve u početku izgleda
mekano i za posjedovanje slatko. Slijedeći taj otrovani savjet,
bode siromašne, koji nemaju moć za opiranje, pomoću
oduzimanja njihovog; neke bode nepravdom, druge mržnjom i orobljava
ih života. Nakon toga, kad je bodlja zlobe u tim donjim stvarima
ojačala, počinje se, opet napuhnut od majke, penjati prema
višem, zavidjeti većima, postaviti zasjede, započinjati
svađu i to tako jako da se ne boji rastegnuti svoju bodlju
protiv najjačeg, to jest do vrijeđanja svete Crkve ako se
ne čuva i mudro štiti. Da bi se zloba te bodlje uklonila,
postoji samo jedno jedino sredstvo, to jest da se zmijin jezik
odsječe; no stvar mudrih je odlučiti što je jezik i
kako ga se može odsjeći.“ Potom je Gospodin dodao: „Kao
što je marama razrezana i ne osjeća ništa i jabuka
oguljena, ali njezin vlasnik nije ozlijeđen, tako je i moja
patnja u srcu ovog zmijskog sina jer on u svom srcu nikad ne
razmišlja pažljivo o njoj. Postavlja svoje uvjerenje i govori:
'Da je Bog unaprijed znao da ću biti proklet, zašto da se
dalje trudim? No ako moram biti spašen, lako će primiti
moju pokoru.' Jao njemu ako se brzo ne popravi jer zbog mojeg znanja
unaprijed nitko nije izgubljen. Znaj i da ona zmijska ženka, majka,
neće postići što nerazborito želi; niti djeca, niti
cijeli rod neće imati sreću; da, ona sama će umrijeti
u gorčini i njezina uspomena će biti u
zaboravu.“
Dodatak
Sin
Božji reče: „Treba se jako čuvati da se od roda ženke
i zmije ne traži pomoć i postojanost kraljevstva jer se već
bliže Božjem sudu i njihovi dani neće biti
produljeni.“
Dalje
se Krist opet ukazao i reče: „Znaj za sigurno da ova žena
neće postići što želi, ni njezini sinovi neće
imati sreću; također neće proizvesti sjeme i njihova
uspomena se neće nastaviti iz naraštaja u naraštaj.“
Trideset i treće poglavlje
Bog
Otac razgovara s Sinom kako je on sličan zaručniku koji je
tako jako volio svoju zaručnicu da se zbog nje dao razapeti; no
ona je voljela preljubnika i ubila zaručnika Kako je duša
označena zaručnicom, bračna soba Crkvom, njegova vrata
voljom, a preljubnik požudama tijela. Također radi predviđanja
o budućoj zaručnici koja treba biti zaručena
Kristu.
Otac
reče Sinu: „Ti si sličan zaručniku koji se
zaručio sa zaručnicom koja je lijepa u licu, pristojna u
svojem ponašanju. On ju je uveo u svoju bračnu sobu i
volio je kao sebe. I Ti si se, moj Sine, zaručio s novom
zaručnicom kada si izgarao tolikom ljubavi prema dušama
ljudi da si htio dati sama sebe rastrgati i rastegnuti se na stablu.;
uveo si ih u svoju svetu Crkvu koju si svojom krvlju posvetio kao u
bračnu sobu. Ali zaista, Tvoja zaručnica sad postala
preljubnica, vrata bračne sobe su zaključana, a na mjestu
zaručnice leži najpakosnija preljubnica koja si dakle misli:
'Kad moj zaručnik bude spavao i ležao razodjeven, podići ću
protiv njega oštar mač i ubiti ga jer mi se ne sviđa.'
Koga drugog označava zaručnica doli duše koje si
otkupio svojom krvlju? Iako ih je mnogo, ipak zbog jedinstva vjere i
ljubavi mogu biti nazvane jednom, ali mnoge među njima su sad
postale preljubnice jer više vole svijet nego Tebe. Traže
stranu radost, ne Tvoju. Vrata bračne sobe, to jest Crkve,
zaključana su. Što drugo znače vrata doli dobru
volju pomoću koje Bog ulazi u dušu? Ona je zaključana
i kao bez djelovanja, nasuprot tome događa se volja Tvoga
neprijatelja jer sve što se sviđa i raduje ga.je voljeno,
časti se, slavi kao sveto i dobro. No Tvoja volja, koja se
sastoji u tome da Te ljudi žarko ljube, mudro žude za Tobom, trebaju
na razuman način sve dati za Tebe, potpuno im je skrivena i
zanemarena od njih.Ako poneki možda koji put i uđu javno vratima
Tvoje bračne sobe, ne ulaze s namjerom da vrše Tvoju
volju i da Te vole iz svega srca, već iz bojažljivosti prema
ljudima da ne bi izgledali nepravedni i da ne javno bili prepoznati
onakvima kakvi su iznutra prema Bogu. Tako su vrata Tvoje sobe
žalosno zaključana i preljubničko uživanje vrijedi više
nego radovanje Tebi.
Misle
si ubiti Te kad si gol i spavaš. Izgledat ćeš im
gol kad Tvoje tijelo, koje si primio iz najčišće
Djevice bez da si izgubio božanstvo, vide u obliku kruha na oltaru,
ali pritom ne vide ništa od moći Tvoga božanstva; na Tebe
se obaziru kao na neznatni kruh, dok si Ti istinski Bog i čovjek,
jer oči, koje su pomračene od tame svijeta, ne mogu
vidjeti. Izgledaš im spavajući onda kad ih puštaš
nekažnjene i zato drsko koračaju u Tvojoj sobi i misle si: 'Ući
ću unutra i primiti Tijelo Kristovo kao i preostali, ali ću
nakon primanja činiti ono što mi se sviđa. Što
me sprječava da ga primim i što mi koristi ako ga
primim?' Gledaj, kroz ovakve misli i kroz takvu volju Te ubijaju
bijede u njihovim srcima da ne bi vladao u njima iako si besmrtan i
prisutan na svakom mjestu pomoću moći Tvog božanstva. No
budući da ne priliči da Ti, moj Sin, budeš bez
zaručnice i da Ti ne smiješ imati nijednu drugu zaručnicu
osim najkreposnije, poslat ću svoje prijatelje koji za Tebe
trebaju primiti novu zaručnicu lijepu u izgledu, časnu u
svojim običajima, poželjnu za dotaknuti i odvesti Ti je u bračnu
sobu. Moji prijatelji će biti brzi kao ptice u letu jer će
ih moj Duh voditi sa mnom samim, bit će jaki kao oni od čijih
ruku ruši zid, bit će hrabri kao oni koji se ne boje
smrti i spremni su pustiti svoj život. Dovest će Ti novu
zaručnicu, to jest duše steći će Ti duše
mojih odabranih većom časti i slavom, većom pobožnošću
i ljubavlju, muževnijim radom i jačom upornošću. Ja,
koji sad govorim, onaj sam koji je na Jordanu i na brijegu povikao:
'Ovo je Sin Moj ljubljeni!' Moje riječi će se vrlo brzo
ostvariti.“
Trideset i četvrto poglavlje
Majka
Božja pomoću usporedbe objašnjava zaručnici kako je
ona, Djevica, od njezina Sina sama primila riječi ove nebeske
knjige na molbu svih izabranih ovoga svijeta. Te riječi
obećavaju prokletstvo oholima i milosrđe poniznima.
Sadržane su i riječi u kojima je izvjesnoj osobi dana moć
istjerati đavla i ujediniti posvađane, naime kraljeve
Francuske i Engleske.
Marija
reče: „Moj je Sin sličan kralju koji je imao
kraljevstvo u kojem je bilo sedamdeset kneževa; ali u svakoj se
pokrajini nalazio samo jedan koji je bio odan kralju. Kad su kralju
odani kneževi vidjeli da pred neodanima ne stoji ništa osim
smrti i prokletstva, pisali su jednoj ženi koja je bila vrlo
sprijateljena s kraljem i molili je da ga u njihovo ime moli za njih
i predloži neka im napiše riječi opomene koje bi ih
vratile natrag od njihove tvrdoglavosti. Kad se založila kod kralja
za spas onih neodanih, kralj joj odgovori: 'Njima preostaje samo
smrt, a nju su i zaslužili; ipak, zbog tvoje molbe ću im
napisati dvije riječi. Prva riječ sadrži tri prijetnje:
prvo, prokletstvo koje je njihova plaća; drugo, siromaštvo;
treće, postiđenost i obeščašćenje
koje su zaslužili zbog svojih djela. Druga riječ im kaže da će
stavko tko se ponizi primiti milosti i uživati život.' Kad je pismo
koje je sadržavalo te dvije riječi stiglo do onih neodanih, neki
među njima su govorili: 'Jaki smo kao kralj i zato ćemo se
braniti.' Drugi su govorili: 'Ne marimo za život i smrt i što
će se dalje dogoditi nam ne predstavlja veliku brigu.' Drugi su
isto govorili: 'Ono što smo saslušali je lažno i
izmišljeno jer ovo pismo nije izašlo iz kraljevih
usta.' Kad su odani kralju saslušali ovaj odgovor, pisali su
opet onoj bliskoj kraljevoj prijateljici i rekli: 'Oni neodani ne
vjeruju niti kraljevim, niti našim riječima; zato moli
kralja da pošalje neki poseban znak istinitosti kojim će
vjerovati da je pismo izašlo iz kraljevih usta.' Kad je kralj
to čuo, reče: 'Jednom kralju pripadaju dva obilježja: kruna
i štit. Kraljevsku krunu ne može nositi nitko osim kralja, a
kraljevski štit čini mir među nesložnima; poslat ću
im oboje kako bi možda vjerovali mojoj riječi i predomislili se
o svojoj zlobi i vratili se od nje.'
Taj
kralj nije nitko drugi doli moj Sin koji je kralj slave, sin Boga,
moj Sin. Ima kraljevstvo koje je svijet u kojem je sedamdeset jezika
i sedamdeset vlasti i u svakom jeziku je jedan prijatelj mojeg Sina,
to jest nema jezika u kojem se ne bi našli neki prijatelji
moga Sina koji su zbog jedinstva vjere i ljubavi označeni kao
jedan. Ja sam bliska kraljeva prijateljica i moji prijatelji su kad
su vidjeli kako svijetu prijeti zlo meni slali svoje molbe i glasnike
da molim svoga Sina za svijet; na moju molbu i na padanja na koljena
svetih, poslao je svijetu ove od vječnosti unaprijed poznate
riječi svojih usta. Radi njihove istinitosti i da nitko ne bi
mislio da su izmišljene na drugom mjestu, kao znak sam
dohvatio kraljevsku krunu i štit.; krunu zbog vlasti koja će
se nekome dati nad nečistim dusima, štit zbog djela mira
koje će se dati drugome kako bi posvađana srca ujedinio u
jedno srce i međusobnu ljubav. Riječi moga Sina nisu ništa
drugo doli dvije riječi jer u njima nema ničega osim ovih
dviju stvari, naime prokletstva protiv onih koji se otvrdnjuju i
milosrđa za one koji se ponizuju.“
Nakon
ovih reče Sin Majci: „Blagoslovljena da si ti kao Majka
koja je poslana da traži ženu za svojeg sina. Tako te šaljem
svojim prijateljima koji trebaju duše drugih izabranih
povezati sa mnom kao u duhovni brak kako priliči Bogu. Zbog
tvojeg velikog milosrđa i ljubavi kojima tako žarko ljubiš
duše, dajem ti moć nad ovom krunom i ovim štitom
da ih možeš dati ne samo dvojici, nego i drugima kojima želiš;
jer puna si milosti i zato prenosiš svo milosrđe od mene
na grešnike. Blagoslovljen je svaki koji ti služi jer neće
biti napušten ni u životu ni u smrti.“ Potom Majka opet
reče zaručnici: „Pisano je da je Ivan Krstitelj išao
pred licem moga Sina u pustinji što nisu svi vidjeli jer je
bio u pustinji; tako i ja svojim milosrđem idem pred onim
budućim, strašnim sudom moga Sina ispred njega. Zato reci
u moje ime onome koji posjeduje krunu da sve dok u sebi osjeća
udomljen duh i žar moga sina, treba nad opsjednutima čitati
slijedeće riječi:'Bog Otac sa Sinom i Duhom Svetim,
stvoritelj svih stvari i sudac svega stvorenja koji je radi našega
spasenja poslao svoga blagoslovljenog sina sa sobom u utrobu djevice,
na njegovu slavu i zbog molitve Djevice Marije zapovijedam ti,
nečisti duše, da izađeš iz ovog Božjeg
stvorenja u ime onoga koji je rođen od Djevice, Isusa Krista
jednog Boga koji je Otac, Sin i Duh Sveti.' Potom treba u moje ime
drugom koji ima štit reći: 'Često si me slao Bogu
kao glasnika i molila sam svoga Sina za tebe. Sad te molim da kao moj
glasnik odeš glavi crkve; jer da i Lucifer sjedi tamo, riječi
moga Sina će se ispuniti prema njegovoj volji.' Ako ode u
Francusku i okupi pred sobom knezove, neka im kaže slijedeće
riječi: 'Bog, koji je s Ocem i Sinom, stvoritelj svih stvari i
svega što je napravljeno; koji je sišao u utrobu
djevice i ujedinio svoje božanstvo s čovještvom bez da se
odvojio od božanstva; koji je tako ljubio ljude da je kad je pred
sobom vidio koplje, oštre čavle i sve instrumente smrti
radije umro i podnio sve strašne naprave smrti, dopustio da mu
se prerežu živci i probiju ruke i noge nego da napusti ljubav prema
ljudima; on vas želi poradi svojih patnji ujediniti u jedno srce.'
Potom neka im, kako ga moj duh poduči, predstaviti kazne pakla,
radost pravednih i plaću nepravednih.“
Trideset i peto poglavlje
Krist
pokazuje zaručnici kako je duša jednog pobožnog redovnika
u životu očišćena kroz bolesti tijela. Njegovo
uzdizanje pokazalo se kao pod slikom zvijezde pred njegovu smrt. Kako
je dušu jednog drugog klerika iz reda koja je već
prokleta pred glavnim đavlom željelo devet đavola. Ovdje je
nagoviješten razlog zbog kojeg Bog trpi zle redovne
klerike.
Sin
Božji reče zaručnici: „Vidjela si dušu ovog
umrlog redovnika u obliku zvijezde i to s pravom jer je u svojem
životu bio jasan i blistav kao zvijezda jer me volio ispred svih
stvorenja i živio je u vjernom obavljanju svoje odluke. Ova duša
ti je pokazana i prije nego je umrla u stanju u kojem se nalazila kad
ti je poslana; to je bilo kad je došla do zadnjih trenutaka
svojeg života i kad su znakovi bolesti koji su najavili smrt već
bili prisutni. Kad je došla do zadnjih smrtnih trenutaka,
došla je do čistilišta, a to je čistilište
bilo njezino tijelo gdje je čišćena bolima i
bolestima. Zato ti je pokazana kao zvijezda u otvorenoj posudi i to
zato jer je gorjela u mojoj ljubavi i zato je sad u meni i ja sam u
njoj. Kao zvijezda koja kad bi došla u bogatiju i svjetliju
vatru ne bi više bila vidljiva, tako je i on sad uključen
u meni i ja u njemu i uživat će se onoj neizrecivoj slavi koja
nikad neće prestati. Međutim kad je bila u svojem
čistilištu, ova zvijezda je još gorjela u tako
velikoj ljubavi prema meni i ja prema njoj da je žestinu boli na
svojem tijelu smatrala vrlo lakom tako da je njezina radost počela
u nevolji i izrasla je u vječnu radost. Kad je to vidio đavao
i ju toj duši tražio nešto što bi mu dalo pravo
na nju, radije bi se zbog ljubavi koju je njegovala prema meni bio
odrekao svih drugih duša. Pokazana ti je druga duša
koju je đavao posjedovao s deveterostrukim pravom. Budući
da sam ti prije pokazao njezinu osudu, sad ću ti pokazati
njezinu kaznu. Pred Bogom je sve bilo gotovo u trenutku što se
tjelesno ne može prikazati ni čuti bez detaljnosti. Kad je
njegova duša dovedena u kaznu, odmah joj žurno pred svojim
vođom dotrči sedam đavola i reče: 'Ova je duša
s pravom naša.' Prvo je govorio đavao oholosti: 'Moja je
jer si nikoga nije smatrala sličnim i htjela je biti iznad svih
kao i ja.' Drugi, đavao žudnje, reče: 'Nikad se nije mogla
ispuniti i nasititi kao i ja i zato je moja.' Treći, đavao
neposluha, reče: 'Bila je obvezana na poslušnost i
skromnost, ali bila je u svemu neposlušna Bogu i poslušna
mesu, zato je moja.' Četvrti, đavao proždrljivosti, reče:
'Jela je i pila u zabranjeno vrijeme kako sam joj i savjetovao,
pretjerivala je i nije se ničega htjela odreći i zato je
moja.' Peti, đavao ispraznog častohleplja, reče:
'Pjevala je za ispraznu slavu i isprazno ime i kad joj je glas bio
malo potisnut i mrzovoljan, tad sam je povisio, rado sam joj pohitao
i pomogao.' Šesti, đavao vlasništva, reče:
'Trebala je biti siromašna u svijetu i ne imati ništa;
umjesto toga je kao mrav gomilala što je mogla i posjedovala
bez da je o tome pitala svog duhovnog upravitelja i zato je moja.'
Sedmi đavao, naime onaj prezira redovništva, reče:
'Prema pravilu svoga reda bila je obvezana stati sa svim svojim
poslovima u određena vremena; no budući da je kod nje bio
nered, jela je i pila suprotno tome kad je god htjela, spavala je i
budila se i govorila kad joj se svidjelo i sve je radila bez
skromnosti držanja pravila i zato je moja.' Na to vođa đavola
reče: 'Ti, duše oholosti, budući da si ga opsjedao
izvana i iznutra, uđi u njega i veži ga tako usko kao kad bi
njegov duh kad bi bilo moguće imao udove i bio povezan s tijelom
i pritisni ga tako strašno da mozak izađe zajedno s očima
i koštana srž ih zglobova i da mu se svi udovi raskinu.'
Drugom, duhu žudnje, reče: 'Opsjedao si ga prema svojoj volji i
nikad nije bio sit. Zato uđi u njega vrućinom koja je gora
od otrova i vrućija od užarenog olova i zapali ga na tako tužan
način da, kao što vinu ulazi u staklenu posudu s mnogo
cijevi i zauzima i ispunja sve praznine, tvoja otrovna i olovna
vrućina uđe u sve njegove udove i unutra gori bez kraja.'
Trećem, to jest duhu neposluha, reče: 'Opsjedao si ga u
svemu što se protivilo njegovu zavjeti i slušao te više
nego svog Boga; zato uđi u njega kao najoštriji mač
i ostani tako bolno u njemu kao mač koji muči na
nepodnošljiv način i uguran u srce ne izlazi ni na
gornjem ni na donjem dijelu, već ostaje nepomičan.'
Četvrtom, duhu proždrljivosti, reče: 'Slagao se s tobom u
svakoj neumjerenosti, zato ga zdrobi svojim zubima i raskomadaj mu
srce tako da svaki od nabrojanih duhova, naime oholosti, žudnje,
neposluha i proždrljivosti, posjeduje jedan dio njegova srca i tako
muči da uvijek bude rastrgan, ali nikad pojeđen.' Petom, to
jest duhu ispraznog častohleplja, reče: 'Uđi u njega i
nikad mu ne daj mira, zbog njegove pjesme neka sad iz njegovih usta
izlazi jadikovanje. Svaka radost i zadovoljstvo koju je tražio u
svijetu mu treba biti pretvorena u plač i vječnu bijedu.'
Šestom, to jest duhu vlasništva, reče: 'Uđi u
njega gorčinom i liši ga svega ugodnog što je
želio i neka umjesto toga ima neizrecivu sramotu, neopisivo
prokletstvo i vječnu postiđenost.' Sedmom, duhu prezira
redovništva, reče: 'Budući da je svoje vrijeme držao
neuredno, doći će mu vrijeme koje nikad neće prestati
u kojem će bez kraja trpjeti hladnoću i
vrućinu.'
Potom
se istog trenutka pred vođom đavola pojave dva duha i
rekoše: 'I mi imamo udio u ovoj duši.' I prvi reče:
'Bio je svećenik, ali nije živio kao svećenik. Zato imam
udio u njemu.' Drugi đavao reče: 'Na glavi je imao određeno
mjesto gdje je trebao imati krunu slave koju nema. Zato je duša
moja.' Vođa odgovori: 'Svećenikovo časno ime se treba
promijeniti i treba se zvati Sotona, umjesto krune slave koju je
prezreo treba mu postaviti sramotu prokletstva i vječnog
odbacivanja.'“ Potom Gospodin reče zaručnici:
„Gledaj, zaručnico, kakvo vraćanje i kako različito!
Obje ove duše su bile istog zvanja, ali su u plaći
međusobno potpuno različite. Znaš li zašto ti
ovo pokazujem? Zaista, zato da bi dobri bili ojačani i da bi zli
ostavili zlo kad čuju ovaj sud. Uistinu, kažem ti, ovo
redovničko zvanje se veoma okrenulo od mene kao što ćeš
moći vidjeti u primjeru. Ja sam sličan zemljoradniku koji
je primio radnike i dao im lopatu da kopaju zemlju, metlu da očiste
zemlju s jama i posudu da je u njoj odnesu. Radnici su međutim
prezreli gospodarevu naredbu, vratili mu alate i rekli: 'Lopata nije
dovoljno oštra, zemlja je presuha i ne možemo u njoj raditi;
metla je preslaba i ne može držati zemlju; posuda je preteška
i zato nam je preveliki teret nositi je.' To mi rade ovi redovnici.
Povjerio sam im kao radnicima lopatu, to jest dao sam im vlast
propovijedati moje riječi i moć mojim strahom kopaju
zemaljska srca; sad sami odbacuju tu lopatu i dohvaćaju novu jer
okreću moje riječi i moje djelo prema olakšanju za
tijelo kako bi se svidjeli ljudima i kako bi im bogatstvo naraslo
tako što kažu: 'Ljudska srca su sad tvrda, a Gospodinove
riječi nisu dovoljno oštre da bi ljude potaknula na
pobožnost'. Zato ljudima predstavljaju ono što je prijatno, a
moju pravednost skrivaju, propuštaju kazniti grijeh; zato
slušatelji samouvjereno uzimaju povod da ostanu u grijehu i
budu nemarni u okajavanju svojih djela. Drugo, predao sam im metlu da
bi maknuli zemlju s jame, to jest da bi voljeli poniznost i
siromaštvo. Međutim to im je previše neznatno i
govore: 'Ako nemamo ništa, od čega da živimo? Ako nam se
sve oduzme, tko će nas primiti?' Tako žive u obmani svojeg
nepovjerenja i premašuju druge u oholosti u toj mjeri u kojoj
bi ispred svih trebali biti u poniznosti. Dao sam im nadalje posudu
kako bi odnijeli zemlju, to jest da bi se suzdržali onoga što
tijelu godi. Bacili su mi je pred noge i rekli: 'Ako živimo u takvom
poslu kao što su živjeli očevi, ostat ćemo bez snage
i ako u takvom suzdržavanju, potpuno će nas prezirati i ako u
takvoj potčinjenosti, onda ne možemo ništa.' Tako im je
sve kod njihova reda i zavjeta teško i rade kako im se sviđa.
Što da radim ja čiji su alati odbačeni i kome je
otkazan posao? Barem ću im reći: 'Živite prema svojoj
volji, radite svoj vlastiti posao i naći ćete svoj plod,
imate čast svijeta umjesto vječne časti, bogatstvo i
prijateljstvo svijeta umjesto vječnog, žudnju svijeta umjesto
slatkoće koja nikad ne prestaje.' Zaklinjem se svojom istinom da
kad ih ne bih trpio zbog dva razloga, nijedna njihova kuća ne bi
stajala uspravna. Prvi je molitva moje Majke koja s njihovim
zaštitnicima neprestano moli; drugi moja pravednost jer iako
im zbog njihove zlobe nisam dužan iskazati milosrđe, trpim ih
zbog darova žrtvi koje mi se sviđaju. Oni sami su kao alati
kojima se pomaže drugima; kroz njihovu propovijed i njihovo pjevanje
drugi ponekad rastu prema pobožnosti i primaju prigodu napraviti
napredak; same sebe međutim bacaju u dubinu jer kao robovi služe
za dobitak, ne za vječnost. Oni zaista jesu robovi i nalazi se
malo onih koji su drukčiji i to tako malo se među sto jedva
nađe jedan.“
Objašnjenje
Pojavila
se jedna duša obučena škapularom i čudno
unakažena na svim udovima. Na to Krist reče: „Bio jednom
jedan narod koji je čuo kako djeca Izraelova posvuda pobjeđuju
i bojao se da ne bude pokoren. Poslao je svoje diplomate koji su na
nogama imali stare cipele i stari kruh u torbama kako bi se kroz laž
činilo da su iz najudaljenije zemlje. Zato su kad je istina
došla na svjetlo dovedeni u vječno ropstvo. Tako će
i mnogi redovnici koji si daju izgled da su nešto što
nisu i služe svijetu u odjeći reda biti isključeni iz onog
vječnog nasljedstva. Tima pripada ovaj čiju dušu
đavao posjeduje s deveterostrukim pravom. Prvo je to što
se postavlja ispred svih i izdaje za poznavatelja vrlina dok je pun
poroka. Drugo je da žudi za onim što vidi i ne zadovoljava se
nužnim. Treće je da je poslušan u stvarima koje mu čine
zadovoljstvo; ono naprotiv što ga ne raduje čini ili
protiv volje ili traži priliku da tome izbjegne. Četvrto je da
ima zadovoljstvo u neumjerenosti i prijatelj je onih za koje se kaže:
njihov je bog trbuh. Peto je da traži da bude hvaljen od ljudi, ali
ne od Boga. Zato propovijeda visoke stvari, pjeva glasno i čini
neobične stvari. Šesto je da traži slavu u nepotrebnim
stvarima i stranoj odjeći dok bi njegovo vlasništvo
trebalo biti istinsko siromaštvo. Sedmo je da ne zadržava
vrijeme, već ga podešava prema sklonostima svoga mesa.
Osmo je da je besramno i drsko pristupa mojem oltaru i posvećuje
druge i oprašta grijehe dok sam ne zaslužuje odrješenje
i vrijedan je prijekora. Deveto je da je nedostojan nositi znak slave
na svojoj glavi i ima savez s mojim neprijateljem; ako se ne popravi,
dat će mu se piti od moje pravednosti.“ Ona odgovora: „O
moj Gospodine, on čita mise i propovijeda i njegova je
propovijed mnogima po ukusu. Može li to biti drukčije osim po
Tvojem Duhu.“ Njoj Bog odgovori: „To je od mojeg Duha;
ako međutim ne propovijeda s onom ljubavi i namjerom kao što
bi trebao pravi propovjednik i ne slijedi snagu svoje propovijedi,
onda u njemu djeluje zao duh jer žvače slamu, siše na
zmijinom repu i traži prolazno cvijeće.“ Potom ona reče:
„O Gospodine, ne razumijem što govoriš. Zato se
udostoji mi objasniti što to znači.“ Gospodin joj
odgovori: „Žvače slamu kad mu ne godi vječni kruh,
kad u srce ne ulazi božanska mudrost koja govori: 'Dođite k
meni, ponizni, ja ću vas okrijepiti.' Siše zmijin rep kad
mu ne godi napitak božanskog razuma, već lukavstvo đavola
koje govori: 'Jedite i otvorit će vam se oči.' Prolazno
cvijeće traži onda kad se ne brine za plod vječne slatkoće,
već stalno u ustima ima riječi svijeta i mesa.“
Trideset i šesto poglavlje
Krist
objavljuje zaručnici kako je zbog triju dobrih svojstava koje se
nalaze u praznom i najčišćem srcu apostola u isto na
trostruki način bio poslan dobar duh i kako u ljue koji su od
žudnje, izobilja i oholosti Duh Sveti ne ulazi i kak Krist želi da se
njegova riječ, to jest njegove riječi ove knjige, donesu
njegovim prijateljima za piće kako bi ih ovi kasnije objavili
drugima.
„Ja,
koji s tobom razgovaram, sam onaj koji je jednog ovakvog dana kao
danas poslao svoga Duha Svetoga mojim apostolima koji im je došao
na trostruki način. Prvo, kao bujica, drugo, kao vatra, treće
u obliku jezika. Došao im je međutim kroz zatvorena vrata
jer su bili sami i imali su tri dobre stvari: prvo, imali su svu
volju očuvati krepost i u svemu živjeti umjereno; drugo, imali
su izvrsnu poniznost; treće, sva njihova čežnja je bila za
Bogom jer nisu tražili ništa osim njega. Bili su kao tri
čiste, ali prazne posude; zato je došao Duh Sveti i
ispunio ih. Došao je kao struja jer je sve njihove udove
ispunio božanskom čežnjom i božanskom utjehom. Došao je
kao vatra jer je njihova srca zapalio vatrom božanske ljubavi tako da
osim Boga nisu ništa voljeli, osim njega se nikoga
bojali.Treće, došao je u obliku jezika jer kao što
je jezik u ustima i ne šteti ustima, već više
pomaže u govorenju, tako im Duh Sveti koji je bio u njihovoj duši
nije dopustio da žele ništa osim mene i koji je učinio da
govore božanskom mudrošću u čijoj snazi su
istovremeno službom jezika govorili svu istinu. Budući da su te
posude bile prazne zbog čežnje, priličilo je da im Duh
Sveti dođe; jer on ne može ući onima koji su puni i
ispunjeni. Tko je napunjen ako ne oni koji su puni svakog grijeha i
svake prljavštine? Ti su kao tri ružne posude. Prva kao da je
napunjena najsmrdljivijim ljudskim izmetom koji zbog ružnog smrada
nitko ne može mirisati. Druga je napunjena najprezrenijom spermom
koju zbog njezine gorčine nitko ne može jesti kušati.
Treća kao da je ispunjena potpuno iskvarenom krvlju i gnojem
koji zbog njegova strašna izgleda nitko ne može pogledati.
Tako su zli ispunjeni ambicijom svijeta i žudnjom koje pred mojim
licem i mojih svetih smrde gore od ljudskog izmeta. Što je sve
prolazno drugo nego izmet? Jadnima se taj najgadniji izmet koji će
brzo proći sviđa. U drugoj posudi je neumjereno izobilje i
nesuzdržljivost u svim djelima; ova je gorkog okusa kao sperma. Takve
ne mogu podnijeti, a još manje kroz svoju milost ući u
njih. Kako da ja koji sam istinska čistoća pristupim tako
nečistom? Kako da ja koji sam sam vatra istinske ljubavi zapalim
njih koje zapaljuje tako ružna vatra izobilja? Treća posuda je
njihova oholost i drskost; jer to je kao iskvarena krv i gnoj. Ona je
ta koja čovjeka iznutra i izvana kvari u dobrima, oduzima od
Boga dane milosti i ljudima čini Boga i bližnjega odvratnima.
Tko je tako napunjen, neće moći biti ispunjen milošću
Duha Svetoga.
Ja
sam međutim kao čovjek koji prodaje vino. Kad ga želi
ponuditi, daje ga prvo svojim prijateljima i bližim poznatima. Potom
šalje svoje van i da javno proglasiti: 'Kušali smo
vino, dobro je; svi dakle, koji žele, mogu ući.' Tako i ja imam
vrlo dobro vino, to jest onu slatkoću koja je neizreciva. Tu sam
dao pojedinim svojim prijateljima da piju budući da su slušali
moje riječi koje izlaze iz mojih usta. Među proglasivačima
koji su probali vino je bio ovaj koji mi je danas došao i
istovremeno imao tri posude za puniti; jer došao je i imao
volju suzdržati se svake ispraznosti, volju za svaku poniznost,
čežnju za onim što mi se sviđa. Zato sam danas
napunio njegove posude. Prvo, mudrošću u duhovnim
stvarima koje će jasnije prepoznati i bolje rasuđivati nego
prije; drugo, ispunio sam ga svojom ljubavlju da bi više nego
prije bio vatreniji svakom dobru; treće dao sam mu mudriji strah
da se ne boji ničega osim mene i onoga što mi se sviđa.
Da bi sad znao i pred drugima proglasiti slatkoću moga vina,
treba čuti moje riječi koje sam govorio i koje su zapisane
da bi nakon što čuje o mojoj ljubavi i pravednosti bio to
revniji u proglašavanju što više kuša
slatkoću vina.“
Objašnjenje
Ovaj
brat je pratio gospođu Brigitu do svetog Jakova. U duhu je
ugledao gospođu Brigitu okrunjenu sa sedam kruna. I vidio je da
je sunce postalo potpuno crno; i kad joj se čudio, čuo je
glas koji je jasno govorio: „Ovo pomračeno sunce
predstavlja vladara vaše zemlje; on koji je bio sjao kao
sunce, ali će ga ljudi jako grditi i prezirati. Žena koju vidiš
će imati klas sedmerostruki klas Božje milosti i to znači
sedam kruna koje si vidio; i to će ti biti znak da ćeš
se oporaviti od svoje bolesti i vratiti se svojima, bit ćeš
i uzdignut na viši stupanj.“ Nakon svojeg povratka je
ovaj postao opat i korak po korak je napredovao iz milosti u milost.
Trideset i sedmo poglavlje
Djevičine
riječi zaručnici kako je ta Djevica pozdravljana od mnogih
ljudi; naime od svojim pravih prijatelja iz ljubavi, od drugih iz
straha boli, od drugih koji žele postati bogati i od licemjera koji
se drsko nadaju oproštenju grijeha. Obje prve vrste će
biti nagrađene na duhovan način, treća na vremenit, a
četvrta je strahota.
Marija
reče: „Postoji četiri vrste ljudi koji me
pozdravljaju. Prvi su oni koji svu svoju volju i svijest polažu u
moje ruke i sve što čine, čine na moju čast;
njihov pozdrav mi je kao najljepši i najprijatniji napitak.
Drugi su oni koji se boje kazne i suzdržavaju se grijeha iz straha;
njima dajem, ako ustraju u mojoj hvali, ublaženje njihova zla straha
i umnoženje istinske ljubavi i znanja kojim će naučiti
ljubiti Boga na razuman i mudar način. Treći su oni koji
dovoljno visoko uzdižu moju hvalu, ali samo iz namjere i sklonosti da
bi im mogla narasti vremenita čast i prolazna korist. Kao što
gospodin kojemu je poslan poklon darivatelju ponovno napravi poklon
jednak po vrijednosti, tako zato i ja njima dajem, budući da
traže prolazno i ne žele ništa drugo, ono što žele i
dajem im njihovu plaću u sadašnjem životu. Četvrti
su oni koji se postavljaju kao da su dobri, ali u svojim
zadovoljstvima griješe. Griješe potajno kad mogu kako
ih ljudi ne bi vidjeli i pritom misle: 'Djevica Marija je milosrdna i
čim je se zazove, isposluje oproštenje.' Ali njihov poziv
mi se sviđa jednako malo kao i posuda koja je izvana
preposrebrena, a iznutra puna gadno smrdljivog izmeta koji nitko ne
može mirisati i takvi su neki ljudi zbog svoje zle volje kojom se
drže grijeha.“
Trideset i osmo poglavlje
Krist
kazuje zaručnici kako postoje dva duha, jedan dobar i jedan zao;
znakovi Duha Svetoga su međutim slatkoća srca i divota;
znakovi zlog duha su međutim strah i nemir srca koji proizlazi
iz požude ili srdžbe.
Sin
je razgovarao sa zaručnicom i reče: „Dobar duh je u
srcu čovjeka. Što je drugo dobar duh doli Bog? Što
je Bog doli sama slatkoća i divota svetih? Sam Bog je u njima i
oni su u njemu i imaju svo dobro kad imaju Boga bez kojeg ništa
nije dobro. Koji dakle imaju Božjeg duha, imaju Boga i cijelu nebesku
vojsku i svo dobro. Na sličan način svi koji u sebi imaju
zlog duha imaju svo zlo; jer što je drugo zlo doli đavao?
Što je međutim drugo đavao doli patnja i svako zlo?
Tko dakle ima đavla, u sebi ima patnju i svo zlo. Kao što
dobar čovjek ne osjeća odakle i kako u njegovo srce prodire
slatkoća Duha Svetoga, tako je ni u sadašnjem životu ne
može kušati potpuno, već samo djelomično. Kad je zao
čovjek uplašen požudom, kad teži za ambicijom, kad je
uznemiren srdžbom, zamrljan izobiljem i preostalim porocima, to je
tako znak đavlove muke, znak vječnog nemira, iako se on u
sadašnjem vremenu ne može prosuditi kakav zaista jest; jao
onima koji se drže ovog duha.“
Trideset i deveto poglavlje
Zaručnica
je ugledala đavola koji je na Božjem sudu protiv duše
jednog umrlog ratnika izvadio sedam knjiga; ali i dobar anđeo je
za istu izvadio knjigu. Duša međutim nije vječno
prokleta jer je bez da je đavao znao na kraju izvršila
unutarnje kajanje. Ipak je osuđena zbog svojih grijeha i treba
do sudnjeg dana podnositi patnje u čistilištu jer je
toliko dugo željela živjeti u tijelu. Krist je međutim obznanio
tri stvari pomoću kojih može biti oslobođena ranije te joj
je odmah popušteno u tri navedene muke na molbu Djevice i
svetih. Zamolba dobrog anđela nije odmah uslišana, već
ju je Krist odgodio na neko vrijeme i razmatra je.
Pred
božjim sudištem se pojavio jedan đavao i držao je dušu
jednog umrla koja je drhtala kao drhteće srce. Đavao reče
sucu: „Gledaj ovaj plijen! Tvoj anđeo i ja pratili smo ovu
dušu od njezina rođenja pa sve do kraja; on da bi je
sačuvao, ja da bih joj naštetio i obojica smo je lovili
kao lovci. Na kraju mi je ipak upala u ruke i tako sam željan i
žestok da je dobijem kao nizvodno padajući potok i samo mi jedna
prepreka stoji na putu – tvoja pravednost, a budući da ona
još nije posvjedočila protiv nje, još je ne
posjedujem sa sigurnošću. Želim je tako žarko kao
životinja istrošena od gladi koja zbog gladi jede vlastite
udove. Budući da si pravedan sudac, trebaš donijeti
pravednu presudu za ovu dušu!“
Sudac
odgovori: „Zašto je pala u tvoje ruke i zbog čega
si joj bio bliži od mojeg anđela?“ Đavao odgovori:
„Zato jer su njezini grijesi bili brojniji od njezinih dobrih
djela.“ Sudac odgovori: „Pokaži ih!“ Đavao
odgovori: „Imam knjigu punu njezinih grijeha.“ Sudac
upita: „Kako se knjiga zove?“ Đavao odgovori:
„Njezino ime je 'Neposlušnost'. Knjiga sadrži sedam
poglavlja i svako poglavlje ima tri stupca. Svaki stupac ima više
od tisuću riječi, nijedan manje od tisuću, ali neke
još mnogo više.“ Sudac reče: „Reci
imena ovih poglavlja. Ja doduše znam sve, no da bi drugima
bila obznanjena tvoja volja i moja dobrota, želim da
govoriš.“
Đavao
odgovori: „Ime prvog poglavlja je oholost i u njemu su tri
stupca. Prvi je duhovna oholost u njezinoj savjesti jer je bila
ponosna na svoj dobar život koji je smatrala boljim od života drugih;
također je bila ponosna na svoj razum i znanje pri čemu je
smatrala da u mudrosti nadilazi druge. Drugi stupac sadrži njezinu
oholu želju za slavom zbog dobara koja su joj dana, slugu, odjeće
i ostalog vlasništva; treći stupac njezin ponos na
ljepotu udova, plemenito porijeklo i svoja djela. U ta su tri stupca
bile beskrajne nebrojene riječi kao što Ti je samome
poznato.
Drugo
poglavlje je njegova požuda. Ima tri stupca. Prvi je duhovan jer nije
vjerovao da su njegovi grijesi tako teški kao što mu je
rečeno i na nedostojan je način želio nebesko kraljevstvo
koje pripada samo onome tko je potpuno čist; drugi je bio da je
više želio svijet nego je bilo potrebno i njegova volja je
bila usmjerena samo prema uzdizanju svoga imena i porijekla kako bi
svoje nasljednike podigao svijetu, a ne Tebi na čast i kako bi
ih učinio velikima; treći je bio da je tražio svjetovnu
čast i želio biti iznad drugih i ovdje su, kao što Ti je
poznato, nebrojene riječi kojima je tražio naklonost i simpatije
pomoću kojih je stekao svjetovna dobra.
Treće
poglavlje je zavist. Ima tri stupca. Prvi je bio u srcu jer je
potajno zavidio onima koji su imali više i bili sretniji od
njega; drugi je bilo to što je iz zavisti uzeto nešto
od imovine onih koji su imali manje od njega i trpjeli veće
nestašice; treći je bio to što je iz zavisti
skriveno i otvoreno svojem bližnjem naštetio svojim savjetima,
kako riječima tako i djelima, kako sam tako i preko porodice te
je druge nagovarao na slično.
Četvrto
poglavlje u kojem su tri stupca je škrtost. Prvi je bio
škrtost u srcu jer nije drugima htio reći stvari koje je
znao, a koje su ih mogle utješiti ili im koristiti pri čemu
je mislio: 'Kakvu korist dam ovaj ili onaj savjet? Kakva će mi
biti nagrada ako sam ljudima ovim savjetom ili riječju
koristan?' I tako je jadnik otišao odatle ožalošćen,
niti poučen niti savjetovan premda ga je on da je imao dobre
volje mogao poučiti. Drugi stupac je bio to što nije htio
pomiriti posvađane kad je to mogao i kad je mogao utješiti
žalosne, nije brinuo za to. Treći stupac je bila škrtost
sa svojim dobrima jer kad je bio mogao za Tvoje ime dati barem jedan
novčić, bio je uplašen i zabrinut, ali bi za čast
svijeta rado bio dao stotinu. U ovim stupcima su nebrojene riječi
kao što Ti je samom najbolje poznato jer Ti znaš sve i
ništa se Tebi ne može sakriti, ali svojom me moći
prisiljavaš govoriti jer tako želiš biti od
koristi.
Peto
poglavlje je lijenost i ono također ima tri stupca. Kao prvo,
bio je lijen činiti dobra djela na Tvoju čast, to jest
prema Tvojim zapovijedima; gubio je svoje vrijeme kako bi odmorio
tijelo jer korist njegova tijela i njegovo zadovoljstvo su mu bili
najdraži. Kao drugo, bio je lijen u mislima jer kad mu je Tvoj dobar
duh srce navodio na kajanje ili u srce dao neku duhovnu spoznaju, to
mu se činilo vrlo dosadno; odvraćao je svoj razum od
duhovnih misli i sva radost svijeta činila mu se ugodnom i
slatkom. Kao treće, bio je lijen ustima, to jest u molitvi i
govorenju onoga što koristi drugima i Tebi je na čast;
ali bio je marljiv u lakim riječima. Koliko riječi ima ovaj
stupac i koliko su nebrojene Ti je samome poznato.
Šesto
poglavlje je bila srditost. I ono ima tri stupca. Prvi je to što
se srdio na svojeg bližnjeg zbog stvari koje mu nisu koristile, drugi
da je u srditosti djelima oštetio bližnjega i u srditosti mu
ponekad krao njegovo, treći što je svojom srditosti
uznemiravao svojeg bližnjeg.
Sedmo
poglavlje je bila njegova bludnost koje također ima tri stupca.
Prvi je to što je nedolično i neuredno prolijevao svoje
sjeme jer iako je bio oženjen i nije griješio s drugim ženama,
ipak je kroz neprikladne zagrljaje i riječi i besramno vladanje
nedolično prolio svoje sjeme. Drugi stupac je bio to što
je u riječima bio previše drzak jer nije samo navodio
svoju ženu na veći tjelesni žar, već i druge svojim
riječima na isprazne riječi i misli. Treći stupac je
bio to što je svoje tijelo njegovao prenježno te je radi većeg
uživanja tijela i da bi postigao hvalu od ljudi dao pripremiti
previše skupa i mnogobrojna jela da bi ga prozvali velikim. U
ovom je stupcu više od tisuću riječi, međutim
dulje je sjedio za stolom nego što je trebao, nije vodio
računa o prepuštenom mu vremenu, govorio je neprikladno i
uzimao više nego što priroda zahtjeva. Gledaj, suče,
moja je knjiga potpuno ispunjena, dodijeli mi ovu
dušu!“
Nakon
što je sudac potom šutio, približi se Majka Milosrđa
koja je dulje vrijeme stajala sa strane i reče: „Moj Sine,
želim s đavlom razgovarati o pravednosti.“ Sin joj
odgovori: „Najdraža majko, ako đavlu nije odbijena
pravednost, kako bih je mogao odbiti tebi koja si moja majka i
kraljica anđela? Ti možeš i znaš sve u meni i
govoriš da bi moja ljubav bila poznata drugima.“
Na
to majka reče đavlu: „Zapovijedam Ti, đavle, da
mi odgovoriš na tri stvari koje te pitam; iako to činiš
nerado, pravednost te na to obvezuje jer sam tvoja vladarica. Reci mi
znaš li sve čovjekove misli?“ Đavao odgovori:
„Ne, samo one koje mogu prosuditi iz vanjskih djela i ponašanja
čovjeka, one koje mu osobno stavljam u srce jer iako sam izgubio
svoj položaj, od najoštroumnije prirode mojeg bića je
preostalo toliko mudrosti da iz čovjekova držanja mogu
prepoznati stanje njegova srca; ali dobre čovjekove misli ne
mogu prepoznati.“
Na
to ljubazna majka po drugi put reče đavlu: „Reci mi,
đavle, iako nerado: što može izbrisati pismo iz tvoje
knjige?“ Đavao odgovori: „Ništa ga ne može
izbrisati osim jednog, naime: božje ljubavi. Ako je netko očuva
u srcu, u kojoj god da je mjeri grešnik, odmah se briše
ono što je u mojoj knjizi bilo zapisano u
njemu.“
Djevica
reče po treći put: „Reci mi, đavle, postoji li
toliko nečist grešnik ili tako okrenut od mojeg Sina da
se sve dok živi u svijetu ne bi mogao vratiti i zadobiti oprost?“
Đavao odgovori: „Nitko nije tako velik grešnik da
se sve dok živi kad bi htio ne bi mogao vratiti jer kad netko koliko
god veliki grešnik bio svoju zlu volju promijeni u dobru, kad
ga obuhvati Božja milost i kad želi ostati postojan u njoj, svi
đavoli ga ne mogu zadržati.“
Nakon
toga majka milosrđa reče prisutnima: „Ova duša
mi se na kraju svoja života obratila i rekla: 'Ti si majka milosrđa
i milosrdna si prema bijednima. Nisam dostojan moliti tvojeg Sina jer
su moji grijesi tako teški i brojni i višestruko sam ga
rasrdio time što sam svoju požudu i svijet volio više
od Boga, svojeg stvoritelja. Zato te molim da mi se smiluješ
jer ne uskraćuješ milost nikome tko te moli. Zbog toga se
obraćam tebi i obećajem ću se ako poživim popraviti i
okrenuti svoju volju tvojem Sinu i neću voljeti ništa
osim njega. Najviše mi je međutim žao i uzdišem
zbog toga što nisam učinio ništa dobroga na čast
tvojeg sina, mojeg stvoritelja. Zbog toga te molim, najmilostivija
gospo, smiluj mi se jer ne znam kod koga bih se osim kod tebe mogao
skloniti.'
S
takvim riječima i takvim mislima mi je ova duša došla.
Zar je nisam trebala poslušati? Ne zaslužuje li netko tko
cijelim srcem i potpunom voljom da se popravi nekog zaziva biti
saslušan? Koliko tek ja koja sam majka milosrđa moram
saslušati one koji me zovu?“ Đavao odgovori: „Ja
o takvoj volji ništa ne znam. Ako je bilo tako kako kažeš,
onda to dokaži otvorenim razlozima.“
Majka
odgovori: „Nisi dostojan da ti odgovorim, ali kako će ono
što pokažem koristiti drugima, odgovorit ću ti. Ti si,
bijedniče, rekao da ništa ne može izbrisati pismo iz
tvoje knjige osim božje ljubavi.“ Djevica se potom okrene sucu
i reče: „Sine, neka đavao otvori svoju knjigu i
pročita i vidi je li sve zapisano potpuno ili je nešto
izbrisano.“ Na to sudac reče đavlu: „Gdje ti je
knjiga?“ Đavao odgovori: „U mojem trbuhu.“
Sudac reče: „Gdje ti je trbuh.“ A đavao
odgovori: „U mojem pamćenju: jer kao što je u
trbuhu sva nečistoća i sav smrad, tako je u mojem pamćenju
sva zloba i nepravda koja pred Tvojim licem smrdi kao najgadniji
izmet. Kad sam u svojoj oholosti otpao od Tebe i Tvojeg svjetla,
izmislio sam svu zlobu, moje sjećanje na Božja dobra se
zamračilo i u mojem je sjećanju sad zapisana sva zloba
grešnika.“ Na to sudac reče đavlu:
„Zapovijedam ti, đavle, da točno provjeriš i
potražiš u svojoj knjizi što je još od grijeha
ove duše zapisano, a što je izbrisano. Reci otvoreno.“
Đavao odgovori: „Pogledaj, gledam u knjigu i vidim
drukčije zapisano nego što sam mislio jer vidim da je
onih sedam stvari izbrisano i od toga nije ostalo ništa osim
nečistoće.“ Na to sudac reče dobrom anđelu
koji je stajao tamo stajao: „Gdje su dobra djela ove duše?“
On odgovori: „Gospodine, sva ih poznaješ unaprijed, sve
što jest, što je bilo i što dolazi. Znamo i
vidimo sve u Tebi i Ti u nama i nema potrebe da razgovaramo s Tobom
jer sve znaš, ali budući da želiš pokazati ljubav,
daješ onima kojima želiš da spoznaju Tvoju volju.od
početka kad je duša ovog čovjeka sjedinjena s
tijelom bio sam stalno njega i napisao sam knjigu s dobrim djelima
koja je učinio; u Tvojoj je moći želiš li ćuti
tu knjigu.“ Sudac odgovori: „Ne mogu suditi prije no što
uvidim dobro i zlo; nakon što se to pravilno razmotri kao što
pravednost traži, mora biti donesena presuda hoće li živjeti ili
umrijeti.“
Anđeo
odgovori: „Moja knjiga je njegova poslušnost kojom Ti je
služio i ima sedam stupaca. Prvi je njegovo krštenje; drugi je
njegovo suzdržavanje u postu i od nedozvoljenih radnja i grijeha i
također od bludnosti i kušnji njegova mesa; treći
stupac je bila njegova molitva i dobra namjera koju je usmjerio prema
Tebi; četvrti su bila njegova dobra djela u dijeljenju
milostinje i drugim djelima milosrđa; peti je bila njegova nada
u Tebe; šesti vjera koju je kao kršćanin imao;
sedmi božja ljubav.“ Nakon tih riječi sudac opet reče
dobrom anđelu: „Gdje je tvoja knjiga?“ On odgovori:
„U Tvojem promatranju i ljubavi, Gospodine!“ Na to Marija
grdeći đavla reče: „Kako si čuvao svoju
knjigu i kako je ono što je u njoj bilo zapisano iz nje
izbrisano?“ Na to će đavao: „Jao, jao,
prevarila si me!“ Potom sudac reče svojoj milostivoj
majci: „Ti si doista na razuman način u ovoj raspravi
postigla pobjedonosnu presudu i s pravom dobila ovu dušu.“
Đavao na to povika: „Izgubio sam i nadvladan sam; ali reci
mi, suče, koliko dugo da još zadržim ovu dušu zbog
njezinih mrlja?“ Sudac odgovori: „To ću ti reći
jer su knjige otvorene i pročitane. Ali reci mi, đavle,
iako sve znam, mora li ova duša prema pravednosti doći u
nebo ili ne? Jer gledaj, dajem Ti da vidiš i znaš
istinu i pravednost.“ Đavao odgovori: „Pravednost u
Tebi je da kad netko umre bez smrtnog grijeha, neće ići u
muku pakla i tko ima Božju ljubav, treba s pravom doći u nebo.
Budući da ova duša svijet nije napustila u smrtnom
grijehu, već je posjedovala božju ljubav, vrijedna je toga da
nakon čišćenja u čistilištu stupi u
nebo.“ Sudac reče: „Budući da sam ti otvorio
razum i dopustio vidjeti svjetlo istine i pravednosti, onima kojima
dajem da čuju trebaš reći koja pravednost će
dopasti ovu dušu.“ Đavao odgovori: „Da se
tako očisti sve dok na njoj ne bude nijedna mrlja: jer iako ju
je pravednost dodijelila Tebi, još je uvijek nečista i ne
može doći Tebi prije nego što se očisti. I budući
da si Ti, suče, pitao mene, sad ja pitam Tebe na koji način
treba biti očišćena i kako dugo treba ostati u mojim
rukama?“
Sudac
odgovori: „Tebi je, đavle, zabranjeno da ulaziš u
nju ili da je prigrabiš za sebe, već je trebaš
očistiti sve dok ne bude čista i bez mrlja; svoju će
kaznu izdržavati prema mjeri svoje krivnje. Trostruko je griješila
očima, trostruko ušima i trostruko osjećajima. Zato
mora biti trostruko kažnjena na očima. Prvo, mora sama vidjeti
svoju odvratnost i grijehe; drugo, mora vidjeti tebe u tvojoj zlobi i
strašnoj ružnoći; treće, mora vidjeti patnju i
strašnu muku drugih duša. Na sličan način
treba trostruko biti kažnjena na ušima. Prvo, mora čuti
jedan strašan jao jer htjela čuti samo svoju vlastitu
hvalu i požudu svijeta; drugo, treba čuti strašno
zavijanje i klevetanje đavola; treće, treba čuti
pogrđivanje i nepodnošljivu bijedu jer je radije i s više
zadovoljstva slušala ljubav i ugođaj svijeta nego na
sviđanje Bogu i revnije je služila svijetu nego svojem Bogu.
Treba biti trostruko kažnjena osjećajem. Prvo, mora iznutra i
izvana gorjeti u najužarenijoj vatri tako da na njoj ne ostane ni
najmanja mrlja koja se nije očišćena u vatri. Drugo,
treba podnositi hladnoću jer je gorjela u svojoj požudi, a u
mojoj je ljubavi bila hladna; treće, bit će u rukama đavola
tako da ne ostane ni najmanja misao, ni najmanja riječ koja se
neće očistiti sve dok ne bude kao zlato koje se u peći
oblikuje i čisti prema vlasnikovoj volji.“
Na
to đavao ponovno reče: „Koliko duga će ova duša
biti u toj muci?“ Sudac odgovori: „Tako dugo kao što
je htjela živjeti na zemlji i budući da je razmišljala
kako bi rado živjela u tijelu sve do kraja svijeta, njezina kazna
treba trajati sve do kraja svijeta. U tome je moja pravednost da tko
ima božju ljubav prema meni i svim svojim srcem traži da bude sa mnom
i želi biti odvojen od svijeta, takav treba primiti nebo bez kazne
jer je njegovo čišćenje ispunjeno na ispitu ovoga
života; tko se zbog gorke smrtne muke i zbog buduće gorke kazne
boji smrti i zato želi živjeti dulje kako bi se popravio, taj u
čistilištu treba primiti laku kaznu; tko međutim
želi živjeti do sudnjeg dana, taj treba, iako ne počini smrtni
grijeh, zbog želje da vječno živi imati nemilosrdno čišćenje
u muci sve do sudnjeg dana.“
Na
to odgovori milostiva majka i reče: „Blagoslovljen da si,
Sine moj, zbog svoje pravednosti koja je u svakom milosrđu; jer
iako vidimo i znamo sve u tebi, govori kako bi ostali znali koje se
sredstvo mora primijeniti kako bi se tako dugo vrijeme muke skratilo
i posebice koje sredstvo da bi se tako strašna vatra ugasila i
na kraju kako se ova duša može osloboditi iz ruku đavola?.“
Sin odgovori: „Tebi se ništa ne može odbiti jer si ti
majka milosrđa i nabavljaš i tražiš milosrđe
i utjehu za sve. Sredstvo koje skraćuje tako dugo vrijeme, gasi
vatru i oslobađa iz ruku đavola je trostruko. Prvo, ako
netko ponovno nadoknadi što je drugima nepravedno oduzeo i
iscijedio ili je nije vratio što je bio zadužen; jer
pravednost zahtjeva da se duša tako dugo čisti sve dok se
sve nepravedno što je uzela ne nadoknadi do zadnjeg novčića
bilo kroz molitvu svetih ili milostinju ili djela prijatelja ili kroz
drugo pored toga valjano čišćenje.Drugo je velika
milostinja jer njom se grijesi gase kao što voda gasi vatru.
Treće je žrtvovanje moga tijela na oltaru za njega i molitva
mojih prijatelja. To su tri sredstva kojima ga se može osloboditi
onih triju muka.“
Majka
milosrđa upita: „Što mu sad koriste dobra djela
koja je učinio za Tebe?“ Sin odgovori: „Ne pitaš
zato što ne znaš jer vidiš i znaš sve u
meni, već zato da bi drugi spoznali moju ljubav. Doista, ni
najmanja riječ i ni najmanja misao koju je pomislio meni na čast
neće mu biti neuzvraćena jer je sve što je učinio
za mene sad pred njim i u svojoj muci od toga ima osvježenje i utjehu
i manje osjeća vrućinu nego što bi je inače
osjećao.“
Na
to je majka dalje razgovarala sa sinom i reče: „Kako to da
ova duša stoji nepomično kao onaj tko ni ruke ni noge ne
miče protiv neprijatelja, a opet živi?“ Sudac odgovori:
„Jedan prorok je napisao o meni da sam kao janje koje pred
onima što ga strižu šuti. Uistinu, šutio sam
pred svojim neprijateljima i zato budući da ova duša nije
brinula za moju smrt i ni najmanje je cijenila pravednost zahtjeva da
sad zbog pravednosti kao dijete koje se u rukama ubojica ne može
opirati.“ Majka odgovori: „Blagoslovljen da si, najdraži
Sine, koji ništa ne činiš bez pravednosti. Prije
si rekao kako Tvoji prijatelji mogu pomoći ovoj duši i
dobro znaš kako mi je ova duša trostruko služila. Prvo,
kroz suzdržavanje tako što je za bdijenja na moje blagdane
postila i u mojem imenu vježbala umjerenost; drugo, tako što
je molila moje dnevne časove; treće, tako što je i
vlastitim ustima pjevala meni na čast.. Dakle, Sine moj, budući
da slušaš svoje sinove na zemlji koji zovu, molim Te da
me uvažiš i isto poslušaš.“ Sin odgovori:
„Koga gospodar najviše voli, njegove su molitve najprije
uslišane, a budući da si mi ti najvrjednija od svih, moli
što želiš i bit će ti dano.“ Majka odgovori:
„Ova duša trpi tri muke na očima, tri na ušima
i tri na osjećaju. Molim te dakle, najdraži Sine, da joj ublažiš
jednu od kazna očiju, naime da ne vidi strašne đavle,
već da mora izdržati druge dvije muke jer tako traži Tvoja
pravednost kojoj se ne mogu protiviti prema pravednosti Tvoga
milosrđa. Drugo, molim Te da joj ublažiš jednu od muka
ušiju, naime da ne mora slušati svoju sramotu i
grijehe. Treće, molim Te da joj ublažiš i jednu muku
osjećaja koju je zaslužila trpjeti jer je bila hladna u Tvojoj
ljubavi.“ Sin odgovori: „Blagoslovljena da si, najdraža
majko! Tebi ne mogu ništa odbiti; neka bude tvoja volja; neka
bude kao što si molila!“ Majka odgovori: „Blagoslovljen
da si, moj najdraži Sine, zbog sve ljubavi i milosrđa.“ U
istom trenutku pokaže se anđeo s velikom vojskom i reče:
„Slava Tebi, Gospodine Bože, stvoritelju i suče svih
stvari. Ova duša mi je za života pobožno služila; postila je
meni na čast i štovala je mene i Tvoje prisutne
prijatelje svojim pozdravima. Zato molim u njezino i u svoje ime,
smiluj se ovoj duši! Daj joj zbog naših molitava mir od
jedne kazne, naime da joj đavoli ne mogu pomračiti svijest
jer će je oni iz svoje zlobe ako ih nitko ne zaustavi pomračiti
tako da se nikad neće moći nadati kraju svojih nevolja i
postizanju slave, ako Ti se svidi u Tvojoj milosti pogledati je jer
upravo to joj je veća muka od svih drugih muka. Daj joj zbog
naših molitava, Gospodine, da u kojoj god se nevolji nađe
svjesno zna da će ona muka završiti i da će postići
vječnu slavu.“
Sudac
odgovori: „Ovo je istinska pravednost: budući da je duša
mnogo puta otklanjala svoju svijest od duhovnog rasuđivanja i
spoznaja prema svjetovnim stvarima i budući da je htjela
pomračiti svoju svijest i nije se sramila raditi protiv mene,
pravedno je da njezinu svijest sad pomrače đavoli. No
budući da sve vi, moji prijatelji, slušali moje riječi
i proveli ih u djelu, ne bi bilo u redu da vam se nešto
odbije, zato ću učiniti kako želite.“
Na
to svi sveti odgovore: „Blagoslovljen da si, Bože, u svoj
svojoj pravednosti, koji pravedno sudiš i ništa ne
ostavljaš nekažnjenim.“ Dobri anđeo koji je dan
duši da je štiti na to reče sucu: „Od
početka spoja ove duše s tijelom bio sam kraj nje i
slijedio je poradi providnosti Tvoje ljubavi. Ponekad je vršila
moju volju i zato te molim Gospodine, smiluj joj se.“ Gospodin
odgovori: „Razmislit ćemo o tome.“ Time je ova
vizija prestala.
Objašnjenje
Ovo
je bio ratnik dobra srca i ljubitelj siromaha. Njegova žena je za
njega darovala velike milostinje. Umrla je u Rimu kao što je o
njoj u duhu prorečeno i objašnjeno u dvanaestom poglavlju
treće knjige.
Četrdeseto poglavlje
Četvrte
godine nakon što je zaručnica gledala prethodno viđenje
u kojem je jedna duša osuđena na čistilište
sve do sudnjeg dana, opet je vidjela tu dušu na božanskom sudu
kako je odsad kao napola odjevena predstavljena od anđela. I on
je s nebeskom vojskom molio za nju. Krist ju je sad potpuno oslobodio
muka i poslao je na zamolbu anđela i svetih i suza i
preklinjanja njezinih još živih prijatelja kao sjajnu zvijezdu
onamo u slavu.
U
četvrtoj godini nakon ovoga gledala sam opet vrlo svjetlećeg
mladić s upravo spomenutom dušom koji kao da su bili
obučeni, ali ne potpuno. Ovaj je razgovarao sa sucem koji sjedi
na prijestolju pred kojim su stajale tisuće tisuća i kojeg
svi zbog njegova strpljenja i ljubavi mole: „O, suče, ovo
je duša za koju molim; Ti si međutim odgovorio da želiš
razmisliti. Sad opet svi stojimo ovdje i molimo Te za nju zbog Tvojeg
milosrđa. I iako u tvojoj ljubavi sve znamo, ovako govorimo radi
Tvoje zaručnice koja ovo duhovno sluša na ljudski način,
premda kod nas ništa nije ljudsko.“ Sudac odgovori: „Kad
bi negdje bio vagon natovaren klasovima i mnogo ljudi koji bi jedan
za drugim uzeli svoje klasove, njihov bi broj i težina bili ublaženi.
Tako je sad. Jer pred mene su za ovu dušu došle mnoge
suze i djela ljubavi i zato presuda glasi da ona dolazi pod tvoju
zaštitu i je dovedeš ovamo u mir koji niti oko može
vidjeti, niti uho čuti, niti sama duša u mesu može
zamisliti; gdje gore nema neba niti zemlje ispod, gdje je nezamisliva
visina, neizreciva duljina, gdje je čudesna širina i
neshvatljiva dubina, gdje je Bog nad, izvan i u svemu, sve upravlja i
sve obuhvaća; ali nije od nikoga obuhvaćen.“ Nakon
ovoga je viđeno kako se ona duša uzdiže na nebo tako
svjetleći kao svjetla sjajeća zvijezda u svojem sjaju. I
tad progovori sudac i reče: „Ubrzo će doći
vrijeme kad ću izreći svoju presudu i vršiti pravdu
na rodu umrlih kojem je pripadala ova duša; jer taj rod se
izdiže u oholosti, ali će se spustiti za odmazdu oholosti.“
Četrdeset i prvo poglavlje
Krist
kori jednog kralja i svjetovne ljudi koji svoje pobjede protiv
neprijatelja pripisuju svojem maru i velikoj vojsci i tjelesnoj
snazi, ali ne Bogu tim što kaže da trebaju ići u rat po
uzoru na Davida protiv Diva i svoju nadu položiti u Boga iako i
dopustiti da ljudska pamet ide naprijed jer kome je Bog pomoćnik,
lako pobjeđuje.
Sin
je zaručnici govorio o jednom izvjesnom kralju Švedske i
reče: „Rekao sam ti da je ovaj kralj dijete i to možeš
vidjeti iz dvije prilike, prvo, iz njegove vladavine, drugo, iz
bezbrojne vojske. Zar nije pastir David porazio diva? Ali kako? Moći
i mudrošću? Ne, nikako; već božanskom snagom. Jer da
Bog nije poništio divovu drskost i ohrabrio srce dječaka
Davida, kako bi taj dječak mogao napasti diva? Kako bi kamen
mogao oboriti i pogoditi jednog tako nasilnog ratnika da u kamenu
nije bila Božja snaga? Zato lako pobjeđuje tko ima Boga za
pomoćnika, tko se čvrsto podupire u Bogu, ne treba veliku
tjelesnu snagu, već vjeru i ljubav. Svjetovni ljudi su u zabludi
da pobjeđuju svojom tjelesnom snagom i pripisuju ishod borbe
marljivosti čovjeka i kad su izišli kao pobjednici, više
trudu ljudi nego Božjoj snazi, iako ni dobri ni zli nisu pobjednici
bez Božjeg dopuštenja i njegove pravednosti. Ponekad dobri
imaju sreću nad zlima i onda zli suprotno tome protiv dobrih
skrivenim Božjim dopuštenjem. I budući da malo ljudi želi
iz opće ravnodušnosti želi promatrati Božje strpljenje i
pravednost, Božja je snaga osramoćena i slavi se i uzvisuje
čovjeka kao moćnoga i pobjednika svojom vlastitom snagom.
Nisam bez razloga rekao da je onaj kralj dijete; jer kad dijete vidi
dvije jabuke od kojih je jedna izvana potpuno pozlaćena, ali
iznutra prazna i pokvarena, a druga je međutim izvana manje
lijepa, ali iznutra potpuno svježa, bira što vidi izvana. Tako
čini onaj kralj. Izgleda mu lijepo stupati s velikom vojskom,
ali nije znao i obazirao se kakva je nevolja ležala u tome skrivena;
nije uzeo u obzir kako velika glad, kako velika bol će slijediti
i da će bijednici gladni iseliti i još vratiti se još
daleko bjedniji. Stupati s malom vojskom izgleda prijezirno i glupo,
no gledalo iznutra, sa sobom vodi veliku korist; jer ako krene u
poniznosti s malom vojskom, ispunit ću njegov duh božanskom
mudrošću i osnažiti njegovo tijelo božanskom snagom; tako
mogu od slaboga napraviti jakoga, iz niskoga visokoga, čašćenog
iz prezrenoga. Zato mu reci da se ne treba bojati, već svoju
nadu položiti u mene i činiti s božanskom mudrošću i
ljudskim razmišljanjem što može, a gdje će
nedostajati ljudska mudrost, ljubav i dobra volja će
opravdati.“
Dodatak
Sin
Božji govori: „Svaki onaj koji želi posjetiti zemlju
nevjernika, mora imati pet stvari. Prvo treba otpustiti svoju savjest
kajanjem i iskrenom pokorom kao da će umrijeti. Drugo, mora
odložiti mekoće u ponašanju i odjeći i ne obazirati
se na nove običaje, već hvaliti one koje su uveli
prethodnici. Treće, ne smije htjeti imati ništa vremenito
osim za nuždu i Božju čast i ako prepozna da je nešto
bilo sam bilo već od svojih roditelja zaradio s nepravdom, mora
imati volju to nadoknaditi kako želi koliko god veliko ili malo bilo.
Četvrto, treba raditi za to da nevjernici dođu pravoj vjeri
i ne željeti njihovo bogatstvo , niti njihovu stoku, niti drugo osim
onoga što treba za nužno uzdržavanje tijela. Peto je volja da
rado umre za Božju čast i da se pohvalnim ponašanjem
pripremi na to da zasluži postići izvrsnu smrt.“
Četrdeset i drugo poglavlje
Majka
Božja se hvali revnošću koju je imala kako bi se svidjela
Bogu. Kaže da se ne hvali kako bi tražila svoju vlastitu hvalu, već
da bi time Bog mogao biti hvaljen i čašćen. Također
želi od Sina za zaručnicu odijela nebeskih vrlina koje su sveta
hrana njegova tijela i vatreniji duh. Sin to dozvoljava ako će
zaručnica prije imati poniznost, strah i
zahvalnost.
Majka
reče: „Od svoje mladosti sam stalno mislila na čast
moga sina i uvijek sam brinula kako bih mu se mogla svidjeti. Iako je
svako hvaljenje iz vlastitih usta manje časno, ovo ne kažem na
način onih koji traže vlastitu hvalu, već na čast moga
Sina, moga Boga i Gospodina koji je čudesno učvrstio sunce
na nebu (prahu), također na suhom zatvorio vatru koja ne
proždire, nego zapaljuje i bez vlažnosti izradio najcjenjeniji i
najdraži plod.“
Na
to, okrenuta Sinu, reče: „Da si blagoslovljen, Sine moj!
Ja sam kao ona žena koja je kod Gospodina našla uslišanje
kad je za dužne i slabe molila milosrđe. Zato Te molim za svoju
kćer jer plašljivost punu strahopoštovanja, to
jest za Tvoju zaručnicu čiju si dušu otkupio svojom
krvlju, prosvijetlio svojom ljubavlju, probudio svojom ljubavlju i
koju si zbog svojeg milosrđa zaručio. Molim Te, Sine, daruj
joj tri dara. Prvo, dragocjenu odjeću jer je kćer i
zaručnica kralja i kraljice jer kad kraljeva zaručnica
oskudijeva kraljevske odjeće, potpuno je prezrena i kažnjena
sramotom ako je nađu bez časti. Zato joj daj ne odjeću
sa zemlje, već sa neba; ne onu koja izvana sjaji od zlata, već
koja iznutra blista od ljubavi i kreposnosti. Daj joj odijelo vrlina
da ne mora isprositi vanjsko, već da bi imala unutarnje obilje i
u odjeći pred drugima mogla svijetliti. Drugo, daj joj nježniju
hranu; jer Tvoja zaručnica je naviknuta na grubu hranu, ali sad
se treba naviknuti na Tvoju hranu; jer to je hrana koju se dotiče,
ali ne vidi, drži, ali ne osjeća, hrani, ali ne shvaća
razumom, ulazi, a posvuda je. To je Tvoje najcjenjenije tijelo koje
je pokazano zaklanim janjetom; jer ovo je Tvoju ljudskost koju si
preuzeo od mene ispunilo na čudesan način ispunio i dnevno
otkrivalo svoje božanstvo zajedno s ljudskošću blaženo
ispunjenje Tvojeg primjera. Tu hranu, moj Sine, daj svojoj zaručnici;
jer bez nje presušuje kao dojenče bez mlijeka, bez nje
potpuno propada i s njom i kroz nju se obnavlja na sve dobro, kao
bolesnik kroz hranu. Treće, daj joj, moj Sine, vatreniji duh;
jer ovaj je kao vatra koja nikad nije upaljena, nikad ugašena.
On čini da se prezire što izgleda drago i da se nada
vječnome; daj joj taj duh, moj Sine.“ Na to sin odgovori i
reče: „Najdraža majko! Tvoje riječi su slatke. Ali,
ako što znaš, tko traži što je visoko, mora
prije učiniti što je hrabro i vježbati što je
ponizno, zato joj trebaju tri stvari: prvo, mora posjedovati
poniznost; jer kroz nju se postiže uzvišenost, da bi naime
znala da dobra koja ima, ima po milosti, a ne vlastitoj zasluzi;
drugo, dužno poštovanje da bi darovatelju milosti mogla
ponovno vratiti; treće, strah da ne bi izgubila milosti koje joj
pripadaju. Da bi onda mogla postići i posjedovati prve tri
stvari koje si željela, ne smije zaboraviti tri slijedeće gore
spomenute jer ne koristi ništa nešto postići ako
se postignuto ne zna posjedovati i srce je nepodnošljivo
mučeno kad se postignuto izgubi kao da nikad nije postiglo i
imalo.“
Četrdeset i treće poglavlje
Zaručnica
je ožalošćena jer se duhovnom ocu nije strpljivo i
radosno pokoravala. Krist joj kaže da ako ima namjeru potpuno
izvršiti poslušnost, čak ako i volja ponekad
nastoji suprotno, ako se pokori, ima zaslugu od toga i čiste se
prošli grijesi. Gospodin ovdje dozvoljava oružje za duhovnu
borbu, naime vrline kojima se pravedni bore i pobjeđuju.
Nepravedni suprotno tome to odbacuju i nadvladani su.
Sin
reče zaručnici: „Reci mi, zašto si žalosna?
Iako sve znam, ipak želim Tebe čuti kako kažeš, da bi
mogla čuti kako ti odgovaram.“ Zaručnica mu odgovori:
„Dvostruko se bojim i zbog dvostrukog sam žalosna. Prvo, bojim
se jer sam previše nestrpljiva za poslušnost i
nedovoljno radosna za patnju; drugo, žalosna sam jer se tvojim
prijateljima događaju nevolje i tvoji neprijatelji drže prevagu
nad njima.“ Gospodin odgovori: „Ja sam u tvojem duhovnom
vođi kojem si dana na poslušnost i zato ti je svaki sat,
svaki trenutak kad daješ svoj pristanak poslušnosti i
kad voljom voljom želiš biti poslušna, iako meso
ponekad nastoji suprotno, uračunat u nagradu i čišćenje
grijeha. Drugo, ako te žalosti nesreća mojih prijatelja,
odgovorit ću ti primjerom. Kad se dva bore i jedan odbaci svoje
oružje, a drugi se stalno pokriva oružjem, neće li se lakše
nadvladati onoga koji je odbacio svoje oružje nego onoga koji dan za
dan ima svoje oružje sa sobom? Tako je i tamo; jer neprijatelji svaki
dan odbacuju oružje. Za borbu su naime nužne tri vrste oružja; prvo,
ono čime čovjek putuje ili što ga nosi, konj ili
slično; drugo, ono čime se čovjek brani, na primjer
mač; treće, ono čime čovjek pokriva tijelo, na
primjer oklop ili slično. No neprijatelji su prvo izgubili konja
poslušnosti na kojem su trebali biti usmjeravani svemu dobrom
jer poslušnost je ta koja s Bogom drži prijateljstvo i čuva
obećanu vjernost. Odbacili su mač straha Božjeg kojim se
tijelo suzdržava od požude i đavao tjera od duše da joj
se ne približi; izgubili su oklop kojim se trebaju pokriti protiv
izbačaja koplja, to jest, božansku ljubav koja u nesreći
razveseljava, u sreći štiti, u kušnjama dozvoljava
mir, a u bolima ublaženje. Njezina kaciga, to je božanska mudrost,
leži u prljavštini, također i vratni štitnik, to
jest božanska misao, otpao je; jer kao što se glava pomiče
vratom, tako se božanskom mišlju i srce treba pomicati svemu
što je Božje; no budući da im je božanska misao otpala,
glava leži u najdonjoj dubini i vjetar je miče amo tamo. I prsno
oružje je preslabo, to težnja Bogu se ohladila te se jedva može
vidjeti, a još manje osjetiti. Naoružanje nogu je jednako tako
zaboravljeno i zapostavljeno, to jest kajanje s namjerom popravljanja
jer raduju se u svojom grijesima i žele ostati u njemu dokle mogu.
Oružje ruku, to jest dobra djela, omražena su im i isprazna; hrabro
rade što žele i ne nose plašljivost. Ali moji
prijatelji se svaki dan štite oružjem. Daju se žurno nositi
konjem poslušnosti, odriču se vlastite volje radi Božjih
zapovijedi i bore se protiv poroka u strahu Gospodnjem kao hrabri
ratnici; podnose u tijelu sve što im se događa kao hrabri
borci očekuju Božju pomoć; pokrivaju se božjom mudrošću
i strpljivošću protiv klevetnika i tužitelja i drže se
daleko od svijeta kao pobožni ljudi koji su se zaključali; brzi
su i okretni kao pokretan zrak kad se radi o božanskom; vatreni prema
Bogu kao zaručnica prema rukama svoga muškarca; brzi i
jaki da kao jeleni da prođu kroz prijatelje ovog svijeta;
brižljivi u radu kao mrav; budni, oprezni kao stražar. Gledaj, takvi
su moji prijatelji i tako se svakog dana naoružavaju oružjem vrlina
koje neprijatelji preziru zbog čega ih se lako nadvlada. Zato je
duhovna borba koja se vodi u strpljivosti i božanskoj ljubavi daleko
plemenitija nego tjelesna i đavlu mnogo omraženija jer đavao
ne radi na tome da oduzme tjelesno, već da pokvari vrline i da
oduzme strpljivost kao i postojanost u vrlinama. Zato se ne žalosti
ako se prijateljima dogodi nešto nesretno jer odavde raste
nagrada.“
Četrdeset i četvrto poglavlje
Krist
kaže svojoj zaručnici da je sličan staklaru koji i kad se
mnogo posuđa razbije ne odustaje iznova dovršiti drugo to
jest duše sve dok nebeski kor anđela ne bude opet
ispunjen; također da je sličan pčeli jer će si
odabrati novu biljku, to jest preobratit će pogane i iz toga
izvući veliku slatkoću, naime mnogo duša da bi punio
nebesku košnicu.
„Ja
sam kao dobar staklar koji iz pepela pravi mnoge posude i iako se
mnoge razbiju, ne prestaje izrađivati nove sve dok broj posuda
ne bude pun. Tako dakle činim i ja budući da iz
neplemenitog materijala gradim plemenitog stvora, naime čovjeka;
i premda mnogi svojim zlim djelima otpadaju od mene, ne odustajem
graditi druge sve dok kor anđela i prazna mjesta u nebu ne budu
puni. Također sam sličan dobroj pčeli koja iz košnice
leti prema lijepoj biljci koju je vidjela izdaleka i na kojoj teži
naći najljepši cvijet i vrlo slatki i drag miris koji
dobro miriše. No kad dođe do biljke, nalazi cvijet
osušen, pokvaren miris i bez bilo kakve dragosti. Potom se
spušta na drugu biljku koja je doduše gruba i ima
neugledan cvijet, također je bez posebnog dobrog mirisa i ima
neznatnu dragost; ali u ovu biljku pčela čvrsto prikapča
svoje noge, izvlači slatkoću i nosi je kući u košnicu
sve dok ona po njezinoj volji nije napunjena. Ta pčela sam ja,
stvoritelj i gospodar svih stvari, koji sam izašao iz košnice
kad sam se primanjem ljudskog obličja u njemu ukazao vidljiv.
Tražio sam lijepu biljku, to jest odabrao sam si rod kršćana.
Bili su lijepi po vjeri, slatki po ljubavi, plodni po slatkom
ponašanju. No sad su se izopačili od ranijeg stanja, samo
po imenu izgledaju lijepi, ali po ponašanju su odvratni,
plodni za svijet i meso, ali neplodni s obzirom na Boga i dušu.
Sami sebi su slatki, ali meni potpuno gorki; zato će pasti i
biti uništeni. Ja ću si jednako pčeli izabrati novu
biljku koja je malo gruba, naime pogane, koji su u svojem ponašanju
vrlo izokrenuti, neki od njih imaju mali cvijet i neznatnu dragost,
to jest volju kojom bi se rado htjeli preobratiti i služiti mi kad bi
znali kako bi se moglo dogoditi i li imali pomagača. Iz te
biljke sad želim izvući tako mnogo slatkoće dok se košnica
ne napuni i od toga toliko u nju skladištiti da biljka ne
ostane bez slatkoće biti da pčelinom radu ne nedostaje
plod. A ono što je grubo i neznatno, čudesno će
izrasti i rastvoriti se u najvišu ljepotu. Što međutim
čini lijepim, smanjit će se i postati odvratno.“
Četrdeset i peto poglavlje
Krist
kaže majci kako ljudi osljepljeni na svojim duhovnim očima mogu
opet postići vid da bi bili u stanju vidjeti Boga i voljeti ga
iznad svega, naime kroz promatranje vremenite pravednosti, kroz
dobrotu, naime u ljepoti stvorenja i kroz svemoć i njezinu
mudrost. No varaju se svi koji misle da dobro ili loše dolazi
po sreći ili uzajamnom položaju zvijezda.
Marija
reče: „Blagoslovljen da si, moj Sine i moj Gospodine. Iako
ne mogu osjetiti žalost, ipak zbog tri stvari se sažaljevam nad
ljudima. Prvo, to što čovjek ima oči, a ipak je
slijep; jer vidi svoje zarobljeništvo i slijedi ga; ismijava
Tvoju pravednost i ustima se smije svojoj požudi; propada u jednom
trenutku vječne muke i gubi najblaženiju vječnu slavu.
Drugo, sažaljevam se nad čovjekom jer želi i s prijateljima
razgledava svijet i ne obazire se na Tvoje milosrđe; jer traži
ono što je nisko, a odbacuje ono što je najviše.
Treće, sažaljevam se jer Ti, iako si Bog, ipak si zaboravljen i
zapostavljen od ljudi i Tvoja djela su pred njima mrtva. Zato, moj
blagoslovljeni Sine, smiluj im se.“ Sin odgovori: „Svi
koji su u svijetu i imaju savjest, vide da u svijetu vlada pravednost
kojom se kažnjavaju njihovi grijesi. Ako se svjetovna pravednost
kažnjava prijestupe u svijetu, koliko mnogo više zahtijeva
pravednost da besmrtna duša bude kažnjena od besmrtnog Boga?
Ovo bi čovjek kad bi htio mogao vidjeti i prepoznati; ali budući
da oči okreće svijetu, a svoju sklonost razonodi, čovjek
slijedi, kao sova noć, dobra koja bježe i mrzi ona koja ostaju.
Drugo, čovjek bi kad bi htio mogao iz ljepote i poželjnosti
planeta, drveća i biljaka vidjeti i razmisliti koliko je mnogo
ljepši i poželjniji od svega ovoga Gospodin i stvoritelj. I
budući da se tako vatreno želi i voli ovu zemaljsku slavu,
koliko se mnogo više mora željeti vječnu slavu? Čovjek
bi to mogao vidjeti kad bi htio; jer ima toliko razuma i uvida da ono
što je veće i plemenitije treba više voljeti od
onoga što je lošije i manje. Ali budući da čovjek
uvijek kao životinja gleda prema dolje, iako mu je dano da gleda
uvis, kao ga plete paukovu mrežu, napušta ljepotu anđela
i oponaša prolazno stvorenje; zato jedno kratko vrijeme
cvijeta kao trava i brzo pada kao travin cvijet. Treće, pri
dobroj volji bi dobro mogli prepoznati i vidjeti na stvorenjima da je
jedan Bog i stvoritelj svega jer ukoliko ne bi bio stvoritelja, sve
bi prolazilo neuređeno iako ništa nije neuređeno
osim onoga što čovjek dovede u nered. Ali drukčije
se čini ljudima kojima je hod planeta i vremena nepoznat i
kojima su Božje odluke zbog počinjenih grijeha
skrivene.
Ako je
sad jedan Bog i vrlo je dobar je iz njega izlazi sve dobro, zašto
ga čovjek ne časti prije svega i više od drugoga kad
mu njegova pamet kaže da onaj od kojeg je sve mora biti čašćen
ispred svih stvari? No čovjek ima, kao što si rekla, oko
i ne vidi, da, za svoju osobu je na božansko sramotan način
zatvorio svoje oko jer pripisuje zvijezdama da su ljudi zli ili
dobri. I sudbini, to jest slučajnosti pripisuju sve protivno,
oštro što im se dogodi, jednako kao kad bi sudbina bila
nešto božansko da bi nešto stvorili i učinili dok
sudbina i slučajnost nisu ništa nego je sudbina ljudi i
svih stvari nepromjenjivo predviđeni od Boga i postojano se po
potrebi razumno za nju brine. Također ne leži u zvijezdama je li
čovjek dobar ili zao iako se na njima prepoznaje kako su mudro
organizirane i uređene prema svojstvima prirode i vremenima što
bi ljudi, kad bi htjeli, mogli vidjeti.“ Majka odgovori: „Svaki
čovjek koji ima dobru volju dobro uviđa da se Boga mora
voljeti više od bilo čega drugoga i stvarno to izvršava;
no budući da je većini preko očiju navučena opna,
iako su očne jabučice zdrave, ne mogu svi vidjeti. Što
predstavlja ta opna ako ne neobaziranje na budućnost čime
je pomračen razum mnogih? Zato Te molim, najdraži Sine, da se
udostojiš otkriti ljudima svoju pravednost, ne da bi time
njihova sramota i bijeda postali veći, već da bi kazna koju
su zaslužili to blaža i da bi prepoznali Tvoju pravednost i bojali je
se. Kako bi čovjek mogao znati što je u punoj vreći
ili u zaključanoj posudi za mlijeko ako prije nije otvorena i
nasipana? Tako se Tvoje iako velike pravednosti mogu bojati samo
malobrojni ako je ne pokažeš javnim sudom jer su Tvoja čudesna
djela dugim prolaskom vremena i veličinom grijeha došla u
neznatno cijenjenje. Drugo, molim da otkriješ svoje milosrđe
kroz one koji su Ti dragi da bi pobožnost drugih porasla i radi
utjehe bijednih. Treće, molim da Tvoje ime dođe k časti
da bi oni koji ga vole bili prepoznati i da bi se volja mogla
zapaliti.“
Sin
odgovori: „Gdje dolazi mnogo prijatelja i moli, opravdano je da
budu uslišani i koliko još više ako moli žena
koja je gospodaru najdraža dolazeći moli; i zato neka se dogodi
što želiš; jer moja će se pravednost otkriti jasno
i tako daleko da je svaki kojemu se otkrije osjeti, da se njegova
djela obznane i da njegovi udovi prodrhte. Dalje ću osobi
darovati toliko milosrđa koliko može primiti i koliko joj je
potrebno. Njezino tijelo će biti uzvišeno, a njezina duša
proslavljena do kraja da bi se otkrilo moje milosrđe.“
Na
to Majka reče: „Ovo mjesto za redovnike se odvratilo od
Boga i utemeljeno je na ledu. Njegov temelj je ispočetka bio
najčišće zlato; no ispod toga je grozan nered. Ako
međutim sunce počne grijati, led će se rastaliti i što
je na njemu sagrađeno će se strmoglaviti u ponor. Zato, moj
blaženi Sine, smiluj im se. Jer pad je strašan i
strmoglavljenje nepodnošljivo. Tama je vječna, a muka
dugotrajna.“
Četrdeset i šesto poglavlje
Kad
je zaručnica molila Djevicu da postigne savršenu ljubav
prema Bogu, Djevica joj je odgovorila da kako bi to postigla treba
slušati šest ovdje navedenih riječi Evanđelja..
Također joj vrlo lijepo objašnjava ovu riječ: „Idi
i prodaj sve što imaš i podaj siromašnima“,
kao i ovu: „Ne brinite za sutra“. Također kaže da
tko pod molitvom i čitanjem radi, pobožno i u Isusovo ime treba
moliti za prirodnu potrebu života.
Zaručnica
je razgovarala s Djevicom i reče: „O, kako je sladak
Gospodin Bog! Svaki koji ga drži za najslađeg neće imati
bol u kojoj ne bi osjetio utjehu. I zato, o, najljubaznija Majko
Božja, molim Te da mi tako iz moga srca izvučeš ljubav
prema svim svjetovnim stvarima da bi mi Tvoj sin bio najdraže iznad
svih stvari sve do smrti.“ Majka odgovori: „Budući
da želiš mojeg Sina imati za svoje najdraže, slušaj
njegove riječi koje je sam u Evanđelju osobno govorio i
koje idu u to da treba biti najviše volje; i zato ti u
sjećanje pozivam šest evanđeoskih izreka: prva je
koju je rekao bogatom: idi i prodaj sve što imaš, podaj
siromasima i slijedi me. Druga je: ne brini za drugo sutra. Treća:
gledajte kako se vrapci hrane, koliko više će nebeski
Otac nahraniti ljude? Četvrta: Dajte caru carevu, a Bogu Božje.
Peta: Tražite najprije Božje kraljevstvo. Šesta: Svi koji ste
gladni, dođite k meni i ja ću vas
okrijepiti.“
Izgleda
da sve prodaje onaj koji ne želi imati ništa više nego
samo umjereno uzdržavanje tijela i sve ostalo podijeli siromašnima
na Božju čast, a ne na čast svijeta s namjerom da postigne
Božje prijateljstvo. Kod svetog Grgura i kod mnogih kraljeva i
vladara koje je Bog tako mnogo ljubio iako su posjedovali bogatstvo,
ali su drugima davali od njega, može se vidjeti kako oni koji su
istodobno sve prepustili Bogu nakon toga kod drugih prosjačili.
Mnogi koji su bogatstvo svijeta imali samo na Božju čast, rado
bi ga se bili lišili da je bila Božja volja: drugi su odabrali
siromaštvo jer su to tražili na Božju čast. Svakom
čovjeku koji posjeduje pravedno zarađena dobra ili godišnje
plaće je dopušteno njihove plodove podići Bogu na
Božju čast za uzdržavanje sebe i svojih ukućana: od onoga
što preostane neka da Božjim prijateljima kojima je to
trebaju. Za drugo: ne brinite za sutrašnji dan; jer i da ništa
nemaš osim golog tijela, nadaj se u Boga i on, koji hrani
vrapce, očuvat će i tebe kojeg je svojom krvlju otkupio.“
Odgovorila sam joj: „O, najdraža Gospođo koja si lijepa,
bogata i kreposna, lijepa zato jer nikad nisi griješila;
bogata zato jer si najdraža Božja prijateljica; i kreposna jer si u
dobrim djelima najsavršenija – čuj sad, o, Gospođo,
mene koja sam puna grijeha, ali siromašna vrlinama. Danas
imamo našu nužnu hranu, no sutra ćemo trpjeti oskudicu i
potpuno podleći; kako da budemo bez brige kad nemamo ništa?
Jer iako duša ima utjehu od Boga, tijelo koje je magarac želi
svoju hranu.“ Djevica reče: „Ako vam nešto
preostane čega se možete lišiti, prodajte i založite i
živite tako bez brige.“ Odgovorih: „Imamo odjeću
kojom se služimo danju i noću i malo posuđa za naš
stol. Svećenik međutim ima svoje knjige i za misu imamo
kalež i nakit i ukrase.“ Djevica odgovori: „Svećenik
ne smije biti bez knjiga i vi bez mise i misa ne smije biti čitana
bez ukrasa. Niti vaše tijelo smije biti razotkriveno, već
pokriveno radi srama i da se brani od hladnoće; zato trebate sve
te stvari.“ Odgovorih: „Da na neko vrijeme na svoje
jamstvo posudim novac?“ Majka odgovori: „Ako si sigurna
ga ćeš ga moći vratiti u propisano vrijeme, uzmi ga,
inače ga pusti. Jer bolje je za tebe lišiti se jedan dan
hrane, nego učiniti jamstvo na nesigurno.“ A ja: „Trebam
li raditi kako bih zaslužila naše uzdržavanje?“ Majka
odgovori: „Što sada činiš svakodnevno?“
Odgovorih: „Učim gramatiku, molim i pišem.“
Na to Majka odgovori: „Ne priliči odreći se takvog
posla radi tjelesnog posla.“ A ja: „Ali što ćemo
sutra imati za živjeti?“ Majka odgovori: „Molite u
Isusovo ime ako nemate ništa drugo.“
Četrdeset i sedmo poglavlje
Majka
Božja kaže kako, ako ga grde i sramote duša čovjeka koji
govori Božju riječ je sjajući lijepo obojena. Tko međutim
svoje tijelo umara na Božju čast, njegova će duša
postići božansku slatkoću i bit će ukrašena.
Onome pak kojemu se umanji dobar glas i koji ne mrzi klevetnika, duša
će biti ukrašena dragocjenom odjećom koja je Bogu
prijatna. Zato se božji prijatelji trebaju mučiti da oslobode
duše grešnika koji leže ugnjetavani pod planinom
grijeha i u opasnosti.
Majka
reče: „Ne žalosti se kad Božju riječ govoriš
pred onima koji je ne čuju rado; jer tko zbog sramote i
prigovora mora patiti i strpljivo to podnosi, njegovu dušu
takva sramota ukrašava veoma lijepo i kad netko svoje tijelo
umara na Božju čast, njegova duša će biti ispunjena
slatkoćom i obučena ljepotom. Duša čovjeka koja
čuje da joj se siječe dobar glas, ali klevetniku ipak ne
želi ništa loše, bit će kao ukrašena
najljepšom odjećom tako da mladoženja, koji je jedan Bog
u tri osobe, ovu dušu želi za vječnu ljubav svoga
božanstva. Zato se Božji prijatelji trebaju rado truditi da obrate
one koji više vole oholost i požudu od Boga: jer oni kao da
leže bod brijegom i zato treba raditi da ih se žive izvuče. Kao
što onaj koji vidi svoju braću da leže ispod stropoštene
planine ponekad planinu trese da je smrvi, ponekad međutim tiho
slama da onaj koji pod njom leži ne bude preteško stisnut,
ponekad pak trese jače da onaj koji leži pod planinom što
brže odmakne i pritom ne promatra svoj trud samo ako će život
onoga koji leži u opasnosti postati slobodan, dakle i Božji
prijatelji trebaju raditi da bi duše bile spašene. Kao
što je bilo malo onih koji su imali pravu vjeru kad je Sin
Božji uzašao na nebo, tako je sad malo onih koji ispunjavaju
ovu Božju zapovijed: Ljubi Boga iznad svih stvari, a bližnjega kao
samog sebe. Zato Božji prijatelji trebaju kao nekad poganima sad ići
kršćanima; jer kao što je bilo nemoguće da
oni koji su čuli vjeru, ali nisu je se držali postignu nebo,
tako je nemoguće da postignu nebo kršćani koji tamo
teže bez Božje ljubavi.“
Četrdeset i osmo poglavlje
Krist
se uspoređuje s liječnikom koji priprema ljekovit i vrlo
sladak napitak i koji je spreman dati napitak božanske slatkoće
svima koji ga žele u ljubavi. Ovaj napitak kušaju oni kosi su
zdravi u duhu i uživaju u njemu. No oni koji su duhovno bolesni, ne
snalaze zadovoljstvo u kušanju Božjeg Duha.
Krist
reče zaručnici: „Ja sam kao dobar liječnik koji
priprema sladak lijek i kojem hitaju svi koji ga vole jer znaju da je
njegov napitak sladak. Oni pak koji uživaju u njegovoj slatkoći
i misle da je sladak, neprestano posjećuju liječnikovu
kuću; oni pak koji prema napitku osjećaju uznemiravanje,
bježe od njega. Jednako tako je i s duhovnim napitkom koji je Duh
Sveti. Jer Duh Sveti je sladak za kušanje i vodi jačanju
svih udova i prodire u srce da bude veselo protiv kušnji. Ja,
Bog, ovaj sam liječnik i priprematelj slatkoće koji je
spreman dati svoj napitak svima koji ga žele s ljubavlju. Tko nema
volju ostati u grijehu, već nakon što je kušao moj
napitak odmah se raduje piti ga, on je zdrav i spreman primiti moj
napitak. Tko međutim ima volju ostati u grijehu, nema želju
imati Božji Duh.“
Četrdeset i deveto poglavlje
Majka
Božja daje da se prepozna izvjesnost kako je po zapovijedi božanske
poslušnosti od svojih roditelja začeta bez istočnog
grijeha.
Majka
Božja reče: „Ako netko kod volje da posti, a inače
ima žudnju jesti, toj žudnji ipak pruži otpor i od svojeg nadređenog
primi zapovijed kojem je dužan poslušnost da iz poslušnosti
jede i onda jede iz poslušnosti protiv svoje volje, tako to
jedenje postaje dostojno veće nagrade nego post. Na sličan
način se dogodilo sjedinjenje mojih roditelja koji su me
odgojili. I zato je istina da sam bez istočnog grijeha i bez
grijeha začeta jer kao što moj Sin i ja nismo nikad
griješili, nije bilo braka koji bi bio časniji od onoga
iz kojeg sam rođena.“
Pedeseto poglavlje
Djevičine
riječi zaručnici kako se Bogu ništa ne sviđa
tako jako kao to da ga ljudi vole iznad svega. To pokazuje na
primjeru jedne poganske žene koja je zbog velike ljubavi koju je
nosila prema stvoritelju postigla milost.
Majka
je razgovarala sa zaručnicom i reče: „Ništa se
Bogu ne sviđa tako jako kao kad ga čovjek voli iznad svega
voli. Gledaj, ispričat ću ti primjer o jednoj poganskoj
ženi. Ona ništa nije znala o katoličkoj vjeri pa si je
mislila: 'Znam od kojeg sam materijala i od čega sam došla
u utrobu svoje majke. Vjerujem i da je nemoguće da bih imala
tijelo i udove, iznutrice i razum kad mi ih netko ne bi dao i zato
postoji stvoritelj koji mi je dao tako lijepo ljudsko obličje i
nije me htio stvoriti tako ružnu kao crve i zmije. Čini mi se
dakle da kad bih imala vrlo mnogo muškaraca i kad bi me svi
zvali, prije bih pohitala jedinom glasu moga stvoritelja nego glasu
svih ovih. Imam i vrlo mnogo sinova i kćeri, ali ipak bih, kad
bih vidjela da u ruci imaju hranu i znala da moj stvoritelj osjeća
glad, uzela svojoj djeci hranu iz ruku i puna radosti pružila je
svojem stvoritelju. Imam i mnogo vlasništva kojim raspolažem
prema svojoj volji; no kad bih znala da je volja mojeg to volja mojeg
stvoritelja, odrekla bih se svoje volje i iskoristila ih na čast
svoga stvoritelja.'
Gledaj
sad, moja kćeri, što je Bog učinio toj poganskoj
ženi! Poslao joj je jednog od svojih prijatelja koji ju je podučio
svetoj vjeri. I Bog je sam posjetio njezino srce kao što ćeš
moći razumjeti iz ženinih riječi. Jer kad joj je ovaj Božji
čovjek propovijedao da je jedan Bog bez početka i kraja
koji je stvoritelj svih stvari, ona mu odgovori: 'Vrlo je vjerojatno
da onaj koji je stvorio mene i sve stvari nema stvoritelja iznad
sebe; i vrlo je vjerojatno daje njegov život vječan budući
da mi je mogao dati život.' No kad je žena čula da je taj
stvoritelj primio čovještvo od djevice i sam propovijedao
vlastitim ustima, odgovori: 'Da, zato je svim dobrim djelima nužna
vjera u Boga! Ali ti, Božji prijatelju, reci mi koje su riječi
koje su izašle iz usta tvoga stvoritelja; jer želim se odreći
svoje volje i slijediti sve riječi njegovih usta.' Kad joj je
Božji prijatelj sad propovijedao o patnji i Božjem križu i o njegovu
uskrsnuću, žena je odgovorila s očima ispunjenim suzama i
reče: 'Blagoslovljen Bog koji je tako strpljivo dao svoju ljubav
koju je imao prema nama u nebu da se prepozna. Ako sam ga nedavno
voljela jer me stvorio, tako sam sada još više obvezana
voljeti ga jer mi je pokazao pravi put i svojom krvlju me otkupio.
Također sam obvezana služiti mu svim snagama i udovima jer me
otkupio svih svojim udovima. Osim toga sam dužna otjerati sve
vlastite želje koje sam prije imala prema vlasništvu, djeci i
rođacima i željeti samo svoga stvoritelja u njegovoj slavi i u
onom životu koji nema kraj.'“ Majka Božja također reče:
„Gledaj, moja kćeri, kako je ova žena postigla višestruku
plaću za svoju ljubav. Tako će svakome dnevno biti dana
plaća prema tome kako ljubi Boga dok živi u svijetu.“
Pedeset i prvo poglavlje
Jedna
spasonosna pouka kako čovjek treba odgovoriti trima vrstama
neprijatelja duše, naime: đavlu, koji ohološću,
požudom i tako dalje kuša; drugo, ukućanima koji
savjetuju da čovjek ne bude pravedan i ponizan i tako dalje; i
treće, zavidnicima koji ljudima žele sramotu, štetu i
kratak život.
„Čovjek
kojeg poznaješ ima tri neprijatelja. Prvi mu je odasvuda blizu
gdje god da je bilo da je budan ili da spava, no on ga ne vidi. Drugi
je njegov ukućanin i u njegovoj blizini dok je budan, no njega
vidi i čuje. Treći je izvan kuće, ne poznaje ga, ali
ga mrzi. Prvi protivnik je đavao koji ga kuša ohološću
i požudom i mnogim drugim načinima. Protiv ovog neprijatelja
treba posjedovati bič i misliti: 'O, đavle, nisi dao niti
stvorio ništa dobro, zašto bih se po tvojoj volji
trebao dati oholosti? Želiš me pokvariti, ali Krist me zove u
život; zato je ispravno da bježim od tvoje volje i slijedim Božju
volju i njegove naredbe.' Tko je sad budan ili spava s ovakvom
namjerom, on pokreće bič protiv đavla koji je time
zaprepašten i otjeran.
Drugi
neprijatelj su njegovi ukućani i njegovi sluge koji mu govore:
'Bit će štetno za tebe budeš li vrlo pravedan;
mogao bi ponekad obavljati vlastitu korist kad bi kod mnogoga šutio;
no budući da si vrlo ponizan, bit ćeš prezren. Imaj
svoje bogatstvo i učini nas sa sobom bogatima, teži za
svjetovnom časti i mi ćemo s tobom biti utješeni.'
Ovog se neprijatelja se može čuti svakim danom i zato se protiv
ovog neprijatelja mora podići vrlo debeo zid da ga se ne bi
čulo. Ovaj je zid međutim dobra volja, naime da se radi
pravednosti radije želi imati siromaštvo umjesto bogatstva s
nepravednošću i radije sramota radi poniznosti nego čast
iz oholosti. Neprijatelju koji daje takav savjet odgovori dakle:
'Učinim li nešto protiv Boga, zadrži me i upozori se onda
tvojim riječima više radujem nego tugujem.' Zid takve
vrste treba biti između njega i neprijatelja tako da njihove
riječi pušu preko zida kao vjetar i ne dotiču
njegovo srce da bude odvučeno od Božje ljubavi.
Treći
neprijatelj je onaj kojeg uopće ne poznaje. To su ljudi koji
žele sramotu i štetu i na kraju kratak život da bi sami
postigli čast i sreću svijeta. Protiv ovog neprijatelja
treba se poslužiti jakom užetom, to jest ljubavlju prema Bogu i
bližnjemu tako da rado trpi ono što Bog želi dopustiti da trpi
i nikome ne želi naštetiti; onda će sramota koju mu
neprijatelji namjeravaju biti pretvorena u čast i šteta u
korist, kratak život u dug, a neprijatelj će time dakle biti
vezan tako da neće biti u stanju štetiti.“
Pedeset i drugo poglavlje
Kad
se zaručnica čudila i pred Kristom se smatrala nevrijednom
dozvoljene joj milosti, naime u duhu vidjeti i čuti što
se događa u nebu, čistilištu i paklu, Krist i
njegova majka na početku i kraju poglavlja to lijepo izlažu. Na
primjeru tri žene od kojih je sama jednu vidjela u čistilištu,
drugu u paklu vrlo teško mučenu joj je pokazano kako će
oni koji svojim kćerima daju nauk i primjer za znatiželju i
oholost kao i njihove kćeri koje se na to ugledaju biti strašno
proklete.
„Hvala
Tebi, moj Bože“, reče zaručnica, „za sve što
je stvoreno i čast za svu tvoju slavu; zbog Tvoje ljubavi ti od
nekoga može biti iskazano čašćenje. Ja nedostojna i
od svoje mladosti nadalje grešnica zahvaljujem Ti, moj Bože,
da nijednom grešniku koji Te moli ne uskraćuješ
milost već se svima smiluješ i pošteđuješ
ih. O najslađi Bože, čudesno je što mi činiš;
jer ako Ti se sviđa, ljuljaš moj duh u duhovni san i onda
budiš moju dušu da vidi, čuje i osjeti duhovno. O,
moj Bože, kako li Tvoje riječi slatke mojoj duši koja ih
guta kao najslađe jelo i koje s radošću ulaze u moje
srce. Jer kad čujem Tvoje riječi, sita sam i gladna;
nasićena jer me ništa ne raduje kao Tvoje riječi;
ali gladna jer s još većim žarom želim čuti. Zato,
blagoslovljeni Bože, pomozi mi da cijelo vrijeme vršim Tvoju
volju.“
Krist
odgovori: „Ja sam bez početka i kraja i sve što
jest je stvoreno po mojoj moći. Sve je uređeno po mojoj
mudrosti i sve upravljano po mojoj odluci. Sva moja djela su također
uređena u ljubavi, zato mi ništa nije nemoguće; vrlo
je tvrdo srce koje me ne voli niti me se boji budući da sam
upravitelj i sudac svih stvari. Nasuprot tome čovjek radije
ispunjava volju đavla, mog krvnika i izdajnika koji bogato u
svijet toči otrov po kojem duše ne mogu živjeti već
su potopljene u smrt pakla. Je li čuto tako nešto da je
ljudima ponuđen život, ali oni biraju smrt? No ja, Bog svih
stvari, strpljiv sam i imam milost s njihovim bijedama; jer činim
kao kralj koji svojim slugama šalje vino i kaže: 'Donesite im
mnogo za piti jer je ljekovito; bolesnima daje zdravlje, žalosnima
radost, zdravima muževno srce'. No vino se šalje samo u jednoj
pogodnoj posudi. Tako sam svoje riječi, koje sam usporedio s
vinom, poslao svojim slugama, po tebi, koja si moja posuda koju ću
po svojoj volji napuniti i iscrpiti, poslao svojim slugama jer moj
Duh Sveti će te podučiti kamo trebaš ići, što
trebaš reći. Zato govori puna radosti i neuplašena
što ti zapovjedim; jer nitko neće prevladati nada
mnom.“
Na to
odgovorih: „O, kralju sve slave, koji ulijevaš svu
mudrost i daruješ sve vrline, zašto uzimaš mene,
koja sam svoje tijelo proždrla u grijesima, za takvo svoje djelo? Jer
ja sam kao nerazuman magarac, nedostaje mi vrlina i u svemu sam
griješila ni nisam činila pokoru.“ Duh odgovori:
„Tko bi se čudio ako bi jedan si gospodar iz poklonjenih
mu novaca ili metala htio dati napraviti krunu ili prsten ili pehar
za svoje korištenje? Tako nije čudo ako ja prihvatim na
poklon mi prinesena srca mojih prijateljima i u njima vršim
svoju volju jer jedan ima više, a drugi manje razuma. Dakle
koristim svaku savjest kako služi mojoj časti; jer srce
pravednika je moj novac. Zato budi postojana i spremna za Moju
volju.“
Na
to je govorila Majka Božja i reče mi: „Što kažu
ponosne žene u tvojem kraljevstvu?“ Odgovorih joj: „Ja
sam jedna među njima i ne sramim se zato govoriti pred Tvojim
licem.“ A Majka reče: „Iako to bolje znam od tebe,
ipak želim tebe čuti kako to kažeš.“ A ja
odgovorih: „Kad nam je propovijedana prava poniznost, govorile
smo: 'Naši očevi su nam ostavili za nasljedstvo široke
posjede i lijepe običaje; zašto ih ne bismo slijedile? I
naša majka je sjedila među prvima, bila je plemenito
odjevena, imala je mnogo slugu i odgojila nas je s čašću;
zašto to ne bih ostavila u baštinu svojoj kćeri
koju sam podučavala ponašati se plemenito i živjeti u
tjelesnoj radosti i umrijeti s većom časti svijeta?'“
Majka Božja odgovori: „Svaka žena koja ove riječi slijedi
djelom, ide pravim putem za pakao i zato je takav odgovor tvrd; jer
što pomaže koristiti ove riječi dok stvoritelj svih
stvari podnosio da je njegovo tijelo sa svom poniznošću
od njegova rošenja do njegove smrti prebivalo na zemlji i
nikad ga nije odjenuo odjećom oholosti? Zaista, takve žene ne
razmišljaju o njegovu licu, kako je živ i mrtav visio na
križu, krvav, blijed od boli i ne brinu se o pogrdnim govorima koje
je on sam slušao niti o prezirnoj smrti koju si je odabrao. Ne
sjećaju se ni mjesta gdje je predao duh jer tamo gdje su smicani
lopovi i razbojnici ubijen je i moj Sin gdje sam i ja, od svih mu
stvorenja najdraža i najponiznija, bila prisutna. I zato su oni, koji
se predaju takvoj oholosti i raskoši i drugima su prilika da
to oponašaju, slični su vjedru koje ako se zaroni u vruću
tekućinu spali i ukalja sve što polije; jer tako oholi
daju drugima primjer za oholost čime njihovim dušama
uzrokuju teške opekline. Zato sad želim postupati kao dobra
majka koja djeci ulijeva strah tako što im daje da vide šibu
koju vide i sluge. Djeca koja je vide boje se uvrijediti majku i
zahvaljuju joj što im je samo prijetila, a ipak ih nije
udarila; sluge se ipak boje da ne budu udareni kad počine grešku
i tako djeca majci iz onog straha čine više dobra nego
prije, a sluge manje zla. Budući da sam sad Majka Milosrđa,
želim ti pokazati nagradu grijeha da bi Božji prijatelji bili
vatreniji iz ljubavi Božje, a grešnici prepoznali svoju
opasnost i barem iz straha pobjegli od grijeha i na taj način se
smilujem zlima i dobrima: dobrima da u nebu postignu ljepšu
krunu; zlima da propadnu manjoj kazni; i nitko nije takav grešnik
kojem nisam spremna pomoći i kojem moj Sin ne bi dopustio milost
ako s ljubavlju moli za milosrđe.“
Potom
su se ukazale tri žene, naime: majka, njezina kćer i unuka.
Majka i unuka su izgledale kao mrtvo, ali kćer živo. Majka je
izgledala kao da gmiže iz mračnog jezera i iz prljavštine.
Njezino srce je bilo otkinuto, njezine usne odsječene, njezina
brada je drhtala, njezini sjajno bijeli i dugi zubi su zveketali.
Njezin nos je bio proždrt, iščupane oči su visjela
za dva živca prema dolje na obrazima. Čelo se pokazalo utonulo i
na njegovu mjesto se pojavila užasna mračna dubina. Na glavi je
nedostajala lubanja i mozak je uskipio kao užareno olovo i isticao
kao katran. Njezin vrat je bio zakrenut kao drvo na užarskom stroju
koje se neutješno struže oštrim stružućim
željezom. Otvorena prsa bila su puna dugih i kratkih crva od kojih se
svaki valjao ovamo i onamo preko drugoga i njezine ruke su imale
sličnost s drškama brusa. Šake su bile jednake
dugim i toljagama punim čvorova i svi kralješci njezine
kralježnice su bili labavi, jedan se podigao, dok se drugi spustio i
nikad se nisu prestali micati. Velika i duga zmija se pokazala od
donjeg dijela trbuha prema gornjem; imala je glavu i rep spojene
jedno u drugo kao luk i neprestano je kao kotač obilazila
iznutrice. Bedro i goljenice su se izgledali kao dva trnova štapa
puna vrlo oštrih bodlji. Njezine su noge bile kao žabine noge.
Ova mrtva majka se obratila svojoj živoj kćeri i reče:
„Slušaj, ti gušteru, ti otrovana kćeri! Jao
meni što sam ikad postala tvoja majka! Ja sam ta koja te
stavila u gnijezdo oholosti u kojem ti je postalo toplo, u kojem si
rasla sve dok nisi došla u svoju dob i ono ti se tako dobro
sviđalo da si u njemu provela svoju dob. Zato ti kažem da kad
god okreneš ovamo i onamo oči u oholom pogledu kao što
sam te podučila, u moje oči bacaš vrijući otrov
i nepodnošljivu žeravicu, kad god govoriš riječi
oholosti koje si naučila od mene, onda gutam najgorkije piće;
kad god bujica oholosti, koju uzrokuju oluje neumjerene radosti zbog
hvale tvoje ljepote i želja za svjetovnom časti, napuni tvoje
uši, što si naučila od mene, toliko često
strašnim hujanjem goruće vrući pušući
vjetar ispunja moje uši. Jao, dakle, meni siromašnoj i
bijednoj! Siromašnoj zato jer nemam niti osjećam ništa
dobro; bijednoj zato jer u izobilju imam sve zlo. Ali ti, moja kćeri,
slična si kravljem repu koji kod svakog pokreta na izmetnim
mjestima polijeva i šprica one koji su blizu. Slična si,
kćeri, kravi jer nemaš božansku mudrost i ideš za
djelima i pokretima svoga tijela. Kad god dakle slijediš moje
navike, naime grijehe koje sam te naučila, uvijek se onda
obnavlja moja muka i razgara to žešće. Zato, moja kćeri,
pitam te zašto si ponosna na svoj rod? Je li za tebe čast
što su moje izglodane iznutrice bile tvoj jastuk, što
si izišla iz mojeg srama, što je nečistoća
moje krvi bila tvoja odjeća kad si se rodila? Zato je sad moja
utroba u kojoj si ležala sad izglodana od crvi.
No
što jadikujem o tebi, moja kćeri, kad bih se trebala
sažalijevati nad samom sobom? Jer tri su stvari koje me sad vrlo
teško muče u srcu: prvo, što sam od Boga stvorena
za nebesku radost zloporabila svoju savjest i pripremila za paklenu
bol. Drugo, što dok me Bog stvorio lijepu kao anđela, ja
sam se sama nagrdila tako da sam sličnija đavlu nego Božjem
anđelu. Treće, jer sam u od Boga mi prepušteno
vrijeme napravila vrlo zlu zamjenu i izabrala onu kratku prolaznu
požudu grijeha zbog čega sad osjećam beskrajnu patnju,
naime muku pakla.“
Potom
je razgovarala sa zaručnicom. „Ti, “, reče,
„koja me vidiš samo pomoću tjelesne usporedbe,
umrla od straha kad bi me vidjela u mojem stvarnom obliku jer su svi
moji udovi đavao. Zato je istinito pismo koje kaže da kao što
su pravednici Božji udovi, tako su grešnici udovi đavla.
Zato sad doznajem da su đavoli prikvačeni za moju dušu
jer me volja moga srca unakazila na tako veliku ružnoću. Ali
slušaj dalje. Čini ti se da su moje noge žablje noge. To
ima svoj razlog u tome što sam čvrsto stajala u grijehu;
zato sad đavoli čvrsto stoje u meni, grizu me i nikad nisu
siti. Moje goljenice i bedro su kao žablji štapovi jer je moja
volja bila usmjerena na tjelesnu požudu i radost. Ako pak je svaki
kralježak mojih leđa labav i svaki se miče protiv drugoga,
to je zato jer se radost moje duše ponekad vrlo mnogo uzdizala
kroz svjetovnu utjehu, no ponekad se kroz preveliku žalost i gnjev
izopačila zbog odvratne prirode svijeta. Kako se sad leđa
miču prema pomicanju glave, tako sam trebala biti postojana i
pokretna prema Božjoj volji koja je glava svega dobrog; no budući
da to ipak nisam učinila, s pravom žalim što vidiš.
A kad zmija vijuga iz donjeg prema gornjem, stoji kao luk i okreće
se kao kotač, to je zato jer su moja požuda i moje uživanje bili
neuredni i moja je volja htjela posjedovati sve i višestruko i
nerazborito prosuti. Zato sad ova zmija optječe mojim
iznutricama i grize me neutješan i nemilosrdan način. To
što su moja prsa otvorena i izglodana od crvi, to pokazuje
istinsku Božju pravednost jer sam trulež voljela više od Boga
i prolazno je bilo ljubav moga srca. Kao što su iz malih
slijedili dulji crvi, tako je moja duša bila za trulež koju
sam voljela ispunjena đavolima. I moje ruke su izgledale kao
dijelovi brusa; to dolazi stoga jer moja želja kao da je imala dvije
ruke tako što je naime htjela imati dugu starost da bi dulje
živjela u grijehu i željela je da Božji sud bude blaži nego što
govori pismo; sama moja savjest mi je dobro rekla da je moje vrijeme
kratko, da će Božji sud biti nepodnošljiv, dok me moja
žudnja da griješim nadahnjivala da će moj život biti duh,
a Božji sud podnošljiv; takvim nadahnućima moja je
savjest bila izokrenuta i tako su volja i razum slijedili požudu i
uživanje. Zato se sad i đavao u mojoj duši pokreće
bez moje volje i moja savjest prepoznaje i osjeća da je Božji
sud pravedan. Moje pak su ruke kao duge toljage; to je zato jer mi
Božje zapovijedi nisu bile prijatne zbog čega su mi moje ruke
samo za požudu i bez ikakve koristi. Kad moj vrat ipak trči
okolo kao drvo koje je okretano oštrim željezom, to se događa
zato jer mi Božje riječi nisu bile slatke da bi ih bile
primljene od ljubavi moga srca, već vrlo gorke budući da su
kažnjavale požudu i radost moga srca i zato mi sad na grkljanu stoji
oštar nož. Moje su usne odsječene zato jer su bile
spremne za lakoumne i ohole riječi, ali lijene i spore da govore
Božje riječi. Kad brada izgleda drhteće i zubi se međusobno
udaraju, to se događa zato jer sam imala potpunu volju davati
svom tijelu hranu da bih mogla izgledati lijepa, poželjna, zdrava i
jaka svim uživanjima tijela; zato se moja brada klima bez utjehe.
Moji zubi međusobno zvekeću jer su radili i jeli bez
ikakvog straha za dušu. Nos je kao odsječen i, kao što
se događa da se među ljudima čuva sramota onih koji su
sagriješili na sličan način, tako je i meni za
vječnost utisnuta opeklina sramote. Dalje ako oči vise iz
obraza na dva živca, to je pravedno jer kao što su se oči
radovale ljepoti obraza zbog oholosti željne slave, tako su sad
istrgnute od mnogog plakanja i vise na sramotu na obraze. Pravedno je
da je čelo utonulo i da je na njegovu mjestu strašna tama
jer je moje čelo zavio veo oholosti jer sam zbog ljepote htjela
biti viđena i slavljena, zato je sad moje čelo mračno
i ružno. Također je pravedno da mozak usključava i ističe
kao olovo i katran jer je olovo pokretno i savitljivo prema volji
onoga tko ga koristi, tako se i moja savjest koja je ležala u mozgu
savijala volji moga srca, iako sam vrlo dobro prepoznala što
je trebalo činiti. Ali ni patnja Sina Božjeg nikako se nije
zakvačila za moje srce, već je isticala, iako sam je
poznavala, ali se na nju kao na ravnodušnu stvar nisam
obazirala i tako malo sam se brinula kao za katran i za krv koja je
isticala iz udova Sina Božjeg; ali kao katran sam bježala od riječi
Božje ljubavi da se ne bi odvratila od uživanja tijela, niti sam se
htjela uznemiravati. No zbog ljudi sam ponekad slušala Božje
riječi; ali one opet izašle istom lakoćom kao što
su i ušle i zato sad mozak ističe kao gorući katran
kad užaren usključa. Moje uši su začepljene tvrdim
kamenjem jer su riječi oholosti ulazile s radošću i
ljupko silazile u srce iz kojeg je Božja ljubav bila izbačena. I
budući da sam zbog svijeta i oholosti činila sve što
sam htjela, moje su uši sad zatvorene za riječi vječne
radosti. Sad možeš pitati: nisam li učinila i poneka
zaslužna djela? Odgovaram ti: činila sam to kao mjenjač
koji slama novac i vraća ga natrag gospodaru. Dakle postila sam,
davala milostinje i činila druga djela; ali to sam činila
iz straha od pakla i da i da izmaknem nesrećama tijela. No
budući da Božja ljubav kao da je bila odsječena od mojih
djela, ta mi djela nisu mogla postići nebo; no ona nisu
nenagrađena. Dalje možeš pitati kakva sam prema svojoj
volji unutra kad je moja ružnoća izvana tako ružna? Odgovaram:
moja volja je kao ona ubojice i ubojice majki koji rado bi rado ubio
svoju majku jer tako svojem Bogu i stvoritelju želim najpakosnije
zlo, iako je prema meni bio vrlo dobar i sladak.“
Potom
se mrtva unuka upravo spomenute mrtve bake obratila svojoj još
živućoj majci i reče: „Čuj, ti škorpione
od majke. Jao meni, prevarila si me; tvoje lice je prema meni bilo
veselo, ali smrtno si ubola u moje srce. Svojim si mi ustima dala tri
savjeta, trostruko sam učila iz tvojim djela i u svojem
produžetku si mi pokazala tri puta. Prvo si mi savjetovala ljubiti
tjelesno da bih postigla tjelesnu radost, zatim vremenito rasipno
izdavati zbog časti svijeta, treće, imati mir zbog požude
tijela. Te su mi tri stvari bile vrlo štetne; jer budući
da sam tjelesno voljela, mrzila sam duhovno i zaradila sam si
sramotu; budući da sam vremenito prosula rasipno, u životu sam
orobljena od darova Božjih milosti i nakon smrti sam se morala
sramotiti; budući da sam u životu u miru mesa našla svoju
radost, u času smrti se moje duše dokopalo neutješan
nemir. Iz tvojih djela sam naučila tri stvari, naime: činiti
poneka dobra djela, ali se pustiti od grijeha koji mi je godio; kao i
čovjek koji u med miješa otrov i odnosi to sucu, ali
sudac to sa srdžbom izlijeva nad njim i upravo to osjećam s
mnogo straha i zgražanja. Drugo, naučila sam čudesan način
da se odijevam, naime lanenim šalom pokriti oči, na
nogama nositi sandale, na rukama rukavice, ali cijeli vrat izvana
gol. Laneni šal koji umata oči znači ljepotu moga
tijela koja je dakle prezirala moje duhovne oči tako da se uopće
nisam obazirala na ljepotu moje duše. Sandale koje noge štite
dolje, ali ne gore, znače svetu vjeru Crkve koje sam se vjerno
držala; no nisu je slijedila plodna djela. Kao što sandale
ubrzavaju kretanje nogu, tako i vjera pomaže savjest duše, no
moja duša je bila kao gola jer vjeru nisu slijedila dobra
djela. Rukavice na rukama znače ispraznu nadu koju sam imala jer
sam svoja djela, koja su predstavljena rukama, pružala u široko,
bogato Božje milosrđe i kad sam udarila u Božju pravednost,
nisam je osjećala niti se obazirala na nju i zbog toga sam bila
vrlo drska u griješenju. Ali kad je smrt došla blizu,
veo je s mojih očiju pao na zemlju, to jest, na moje tijelo i
vidjela sam i prepoznala dušu koja je bila gola jer mojih
dobrih djela je bilo malo, mojih grijeha vrlo mnogo i od sramote
nisam mogla stajati u palači nebeskog kralja jer sam bila
sramotno odjevena; zato su me đavoli odvukli u oštru
kaznu gdje sam sa stidom ismijavana. Kao treće sam, majko, od
tebe naučila roba odijevati odjećom gospodara, posjesti da
na stolac gospodara i častiti ga kao gospodara i ono što
od roba preostane, najprezirnije, pružiti gospodaru. No taj je
gospodar Božja ljubav; rob ipak volja da se griješi. U mom
srcu dakle, gdje je trebala vladati Božja ljubav, rob je primio svoje
sjedište, to jest požuda i radovanje grijehu kojim sam se
odijevala onda kad sam sve stvoreno i vremenito primjenjivala za
svoju požudu. Ostatke, prezirni otpad, dala sam Bogu ne iz ljubavi,
već iz straha i moje se srce radovalo uspjehu radosti moje
požude jer su Božja ljubav i dobri gospodar bili isključeni iz
mene, zli rob je bio zaključan u meni. Gledaj, majko, te sam tri
stvari naučila iz tvojih djela. Isto si mi tako u svojem
ponašanju pokazala tri puta. Prvi je bio svjetleći i kad
mu prišla, bila sam oslijepljena njegovim sjajem; drugi je bio
kratak, ali sklizak kao led i kad sam na njemu učinila korak
naprijed, kliznula sam korak natrag; treći put je bio vrlo dug i
kad sam na njemu napredovala, za mnom je došla silna oluja i
odvela me u duboku jamu iza jednog brijega. Pod prvim putom treba
razumjeti napredovanje moje oholosti; on je bio vrlo sjajan; jer
častohleplje koje izlazi iz oholosti je u mojim očima
svjetlilo tako da nisam mislila na njegov kraj i zato sam bila
slijepa. Pod drugim putom se razumije neposlušnost jer vrijeme
neposlušnosti u ovom životu ne traje dugo jer je čovjek
nakon smrti natjeran na poslušnost. No meni je vrijeme bilo
dugo; jer kad sam napravila jedan korak naprijed, naime u poniznosti
i ispovijedi, kliznula sam jedan korak natrag; imala sam želju za
oprostom počinjenih grijeha, ali nakon obavljene ispovijedi
nisam se htjela kloniti grijeha i zato u otiscima stopala poslušnosti
nisam čvrsto stajala, već sam pala natrag u grijeh kao
netko tko isklizne na ledu; jer volja je bila hladna i nije htjela
pustiti ono što me radovalo. Kad sam nakon toga učinila
jedan korak naprijed tako što sam ispovjedila svoje grijehe,
kliznula sam jedan natrag jer sam grijehe i uživanja koje sam
ispovjedila htjela ponoviti. Treći put je bio što sam se
nadala nemogućem, naime: moći griješiti bez da imam
dugu kaznu; moći dugo živjeti bez da će smrtni čas
brzo požuriti. I kad sam prišla tom putu, za mnom je došla
silna oluja, naime smrt, koja mi je iz godine u godinu dolazila bliže
i mojim nogama donijela kaznu slabosti tako da sam kod približavajuće
slabosti samo malo više mogla davati pažnju tjelesnoj
dobrobiti, a još manje spasu duše. Zato sam pala u
duboku jamu kad je moje srce, koje je bilo visoko u oholosti i tvrdo
u grijehu, puknulo i moja duša upala duboko u jamu kazne za
moje grijehe. I zato mi je taj put bio vrlo dug jer nakon što
je život mesa bio došao do kraja, odmah je počela duga
muka. Jao meni zato, moja majko, jer sve što sam s radošću
naučila od tebe sad plaćam plakanjem!“ Dalje je ova
kćer razgovarala sa zaručnicom koja je ovo vidjela i reče:
„Čuj, ti, koja me vidiš. Čini ti se kao da su
moja glava i lice prema unutra i izvana sijevajući udarac groma
i kao da su vrat i prsa pokriveni oštrom prešom punom
dugih bodlji. Vidiš kako su moje ruke i noge kao duge zmije i
kako je moj trbuh udaran tvrdim čekićem, kako su moje bedro
i goljenice kao voda što istječe iz oluka i u istjecanju
se zamrzne. Samo unutrašnja kazna mi je još gorkija od
svega ovoga. Kao osoba kojoj su svi zračni otvori duha života
začepljeni, čije se žile, sve ispunjene vjetrom, prisilno
guraju prema srcu i čije se srce od sile i snage vjetra počinje
slamati, tako sam, zbog prigode vjetra oholosti koja mi se tako jako
sviđala, u svojoj unutrašnjosti u najdubljoj bijedi. Ipak
sam na putu milosrđa jer sam se u svojoj teškoj bolesti
ispovjedila tako dobro kako sam mogla, ipak iz straha. Kad se bližila
smrt, pred razum mi je stupilo razmišljanje o patnji moga Boga
i poimence kako je ta bila daleko teža i gorkija od moje koju sam
zaslužila zbog svojih grijeha. Kroz to sam razmišljanje
postigla suze i uzdisala sam što je Božja ljubav prema meni
tako velika, a moja prema njemu tako mala. Onda sam pogledala očima
svoje savjesti i rekla: 'O, Gospodine, vjerujem u Tebe, moj Bože,
smiluj mi se, Ti, Sine Djevice zbog Tvoje gorke muke jer kad bih
imala vremena, od sad bih rado htjela popraviti svoj život!' U istom
trenutku u mojem je srcu upaljena iskrica ljubavi tako da mi je
Kristova patnja izgledala gorkijom od moje smrti i tako mi se slomilo
srce. Moja duša je stigla u ruke đavola da bi bila
predstavljena Bogu na sudu. No u ruke đavola sam došla
zato jer nije dolikovalo da se ljepota anđela približi duši
takve ružnoće. Ali kad su pred Božjim sudom đavoli vikali
da moja duša mora biti prokleta u pakao, sudac reče:
'Vidio sam iskricu ljubavi u njezinu srcu; ova se ne smije ugasiti,
već mora ostati pred mojim licem i zato osuđujem ovu dušu
na čišćenje sve dok, dostojno očišćena,
ne zasluži postići oprost.' Dalje možeš pitati hoću
li imati udjela u svemu dobrom što se za mene dogodi?
Odgovaram ti pomoću usporedbe. Kao kad bi vidjela kako vise
dvije šalice vage i u jednoj je olovo koje na prirodan način
gura dolje, a u drugoj nešto lako što podiže; što
je lako obložena šalica opterećena većim ili
mnogijim, to će se brže podići druga vaga koja je teža;
tako je i sa mnom. Jer što sam dublje bila u grijehu, to sam
teže povučena nadolje u muku. Sve dakle, što se za mene
događa na Božju čast, diže me uvis iz muke i poimence
molitva i dobro koje se događa po pravednim ljudima i Božjim
prijateljima i milostinje koje su pružena iz dobro zarađenih
dobara kao i djela ljubavi. To je ono što mi dnevno dopušta
doći bliže Bogu.“
Potom
je Majka Božja razgovarala sa zaručnicom i reče: „Čudiš
se kako ja, Kraljica Neba, i ti u svijetu i ona duša u
čistilištu i ona u paklu tako međusobno razgovaramo;
to ću ti dobro reći. Ja se nikad slobodno ne udaljavam iz
neba jer nikad ne mogu biti odvojena od gledanja Boga; ni duša
koja je u paklu ne može biti odvojena od muke i ništa manje
duša iz čistilišta prije nego što je
očišćena, a ni ti prije odvajanja tjelesnog života
nećeš doći do nas. Ali tvoja duša je s tvojim
razumijevanjem po snazi Božjeg Duha podignuta uvis da bi čula
Božje riječi u nebu i dopušteno je znati neke muke u
paklu i čistilištu, zlima na upozorenje i dobrima na
utjehu i napredovanje. Ipak trebaš znati da su tvoje tijelo i
tvoja duša vezani na zemlji, ali Duh Sveti, koji je na nebu,
daje razumijevanje da se prepozna njegova
volja.“
Objašnjenje
Ovdje
je govor o tri žene od kojih je treća otišla u samostan i
preostalo vrijeme svoga života provela u velikom savršenstvu.
Pedeset i treće poglavlje
Krist
prekorava prelate koji su ponosni na svoje duhovno predstojništvo
i govori: „Prema svojim podređenima trebaju biti ponizni,
u životu i ponašanju kreposni, a u pravednosti i jednakosti
njima na korist; trebaju se ravnati da se ne uzdignu iznad samih
sebe, već da upoznaju svoje vlastite prestupe i žele se sažaliti
nad prestupima svojim podređenih prema uzoru na Krista koji je
prije također htio djelovati i trpjeti nego podučavati,
radije služiti nego biti služen. Svoje podređene također
trebaju marljivo kažnjavati tako da ne budu prokleti prema primjeru
svećenika Elija.“
Sin
je razgovarao sa zaručnicom i reče: „Velika je stvar,
da, veliko čudo da gdje se kralj slave ponizuje, čovjek
koji je obvezan položiti račun se želi napuhavati ohološću.
Kad je netko drugima nadređeni, on ne smije ostati ponosan jer
je duhovni predsjedatelj, već treba biti u strahu jer su svi od
jednake prirode i sva vlast dolazi od Boga i ako je onaj tko postane
predsjedatelj dobar, tako je od Boga za njegov i spas drugih, no ako
je zao, to je s Božjim dopuštenjem podređenima za kaznu i
za vlastiti stroži sud. Također nije čudo, već
primjereno i ispravno da čovjek koji je odbio podrediti se
svojem stvoritelju iskusi vlast jednog nižeg i sebi jednakog. Ako je
pak netko bilo prisiljen ili želi biti predsjedatelj, prema
podređenima se treba pokazati tako da bude omiljen i svojem
ponašanju i životu i pravednošću i jednakošću
njima na korist. Zbog jednakosti prirode svatko tko je predsjedatelj
treba se poniziti i uzeti sam sebi mjeru tkao da se ne uzdigne iznad
samog sebe i treba na samome sebi učiti da ima milost prema
drugima. Također se treba bojati da ne bude mjeren istom mjerom
kojom mjeri.
Tako
sam i ja, Bog i čovjek, ponizio sam sebe i iako svojim znanjem
spoznao prestupe ljudi, ipak sam ih podnošenjem muke i križa
upoznao iz iskustva. I zato, da se dam drugima za primjer, prije sam
počeo djelovati nego podučavati i htio sam služiti, ali ne
biti služen. Tako je i moja majka, iako je bila gospodarica apostola,
ipak je prije svega voljela poniznost i kao da je bila jedna s
najmanjim, no zato je uzdignuta do najviše sreće. Zato
duhovni predsjedatelj treba i svojim vlastitim slabostima upoznati
prestupe svojih podređenih i biti pažljiv da riječima ili
primjerom ili zloporabom svoje vlasti drugima ne da razlog i priliku
za griješenje jer ništa ne izaziva Boga na gnjev i
ljude na grijeh kao razuzdanost prelata. Da je Eli, svećenik,
ostao u snazi svoga svećenstva kao Mojsije i Finej i volio svoje
sinove na duhovan način, cijeli njegov rod bi bio očuvan.
No budući da se sinovima htio svidjeti tjelesno, ostavio im je
svoju uspomenu u nevolji i svoje potomstvo u sramoti.“
Pedeset i četvrto poglavlje
Krist
kaže kako je ovaj svijet prije njegova dolaska bio pustinja u kojoj
se nalazio mutni zdenac, to jest ljubav prema svijetu do kojih su kao
slijepi pogani i Židovi bili vođeni preko sedam putova grijeha.
No on sam je nakon primana čovještva prosvijetlio svijet
tako što je pokazao putove neba. Nakon što su ovi odsad
opustjeli, sad šalje u svijet ove svoje riječi sadašnje
knjige. Tko ih primi i stane s prestane s djelima, bit će
spašen.
Marija
reče Sinu: „Blagoslovljen Ti, moj Sine, Ti si početak
bez početka vremena i moć bez koje nitko nije moćan.
Molim Te, moj Sine, okončaj s moći što si s mudrošću
započeo.“ Sin odgovori: „Ti si kao slatko piće
žednome i kao izvor koji natapa sušu jer kroz Tebe svima teku
milosti; zato ću učiniti za što me moliš.“
Opet reče Sin: „Ovaj svijet je prije mojeg utjelovljenja
bio kao pustinja u kojoj se nalazio mutan nečisti zdenac nakon
čije su upotrebe svi koji su iz njega bili još mnogo
žedniji, a upaljene oči su od toga postajale još
bolesnije. Kraj tog zdenca su stajala dva muškarca od koji je
jedan vikao i govorio: 'Pijte utješeni! Jer dolazi liječnik
koji odnosi sve bolesti.' No drugi je govorio: 'Pijte puni radosti;
isprazno je željeti nesigurno.' Do tog je zdenca vodilo sedam putova
i svi su htjeli do zdenca. Ovaj je svijet s pravom uspoređen s
pustinjom u kojoj su divlje životinje, neplodno drveće i prljava
voda jer je čovjek kao životinja žudio proliti krv svojeg
bližnjeg, bio je neplodan u djelima pravednosti i nečist kroz
neumjerenost i požudu. U ovoj pustinji ljudi tražili mutni zdenac,
naime: ljubav svijeta i njegovu čast koja se podiže u oholost,
ali u brizi mesa uzrokuje nemir u srcu. Staza do njega kao da vodi na
putove sedam smrtnih grijeha. Obojica muškaraca koji su
stajali na zdencu predstavljaju učitelje pogana i Židova.
Učitelji Židova bili su ponosni na zakon koji su imali, ali ga
se nisu držali i budući da su bili vrlo požudni, izazivali su
narod riječju i primjerom da traže vremenito tako što su
govorili: 'Živite bez briga jer Mesija će doći i opet sve
obnoviti.' No učitelji pogana su govorili: 'Koristite stvorenja
koja vidite; jer svijet je stvoren da bismo se radovali.'
Kad
je čovjek sad dakle stajao slijep tako da nije vodio računa
o Bogu niti je mislio na budućnost, došao sam ja, s Ocem
i Duhom Svetim jedan Bog, na svijet, uzeo sam čovještvo,
javno propovijedao i rekao: 'Što je Bog obećao i Mojsije
napisao, ispunilo se. Zato ljubite nebesko; jer vremenito propada, a
ja vam želim dati vječno.' Pokazao sam i onaj sedmerostruki put
na kojem se čovjek može odvratiti od svoje ispraznosti; jer
pokazao sam siromaštvo i poslušnost i učio postu i
molitvi, s vremena na vrijeme sam se skrivao od ljudi, ostajalo sam i
molitvi i uzeo sramotu na sebe, izabrao sam napor i boli, podnio sam
muke i prijezirnu smrt. Ovaj sam put sam pokazao svojim primjerom i
moji prijatelji putovali njime. No sad je taj put opustošen.
Čuvari spavaju, a putnici uživaju u ispraznim i novim stvarima.
Zato ću se podići i neću šutjeti. Oduzet ću
glas radosti i dati svoj vinograd drugima koji će u svoje
vrijeme donijeti plod. Prema općoj poslovici se među
neprijateljima nalaze i prijatelji. Zato ću svojim prijateljima
poslati riječi slađe od datulja, ljubaznije od meda,
dragocjenije od zlata. Tko ih primi i sačuva, primit će
blago koje na sretniji način vječno ne smanjuje se, već
se u vječnom životu umnaža.“
Pedeset i peto poglavlje
Majka
Božja kaže kako s pravom može biti nazvan zlatnim onaj sat kad je
začeta od svojih roditelja koji su bili djelatni više iz
poslušnosti nego vlastitom voljom i pri čemu je Božja
ljubav bila djelotvornija od požude mesa. Sam Bog je htio da način
njezina začeća ne bude odmah poznat svima sve dok istina ne
bude jasna u unaprijed određeno vrijeme.
Majka
Božja reče: „Kad su moj otac i moja majka bračno
sastali, to su učinili više iz poslušnosti nego
zbog volje i Božja ljubav je ovdje bila djelatnija od požude mesa.
Jer sat u kojem sam bila začeta može s pravom biti nazvan
zlatnim i dragocjenim jer dok se drugi bračni drugovi sastaju iz
požude mesa, moji roditelji su se sastali iz poslušnosti i na
Božju zapovijed. Zato je moje začeće zlatni sat jer to je
bio početak spasenja svih i mrak kao da je pohitao u svjetlo.
Bog je u svojem djelu htio učiniti nešto posebno skriveno
od svijeta kao što je učinio suhoj grani koja je
procvjetala. Ali znaj da moje začeće nije bilo svima
poznato jer Bog je htio da kao što je pisanom zakonu prethodio
prirodan i slobodan odabir dobra i zla i tek nakon toga je morao
slijediti pisani zakon koji je trebao ograničiti sve neuređene
nagone, tako se Bogu svidjelo da i njegovi prijatelji imaju pobožnu
sumnju u moje začeće, ali svaki treba pokazati svoju
revnost sve dok istina ne postane jasna u unaprijed određeno
vrijeme.“
Pedeset i šesto poglavlje
Marija
pripovijeda kako je njezin porod nastao kroz obična vrata i kako
je početak istinske radosti jer je onda iznikao izdanak iz kojeg
je proizašao cvijet koji su željeli svi narodi pri čijem
su rođenju đavoli škrgutali, pravedni su bili
radosni i anđeli obradovni. Žali se na žene koje ne razmišljaju
pobožno o tome.
Marija
reče: „Kad me moja majka rodila, izašla sam kroz
opća vrata jer nitko nije trebao biti rođen na drukčiji
način, jedino osim mog Sina koji je, budući da je
stvoritelj prirode i svih stvari, htio biti rođen na čudesan
i neizreciv način. No kad sam rođena, to đavolima nije
ostalo skriveno, već su kroz usporedbu rečeno mislili
otprilike ovako: 'Gledajte, rodila se djevica, što da učinimo?
Jer izgleda da će se u budućnosti na njoj dogoditi nešto
čudesno. Izložimo li za nju sve mreže naše zlobe,
rastrgat će ih kao lan, istražujemo li svu njezinu unutrašnjost,
štiti je jaka zaštita, na njoj se također ne
nalazi nijedna mrlja kad bi se na njoj mogao primijetiti i grijeh
veličine igline oštrice. Treba se bojati da će nam
njezina čistoća biti mukom, da će njezina milost
uništiti našu snagu, njezina postojanost nas baciti pod
njezine noge.' No Božji prijatelji koji su bili u dugom iščekivanju
su po Božjem nadahnuću rekli: 'Zašto tugujemo dalje? Ipak
bismo se trebali radovati što je rođeno svjetlo kojim će
naša tama biti obasjana, naša želja okončana.'
Božji pak su se anđeli radovali iako je njihova radost bila u
neprestanom gledanju Boga i rekoše: 'Na zemlji se rodilo nešto
veličanstveno i od posebne Božje ljubavi čime je na nebu i
Zemlji obnovljen pravi mir i naši gubici zamijenjeni.' Zaista,
kćeri, kažem ti da je moje rođenje bilo početak
istinske radosti jer je onda iznikao izdanak iz kojeg je niknuo onaj
cvijet koji su željeli kraljevi i proroci. Kad sam postigla dob u
kojem sam mogla razumjeti nešto o svojem stvoritelju, bila sam
zahvaćena neizrecivom ljubavlju prema Njemu i željela sam ga
svim svojim srcem. Također sam čudesnom milošću
bila očuvana da ni u zreloj dobi nisam željela grijeh jer Božja
ljubav, briga mojih roditelja, častan odgoj, odnos prema
pobožnom i žarka revnost poznavati Boga bili istrajno sa mnom. No sad
se žalim što žene koje su rođene u strahu same rađaju
u nečistoći i raduju joj se, ne obaziru se na moje tako
čisto rođenje, već su pakosnije od životinja jer žive
bez razuma. Žive potpuno prema mesu; ali njihova požuda će
proći, duh čistoće će pred njima uzmicati, vječna
radost će pred njima bježati i duh nečistoće kojeg su
slijedile će ih opiti.“
Pedeset i sedmo poglavlje
Djevica
Marija jednog dana čišćenja razgovara sa zaručnicom
i kaže kako nije trebala ona nije trebala čišćenje
jer je bila bez mrlje i čista. No da bi se ispunila
proročanstva, htjela je živjeti u i prema zakonu, također
ne dati da se vidi da na sebi ima nešto posebno, već
hodati mnogo poniznije. Također kaže da je mač koji je
Šimun prorekao prodro njezinu dušu sa šest
boli.
Majka je
razgovarala sa Sinovom zaručnicom i reče: „Moja
kćeri, moraš znati da nisam trebala čišćenje
kao druge žene jer me moj Sin koji je od mene rođen sam očistio.
Tako nisam primila ni najmanju mrlju jer sam rodila najčišćeg
Sina bez ikakve nečistoće. No da bi se ispunio zakon i
proroci, htjela sam živjeti prema zakonu. Također nisam živjela
na način svjetovno raspoloženih roditelja, već sam se
ponizno odnosila s poniznima niti na sebi nisam htjela nositi ništa
posebno, već sam voljela sve što je ponizno. Jednog dana
kao danas moja se bol umnožila; iako sam prema božanskom nadahnuću
znala da će moj Sin trpjeti, ipak je nakon Šimunovih
riječi, da će moju probosti mač i da će moj Sin
biti postavljen kao znak kojem će se proturječiti, moje
srce još oštrije probila ona bol koja mojem srcu nikad
nije izostajala sve do moga uznesenja u nebo tijelom i dušom,
iako je utjehom Božjeg Duha bila ublažena. Želim da također znaš
da je od toga dana moja bol bila šesterostruka. Prvo, bila je
u mojim mislima koliko sam često gledala svoga Sina, koliko sam
ga često uvijala u pelene, koliko često sam promatrala
njegove ruke i njegove noge, toliko često je moj duh progutala
nova bol jer sam razmišljala kako će biti raspet. Drugo,
bol je bila u mojem sluhu; jer koliko sam često čula
sramotne govore protiv moga Sina i laži kao i postavljene mu
podmuklosti, toliko često se moj duh razdražila bol tako da se
jedva mogao vladati; no ipak je moja bol Božjom snagom zadržala mjeru
i pristojnost tako da na meni nije vidjela niti nestrpljivost niti
nepostojanost. Treće, moje je lice osjećalo bol; jer kad
sam vidjela vezanog i bičevanog i kako visi na križu, pala sam
kao beživotna ničice; kad sam međutim opet dobila svog
Sina, stajala sam puna boli, ali trpeći tako strpljivo da niti
neprijatelji niti drugi na meni nisu našli ništa drugo
osim postojanosti. Četvrto, bol je bila u mojim osjetilima; jer
sam s drugima svog Sina skinula s križa, zamotala ga i položila u
grob i moja bol je onda tako narasla da su moje ruke i noge jedva
imale snage izdržati. Ah, kako bih se onda rado bila dala pokopati sa
svojim Sinom! Peto, imala sam bolnu, žestoku želju doći svojem
Sinu nakon što je uzašao na nebo jer je dugo odgađanje
koje sam nakon njegova uzašašća izdržala umnažalo
moju bol. Šesto, trpjela sam bol zbog nevolja apostola i
Božjih prijatelja čije su boli bile i moje tako da sam stalno
visjela u strahu i žalosti; u strahu da bi pod kušnjama i
nevoljama mogli podleći, u žalosti jer su riječi moga Sina
svugdje nalazile proturječje. I kako je Božja milost ostala kod
mene i moja se volja usmjeravala prema Božjoj volji, tako je mojoj
stalnoj boli bila primiješana utjeha sve dok nisam tijelom i
dušom bila uznesena svome Sinu na nebo. Zato, moja kćeri,
ne dopusti da ova bol ode iz tvoje duše jer kad ne bi bilo
žalosti, samo bi vrlo malobrojni došli u nebo.“
Pedeset i osmo poglavlje
Majka
Božja kazuje zaručnici kako joj među preostalim bolima nije
bila manja ona kad je od straha sa svojim Sinom pobjegla u Egipat i
čula da je Sin progonjen od Heroda i da su nevina djeca ubijena.
Vrlo lijepo opisuje što je Sin radio od svoga djetinjstva sve
do vremena svojeg propovijedanja i muke.
Marija
je razgovarala sa zaručnicom i reče: „Pripovijedala
sam ti o svojim bolima. Ona bol koju sam imala kad sam uzela svog
Sina i pobjegla u Egipat dok sam čula da su nevina djeca ubijena
i da Herod progoni moga Sina nije bila najmanja. Iako sam znala što
je pisano o mojem Sinu, moje je srce ipak zbog velike ljubavi koju
sam imala prema njemu bilo ispunjeno bolju i tugom. No sad možeš
pitati što je moj Sin radio cijelo vrijeme svoga života prije
svoje muke? Odgovaram da je bio poslušan svojim roditeljima
kao što Evanđelje kaže i ponašao se kao druga
djeca sve dok nije dosegao zrelu dob. Ni u njegovoj mladosti nije
nedostajalo čudesa. Kako li su stvorenja služila njemu, svojem
stvoritelju! Idoli su zanjemili kod njegova dolaska u Egipat i
srušili se. Mudri su prorekli da je moj Sin znak velikih
budućih stvari! Anđeli su mu služili na vidljiv način.
Na njegovoj se kosi nije mogla primijetiti ni najmanja nečistoća
ili nered. Nije nužno da sve to znaš budući ga u
Evanđelju postoje znakovi njegova božanstva i čovještva
koji mogu izgraditi tebe i druge. Kad onda bio došao u odraslu
dob, postojano je bio u molitvi i s išao je s nama na utvrđene
svečanosti u Jeruzalem i druga mjesta. Njegovo lice i njegov
govor bili su tako čudesni i prijatni da su mnogi ožalošćeni
govorili: 'Hajdemo do Marijina sina; on nas može utješiti.'
Kad je porastao u starosti i mudrosti koje je od početka bio
pun, radio je rukama što je bilo čestito, govorio nam je
naročite riječi utjehe i riječi božanstva tako da smo
neprestano bili ispunjeni neizrecivom radošću i kad smo
bili u strahu, u siromaštvu i teškoćama, nikako
nije pravio zlata ili srebra, već nas je opominjao na
strpljivost. Bili smo na čudesan način sačuvani od
zavidnika; što nam je bilo potrebno, dolazilo nam je ponekad
kroz sažaljenje pobožnih srdaca, ponekad od našeg rada tako da
smo potrebno imali samo za uzdržavanje, ne u izobilju jer nismo
tražili ništa više nego da služimo Bogu. Kod kuće
je na intiman način s prijateljima koji su tamo došli
razgovarao o Zakonu, njegovu značenju i znakovima. Često je
i javno raspravljao s mudrim muškarcima tako da su se čudili
i govorili: 'Gledajte, Josipov sin uči pismoznance, veliki duh
govori u njemu.' Kad me jednom dok sam razmišljala o njegovoj
muci vidio ispunjenu najdubljom žalošću, rekao mi je: 'Ne
vjeruješ li, Majko, da sam ja u Ocu i Otac u meni? Je si li
zamrljana mojim ulaskom ili jesi li imala boli prilikom mog izlaska?
Zašto te obuzima tuga? Jer volja mog Oca je da podnesem smrt,
da, moja volja je s Ocem. Ono pak što imam od Oca, to ne može
patiti, već će patiti meso koje sam preuzeo od Tebe da bi
meso drugih bilo otkupljeno, a duhovi spašeni.' Također
je bio tako poslušan da je kad mu je Josip rekao: 'Učini
ovo ili ono!' on to odmah učinio; jer skrivao je moć svoga
božanstva tako da smo je mogli prepoznati samo Josip i ja koji smo
vrlo često vidjeli kako ga obasjava čudesno svjetlo i kako
iznad njega pjevaju anđeoski glasovi. Vidjeli smo također
kako su nečisti duhovi koje prema našem zakonu odobreni
istjerivatelji nisu mogli istjerati odlazili kad su vidjeli
prisutnost moga Sina. Gledaj, kćeri, to uvijek treba biti u
tvojem pamćenju; također vrlo iskreno zahvali Bogu što
je po tebi drugima htio otkriti svoje djetinjstvo.“
Pedeset i devet poglavlje
Djevica
pripovijeda zaručnici što je osjećala odmah nakon
što je njezin Sin začet i kako su se osjećale ona i
Elizabeta kod njihova međusobnog zagrljaja; o njihovom svetom
odnosu međusobno i kako ju je anđeo tješio jer se
bojala i podučio Josipa kad je bio začuđen. Javlja i o
vrlo svetom načinu za živjeti koji su ona sama i Josip držali i
o mnogim vrijednim Josipovim vrlinama.
Majka Božja reče: „Kad mi je anđeo bio navijestio da
se od mene treba roditi Sin Božji, čim sam pristala, osjetila
sam nešto neobično i čudesno na sebi; tome sam se
vrlo čudila i odmah sam otišla svojoj rođakinji
Elizabeti koja je bila trudna da je tješim i s njom razgovaram
o tome što mi je anđeo navijestio. Nakon što me
susrela kod jednog zdenca i nakon što smo se prijateljski
međusobno zagrlile i poljubile, na čudesan i vidljiv način
je poskočilo dijete u njezinoj utrobi u kličućem
pokretu i radovalo se. I ja sam na sličan način neobičnom
radošću pomaknuta u srcu tako da je moj jezik govorio
riječi o Bogu koji nisam ja izmislila i moja duša se tamo
od radosti jedva mogla pribrati. Dok se Elizabeta čudila žaru
duha koji je u meni govorio, a ja se na ne različit način
čudila Božjoj milosti na njoj, obje smo slavile Boga i ostale
nekoliko dana jedna kod druge. No onda je moj duh počela udarati
misao na koji način i s kojom pobožnosti se moram ponašati
nakon takve milosti koja mi se dogodila i što odgovoriti kad
budem upitana kako sam začela i tko je otac sina kojeg trebam
roditi da ne bi možda Josip na protivnikov poticaj izvlačio
čudnu sumnju protiv mene. I gledaj, dok sam tako mislila,
pristupi anđeo sličan onome kojeg sam prije vidjela pred
mene i reče: 'Naš Bog, koji je vječan, s Tobom je i
u Tebi. Zato ne boj se, dat će Ti govoriti; on sam će
upravljati Tvoje korake i Tvoju stvar, on će na Tebi moćno
i mudro dovršiti svoje djelo.' Josip pak, kojem sam bila
povjerena, čudio se kad je primijetio da sam trudna i budući
da se nije držao dostojnim stanovati kod mene i bio je bojažljiv i
nije znao što da čini, reče mu anđeo u snu: 'Ne
idi od žene koja ti je povjerena jer je posve istinito što si
od nje čuo, začela je po Božjem Duhu i rodit će Sina,
spasitelja svijeta; vjerno joj služi i budi njezin čuvar i
svjedok njezine kreposnosti.' Od toga dana nadalje Josip mi je služio
kao svojoj gospodarici i ja sam se također ponižavala njegovim
najnižim poslovima. Potom sam stalno bila u molitvi i željela sam
biti rijetko viđena i vidjeti, također sam rijetko izlazila
i to samo na glavne svetkovine i marljivo sam bila usrdna u bdijenju
i čitanju onoga što su čitali naši svećenici.
Imala sam određena vremena za ručne radove i bila sam
umjerena u postu kako je moja priroda u Božjoj službi mogla
podnijeti. Što nam je ipak nakon nužne potrebne hrane
preostalo, dali smo siromašnima i bili smo onime što
smo imali zadovoljni. Josip mi je međutim služio tako da nikad
nitko iz njegovih usta nije mogao čuti nepristojnu riječ,
ni mrzovoljnu ili srditu; jer bio je vrlo strpljiv u siromaštvu,
zabrinut u poslu gdje je bilo nužno, vrlo blag prema grditeljima,
poslušan u mojoj poslušnosti, moj vrlo vrijedan
branitelj protiv onih koji su htjeli umanjiti moje djevičanstvo;
vrlo vjeran svjedok Božjih čudesa. Bio je također tako
odumro svijetu i mesu da nije želio ništa drugo osim nebesko.
Tako je vjerovao Božjim obećanjima da je stalno govorio: 'Ah,
kad bih barem živio i vidio kako se ispunjava Božja volja!' Rijetko
je išao u društva i savjetovanja ljudi jer je cijela
njegova želja bila upravljena da bude poslušan Božjoj volji,
zato je sad njegova slava velika.“
Šezdeseto poglavlje
Marija
je rekla zaručnici da Jeronim nije sumnjao u uznesenje njezina
tijela na nebo. No budući da Bog nije javno obznanio istinu,
radije je htio pobožno sumnjati; zato je u svojim pismima pisao da ne
zna. Ovdje Djevica dodaje ponešto na Jeronimovu
hvalu.
Majka
reče zaručnici: „Što ti je to ovaj kritički
magistar rekao da se poslanica mojeg Jeronima u kojem isti govori o
mojem uznesenju na nebo ne bi trebala čitati u crkvi jer mu se
čini da se iz nje vidi da je Jeronim sumnjao u moje uznesenje
time što je rekao da ne zna jesam li ili nisam tijelom
uznesena na nebo niti tko me pokopao? Na to ja, Majka Božja,
odgovaram magistru da Jeronim nije sumnjao u moje uznesenje, već
budući da Bog nije javno otkrio tu istinu, Jeronim je radije
pobožno sumnjao umjesto da tvrdi nešto neobjavljeno od Boga.
No sjeti se, kćeri, što sam ti prije rekla da je Jeronim
bio prijatelj udovica, sljedbenik savršenih redovnika i
branitelj istine, on ti je zavrijedio molitvu kojom si me pozdravila.
Tome sad pridodajem da je Jeronim bio poslušna truba kroz koju
je govorio Duh Sveti i jedna od vatri koje je na Pedesetnicu zapalo
plamen koji je došao nad apostole i mene. Zato su sretni oni
koju slušaju ovu trubu i slijede je.“
Šezdeset i prvo poglavlje
Majka
Božja govori zaručnici kako je nakon uzašašća
njezina Sina još dugo živjela u svijetu i s velikom patnjom
posjećivala mjesta gdje je patio i pokazao svoja čudesa.
Bog je to dopustio kako bi se po uzoru na njezin život i njezine
vrline mnogi obratili, apostoli ojačali, a njezina kruna
uzdigla; iznosi i razlog zašto njezino uznesenje na nebo onda
mnogima nije bilo poznato.
Majka
reče: „Sjeti se kreći da sam jednom prije nekoliko
godina oprostila Jeronimu što se tiče mojeg uznesenja u
nebo. Sad ti želim izložiti istinu ako je bilo s mojim uznesenjem.
Nakon uznesenja mojeg Sina još sam dugo živjela u svijetu; Bog
je tako želio pogledom na moju strpljivost i način života
obratiti još više duša sebi te kako bi apostoli
i drugi odabrani ojačali. I prirodna osobina moga tijela je
zahtijevala da živim dulje kako bi se moja kruna uzdigla. Kroz cijelo
vrijeme koje sam živjela nakon uznesenja moga Sina posjećivala
sam mjesta na kojima je patio i pokazao svoja čudesa. Njegova je
patnja bila utisnuta tako čvrsto u moje srce da je bilo da sam
jela ili radila odmah bila svježa u mojem pamćenju. Moja
osjetila su tako bila otklonjena od svjetovnog da sam stalno bila
zapaljena novim žudnjama i promjenjivo buđena na patnju. Ipak
sam vladala svojom žalosti i radosti tako da nisam propustila ništa
što pripada Bogu. I među ljudima sam živjela tako da
nisam vodila računa o ničemu što ljudima godi, osim
o mojoj oskudnoj hrani. To što mnogima moje uznesenje na nebo
nije poznato, a još manjem broju je obznanjeno, to je Bog, moj
Sin, htio zato da se prije svega u srcu ljudi učvrsti vjera u
njegovo uznesenje jer su srca ljudi bila tvrda vjerovati u njegovo
uznesenje, a kamoli tek da je još obznanjeno moje uznesenje.“
Šezdeset i drugo poglavlje
Kraljica
neba pripovijeda zaručnici kako joj je anđeo nagovijestio
vrijeme kad će se morati rastati od ovog svijeta kako bi tijelom
bila uznesena na nebo. Djevica također propovijeda i način
njezine smrti i razmatranja u kojem su bile misli njezine duše
za vrijeme njezine smrti, također i neke velike stvari koje su
se događale onda i u vrijeme kad je tijelom uznesena na
nebo.
Majka
reče: „Kad sam jednog dana nakon što je protekao
niz godina od uzašašća moga Sina na nebo bila
mučena od želje da dođem svojem Sinu, ugledala sam sjajnog
anđela kojeg sam vidjela već prije i koji mi reče:
'Tvoj Sin, koji je naš Gospodin i Bog, poslao me da Ti javim
kako je sada vrijeme da tijelom dođeš Njemu da primiš
pripremljenu krunu.' Ja mu odgovorih: 'Poznaješ li dan ili sat
kad ću se rastati od ovog svijeta?' 'Doći će',
odgovori anđeo, 'prijatelji Tvoga Sina koji će pokopati
Tvoje tijelo.' Nakon ovog razgovora anđeo je nestao i ja sam se
pripremala za svoj odlazak tako što prema svojoj navici
posjetila sva mjesta na kojima je moj Sin patio; i kad je jednog dana
moj duh bio uzet u divljenju božanskoj ljubavi, moja duša je
sama u razmatranju bila ispunjena takvim klicanjem, da sam je jedva
mogla držati i u tom razmatranju je moja duša odvojena od
tijela. Što i kako slavno je moja duša sada gledala i
kojom časti su je Otac, Sin i Duh Sveti častili, od kolikog
mnoštva anđela je bila uzdignuta si ne možeš ni
zamisliti niti ću ti reći prije nego što se tvoja
duša i tvoje tijelo odvoje iako sam ti nešto od toga
svega pokazala u dnevnoj molitvi koju ti je moj Sin dao; oni pak koji
su onda bili sa mnom u kući kad sam predala duh su iz neobičnog
svjetla prepoznali koje su mi se onda božanske stvari dogodile. Potom
su od Boga dovedeni prijatelji moga Sina pokopali moje tijelo u
dolini Jozafat. S njima su bili kao sunčeve zrake bezbrojni
anđeli, zli se duhovi međutim nisu usudili približiti. Moje
je tijelo ležalo petnaest dana pokopano u zemlji, potom je uzneseno
na nebo od mnoštva anđela. Ovo vrijeme nije bez velike
tajne jer sa sedmim satom će biti ispunjeno uskrsnuće
tijela, a s osmim blaženstvo duša i tijela. Prvi sat je bio od
početka svijeta do vremena kad je po Mojsiju dan zakon. Drugi,
od Mojsija do utjelovljenja moga Sina. Treći, kad je moj Sin
ustanovio krštenje i ublažio tvrdoću zakona. Četvrti,
kad sam propovijedao riječ i osnaživao je djelom. Peti, kad je
moj Sin htio patiti i umrijeti, kad je uskrsnuo od mrtvih i svoje
uskrsnuće očvrsnuo sigurnim dokazima. Šesti, kad je
uzašao na nebo i poslao Duha Svetoga. Sedmi, kad će doći
suditi i svi će uskrsnuti sa svojim tijelima i doći na sud.
Osmi, kad će se sve što je bilo obećano i prorečeno
ispuniti; i onda će biti savršeno blaženstvo, Boga će
se vidjeti u njegovoj slavi i sveti će sjajiti kao sunce i neće
više biti boli.“
Šezdeset i treće poglavlje
Krist
daje zaručnici ovdje sadržane riječi i zapovijeda da ih
pošalje papi Klementu, naime, da ustanoviti mir između
kraljeva Francuske i Engleske, da treba doći u Italiju i
proglasiti godinu jubileja. Krist ga prekorava zbog određenih
grijeha i teških zapuštanja, također i zbog
prošlog neurednog života i prijeti mu pravdom ako se ne
popravi.
Sin
reče zaručnici. „Piši od moje strane papi
Klementu ove riječi: uzvisio sam te i dopustio da se uzdigneš
iznad svih stupnjeva časti. Podigni se dakle da ustanoviš
mir između kraljeva Francuske i Engleske koji su opasne zvijeri,
kvaritelji duša. Nakon toga dođi u Italiju i proglasi
riječ i godinu spasenja i božanske ljubavi i pogledaj kako su
ceste i putovi pokrivene krvlju mojih svetih i dat ću ti plaću
koja nikad neće imati kraj. Razmisli pažljivo i o prošlim
vremenima kad si me grešno izazivao na gnjev, ali ja sam
šutio; u kojima si činio što si htio, ali nisi
trebao, ja međutim, kao jedan koji nije sudio, bio sam strpljiv.
Sad se bliži moje vrijeme i zahtijevam od tebe zapuštanja i
grijeh tvojeg vremena. Budući da sam dopustio da se uzdigneš
iznad svih stupnjeva, tako ćeš na duhovan način sići
iznad drugih stupnjeva koje ćeš zaista iskusiti na duši
i tijelu ako ne budeš slušao moje riječi; tvoj
hvalisavi jezik će šutjeti i tvoje ime kojim si imenovan
na zemlji će pred mojim i pred licem mojih svetih biti u
zaboravljenosti i sramoti. Pitat ću te o tome kako si se
nedostojan, ali ipak s mojim dopuštenjem, popeo na sve
stupnjeve, što ja, Bog, znam bolje nego što se tvoja
nemarna savjest sjeća. Od tebe ću tražiti i kako si bio
mlak da ustanoviš mir među kraljevima i kako si se jako
okrenuo drugoj stranci. Osim toga neće biti zaboravljeno kako su
u Crkvi u tvoje vrijeme požuda i ambicija rasli cvjetove i množili se
i kako si mnogo trebao i mogao popraviti, ali ti, ljubitelj mesa,
nisi htio. Zato se podigni prije nego se približi tvoj posljednji sat
i izbriši zapuštanja ranijih vremena u posljednje
vrijeme svojom revnošću. Ako sumnjaš iz kojeg su
duha ove riječi, pogledaj, kraljevstvo i osoba kojima su se
dogodila strašna čudesa su poznati i pravednost i
milosrđe o kojima govorim približavaju se svoj zemlji. I tvoja
savjest ti kaže da je ono zbog čega opominjem razumno i ljubazno
zbog čemu te savjetujem jer da te moja strpljivost nije očuvala,
bio bi već pao dublje od jednog od svojih prethodnika. Ispitaj
zato u knjizi svoje savjesti i pogledaj govorim li istinu.“
Šezdeset i četvrto poglavlje
Krist
ovdje ozbiljno prijeti onima koji su bili zaboravili svoje ranije
grijehe i Božji put i veselo živjeli u sigurnosti; ipak kaže da će,
ako se poprave, kod njega naći milosrđe.
Sin
Božji reče: „Ne obaziri se na one plešuće
razvratnike; jer odmah ću im doći ne kao prijatelj, već
kao onaj koji će im se osvetiti. Jao njima jer za vrijeme svojeg
mira ne žele tražiti vječno dobro. Kažem ti, ljudi ovog
naraštaja su se digli iz gorkog korijena iz kojeg su skupili
plod ispraznosti i požude. Zato će se sad spustiti i nad njih će
se podići siromaštvo i zarobljeništvo, sramota,
poniženje i bol. Koji su se međutim ponizili, naći će
milost u mojim očima.“
Šezdeset i peto poglavlje
Krist
ovdje daje zaručnici vrijednu pouku kako se može voditi djelatan
i kontemplativan život koji je ovdje označen Martom i Marijom;
to jest kako čovjek treba početi i napredovati u duhovnom
životu i vrlinama kako bi se popeo na najviši stupanj ljubavi
prema Bogu i bližnjemu. Prvo govori o djelatnosti onih koji slijede
Marijin primjer.
Sin
Božji reče: „Dva su života koja imaju sličnost s
Martom i Marijom. Tko ih želi oponašati, prvo treba iskreno
ispovjediti sve svoje grijehe i za to osjećati istinsko kajanje
i imati volju ne više griješiti. Prvi život, koji je,
kao što ja, Gospodin, svjedočim, Marija izabrala, vodi
promatranju nebeskog; ovo je najbolji dio i put vječnog
spasenja. Tko želi imati Marijin život, dovoljno mu je ako ima samo i
jedino nužno uzdržavanje svoga tijela: odjeću bez raskoši,
štedljivu hranu i piće bez izobilja; kreposnost bez
pohotnosti, razuman post prema pravilu Crkve. Tko posti, neka vodi
računa da nerazumnim postom ne oboli i zbog tog oboljenja ne
smanji molitvu, niti propovijedi, niti smije propustiti druga dobra
čime bi svojem bližnjem ili sebi mogao koristiti. Također
treba marljivo voditi računa o tome da ga post ne učini
mlakim u vršenju stroge pravednosti, niti da popusti u djelima
pobožnosti jer da bi kaznio nepokorne i nevjerne pokorio jarmu vjere,
potrebna mu je kako duhovna, tako i tjelesna snaga. Zato će
svaki slabi koji Bogu na čast radije želi postiti nego jesti
zbog dobre volje imati isto tako veliku plaću kao onaj koji iz
ljubavi posti razumno; također, tko jede iz svete poslušnosti
i radije želi postiti nego jesti, primit će istu plaću kao
onaj tko posti. Tko je Marija, ne smije se kao drugo radovati časti
svijeta i njegovoj sreći, niti se žalostiti zbog njegove
nesreće, već se treba radovati ako bezbožni postanu
pobožni, ljubitelji svijeta ljubitelji Boga, dobri u dobru još
napreduju i međusobno natjecateljski postanu još
pobožniji u Božjoj službi. Trebaju tugovati ako grešnici
postaju još zlobniji, ako Bog nije voljen od svojih stvorenja
i ako su Božje zapovijedi prezrene. Tko je Marija, ne smije kao treće
biti besposlen kao što ni Marija nije bila već nakon
njegovanja nužnog spavanja ustati i Bogu pažljivim srcem izreći
hvalu jer je u svojoj dobroti mogao sve stvoriti i što je time
što je iz ljubavi primio meso, sve iznova stvorio i svojom
mukom i smrću predstavio svoju ljubav prema ljudima koja nije
mogla biti veća. Treba Bogu zahvaliti i za sve one koji su već
spašeni kao i za one u čistilištu i za one koji su
u svijetu time što moli Boga da ne budu kušani iznad
svojih snaga; u molitvi treba biti skromna i dobro organizirana u
Božjoj hvali; ako bez brige ima uzdržavanje života, treba biti to
postojanija u molitvi; bude li neraspoložena u molitvi i narastu li
kušnje, rukama može raditi častan i koristan posao bilo
da je njoj potreban, za vlastitu korist, ili za korist drugih; bude
li u obojemu, u molitvi i poslu neraspoložena, može raditi neko časno
zanimanje ili sa svom ozbiljnošću i uz lakoumnost držanu
sa strane slušati poučne riječi sve dok duša
i tijelo ne budu bolje u stanju za Božje djelo. Živi li ipak u stanju
u kojem uzdržavanje svojeg tijela dobiva samo svojim radom, onda neka
radi nužnog posla kaže kratku molitvu i sam posao će biti
usavršenje i umnažanje molitve; ako ne razumije ili nije ne
može raditi, ne treba se sramiti niti osjećati tegobnim živjeti
od milostinja, već se tome radovati jer onda slijedi mene, Sina
Božjeg, koji sam, da bi čovjek postao bogat, sam sebe učinio
siromašnim. Kad se konačno pokori poslušnosti,
treba živjeti u poslušnosti svojeg duhovnog nadređenog i
njezina kruna će biti više udvostručena nego kad bi
živjela u slobodi. Tko je Marija, ne smije biti škrt kao ni
Marija, ali ni rasipan. Kao što je Marta radi Boga udjeljivala
vremenito, tako Marija treba dijeliti svoja duhovna dobra jer ako u
svojem srcu voli Boga, treba se čuvati riječi koje mnogi
imaju u ustima dok govore: dovoljno mi je kad mogu pomoći svojoj
vlastitoj duši, što me se tiču djela mojih
bližnjih ili što me brine kako drugi žive? O, kćeri, kad
bi oni koji tako govore i misle vidjeli sramotu i nevolju koja će
doći nad njihovog prijatelja, trčali bi u smrt za njega da
ga oslobode takve nevolje. Marija mora dakle činiti tako jer
treba je boljeti kad se njezina Boga vrijeđa i kad se njezin
brat, koji je njezin bližnji, ljuti; ipak, ako netko padne u grijeh,
Marija se treba koliko god može potruditi da bude oslobođen
grijeha, ali mudrošću; bude li zbog toga trpjela progon
neka potraži drugo, sigurno mjesto jer sam ja, Bog, sam rekao: ako
vas u jednom gradu progone, bježite u drugi. Tako je i Pavao učinio
jer je bio nužniji za drugo vrijeme i zato je u košari spušten
preko zidina. Za ovu darežljivost i pobožnost joj je potrebno pet
stvari. Prvo, kuća gdje njezini gost, misli njezina srca, mogu
spavati; drugo, odjeća da odjene gole; treće, hrana da
nasiti gladujuće; četvrto, vatra da zagrije promrzle; peto,
lijek za bolesne, to jest božjom ljubavlju utješne riječi.
Njezina kuća je njezino srce. Zli gosti su sva ona iskušenja
koja joj uznemiruju srce poimence na gnjev, žalost, požudu, oholost i
mnogo sličnog što ulazi kroz pet osjetila. Približe li
joj se takvi poroci, moraju leći kao spavajući ili mirujući
gosti jer kao što ugostitelj strpljivo prima zle i dobre
goste, tako i Marija treba sve podnijeti radi Božje volje uz pomoć
vrline strpljivosti i ne se složiti s neprijateljima ni u najmanjem
niti se s njima sprijateljiti, nego ih iz svoga srca postupno dok
bude mogla uz pomoć Božje milosti odstraniti; ukoliko ne može,
treba ih protiv svoje volje trpjeti kao neprijatelje i svjesno biti
uvjerena da su joj korisni za ljepšu krunu, a nikako za
prokletstvo. Drugo, treba imati odjeću kojom se njezini dobro
gosti mogu obući, naime unutarnja i vanjska poniznost i srčano
sažaljenje nad bližnjim u njegovoj žalosti; mora li zbog toga od
ljudi trpjeti prezir, neka se okrene svojem srcu i razmisli kako sam
ja, Bog, prezren i podcijenjen strpljivo trpio, kako sam nakon
presude bio nijem i kako bičevan i okrunjen trnjem nisam
mrmljao; neka vodi računa i o tome da onima koji je sramote ne
dopusti vidjeti nikakav znak gnjeva ili nestrpljivosti, nego
blagoslivlja one koji je progone da oni koji je vide slave Boga kojeg
slijedi i sam Bog će prokletstvo pretvoriti u blagoslov; o onima
koji joj dosađuju ne smije spletkariti ili prigovarati jer je
prijekorno držati zle spletke i slušati onoga tko spletkari
ili zbog nestrpljivosti prigovarati bližnjem; zato da bi posjedovala
dobro savršene poniznosti i strpljivosti treba se pomučiti
one koji drugima spletkare zlo opomenuti na oprez ili ih upozoriti da
se čuvaju opasnosti i ljubavlju kroz riječi i primjer
opomenuti na istinsku poniznost. Treba sažaliti i nad odjećom;
jer kad vidi bližnjeg kako griješi, treba se sažaliti i moliti
Boga da mu se smiluje; no vidi li da trpi nepravdu, stid ili sramotu,
treba za njega nositi patnju i pomoći mu zamolbom, pomoći i
pažnjom kod moćnika svijeta. Ne nađe li njezina molba kod
moćnika uslišanje i ne koristi li im ništa ako iz
svoje sobice kod njih traže pristup, onda treba to revnije Boga
moliti za ožalošćene koji vidi u srca, zbog ljubavi
molitelja okrenuti srca ljudi na mir ožalošćenoga i ovaj
će biti ili oslobođen od nevolje ili će mu od Boga
biti dana strpljivost da bi se njegova kruna udvostručila. Takva
odjeća dakle, naime poniznost i sažaljenje, treba krasiti
njezino srce, jer ništa ne privlači Boga u dušu
kao poniznost i sažaljenje nad bližnjim. Treće, Marija treba
imati jelo i piće za svoje goste. Gosti su teški ako srce
privlači vanjsko i želi vidjeti prijatno i zemaljsko,
posjedovati vremenito, ako uši žele čuti samo vlastitu
čast, ako meso traži uživanje u tjelesnim stvarima, ako se duh
izgovara isprikom za slabosti i krivnju smatra lakom, ako se pojave
sitost od dobrih djela i zaboravljivost na budućnost, kad se
precjenjuju dobra, a zaboravljaju zla djela. Protiv ovakvih gostiju
potrebna je savjeta i nikako ne smije skrivati svoju prisutnost i
spavati, treba se, ohrabrena vjerom, hrabro podići i takvim
gostima dakle odgovoriti: 'Ne volim posjedovati ništa
vremenito, već želim imati samo malo uzdržavanje za svoje
tijelo, i najmanji trenutak sati i vremena želim koristiti na Božju
čast; ne želim se obazirati što je lijepo ili ružno, niti
korisno ili nekorisno mesu, niti mojem ukusu ukusno ili neukusno,
osim ako nije po Božjem sviđanju ili na korist duše jer
me ne raduje nijedan sat drukčiji od življenja po Božjem
sviđanju.' Takva volja je jelo za nadolazeće goste i takav
jedan odgovor gasi neuredne požude.
Četvrto,
Marija treba imati vatru kako bi zagrijala i osvijetlila goste. Ta
vatra je žar Duha Svetog; jer nemoguće je da netko negira
vlastitu volju, ili tjelesnu ljubav prema roditeljima, ili ljubav
prema bogatstvu osim po sudjelovanju poticaja Duha Svetoga i Njegova
žara i tako ni ova Marija, koliko god savršena bila, neće
moći početi i nastaviti blažen život bez ljubavi i poduke
Duha Svetoga. Da bi sad ovakve goste mogla osvijetliti, prvo mora
misliti i reći: 'Bog me stvorio zato da ga častim iznad
svega i tako što ga častim da ga volim i bojim ga se. On
je rođen od jedne Djevice da poduči put u nebo koji trebam
slijediti poniznošću, zatim je svojom smrću otvorio
nebo da bih ga želio i žurno u njega mogao doći.' Nadalje treba
razmisliti o svim svojim djelima, mislima i osjećajima, naime:
kako je vrijeđala Boga i kako strpljivo Bog podnosi ljude i na
koliko mnogo načina ih zove k sebi. Takve i slične misli su
Marijini gosti koji svi kao da se nalaze u tami ako ih ne osvijetli
vatra Duha Svetoga. Ta vatra dolazi u srce ako razmišlja da je
razumno služiti Bogu, ako bi radije htjela trpjeti sve muke nego sa
znanjem na gnjev izazvati Boga po čijoj dobroti su duše
stvorene i čijom blagoslovljenom krvlju su otkupljene. Srce onda
od te dobre vatre ima i svjetlo ako duh razmišlja i odlučuje
s kojom namjerom svaki gost, to jest svaka misao dolazi, ako srce
provjeri teži li svaka misao prema vječnoj ili prolaznoj
radosti, ako ne pusti ni jednu misao neistraženu, nijednu nekažnjenu,
nijednu bez straha. Da bi sad primila tu vatru i kad je primi
očuvala, nužno je da nagomila suho drveće čime će
se ta vatra uzdržavati, to jest treba se marljivo obazirati na
pokrete mesa da meso ne bi postalo oholo i treba primijeniti svu
marljivost da se umnože djela pobožnosti i pobožne molitve po kojima
je Duh Sveti obradovan. No posebno treba znati i obazirati se na to
da kad je upaljena vatra, ako nema izlaz iz zaključane posude,
vrlo se brzo gasi i posuda se ohladi. Tako je i s Marijom; jer ako ne
želi živjeti za ništa drugo osim da Bogu iskazuje čast,
korisno da se njezina usta otvore i da plamen njezine ljubavi prodire
prema van. Usta su otvorena onda kad govori iz žarke ljubavi i Bogu
rađa duhovnu djecu. Ipak se treba marljivo obazirati da usta
otvara tamo gdje dobri mogu postati žarkiji, a zli bolji, gdje se
pravednost može umnožiti, a zle navike istrijebiti. Jer moj apostol
Pavao je s vremena na vrijeme htio govoriti, ali Duh Sveti ga je
spriječio i potaknuo tako da je u prijatno vrijeme šutio,
u prikladno ipak govorio, da je povremeno govorio blažim, ponekad
stroži riječima i sve svoje riječi i djela učinio Bogu
na čast i na jačanje vjere. No ako Marija ne može
podučavati, a ipak ima volju i znanje da podučava, neka to
čini kao lisica koja se kreće u bregovima i nogama ispituje
mnoga mjesta i gdje nađe najbolja i najpogodnija mjesta, za svoj
mir napravi jamu. Riječima, primjerom i molitvom treba ispitati
srca mnogih i kad nađe srca koja su najpogodnija da prime Božju
riječ, treba tu ostati i opominjati i uvjeravati kako može.
Marija se treba i potruditi da njezin plamen ima pogodan izlaz; jer
što je plamen veći, to ih je više osvijetljeno i
zapaljeno. Plamen ima pogodan izlaz onda kad se ne boji biti
prijekora, niti traži vlastitu hvalu, kad se ne boji
suprotstavljanja, niti se obraduje u sreći; i Bogu je prijatnije
da Marija dobra djela čini javno umjesto tajno da bi oni koji je
vide slavili Boga. No mora se znati da treba pustiti dva plamena da
izlaze, jedan skriven i jedan javni, to jest mora imati dvije vrste
poniznosti. Prva mora biti unutra u srcu, a druga izvana. Prva je da
se smatra nedostojnom i nekorisnom prema svim dobrima i u mislima si
ne da prednost pred drugima, ne želi da bude hvaljena ili viđena,
bježi od arogancije, želi Boga iznad svega i nasljeduje slijedi
Njegove riječi; kad pusti takav jedan plamen da izlazi kroz znak
njezinih djela, onda će njezino biti osvijetljeno kroz ljubav i
svi protivni događaji bit će nadvladani i lako podneseni.
Drugi plamen se mora javno probijati; jer kad je u srcu istinska
poniznost, mora se pojaviti i na odjeći, čuti iz usta i
ispuniti u djelu. Istinska poniznost je pojavljuje na odjeći kad
radije izabire odjeću koja malo stoji, ali od ipak ima korist i
toplinu umjesto da uzme odjeću veće vrijednosti koja služi
samo oholosti i raskoši. Odjeća koja malo stoji i kod
ljudi ima loš i prijeziran značaj, pred Bogom je istinski
lijepa jer daje prepoznati poniznost; no odjeća koja je kupljena
za visku cijenu i nazvana lijepom, pred Bogom je ružna jer oduzima
ljepotu anđela, to jest poniznost. No ako je iz nekog razumnog
razloga nužno da nosi bolju odjeću od neznatne koju želi nositi,
ne treba se zbog toga uznemiravati jer će time njezina nagrada
biti podignuta. Dalje mora imati poniznost u ustima tako što
govori ponizno, izbjegava lakoumno, čuva se od mnogo brbljanja,
u riječima ne koristi cjepidlačenje, niti daje svojem
mišljenju prednost pred onom boljih i ako čuje da je
hvaljena zbog dobrog djela, ne treba se uzvisiti nego odgovoriti:
'Neka je hvaljen Bog koji je dao sve; jer što sam ja doli
prašina pred vjetrom? Ili što je dobro od mene koja sam
kao zemlja bez vode?' Bude li prekoravana, ne treba biti žalosna, već
odgovoriti: 'To mi je drago jer sam tako često griješila
pred licem Božjim bez da sam činila pokoru. Dostojna sam još
većih nevolja, zato molite za mene da bih mogla pretrpjeti
vremenitu sramotu kako bih izbjegla vječnu.' Bude li bezbožnošću
bližnjeg izazvana na gnjev, treba se marljivo čuvati da ne
oslobodi jezik za neumjerene odgovore jer gnjev često za
pratilju ima oholost. Zato kad se gnjev i oholost žele uzdići
savjet usnice tako stisnuti zajedno sve dok volja želi od Boga patiti
i rasuditi što ili kako treba odgovoriti da bi mogla
pobijediti samu sebe jer je onda gnjev u srcu ublažen i ona može
nemudrima mudro odgovoriti. Moraš znati od kojeg je
neprijateljskog raspoloženja đavao nadahnut protiv Marije.
Višestruko traži da joj postavi prepreke na putu tako što
je izaziva čas na prekoračenje Božjih zapovijedi, čas
na pristanak na veliki gnjev, ili na raspuštenost isprazne
radosti, ili na raspušteni razgovor i šale. Zato stalno
treba Boga moliti za pomoć da bi svi njezini govori i radnje
bili upravljani od Njega i da se usmjere njemu. Osim toga u radnjama
mora imati poniznost tako da ništa ne čini radi zemaljske
hvale, ne pokušava ništa novo, ne srami se poniznosti u
djelu, izbjegava sve što je posebno, popušta svima i u
svim se stvarima držati nedostojnom. Dalje treba htjeti radije
sjediti kod siromašnih nego kod bogatih; radije slušati
nego upravljati; radije šutjeti nego govoriti; radije biti
sama nego njegovati poznanstvo s moćnima i rođacima.
Također treba mrziti vlastitu volju, cijelo vrijeme misliti na
svoju smrt, ne biti znatiželjna, ne gunđati, ne zaboraviti Božju
pravednost i njezinu sklonost; treba se i često ispovijedati,
biti pažljiva kod iskušenja, ne željeti živjeti za ništa
drugo osim da se umnože Božja čast i spasenje duša. Ako
sad ova Marija ima takvu narav kao što je sad rečeno i
želi postati jednom Martom tako što poslušna iz ljubavi
prema Bogu preuzme da vodi mnoge duše, bit će joj pružena
dvostruka kruna kao što ću ti pokazati u jednoj
usporedbi. Bio jednom jedan moćan gospodar. Imao je brod koji je
bio natovaren dragocjenom robom. Svojim slugama je rekao: 'Plovite do
one luke gdje mogu dobiti veliki dobitak i veličanstveni plod;
podignu li se vjetrovi, radite hrabro i ne budite neraspoloženi; jer
vaša plaća će biti velika.' Kad su sluge plovile
prema tamo, podigao se moćan vjetar, olujni valovi su nabreknuli
i brod je bio pakosno bacan ovamo i onamo. Kormilar je popustio u
maru i svi su očajavali za životom, no ipak se dogovorili
uploviti u luku u koju ih vjetar potjera, ali ne u onu luku koju im
je gospodar naznačio. Kad je to čuo jedan sluga koji je bio
vjerniji, uzdahnuo je. Zapaljen u ravnosti ljubavi prema svom
gospodaru, silno je dograbio kormilo broda i snažno ga doveo u luku u
gdje ga je gospodar htio. Ne mora li taj čovjek koji je tako
muževno doveo pred drugima dobiti veću plaću? Jednako se
odnosi prema dobrom duhovnom upravitelju koji iz ljubavi prema Bogu i
za spas duša preuzima na sebe teret upravljanja bez da se
brine za čast; jer imat će dvostruku krunu. Prvo, bit će
sudionik u zaslugama svih onih koje je doveo do luke; drugo, njegova
će slava će bez kraja biti umnožena. Ali kod onih koji teže
časti i odlikovanjima će stupiti suprotnost; bit će
sudionici svih kazni i grijeha onih kojima su preuzeli upravljati i
njihova će sramota biti bez kraja jer prelati koji teže časti
su sličniji prostitutkama nego duhovnim upraviteljima jer svojim
zlim djelima i riječima varaju duše i nisu vrijedni da
budu nazvani Marija ili Marta ako ne učine pokoru i ne poprave
se.
Peto, tko je
Marija, treba svojim gostima pružiti lijek, naime: obradovati ih
riječima; na sve što se dogodi, bilo veselo ili žalosno,
treba reći: 'Želim ono što Bog želi da želim i spremna
sam slušati Njegovu volju, čak i kad bih morala ići
u pakao.' Takva volja je lijek protiv svega što se događa
srcu, ona je radost u nevolji i dobra umjerenost u sreći. No
budući da ima mnoge neprijatelje, treba se neprestano ići
ispovijedati jer tako dugo dok namjerno prebiva u grijehu i dok ima
priliku ispovjediti se i zanemari je ili se ne ispovijedi, pred Bogom
je prije za nazvati otpadnicom nego Marijom.
Sad
i o životnim djelima Marte! Trebaš znati da, iako je Marijin
dio najbolji, Martin ipak nije loš, već pohvalan i Bogu
ugodan. Zato ću ti sad reći kako ona koja želi biti Marta
treba biti podučena. Mora također kao Marija imati pet
dobara. Prvo, ispravnu vjeru Božje Crkve. Drugo, poznavanje Božjih
zapovijedi i evanđeoskih savjeta koje treba ispuniti u srcu i
djelima; treće, treba zadržati jezik od svake pakosne riječi
koje je protiv Boga i bližnjega, ruku od svakog nečasnog i
nedozvoljenog djela i duh od velike pohlepe i uživanja, treba biti
zadovoljna s onim što joj je dano i ne željeti obilje.
Četvrto, mora razumno i ponizno vršiti djela milosrđa
da ispraznim uzdanjem u ova djela ni na koji način ne bi
uvrijedila Boga. Peto, Boga mora voljeti iznad svega i više od
same sebe. Tako je činila Marta. Jer s mnogo radosti mi se dala
tako što je slijedila moje riječi i djela, sva svoja
dobra razdijelila iz ljubavi prema meni, prezirala vremenito, sve
trpjela sa strpljivošću i brinula se za druge kao za
sebe. Zato je uvijek mislila na moju ljubav i moju patnju, radovala
se u nevoljama i kao majka je voljela sve; dnevno me nasljedovala i
nije željela ništa osim slušati riječi života;
imala je sažaljenje sa patnicima, tješila je bolesne, o nikome
nije govorila zlo, već se postavila kao da ništa ne zna
bezbožnosti bližnjega i molila je za sve. Svatko dakle koji u
djelatnom životu želi ljubav, mora slijediti Martu tako što
voli bližnjeg da bi postigao nebo, ali ne potiče njegove
pogreške tako što bježi od vlastite hvale kao i svake
oholosti i dvosmislenosti; također kod sebe ne smije zadržati
gnjev i zavist.
No
primijeti da je Marta molila za svog preminulog brata Lazara. Prvo je
došla k meni; sam njezin brat još nije bio probuđen,
već je došlo nakon što je Marija pozvala i tek je
voljom dviju sestara brat probuđen. Tako je i u duhovnom životu.
Jer tko na savršen način želi biti Marija, mora najprije
biti Marta i tjelesno raditi za moju čast; prije svega mora
naime znati pružiti otpor požudama mesa i suprotstaviti se kušnjama
đavla i onda se s razmišljanjem može popeti na Marijinu
razinu. Kako se može držati nebeskih stvari onaj tko nije provjeren,
tko nije nadvladao pokrete svoga mesa? Što je drugo Martin i
Marijin umrli brat doli nesavršeno djelo? Jer vrlo često
dobro djelo uslijedi u nerazboritoj namjeri i nepromišljenom
duhu i zato mlako i sporo ide naprijed. Da bi mi dobro djelo bilo
prijatno, mora po Marti i Mariji ponovno biti probuđeno i živo,
to jest ako se iskreno voli bližnjeg radi Boga i prema Bogu i ako se
samog Boga želi iznad svih stvari. Onda je svako dobro djelo Bogu
prijatno. Zato sam u Evanđelju rekao da je Marija odabrala
najbolji dio; Martin dio je dobar onda ako je boli grijeh bližnjeg i
još bolje kad se trudi da ljudi i žive i postoje mudro i časno
i ako sve to čini samo radi Božje ljubavi. Marijin dio pak je
najbolji ako razmišlja samo o nebeskom i o dobitku duša.
Onda i Bog ulazi u kuću Marte i Marije ako duh ispunjen dobrim
žudnjama i ima mir od meteža svjetovnih ljudi, ako o Bogu misli kao o
cijelo vrijeme prisutnom i ne razmišlja samo o Njegovoj
ljubavi nego radi i danju i noću.“
Šezdeset i šesto poglavlje
Krist
pokazuje zaručnici kako je duša Božja žena čija je
kuća tijelo. Njezinih pet slugu su označeni kroz pet
osjetila, a pet sluškinja kroz pet vrlina. Gospodin također
kaže kakva mora biti pobožna duša i kako mora biti ukrašena.
Osim toga pokazuje za koje je grijehe duša jednog umrlog
prokleta na čistilište i kaže kako ona zbog molitava
jednog sveca i kroz pomoć i sredstvo može biti oslobođena
od muka.
Sin
reče: „Jedan gospodin si je uzeo suprugu. Izgradio joj je
kuću, pribavio sluge i sluškinje i jelo i otišao.
Nakon dugog vremena vratio se natrag i čuo kako njegova supruga
stoji na vrlo lošem glasu, da su sluge neposlušne,
sluškinje besramne. Razljućen time, predao je ženu sudu,
sluge mučiteljima, a sluškinje bičevateljima. Ja,
Bog, onaj sam gospodin i zaručio sam se s čovjekovom dušom
koja je stvorena kroz moć moga božanstva, također želim s
njom dijeliti neizrecivu slatkoću moga božanstva. Vezao sam se s
njom u vjeri i ljubavi kao i u istrajnosti vrlina. Toj sam duši
izgradio kuću tako što sam joj dao smrtno tijelo u kojem
treba biti provjerena i uvježbana u vrlinama. Ta kuća, to je
tijelo, ima četiri obilježja: plemstvo, smrtnost, promjenjivost
i prolaznost. Tijelo je plemenito jer je stvoreno od Boga i sudjeluje
u svim elementima i u najmlađi dan će uskrsnuti na
vječnost, ali je neplemenito u usporedbi s dušom jer je
od zemlje, a duša je duhovna. Budući da tijelo sad ima
vlastito plemstvo, mora biti ukrašeno vrlinama da bi na dan
suda bilo proslavljeno. Tijelo je dalje smrtno jer je od zemlje; zato
mora biti jako protiv požuda, podlegne li im, gubi Boga. Tijelo je i
promjenjivo i zato mora biti učvršćeno razumom duše
jer ako slijedi sve porive, slično je životinji. Na kraju je
tijelo prolazno i zato uvijek treba biti čisto jer đavao
želi nečistoću od koje se povlači zaštita
anđela. Stanovnik je ove kuće, naime tijela, duša, u
njemu je pokrivena kao u kući i održava tijelo živim; bez
prisutnosti duše je tijelo odvratno, smrdljivo i grozno za
pogledati. Duša ima i pet slugu koji kući trebaju služiti
za utjehu. Prvi sluga je vid. On treba biti kao vješt
promatrač koji mora razlikovati dolazeće neprijatelje i
prijatelje. Neprijatelji dolaze onda kad oči žele vidjeti lijepa
lica, tjelesno uživanje i ono što je štetno i nečasno.
Prijatelji su oni koji se raduju vidjeti moju patnju i djela mojih
prijatelja kao i ono što Bogu služi na čast. Drugi sluga
je sluh. On je kao dobar čuvar vrata koji prijateljima otvara
vrata, ali pred neprijateljima ih zaključava. Prijateljima ih
otvara onda kad ga obraduje čuti Božje riječi i govore i
djela Njegovih prijatelja, a neprijateljima zaključava kad su
zle spletke, lakoumnosti i prazne riječi zadržane. Treći
sluga je okus kod jela i pića. On je kao dobar liječnik
koji uređuje jela za nužno uzdržavanje života, ali ne za obilje
i uživanje, jer namirnice treba uzimati kao lijekove; zato se kod
okusa treba obazirati na dvije stvari, naime, da se ne uzme niti
previše, niti premalo hrane. Uzme li se previše hrane,
razboli se, kod premalo hrane se biva neraspoložen u Božjoj službi.
Četvrti sluga je osjet. On treba biti kao dobar radnik koji
pošteni radi rukama da bi uzdržavao tijelo i mudro promatra da
obuzda nedopuštene porive tijela sa željom da postigne vječno.
Peti sluga je miris dragih stvari; njega se radi vječne plaće
treba u mnogim stvarima lišiti, zato ovaj sluga treba biti kao
dobar djelitelj i razmišljati je li miris duši
koristan, zaslužuje li ga i može li tijelo bez njega opstati;
prepozna li da tijelo bez dragog mirisa, kakav god da je, može
opstati i živjeti i suzdrži li ga se radi Božje volje, od Boga
zaslužuje veliku plaću jer Bogu veoma sviđa vrlina kroz
koju je osjetilo zadržano i od dozvoljenih stvari. Kao što
duša sad ima pet ovakvih slugu, mora imati i pet dobrih
sluškinja koje stražare svoju gospodaricu i čuvaju od
njezinih opasnosti. Prva mora biti plašljiva i savjesna tako
da zaručnik ne bude vrijeđan prekoračenjem njegovih
zapovijedi ili ne dopusti da se gospodarica nađe nemarnom. Druga
treba biti pobožna tako da ne traži ništa osim zaručnikove
časti i korist svoje gospodarice. Treća treba biti skromna
i postojana tako da gospodarica ne bude izostavljena u radosti niti
da podlegne u nevoljama. Četvrta treba biti strpljiva i oprezna
i biti u stanju utješiti svoju gospođu kod nastupajućih
zala. Peta treba biti stidljiva i kreposna tako da niti u mislima,
niti u govoru ili postupcima ne bude nađeno bilo što
nepodobno i neumjereno. Ako duša ima takvu kuću kao što
sam rekao, ako ima tako postavljene sluge i časne sluškinje,
sramota je ako i duša, koja je gospodarica, nije lijepa i
pobožna. Zato ti želim pokazati i nakit i ukras duše. Treba
biti razumna u razlikovanju onoga što je dužna tijelu i što
je dužna Bogu jer s anđelima sudjeluje u razumu i ljubavi. Zato
tijelo treba držati za magarca i umjereno mu pružati nužno za život,
poticati ga poslom, kažnjavati ga strahom i oduzimanjem, promatrati
njegove pokrete da ne popusti svojoj slabosti i duša ne
griješi protiv Boga. Drugo, duša treba biti nebeska jer
nosi sliku Boga na nebu i zato nikad ne smije nalaziti ukus niti
radost na tjelesnom da ne postane slična slici đavla.
Treće, treba biti žarka u Božjoj ljubavi jer je sestra anđela
i besmrtna i vječna. Četvrto, treba biti lijepa u svim
vrlinama jer će vječno gledati Božju ljepotu; no ako mesu
da svoj pristanak, bit će vječno ružna. Njezino jelo je
sjećanje na Božja dobročinstva, razmatranje Njegova
strašnog suda i radost u njegovoj ljubavi i zapovijedima. Zato
se duša treba marljivo obazirati na to da njome ne vlada meso
jer pritom sve prispijeva u nered. Onda oči žele gledati što
se sviđa, ali je štetno; uši žele slušati
što je isprazno i sviđa se kušati što je
slatko i uzaludno raditi radi svijeta. Onda je zaveden i razum, vlada
nestrpljivost i pobožnost se smanjuje, nemarnost se umnaža, na grijeh
se smatra lakim i ne obazire se na budućnost, duhovna hrana
postaje prijezirna i sve što je Božje izgleda teško jer
kako neprestana uspomena na Boga može biti na radost tamo gdje vlada
radost mesa? Ili kako duša može graditi suglasno Božjoj volji
kad joj se sviđa samo tjelesno? Ili kako se istinito može
razlikovati od lažnog kad joj je sve što je Božje teško?
O jednoj tako unakaženoj duši može se reći da je Božja
kuća postala subjekt poreza đavla i klanjala mu se. Takva
je sad i duša onog umrlog koju vidiš jer đavao ga
posjeduje s deveterostrukim pravom. Prvo, jer je slobodne volje dao
svoju suglasnost grijehu; drugo, jer je prezirao dostojanstvo i
obećanje svoga krštenja; treće, jer se nije obazirao
na milost od biskupa mu podijeljene krizme; četvrto, jer je se
nije obazirao na dano mu vrijeme pokore; peto, jer se u svojim
djelima nije bojao Mene, Boga, niti moga suda, već se s
marljivošću udaljavao od mene; šesto, jer je
prezirao moju strpljivost kao da me nema ili kao da ne želim suditi;
sedmo, jer se manje brinuo o mojim savjetima i zapovijedima nego o
ljudskim; osmo, jer nije Bogu iz srca zahvalio za Njegova
dobročinstva budući da mu je srce bilo u svijetu; deveto,
jer je moja patnja u njegovu srcu bila gotovo potpuno mrtva. I zato
sad trpi muke. Prva se sastoji u tome da sve što trpi, ne trpi
iz ljubavi, već sa zlom voljom; druga, da budući da je
napustio stvoritelja i voljela stvorenje, sva stvorenja mu se
stvorenja gnušaju; treća muka je bol jer je napustio i
izgubio sve što je volio i to je sad protiv njega; četvrta
je vrućina i žeđ jer je više želio prolazno nego
vječno; peta je strahota i vlast zlih duhova jer se nije htio
bojati dobroga Boga dok je mogao; šesta je lišavanje
gledanja Boga jer u svoje vrijeme nije gledao Božju strpljivost;
sedma je sumnja u oprost jer ne zna hoće li biti spašen
ili ne; osma su ugrizi njegove savjesti jer je propustio dobro, ali
činio zlo; deveta muka je hladnoća i plakanje jer nije
želio Božju ljubav. Ipak, ova je duša imala dva dobra; jedno
što je imala vjeru u moju patnju i prema snazi podizala protiv
onih koji su mi proturječili. Drugo, voljela je moju Majku i
svete i častila ih postom. Zato ću ti radi molitava mojih
prijatelja koji mole za nju reći kako može biti spašena.
Prvo, bit će spašena zbog moje patnje jer se čvrsto
držala vjere moje Crkve; drugo, zbog žrtvovanja moga Tijela jer je
ono lijek duša; treće, zbog molitava mojih odabranih koji
su u nebu; četvrto, zbog dobrih djela koja se čine u svetoj
Crkvi; peto, zbog molitava pobožnih koji žive u svijetu; šesto,
zbog milostinja koje su dane iz ispravno zarađenih dobara i ako
se nadoknadi ono za što se zna da je loše zarađeno;
sedmo, zbog truda pravednika koji za spas duše idu
hodočastiti; osmo, zbog od pape odobrenih oprosta; deveto, zbog
pojedinih djela pokore koja se primaju za duše koje ih žive
nisu ispunile. Gledaj, kćeri, ovu objavu ti je zaslužio tvoj
svetac zaštitnik sveti Erik; jer doći će vrijeme kad
će se zloba ovog vremena ohladiti i revnost duša se
podići u mnogim srcima.“
Šezdeset i sedmo poglavlje
Krist
kaže zaručnici kako je ovaj svijet sličan brodu koji ima
tri dijela; naime pramac, sredinu i krmu. Svijet je dakle zaključen
u tri vijeka, a na kraju trećeg doba, u kojem se mi sad
nalazimo, od proklete žene i prokletog muškarca će se
roditi onaj grozan antikrist.
Sin
reče: „Ovaj svijet je kao brod koji je natovaren brigama i
koji je olujama kušnji tjeran ovamo i onamo i ljudima nikad
nije siguran sve dok ne stigne u luku mira. Jer kao što brod
ima tri odjeljka, naime pramac, sredinu i krmu, kažem ti dakle da je
da su u svijetu tri vijeka. Prvi se prostirao od Adama do mojeg
utjelovljenja i predstavljen je pramcem koji je visok, čudesan i
jak, visok u strah Božjem patrijarha, čudesan u znanju proroka,
jak u slijeđenju zakona. No ovaj dio je počeo tonuti kad je
moj židovski narod počeo prezirati moje zapovijedi i upustio se
u poroke bezbožnosti zbog čega mu je skinuta čast i izbačen
je iz svojeg posjeda. Sredina broda, to jest srednje doba svijeta,
počela se vidjeti onda kad sam ja sam, Sin Boga živoga, htio
postati mesom; jer kao što je sredina broda niža i dublje
oblikovana od preostalog dijela broda, tako se mojim dolaskom počela
propovijedati poniznost i mnogi su je dugo vremena nasljedovali. No
sad kad bezbožnost i oholost zabrinjavajuće rastu i moje patnje
kao da su zaboravljene, započinje treće doba koje će
trajati dalje sve do suda i u tom vijeku sam po tebi svijetu poslao
riječi svojih usta i tko god ih bude čuo i slijedio, bit će
sretan; jer kao što sam u svojem Ivanovom evanđelju
rekao: blaženi oni koje ne vide, a ipak vjeruju, tako sad kažem:
blaženi, zaista će biti u vječnom blaženstvu oni će
čuti ove riječi i slijediti ih. Na kraju ovog vijeka će
se roditi antikrist i kao što se iz duhovnog braka rađaju
Božja djeca, tako će antikrist biti rođen od proklete žene
koja se pretvara da ima duhovni život i od prokletog muškarca
iz čijeg će sjemena s mojim dopuštenjem đavao
oblikovati svoje djelo. Samo to vrijeme tog antikrista neće biti
kao što je napisao brat čije si knjige vidjela, već
u vrijeme koje je meni poznato, kad nepravda prekomjerno razlije i
bezobzirnost naraste do nemjerljivosti. Zato znaj da će prije
nego što antikrist dođe, ponekim poganskim narodima biti
otvorena vrata vjere i budu li kršćani onda voljeli
herezu i nepravednici nogama gazili duhovnost i pravednost, to je
očigledan znak da će antikrist doći.“
Šezdeset i osmo poglavlje
Kad
je zaručnica bila u sumnji je li jedan redovnik, koji je tvrdio
da gleda nebeska viđenja, prevaren, Krist joj odgovori i reče:
„Onoga obmanjuje zao duh koji preuzima oblik anđela
svjetla.“ Krist to dokazuje iz njegovih knjiga koje odaju
častoljublje i samohvalu Krist zapovijeda da ga se treba
opomenuti da se popravi inače će odmah i loše
umrijeti što se zatim nažalost i dogodilo.
Sin
Božji reče zaručnici: „Razgovaram s tobom o onom
redovniku koji ti uzrokuje sumnju. Znaj dakle da ga nestrpljivost
natjerala da je napustio svoj prvi samostan i da lažima stupio u
drugi. Budući da je, iako u ekskomunikaciji, došao u moj
grad Jeruzalem, zaslužio je biti obmanut i prevaren; jer sramio se
biti ponizan redovnik i ostati u svojem pozivu kojem je bio pozvan.
Trebaš samo čuti što sadrže njegove knjige i naći
ćeš da su pune častoljublja i samohvale. Iz tih
knjiga možeš čitati, kako su navodno rekli Petar i Pavao,
da je on vrijedan najveće svećeničke časti i da
će istovremeno postati papa i car i da je jednom, kad je bio u
nuždi, kraj svoje glave našao poneke zlatnih novčića
i neki nepoznat novac. Arkanđeo Mihael mu se ukazao u obliku
trgovca i on sam je skupio sva prethodna proročanstva. Znaj sad
kako je sve to od đavla koji ga obmanjuje. Zato mu reci kako
neće postati niti papa, niti car; da, da ukoliko se odmah ne
vrati u svoj samostan i drži kao ponizan redovnik, u roku vrlo
kratkog vremena će umrijeti kao odmetnik, nedostojan zajednice
svetih i društva redovnika.“
Šezdeset i deveto poglavlje
Krist
kaže zaručnici kako je jedan brat pod vanjskim izgledom vrline
prevaren. On za vrijeme posnog vremena nije jeo i izložio se drugim
nerazboritim oduzimanjima čime je uzdao postići nebo. No ne
treba se uzdati u naša dobra djela, ona ipak, koliko god
velika bila, ne vrijede ništa čak ako su i nužna, već
se trebao s poniznošću nadati Božjem
milosrđu.
Sin
reče: „U svojem sam Evanđelju rekao da se kraljevstvo
nebesko može postići zbog dvije stvari. Prvo, ako se čovjek
ponizi kao dijete, drugo, ako si čovjek sam učini nasilje.
Ponizan je onaj koji, koliko god je napredovao u dobru, to drži za
ništa i ne polaže uzdanje u svoje zasluge; nasilje si čini
onaj koji pruža otpor neurednim osjećajima svoga mesa i trapi se
razumno da ne bi povrijedio Boga i vjeruje da nebo neće postići
djelima svoje pravednosti, već Božjim milosrđem. No je onaj
brat, koji u posno vrijeme nije jeo i nerazborito je postio na druge
načine, želio zbog svoje suzdržanosti i pravednosti postići
nebo; ali ta djela suzdržanosti i pravednosti slijedila su više
iz oholosti nego iz poniznosti i s pravom će biti osuđen s
onima koji su postili i plaćali desetine, ali su prezirali
druge. Za njega bi bilo bolje da je oponašao poniznost onog
grešnika koji se ni jednom nije usudio podići oči
prema nebu. Jer sam ja, Bog i pravi čovjek, družio sam se s
ljudima, jeo sam i pio, iako bih bio mogao opstati bez jela, kako bih
ljudima dao primjer kako moraju živjeti i da bi ljudi uzimali nužno
za njihovo životno uzdržavanje i mogli zahvaljivati Bogu.“
Sedamdeseto poglavlje
Krist
dopušta zaručnici vidjeti strašnu osudu
prokletstva duše jednog umrlog kardinala koji je živio
nepravedno i u radostima. Prijeti oštrom pravednošću
prelatima i kleru koji nedolično proždiru i gutaju crkvena dobra
umrlih vjernika; ali dobročiniteljima sam obećaje u vječnoj
slavi najbolju nagradu.
„Pokazao
se prizor kao da osoba jednog umrlog kardinala sjedi na drvenoj
gredi. Za njega su crni Etiopljani pripremila četiri sobe kroz
koje njegova duša mora proći. U prvoj je bila odjeća
različitih vrsta koje je duša u bila voljela; u drugoj su
bile zlatne i srebrne posude i druge vrste različitih alata
kojima se duša radovala; u trećoj sobi su bila jela i
različiti mirisi u kojima je duša tijelom bila uživala; u
četvrtoj sobi su bili konji i životinje koje su nosile dušu
dok je još bila u tijelu. Dok je sad duša prolazila
kroz prvu sobu odjeće, skupila se od nepodnošljive
hladnoće i bila je pritisnuta strašnim teretom i žalosno
vičući reče: 'Jao meni jer sam više volio
lijepo od korisnog, jer sam volio biti uzvišen i hvaljen, zato
zaslužujem da budem tlačen pod nogama đavola.' Dok je
prolazila kroz drugu sobu, kao da ju je zalila struja goruće
smole i poviče: 'Jao meni, jao meni u vječnost jer sam pio
i opet pio i tražio zemaljski sjaj, zato zaslužujem biti opijen u
struji đavolske požude!' Kad je duša išla kroz
treću sobu, osjetila je najgori smrad i vatrene zmije i strašno
poviče: 'Ah, ah, volio sam sluškinju i prezirao ženu,
volio sam što je bilo slatko i zato sam zaslužio kušati
gorčinu.' Kad je međutim išla kroz četvrtu
sobu, čula je strašan zvuk, kao od groma, i poviče
žalosno od straha: 'O kako zaista zaslužujem svoju plaću!' Potom
se čuo glas koji reče: 'Što misli čovjek na
zemlji, možda da Sin Božji laže koji kaže: čovjek treba i za
najmanji novčić na sudu položiti račun. Ne, kažem i
više, čovjek će položiti račun za svaki pogled,
novčić, jelo, piće, kao i za pojedine misli i riječi
ako se isti ne operu kajanjem i kaznom.' Ili misli li kler, kardinali
i biskupi da ne zahtijevam račun od mojih milostinja koje sami
ne jedu sa strahom i pobožnošću, već beskorisno
gutaju? Ili misle li možda da duše kojima su pripadala ona
dobra kojima služe oholosti ne zahtijevaju pred mojim očima
osvetu? Istinski, moja kćeri, marljivo ću prosuditi i
istražiti kako uzdižu moje milosti i ljudi i anđeli će ih
osuditi. Ja i moji prijatelji smo darovali moju Crkvu da bi kler
mogao služiti s većim mirom, ali sad kler ne živi kao
prijatelji, niti mole da bi mogli biti uslišani. Zato ću
dušama onih kojima pripadaju ova dobra okrenuti svoju brigu od
stola moje milosti i moje muke i smilovati im se.“
Sedamdeset i prvo poglavlje
Na
obljetnicu Krist zapovijeda kroz zaručnicu izvjesnom
ispovjedniku da sve one koji mu se ispovijedaju slobodno odriješi,
osim one podvrgnute cenzuri Crkve.
Sin
Božji reče: „Ovaj dobar ispovjednik treba sve grešnike
koji mu dolaze s kajanjem odriješiti, sve dok ne dođe
onaj za kojeg kažem da ne treba biti odriješen; neka uzme u
obzir javnu presudu Crkve.“
Objašnjenje
Vjeruje
se da je ovo bio magistar Petar, ispovjednik svete Brigite. On naime
piše sam o sebi kao o nekom drugom u svojem pismu iz rimske
kurije ondašnjem biskupu Linköping u kraljevini Švedskoj
gospodinu Nikoli svete uspomene i govori: „Bio je svećenik
iz strane zemlje kojem je papin generalni vikar nametnuo da
hodočasnike svojeg jezika zadovolji u sakramentu ispovijedi tako
da mu je dao potpunu moć odriješiti u svim slučajevima
u kojima sam može. Zato su k njemu došli mnogi s teškim
slučajevima koje je odriješio. Među njima se nalazio
jedan bogat, vrlo star muškarac koji je naveo da je griješio
s četiri para sestara koje nisu sve bile od jednog oca i jedne
majke već je svaki par imao različitog oca i drugu majku.
Onda je dodao da je griješio s dvjesto žena bez da se zato
ikad našao u sramu ili da je bio optužen od duhovnog ili
svjetovnog suca. Kad je spomenuti svećenik to čuo, počeo
se nad ovim zgražati i udaljio se od njega koliko je mogao. Ali
grešnik je bio zapaljen božanskom vatrom i nije smio
očajavati. Zbog toga nije popuštao navaljivati spomenutom
svećeniku i otišao je gospođi Brigiti kod koje se
žalio da mu ovaj svećenik ne želi pomoći dobročinstvom
odrješenja. Zato se bacila ničice u molitvu i molila je
za spomenutog svećenika i razbludnog grešnika i u istom
trenutku čula je glas Oca s neba koji reče: 'Reci svećeniku
da u moje ime marljivo odriješi sve one njegova jezika i iz
njegova naroda koji mu dolaze i nakon da nakon što im prema
danoj milosti i prema navodu svoga ispravnog razuma kao i prema mjeri
koju pokajnik može nositi nametne kaznu i sigurno može odriješiti
sve dok ne dođe takav grešnik pred kojim ću ga
upozoriti tako što ću mu reći: Ovoga ne smiješ
odriješiti.' Neka ne uzme u obzir one javne crkvene kazne i
očevidne poroke koji kroz upravitelje crkava moraju biti javno
presuđeni.“
Sedamdeset i drugo poglavlje
Krist
zapovijeda da treba predvidjeti da se za odrješenje grijeha ne
prima novac i da svećenici mogu odriješiti sve tajne
grijehe tako da grešnici kad neodriješeni budu poslani
glavnima iz straha i srama ne otvrdnu u svojim grijesima i u njima
prokleti umru.
Sin
reče: „Na mojoj se Crkvi nalaze dvije mrlje. Jedna je da
su malobrojni odriješeni bez da prije nije dano zlato; druga
je da se svećenici u župama ne usude odriješiti grešnike
od svih njihovih tajnih grijeha, već uvjeravaju da ih u
izvjesnim slučajevima ograničenima biskupima ne mogu
odriješiti. Takve grešnike šalju biskupima i
ispituje ih se tako dugo dok tajni grijesi nisu svi otkriveni. Zato
oni koji mare za duše trebaju ljekovito djelovati protiv tih
nedostataka da duše zbog stidljivosti ili otvrdnuća ne
umru u smrtnom grijehu.“
Sedamdeset i treće poglavlje
Krist
govori o papinom ispovjedniku u Rimu da koliko god je poročan,
ipak je odrješenje koje daje onome tko se ispovijeda
pred Bogom odobreno. Krist također proriče njegovu
iznenadnu smrt.
„Ovaj
ispovjednik je jednak gubavcu, hrabar kao ptica grabežljivica kod
neznatnim stvarima i ponosan kao lav, ali kao leptir koji ima široka
krila i malo tijelo pada dolje pred najmanjim vjetrom. Ipak trebaš
znati da je odrješenje koje daje na osnovu svojeg crkvenog
ugleda onima koji mu se ispovijedaju pred Bogom valjano kao i
odrješenje pravednog svećenika. Zato mu sad reci: 'Što
želiš, imat ćeš, ali ne posjedovati, naprotiv,
drugi će prigrabiti što si skupio.'“ Ubrzo nakon
toga je primio nadbiskupiju, ali je umro istog dana.
Sedamdeset i četvrto poglavlje
Zaručnica
je gleda viđenje kako su od Anđeoske tvrđave sve do
Svetog Petra u Rimu mnogi stanovi bili okruženi zidom. Krist to
izlaže i kaže da će sveti papa koji je duhovno i vatreno volio
Crk vu tamo živjeti sa svojim kardinalima i
savjetnicima.
„Vidjeh
u Rimu papinu palaču kraj Svetog Petra sve do Anđeoske
tvrđave i od Anđeoske tvrđave sve do Bolnice Duha
Svetoga i do crkve svetog Petra kao da je jedna velika površina
i tu je površinu okruživala vrlo jak zid, a oko zida su se
nalazili različiti stanovi. Potom sam čula glas koji je
govorio: 'Papa, koji svoju zaručnicu voli ljubavlju kojom je
volim ja i kojom su je voljeli moji prijatelji, posjedovat će
ovo mjesto sa svojim savjetnicima da bi ih mogao slobodnije i mirnije
okupljati. '“
Sedamdeset i peto poglavlje
Krist
kroz zaručnicu naređuje jednom pobožnom magistru teologije
da revno moli u prikladnim i neprikladnim vremenima da pročišćene
duše gledaju Božje lice. Također kaže kako će oni
koji uvijek žele živjeti i griješiti biti vječno mučeni
u paklu.
Kad
je magistar Matija iz Švedske koji je sastavio uvod ovoj
knjizi propovijedao, jedan od nosača oružja kao lud povika i
reče: „Kad moja duša neće u nebo, neka ide kao
nerazumna životinja i jede zemlju i koru drveća; do sudnjeg dana
je još mnogo i nijedna duša neće vidjeti Božju
slavu pred tim sudom.“ Kad je to čula zaručnica koja
je bila prisutna, zaplače i reče: „O Gospodine, Ti
kralju časti, znam da si milosrdan i vrlo strpljiv. Budući
da su svi koji prešućuju istinu i skrivaju pravednost
hvaljeni u svijetu, a oni koji imaju Tvoju revnost i pokazuju je su
prezreni, daj ovom magistru postojanost i revnost da govori.“
Potom je zaručnica u svojoj ekstazi vidjela otvoreno nebo i
gorući pakao i čula jedan glas koji je govorio: „Pogledaj
nebo i pogledaj duše u kakvu su slavu zaodjenute i zato reci
tom svojem magistru: 'Ovo ne govori nitko drugi doli tvoj Bog i tvoj
stvoritelj i tvoj otkupitelj. Propovijedaj spokojno, propovijedaj
postojano, propovijedaj prikladno i neprikladno. Propovijedaj da
pokojne duše nakon što se pročiste gledaju Božje
lice, propovijedaj revno jer ćeš dobiti plaću kao
sinovi koji slušaju glas svog oca. Ako sumnjaš tko sam
ja koji govori, znaj da sam ja onaj koji je udaljio tvoje kušnje
od tebe.'“ Nakon što je to čula, vidjela je i pakao
puna zgražanja nad njihovim užasima, čula je glas koji je
govorio: „Ne boj se duhova koje vidiš jer su njihove
ruke, to jest njihova sila, vezane i bez mojeg dopuštenja ne
mogu ništa više od stelje pred tvojih nogu. Misle li
ljudi koji imaju prekomjerno povjerenje u sebe misle da se neću
osvetiti, ja koji svojoj volji podređujem čak i zle
duhove?“ Zaručnica odgovori: „O, Gospodine, ne ljuti
se ako progovorim. Zar bi Ti koji si najmilosrdniji vječno
kazniti one koji ne mogu vječno griješiti? Jer to kako
ljudi vjeruju ne priliči Tvom božanstvu, ti uzdižeš
milosrđe nad sudom; ni ljudi ne kažnjavaju vječno one koji
protiv njih čine prekršaje.“ Duh odgovori: „Ja
sam sam istina i pravednost i dajem svakome prema njegovim djelima;
imam uvid u srca i volju i kao što je nebo daleko od zemlje,
tako su moji putovi daleko od savjeta i razuma svjetovnih ljudi.
Ukoliko se čovjek ne popravi u svojoj zloći tako dugo dok
živi i može, zašto čudi da je kažnjen kad više ne
može? Ili kako da u mojoj najčišćoj vječnosti
ostanu oni koji žele živjeti vječno i cijelo vrijeme griješiti?
Tko se međutim popravlja u svojem grijehu, ostat će sa mnom
u vječnosti jer u vječnosti mogu sve i u vječnosti
živim.“
Objašnjenje
Ovaj
čovjek je bio oženjen, ali je u svojoj kući javno držao
priležnicu. U strahu svoga srca i prigodom opomene koja mu je
upućena, digao se i ubio pred očima mnogih svoju
priležnicu. Četiri dana nakon toga umro je u tvrdoći svoga
srca bez sakramenata i pokopan je u crkvi braće. Iz njegovog
groba je do ušiju vrlo mnogo braće i kroz vrlo mnogo noći
dopirao glas: „Jao, jao! Gorim! Gorim!“ Kad su to javili
njegovoj ženi, dala je u svojoj prisutnosti otvoriti grob u koji je
bilo položeno njegovo tijelo. Međutim nije nađeno ništa
osim komadića ubrusa i cipela. Nakon što je grob opet
pokriven, ovaj se glas više nije čuo.
Sedamdeset i šesto poglavlje
Krist
kori zaručnicu nakon što je njezina imovina izgorjela u
vatri i kaže da tko ne traži snažno od svojih ukućana da se
poprave, pada u Božji sud. Također kažnjava i prestrašenog
koji je vjerovao da sve dolazi srećom ili slučajem jer je
čarobnjaštvom lovio ribe.
Kad
je zaručnica boravila kao gost na jednom imanju, dogodilo se je
vatra proždrla odjeća i nakit nje i njezinih ukućana. Kad
je molila, Krist je razgovarao s njom i reče: „Pisano je
da je glavni kuhar kralja Nabukodonozora spalio Hram u Jeruzalemu.
Tko je taj glavno doli oni više traže radost mesa nego gorčinu
mojih patnji? Dakle podnosiš i vidiš u svojoj obitelji
lijepa lica i ne koriš njihovo ponašanje da im ne bi
izgledala teška. Svoju štetu koju vidiš si si
također navukla da bi mogla uvidjeti da za savršenstvo
nije dovoljno popraviti samog sebe, već se mora i druge,
prvenstveno ukućane, uputiti na isto i na pristojan život; jer
što možeš popraviti, ali radi vremenitog dobra ili tuđe
naklonosti propustiš, bit će ti uračunato u sud i
grijeh. Osim toga trebaš znati da stanovnik ove kuće pati
od dvostrukog poroka, naime nevjere tako što vjeruje da
sudbina, to jest slučajnost i sreća upravljaju svime;
drugo, uči čarobnjaštvo i služi se đavolskim
riječima kako bi u svojoj vodi uhvatio mnoge ribe i zato, budući
da pripada i tvojoj obitelji, opomeni ga riječima da opet dođe
k razumu i popravi se; inače ćeš vidjeti očima
da će đavao kojem služi primiti prvenstvo nad njim.“
No kad je ovaj od
Kristove zaručnici čuo opomenu i omalovažio je, odjednom mu
je glava okrenuta sve do leđa i tako je mrtav nađen u
krevetu.
Sedamdeset i sedmo poglavlje
Krist
kažnjava jednog redovnika koji raspravlja o spasenju pogana i kaže da
će one, koji su dobro živjeli i trudili se da budu pozvani u
vinograd Božje slave, ali nisu mogli postati kršćani,
nakon smrti primiti Božja utjeha kad već ne mogu ući u
Božju slavu.
Sin
je razgovarao sa zaručnicom i reče: „Što ti je
rekao onaj pričljiv brat?“ Ona odgovori: „Da pogani
koji nisu pozvani u Tvoj vinograd na nikakav način neće
imati udio u plodu vinograda.“ Gospodin odgovori: „Reci
mu da će doći vrijeme kad će biti jedan pastir i jedno
stado, jedna vjera i jedna jasna spoznaja Boga i mnogi koji su bili
pozvani u vinograd će onda biti odbačeni; oni, koji međutim
nisu bili pozvani, ali su radili prema svojim moćima da bi bili
pozvani, primit će od Boga određeno milosrđe i milost
za olakšanje njihove muke, ali sami neće moći ući
u vinograd. Reci mu također: bolje je za tvoje spasenje u
pobožnoj jednostavnosti moliti Oče naš nego na sofistički
način raspravljati o tako osjetljivim pitanjima radi taštog
imena svijeta; razmisli zašto su pristupio u red da ne bi
uskoro morao negdje drugdje prosjačiti svoj kruh; ukoliko
međutim promijeniš svoju volju, Bog će ublažiti
svoju presudu.“
Sedamdeset i osmo poglavlje
Pomoću
ovdje sadržanih riječi koje su bile otkrivene zaručnici iz
određene je kuće istjeran jedan đavao koji je davao
odgovore i stanovnicima, koji su se bavili idolopoklonstvom, prorekao
nešto od budućeg. Nakon što su se ovi Božjom
snagom i riječima bili obratili, đavao je pobjegao uz
vikanje u samu pobjegao od tamo.
Jedne
je noći zaručnica prenoćila u kući u kojoj je
često govorio zao duh i davao odgovore, također mnogo
proricao. Za vrijeme njezina prisustva je međutim nečisti
duh šutio i onda je čula sama, upravo za vrijeme molitve,
glas joj je koji bez da ga je netko vidio govorio: „Na ovom
mjestu su prijašnji i sadašnji stanovnici učinili
neke zle stvari; štuju kućne idole i ne posjećuju
crkvu dok se ne dogodi iz srama pred ljudima niti katkad slučaju
Božje riječi; zato na ovom mjestu vlada đavao. Zato tvoj
ispovjednik treba okupiti sve one koji stanuju u ovoj kući i
susjede i upraviti im slijedeće riječi: 'Bog je jedan i
trojstven. Po njemu je sve stvoreno i bez njega ništa ne može
biti stvoreno. Đavao je međutim stvor. On ipak ne može,
ukoliko sam Bog ne dopusti, odmaknuti slamku s vaših nogu. Ako
više tražite i volite stvorenje i svijet od Boga i protiv
Božje volje težite da se obogatite, onda đavao počinje
uzimati vaše duše u posjed i uz Božje dopuštenje
čini da imate sreće u vremenitim stvarima. Zato vjerujte u
Boga, a zmija kojima nazdravljate mlijeko se odrecite i ne žrtvujte
kućnim idolima prvijence od vaših ovaca i svinja, niti od
kruha ili vina ili drugih stvari. Nemojte reći da je slučajnost
čini ovo ili ono već da je dakle Bog dopustio. Također
nemojte reći da se na mojem oltaru ne žrtvuje ništa osim
malog kruha, već čvrsto vjerujte da tamo postoji istinsko
tijelo Boga razapetog na križu i vjerujte istinski sakramentima
krštenja, potvrde, pomazanja i onda će đavao bježati
od vas.'“ Kad su potom svi viknuli: 'Vjerujemo i obećajemo
popravljanje!', odmah se iz peći, gdje je đavao dijelio
svoje odgovore, čuo glas koji reče: „Gledaj, ovdje
više nemam mjesto!“. I tako je pobjegao u sramu od tamo
i ubuduće se na tom mjestu više nije čuo đavlov
glas i uznemiravanje.
Sedamdeset i deveto poglavlje
Jedan
koji je, iako ne zaređen za svećenika, držao mise, osuđen
je pravednom osudom na smrt. O njemu Krist kaže da zbog muke i
kajanja koje je imao neće biti proklet u duši. Međutim
mise i drugi sakramenti koje je podijelio koriste vjernicima koji su
takve primili zbog vjere koju su imali.
Jedan
koji nije bio zaređen za svećenika je držao mise. Isti je
doveden pred suca i osuđen na vatru. Kad je zaručnica
molila za njega, Krist joj progovori i reče: „Gledaj moje
milosrđe. Da je ovaj čovjek ostao nekažnjen, nikad ne bi
postigao slavu; sad je međutim dobio kajanje i zbog tog kajanja
i zbog kazne koju trpi mu je moja milost i mir blizu. Mogla bi pitati
je li narod koji je slušao mise i primao sakramente od
nezaređenog proklet ili je smrtno griješio. Odgovaram ti
da nipošto nije proklet, nego budući da su bili u dobroj
vjeri da je zaređen od biskupa i da sam ja u njegovim rukama na
oltaru, bit će spašeni i budući da vjera, koju su
postigla djela ljubavi i pred Bogom se dobro predstavlja, ne ostaje
bez nagrade i prevarena za svoju žudnju, tako je i dobra vjera
roditelja koristila njihovoj od njega krštenoj djeci.“
Osamdeseto poglavlje
Krist
razgovara sa zaručnicom o jednoj ženi koju je grozno mučio
đavao požude i kaže da će iskrenom ispovijedi i primanjem
euharistije i molitvom Božjih slugu biti oslobođena.
Jednu
je ženu mučio đavao. Njezin je trbuh oteknuo do te mjere
kao da je u trenutku morala roditi i potom je opet postupno skupio
kao da nema ništa u tijelu. Kad ju je nečisti duh već
dugo mučio i neprestano oticao kao trudnicu, njezina gospođa
je Kristovu zaručnicu pitala za savjet u tome. Dok je ova bila u
molitvi, Krist joj reče: „Kao što je kod dobrih
duhova jedan bolji i viši od drugog, tako je kod zlih dubova
jedan gori od drugoga. U ovom kraljevstvu postoje međutim
posebno tri vrste zlih duhova; jedna je vatrena i puna plamena i ova
vlada izjelicama i pijancima; druga je đavolska i posjeduje
tijelo i dušu ljudi; treća je odvratnija od preostalih i
izaziva ljude na protuprirodan blud. Budući da sad đavao
vlada nad tijelom ove žene zbog njezine nevjere i njezine
neumjerenosti i jer se zbog srama nije ispovjedila i ipak otišla
sakramentima oltara, zbog toga treba ispovjediti dugo skriven grijeh
i Božji prijatelji trebaju moliti za nju; nakon toga treba iz ruke
svećenika primiti moje tijelo jer sviđa mi se bude
izliječena molitvama i zbog suza prolivenih od nekih mojih
prijatelja“. Nakon što se tako dogodilo, žena je
izliječena.
Osamdeset i prvo poglavlje
Ovdje
Krist navodi sredstva kojima jedan trogodišnji, od đavla
mučeni dječak može biti izliječen.
Jedan
trogodišnji dječak nije mogao biti smiren, osim dok nije
bio pošprican hladnom vodom. Kad je zaručnica to vidjela
i čudila se, Krist joj reče: „Gledaj Božju pravednost
i dopuštenje. Majku ovog dječaka je dugo mučio đavao
požude tako što je on, duh, uzeo vidljivo zračno tijelo i
s ovom ženom svojoj zlobi i nedostojnosti činio pohotne i
razvratne radnje i premda je dječak rođen iz sjemena svoga
oca i svoje majke, đavao nad njim ipak ima vrlo veliku moć
jer nije na novo rođen pravim krštenjem, već je
kršten samo na način na koji žene koje ne znaju riječi
svetog Trojstva njeguju krstiti. Zbog toga dječak treba biti
kršten u ime Oca i Sina i Duha Svetoga i ozdravit će.
Majka međutim treba ispovjediti svoj grijeh i kad joj se đavao
približi treba reći: 'Isuse Kriste, Ti Sine Božji koji si rođen
od Marije Djevice za spasenje ljudi, raspet i sad vladaš na
nebu i zemlji, smiluj mi se!'“ Kad je žena ovako učinila,
bila je oslobođena.
Osamdeset i drugo poglavlje
Krist
ovdje teško kažnjava one koji vjeruju duhu gatare koja proriče
budućnost; jer to čini đavao snagom prirode svoje
prepredene prirode s Božjim dopuštenjem zbog nevjere i žudnje
ljudi.
Jedan
ratnik je upitao gataru za savjet trebaju li se ljudi kraljevstva
pobuniti protiv kralja Švedske ili ne i kao što je
gatara bila rekla, tako se dogodilo. Kad je ratnik u prisutnosti
Kristove zaručnico tu činjenicu ispričao kralju, čula
je čim se udaljila od kralja u duhu Kristov glas koji joj reče:
„Čula si kako je ratnik gataru upitao za savjet i kako je
ona predvidjela budući mir. Reci sad kralju kako se to dogodilo
s mojim dopuštenjem zbog nevjere naroda; jer pomoću
prepredene osobine svoga bića đavao može prepoznati mnogo
budućeg što onima koji ga pitaju za savjet daje
prepoznati čime vara one koji mu poklanjaju vjeru, a nasuprot
tome je meni uskraćuju. Zato reci kralju da će takvi
varalice duša biti izbačeni iz zajednice vjernika jer se
radi vremenitog dobitka zbog sebe daju đavlu i klanjaju mu se da
bi ih još više bilo prevareno. Tome se također ne
treba čuditi jer kad čovjek želi znati više nego što
mu Bog želi dopustiti i kad želi biti protiv Božje volje bogat, đavao
kuša njegovo srce i čim vidi da je čovjek nagnut
svojim nadahnućima, šalje svoje pomoćnike, naime
gatare i druge protivnike vjere da ga kroz njih vara. Ako je onda
prema svojoj volji postigao neznatno prolazno, izgubit će
vječno.“
Osamdeset i treće poglavlje
Krist
kaže da će pobožnost pogana ubuduće biti mnogo veća
nego ona kršćana i svi će moliti: „Slava Ocu i
Sinu i Duhu Svetomu.“
Sin
je razgovarao sa zaručnicom i reče: „Trebaš
znati da će među poganima još biti takva pobožnost
da će kršćani na duhovan način biti kao njihovi
robovi i da će se ispuniti pisma da će me častiti
nerazuman narod, da će se pustinja obrađivati i svi moliti:
'Slava Ocu i Sinu i Duhu Svetomu i čast svim njegovim
svetima!'“
Osamdeset i četvrto poglavlje
Krist
kori one koji se tovare s previše odjeće protiv hladnoće
i one koji su ponosni na lijepu odjeću kao paun na svoje perje.
Kaže da će im ako se potpuno uzdaju u njega dati ljepotu i
toplinu na tijelu i duši.
Kad
je zaručnica kod jedne velike hladnoće u kraljevini
Švedskoj brodom bila došla na jedan otok i već su
svi spavali, nije nikoga htjela uznemiravati i ostala je do dana na
brodu. Dok je posluga patila od razmjera hladnoće, ona sama je
osjećala samo toplinu i oni koji su je dodirnuli i vidjeli su se
čudili. Kad je onda za vrijeme zore molila, Gospodin joj reče:
„O, kako malo pouzdanja u mene imaju ljudi koji se tovare
odjećom kao jež svoje bodlje voćem i kao paun na svoje
perje ponosni su na svoju lijepu odjeću. Međutim kao što
im bez mene ne bi moglo biti toplo, tako samo zbog mene mogu
izgledati lijepo; kad bi položili svoju nadu u mene, dao bih im
toplinu na duši i tijelu i učinio bih ih lijepima pred
licem mojih svetih. Sad su međutim ružni jer nisu zadovoljni s
nužnim i vatrenije vole stvorenja od stvoritelja.“
Osamdeset i peto poglavlje
Krist
kaže da oni koji namjerno zadrže loše zarađeno neće
ući u mir sve dok ne učine nadoknadu; primjer duše
koja je dugo bila u čistilištu; koji su zadržali s
neznanjem, neće biti kažnjeni. Daje i objašnjenje o
milostinjama od loše zarađenih dobara i koriste li oni
davateljima.
Jedan
koji je u čistilištu bio četrdeset godina se pokazao
zaručnici i reče: „Zbog mojih grijeha i onih
vremenitih dobara koja su ti poznata, dugo sam mučen u
čistilištu. U svojem životu često sam čuo da su
ona dobra mojih roditelja zarađena na nepravedan način, sam
o tome nisam brinuo niti činio naknadu. No kad su pomoću
Božjeg nadahnuća neki od mojih rođaka koji su promatrali
svoju savjest nakon moje smrti vratiti dobra njihovim gospodarima,
tim sam putem, kao i molitvama Crkve, oslobođen iz čistilišta.“
Na to Krist reče zaručnici: „Misle li ljudi koji ne
posjeduju u dobroj vjeri i namjerno zadržavaju protupravno zarađeno
da mogu ući u moj mir? Zaista, jednako malo kao i Lucifer. No ni
milostinje dane iz protupravno zarađenog neće im koristiti,
mnogo će više koristiti i donijeti utjehu onim ljudima
koji su bili gospodari i vlasnici tih dobara. Ako međutim
posjeduju bez da znaju protupravno zarađeno dobro, neće
biti kažnjeni, isto ne gube nebo ovi koji imaju potpuno savršenu
volju učiniti zamjenu i djelotvorno što mogu jer će
Bog to zamijeniti ili u sadašnjem ili u budućem
svijetu.“
Osamdeset i šesto poglavlje
Kako
je zaručnica vidjela vatru s neba kako silazi na oltar i u ruci
svećenika janje i na janjetu ugledala čovječje, u
plamenu užareno Kristovo lice. Čula je i tumačenje ove
tajne.
Jedne
Pedesetnice jedan je svećenik u jednom samostanu slavio svoju
prvu misu. Kod podizanja Tijela Kristova zaručnica je vidjela
vatru nad cijelim oltarom kako silazi s neba; u ruci svećenika
ugledala je kruh i u kruhu živo janje i u janjetu lice kao čovjeka
koje je bilo u plamenu i onda je čula glas koji joj reče:
„Kao što si sad vidjela vatru kako silazi na oltar, tako
je na sličan način sišao moj Duh Sveti jednog takvog
dana kao danas na moje apostole i zapalio njihova srca. Kruh međutim
kroz riječ postaje živo janje, to jest moje tijelo; u janjetu je
lice i u licu janje jer je Otac u Sinu i Sin u Ocu i Duh Sveti u
obojici.“ I opet je zaručnica u ruci svećenika kod
podizanja euharistije ugledala mladića čudesne ljepote koji
reče: „Blagoslivljam vas koji vjerujete i onima koji ne
vjeruju bit ću sudac.“
Osamdeset i sedmo poglavlje
Kod
ulaska jednog koji se nalazi u ekskomunikaciji u kuću, zaručnica
je osjetila grozan miris. Krist to izlaže i kaže da kao što je
taj smrad opasan za tijelo, isto je tako i ekskomunikacija duši
i onima koji se s njim odnose.
Kad
je jednog dana zaručnica razgovarala s jednim biskupom i drugima
iz visokog plemstva, osjetila je odvratan smrad kao od pokvarene
krljušti ribe. Dok su se gospoda još čudila što
samo ona osjeća smrad, a drugi ne, u kuću je odmah stupio
čovjek koji je bio ekskomuniciran, ali se zbog moći koju je
posjedovao nije brinuo za isključenje. Nakon što je
razgovor završio, Krist reče zaručnici: „Kao
što je pokvarena krljušt ribe opasna za tijelo kao
druge smrdljive stvari, tako je ekskomunikacija duhovna bolest koja
je za dušu štetnija od drugih jer ne šteti samo
ekskomuniciranom, već i onima koji se s njim druže i s njim
slažu. Zato se kralj brinuti da takvi ljudi budu kažnjeni da se još
mnogi ne bi zamrljali u društvu s njim.“
Osamdeset i osmo poglavlje
Dok
je zaručnica bila u dvojbi što znači onaj osjetljivi
i čudesni osjećaj koji je osjećala u srcu dok joj je
trebalo biti objavljeno nešto iz božanskog nadahnuća,
Majka Božja joj objašnjava istinu tajne i obznanjuje da Bog i
ona kroz zaručnicu žele svijetu posvjedočiti svoju
volju.
U
jednoj noći na blagdan rođenja našega Gospodina
Kristovu zaručnicu je obuzelo veliko klicanje srca te se od
radosti jedva mogla držati i u tom je trenutnu u srcu osjećala
osjetljiv i čudesan osjećaj kao da joj je u srcu živo
dijete koje se micalo ovamo i onamo. Kad je to micanje stalo,
obznanila ga je svojem duhovnom ocu i nekim svojim duhovnim
prijateljima da ne bi pritom možda bila varka. Uvjereni u istinu
njezine izjave, veoma su se tome čudili. No još istog
dana na misi se ukazala Majka Božja i rekla zaručnici: „Kćeri
moja, čudiš se micanju koje osjećaš u svojem
srcu; znaj da to nije varka, već nagovještaj moje
slatkoće i milosrđa koje mi se dogodilo. Ne znaš
odakle ti dolazi tako iznenadno klicanje i ovo micanje u srcu; ali i
ja sam se začudila kako je čudesan i brz bio dolazak moga
Sina u meni; jer kad sam anđelu koji mi je navijestio začeće
Božjeg Sina dala svoju suglasnost, osjetila sam u sebi čudesan
život i kad je od mene rođen, izašao je pod neizrecivom
radošću i čudesnom brzinom iz moje zatvorene
djevičanske utrobe. Zato se kćeri moja ne boj varke, već
se raduj jer je to micanje koje osjećaš znak dolaska moga
Sina u tvoje srce. Kako ti je zbog toga moj Sin priložio ime njegove
nove zaručnice, tako te i ja sad nazivam zaručnicom moga
Sina. Jer kao što otac i mati kad su stari i žele mirovati
stavljaju teret na snahu i kažu joj što u kući treba
učiniti, tako Bog i ja, koji smo sad u srcu ljudi postali stari
i hladni smo u njihovoj ljubavi, želimo svoju volju kroz tebe
objaviti svojim prijateljima u svijetu. Ovo micanje tvoga srca će
međutim ostati u tebi i umnažati se prema kapacitetu tvoga
srca.“
Osamdeset i deveto poglavlje
Krist
kroz evanđelista Ivana daje zaručnici znati da je Ivan, a
ne netko drugi, napisao Otkrivenje prema nadahnuću Duha Svetoga
i da je tumač magistra Matije o Bibliji tom magistru podijeljen
od istog Duha na božanski način.
U
vrijeme kad je magistar Matija iz kraljevine Švedske, tumač
Biblije, tumačio Otkrivenje, jednom je molio zaručnicu da u
duhu sazna nešto o vremenu antikrista i je li Otkrivenje
napisao blaženi Ivan jer mnogi misle suprotno. Kad se zaručnica
o ovome zaputila u molitvu, u duhu je uklonjena i ugledala je osobu
pomazanu uljem i obasjanu velikim sjajem. Potom je Krist razgovarao s
njim i reče mu: „Daj svjedočanstvo tko je napisao
Otkrivenje.“ Ovaj odgovori: „Ja sam Ivan kojem si na
križu povjerio svoju majku. Ti si mi, Gospodine, dao tajne ove knjige
i zapisao sam ih na utjehu budućih da tvoji vjernici ne bi
otklonili od vjere zbog budućih događaja.“ I Gospodin
reče zaručnici: „Gledaj, kćeri, kažem ti da je
Ivan buduće stvari koje je vidio napisao iz mojeg Duha, dakle i
Matija, tvoj ispovjednik i otac prepoznaje i objašnjava
duhovnu istinu svetog pisma iz istog Duha; reci njemu kojeg sam
učinio magistrom da je mnogo antikrista, ali kako i kad će
ovaj prokleti antikrist doći, dopustit ću mu znati kroz
tebe.“
Devedeseto poglavlje
Kad
je jedan nevjerni redovnik sumnjao u milost gledanja nebeskih stvari
koja je zaručnici besplatno dana, Krist ga kažnjava kroz
zaručnicu zbog njegove pričljivosti i isprazne znanosti i
daje da ga zahvati paraliza.
Kad
je magistar Matija razgovarao s jednim redovnikom velika ugleda,
svojim povjerljivim prijateljem, o daru nebeskih viđenja koji je
Bog dao zaručnici, ovaj redovnik je primijetio: „Nije za
vjerovati niti je sukladno pismu da Bog suzdržljivima i onima koji su
se odrekli svijeta pokazuje svoje tajne gospodskim ženama.“Kad
je magistar Matija o tome naveo mnogo razloga, ali ovaj se nije htio
složiti. No nakon što je to bila čula zaručnica i
vidjela magistra zaprepaštenog, krenula je u molitvu, bila
uzeta u duhu i čula je Krista kako govori: „Ovo je opasna
bolest mnogih koji su od lijeka bolesni i zato im ga ne treba pružiti
da se ne bi još gore razboljeli. Ja sam lijek bolesnik i
istina onih koji se varaju; ali ovaj pričljivi redovnik ne želi
od mene lijek jer mu je srce ispunja izmet isprazne znanosti. Zato ću
mu svojom rukom dati udarac i neka svi čuju da se ja, Bog, ne
služim ispraznim riječima, već da su moje riječi
djelotvorne i strašne. “ Ovaj isti redovnik je ponižen
nevoljom i umro je paraliziran.
Devedeset i prvo poglavlje
Krist
zapovijeda zaručnici da umjereno hranom jača tijelo da
njegovim slabljenjem duša ne bi bila spriječena u
božanskom.
Kad
je zaručnica nakon prekomjernog posta i bdijenja oslabila na
glavi i u tijelu i zbog svoje slabosti nije potpuno razumjela dobro
riječi koje joj je duh govorio, Krist joj reče: „Idi
i daj svojem tijelu umjerenu hranu jer želim da se tijelu da nužno
prehranjivanje i da duša zbog njegove slabosti ne bude
zadržano u božanskim stvarima.“
Devedeset i drugo poglavlje
Krist
prijeteći kažnjava jednog redovnika koji je iz života otaca pred
kraljem tražio dokaz da je zaručnica prevarena. Gospodin također
kaže kako su se dali prevariti oni očevi koji su se ponosni na
svoju pravednost stavljali ispred drugih i nisu htjeli biti slušati
ponizne ljude.
Jedan
redovnik je u prisutnosti zaručnice donio knjigu opisa života
otaca pred vijeće i švedskog kralja iz kojeg je čitao
kako su se mnogi među svetim očevima prekomjernom
suzdržljivošću i nepromišljenošću i
zato se bojao, kao što je rekao, da se nije možda i zaručnica
na sličan način prevarila. I kad se nakon toga nalazila u
molitvi, čula je kako joj Krist kaže: „Nije li onaj
redovnik rekao da su se među svetim očevima mnogi dali
prevariti? Zaista, u svojem brbljanju je govorio kako je htio, ali ne
kako je trebao jer nitko od mojih prijatelja koji su se u ljubavi
prema meni pokazali mudri nije se prevario, već oni koji su bili
ponosni na svoju suzdržljivost i pravednost, stavljali se ispred
drugih i nisu htjeli slušati ponizne, oni su ti koji su se
prevarili. I budući da je ovaj redovnik knjigu svetih otaca koje
ne oponaša donio protiv mene, donijet ću knjigu svoje
pravednosti protiv njega; tko je hvaljen u svojoj mudrosti, doći
će pred moju mudrost i u svojoj savjesti će vidjeti da se
istinska mudrost nije u visokim riječima, već u čistoj
savjesti i istinskoj poniznosti. O, koliko ovi učenjaci u redu
zaostaju za stopama svoga oca koji je kao obnovitelj slomljenih
zidina, bio je kao čovjek koji je hodao stazom savršenstva!“
Devedeset i treće poglavlje
Naročito
lice jedne žene koju su Djevica Marija i Petar držali da ne padne. Na
njihov savjet promijenila je svoj život i pala posebnom Božjom
milosti u bolest u kojoj je očišćena i zatim je
otputovala u nebo.
Zaručnica
je u jednom viđenju vidjela jednu ženu kako visi na užetu. Jednu
njezinu nogu je držao jedan ljubazan čovjek, a drugu jedna
Djevica čudesne ljepote. Sad joj se ukazala sveta Marija i reče
joj: „To je jedna žena koja ti je poznata koja je, iako
zapletena u mnoge brige mesa i svijeta, na čudesan način
sačuvana od pada. Vrlo je često imala volju griješiti,
ali nije našla mjesta ni vremena što su učinile
molitve svetog Petra, apostola moga Sina kojeg je voljela; ponekad su
se našli mjesto i prilika, ali onda nije imala volju i to je
učinila moja ljubav koja sam Majka Božja. Budući da se sad
bliži njezino vrijeme, sveti Petar joj daje savjet da čuva neku
strogoću u odijevanju i svoje bolje haljine odloži; jer i on,
vladar apostola, trpio je golotinju, zarobljeništvo i glad
iako je bio moćan na nebu i na zemlji. Ja pak, Majka Božja, koja
na zemlji nisam provela ni jedan sat bez žalosti srca, savjetujem joj
da se ne srami biti ponizna i pokoravati se Božjim prijateljima.“
Potom se odmah ukazao blaženi Petar i reče zaručnici: „Ti,
nova zaručnico Gospodina, našeg Boga, idi tamo i pitaj
onu ženu koju sam volio i čuvao želi li biti potpuno moja kćer.“
Upitana, dala je svoju suglasnost i reče: „Želim to biti
svega srca.“ „Ja ću se pobrinuti za nju“,
odgovori potom sveti Petar, „kao za svoju kćer Petrunjelu
i uzet ću je pod svoju zaštitu.“ I čim je žena
to bila čula, promijenila je svoj život. Nedugo nakon toga
počela je biti bolesna što je i ostala cijelog svog
života sve dok očišćena nije u najvišoj
pobožnosti predala svoj duh. Dok je već ležala u posljednjim
uzdasima, ugledala je blaženog apostola Petra u biskupskoj odjeći
i svetog Petra Mučenika u habitu braće propovjednika koje
je obojicu u životu najiskrenije voljela i reče u prisutnosti
svih: „Što mi donosite, moja gospodo?“ i kad su je
prisutne žene upitale je li imala ukazanje, odgovori: „Gledala
sam čudesno jer vidjela sam svoju gospodu, Petra, apostola,
obučena biskupskom odjećom i Petra Mučenika u odjeći
redovnika propovjednika; voljela sam ih cijelo vrijeme i uvijek se
nadala njihovoj odjeći.“ I odmak povika: „Blagoslovljen
Bog! Gledaj! Dolazim!“ I tako usnu u Gospodinu.
Devedeset i četvrto poglavlje
Majka
Božja otkriva zaručnici gdje su bile duše koje je Krist
oslobodio iz limba nakon što je sišao do pakla bile sve
do njegova uzašašća, također gdje su ostala
tijela onih koji su s njim uskrsnuli u Jeruzalemu kad je njihove duše
uzeo sa sobom u nebo i kako se Gospodin kod uskrsnuća prije
pokazao svojoj Majci nego drugima. Također podučava
zaručnicu kako da se odupre napastima.
Majka
Božja reče: „Jednog ovakvog dana kao danas moj je Sin
uskrsnuo od mrtvih jak kao lav jer je zgazio đavlovu moć i
oslobodio je duše svojih odabranih koji su s njim uzašli
nebeskoj radosti. Možeš pitati gdje su duše koje je
oslobodio iz limba bile sve do kad je uzašao na nebo.
Odgovaram ti da su bile na jednom samo mojem Sinu poznatom mjestu
radosti jer gdje je moj Sin bio i gdje jest, tu jest i bila je radost
i slava kao što je rekao razbojniku: 'Još danas ćeš
biti sa mnom u raju.' U Jeruzalemu su također uskrsnuli mnogi
sveti koje smo vidjeli i čije du duše uzašle s
mojih Sinom dok njihova tijela s tijelima drugih čekaju sud i
uskrsnuće. Meni međutim, koja sam Majka Božja i jer me
nakon Njegove smrti žalostila nezamislivo velika bol, moj se Sin
ukazao prije nego drugima i opipljivo mi se pokazao tako što
me tješio i javio da će vidljivo uzaći na nebo. Iako
ovo radi moje poniznosti nije bilo zapisano, ipak je potpuna istina
da je se moj Sin nakon svoga uskrsnuća meni pokazao prije nego
bilo kome drugome. Budući da me moj Sin jednog ovakvog dana kao
danas tješio, od danas ću ublažiti tvoje kušnje i
podučiti te kako im treba pružiti otpor. Čudiš se
zašto se kod tebe kušnje u starosti umnažaju nakon što
ih nisi iskusila ni u mladosti ni u braku. Odgovaram ti: to se događa
da bi znala da si bez mojeg Sina ništa i da ništa ne
možeš i da kad te moj Sin ne bi bio čuvao, ne bi bilo
grijeha u koji ne bi bila zapletena. Zato ti sad navodim tri sredstva
protiv kušnji. Ako te opsjedne nečista napast, trebaš
reći: 'Isuse, Ti Sine Božji koji možeš sve, pomozi mi da
se ne veselim ispraznim mislima.' Kad te međutim dođe
žudnja govoriti, trebaš reći: 'Isuse, Sine Božji koji si
pred sucem šutio, drži moj jezik dok ne razmislim kako i što
trebam govoriti.' Kad ti međutim dođe žudnja raditi ili
mirovati ili jesti, trebaš reći: 'Isuse, Sine Božji koji
si bio vezan, upravljaj mojim rukama i svim mojim udovima da se moja
djela okončaju dobrim krajem.' I to neka ti bude znak da od ovog
dana tvoj sluga, to jest tvoje tijelo, nad svojim gospodarom, to jest
tvojom dušom, neće više biti
vladar.“
Dodatak
Gospođa
Brigita bila je kušana u molitvi. Tad joj Marija reče:
„Đavao je kao zavidan promatrač koji traži da optuži
i spriječi pobožne da u svojoj molitvi ne budu uslišani
od Boga. Zato od koje god napasti bila kušana u molitvi, moli
dalje i potrudi se moliti budući da su želja i težnja uračunati
za opravdanje djela. I ako nećeš moći izbaciti
nečistoće koje ti dolaze u um, ona težnja bit će ti
uračunata u krunu ako samo ne pristaneš na kušnje
i ako su protiv tvoje volje.“
Devedeset i peto poglavlje
Jedan
plemenit, pravedan i istaknut gospodin s dobrom namjerom nije htio
primiti veliku čast u upravljanju kraljevstva. Njega Majka Božja
kroz zaručnicu kori time što zapovijeda da je primi i u
svako doba u ustima imati riječi istine i u ruci mač
pravednosti bez vlastitog izgleda osoba.
Jedan
određen istaknut čovjek i Kraljevini Švedskoj imena
Izrael bio je pod mnogim molbama i često pozivan od kralja na
preuzimanje jedne visoke časti u upravljanju kraljevstvom. On je
međutim tražio da ide protiv pogana i tamo u Božjoj službi umre
za svetu vjeru i nije se nikako htio pomaknuti da primi spomenutu
čast. Kad je potom zaručnica bila u molitvi, Majka Božja
joj progovori i reče: „Ako oni koji poznaju pravo i imaju
volju i moć njome upravljati, ali odbijaju za Boga preuzeti
teret i napor, kako će onda pravo moći postojati u svojoj
snazi? Jao, to nije kraljevstvo, već će postati jazbina
razbojnika, brlog tiranina gdje vladaju nepravedni, a pravedni su
ugnjetavani. Zato se pravedan i dobar čovjek radi Božje ljubavi
treba dati pokrenuti da revnošću upravljanja stoji na
korist mnogih. Oni pak koji časti upravljanje žele radi časti
svijeta nisu istinski vladari, već najzlobniji tirani. Zato moj
prijatelj Izrael treba radi Božje volje prihvatiti upravljanje, u
ustima držati riječi istine i u ruci mač pravednosti, bez
obzira na naklonost ljudi, bez priklanjanja rođacima, bez da
obraća pažnju na izgled osobe i kažem ti, još će se
o njemu ustima ljudi govoriti: 'Ovaj je muževno otišao iz
očevine, iskreno je častio Majku Božju i Bogu vjerno
služio.' I trebaš znati kako ću ga drugim putem voditi u
svoju zemlju.“
Nakon
toga se tako i dogodilo. Jer nakon što je prošlo
nekoliko godina ovaj gospodin je otišao protiv nevjernika i
došao je u njemačku zemlju u grad Rigu gdje se razbolio.
Kad je osjećao da mu se smrt bliži, s drugima je otišao u
katedralu i stavio Marijinoj slici koja je stajala u visokoj časti
na prst dragocjen prsten i ostavio ga tamo tako što je javno
rekao: „ Ti si mi cijelo vrijeme bila najslađa gospođa.
Zbog toga Te zovem za svjedokinju i prepuštam sebe i svoju
dušu Tvojoj promisli.“ Nakon što je potom primio
sakramente, umro je u najvišoj pobožnosti. Kad je potom
zaručnica molila za njega, majka Božja je govorila u njemu i
rekla: „Dao mi je prsten svoje ljubavi i želio me za svoju
zaručnicu. Istinski, kćeri, trebaš znati da tako
dugo dok je živio me nije volio polovicom, već cijelim svojim
srcem i u svim svojim djelima i presudama bojao se mojeg Sina. Zato
sam ga uz Božju pomoć moga Sina vodila na put koji mu je bio
nužan i spasonosan i predstavila mu nebesku vojsku svetih i anđela
koji su ga voljeli jer da je umro pod rukama svojih rođaka,
njihova vremenita utjeha bi mu još bila mogla spremiti
poteškoće. Njegova dobra volja tako se dobro svidjela
Bogu kao da je među poganima umro u borbi za svetu katoličku
vjeru protiv nevjernih.“
Objašnjenje
Ovaj
gospodin je bio brat svete Brigite.
Devedeset i šesto poglavlje
Kad
su u Rimu izgorjela zvona u crkvi svetog Petra, Krist je rekao
zaručnici da se ne treba čuditi jer ponekad elementi
predstavljaju znak budućih događaja. Tako ova zvona
pokazuju oglašuju blizu papinu smrt kojem predstoji težak sud
za slučaj da se brzo ne obrati Bogu.
Kratko
prije smrti jednog pape čudesnom su slučajnosti izgorjela
zvona crkve svetog Petra u Rimu. Kad je zaručnica to čula,
uplašila se i uputila u molitvu. Onda joj se ukazao Isus i
reče: „Zaista, moja kćeri, ovo je veliki znak; jer
pisano je da su se svi elementi sažalili nada mnom u mojoj smrti kad
su prekinuli svoj sjaj i svoje uobičajeno djelovanje. Tako se s
vremena na vrijeme elementi bore i usmjeravaju za Boga i u svojem su
pojavljivanju znakovi Božjeg gnjeva i budućih događaja.
Gledaj, tako su sad izgorjela zvona i kao da zovu sve: 'Gospodin je
umro, gospodin papa je otišao sa svijeta! Blagoslovljen ovaj
dan, ali ne blagoslovljen ovaj gospodin! O, kako čudesno!' Dok
bi svi trebali vikati: 'Živio, sretno živio onaj gospodin!', viču
i radosno govore: 'Neka siđe i više ne uzađe!' Ti se
nemoj tome čuditi! Jer on koji bi trebao zvati: 'Dođite i
naći ćete mir za svoje duše!', on zove: 'Dođite,
gledajte me u mojoj raskoši i položaju višem od
Salomona! Dođite na moj dvor, ispraznite svoje džepove i naći
ćete kvarenje vaših duša!' i tako zove svojim
primjerom i djelom. I zato se sad bliži vrijeme gnjeva i sudit ću
ga kao raštrkatelja Petrova stada. Ah, kakav mu sud predstoji!
Ipak, ako se još želi obratiti meni, na pola puta ću se
požuriti da ga sretnem kao ljubazan otac.“
Devedeset i sedmo poglavlje
Kako
Bog želi da se grešnike treba u prikladno i neprikladno
vrijeme opominjati na ispovijed, no poimenično na kraju života
prema primjeru jednog gospodina koji je šezdeset godina bio
živio bez ispovijedi i na kraju se, gotovo prisiljen, ispovjedio i
nakon postignutog kajanja je spašen.
Jedan
veliki svjetovno usmjeren gospodin koji se dugo nije bio ispovjedio
pao je u tešku bolest. Zaručnica se sažalila nad njim i
molila je za njega. Krist se međutim ukazao zaručnici,
razgovarao je s njom i reče: „Reci svom ispovjedniku da
treba posjetiti ovog bolesnika i poslušati njegovu ispovijed.“
Kad je ovaj potom došao, bolesnik je odgovorio da ispovijed
nije potrebna i tvrdio je da se često ispovijedao. Drugo dana
ispovjednik je opet od Krista primio zapovijed da još jednom
ode tamo; ali i sad je primio sličan odgovor. Kad je ispovjednik
treći dan opet došao bolesniku, zbog jedne Kristove
objave zaručnici ju je rekao: „Krist, Sin živog Boga i
gospodar đavola ti govori: 'Imaš sedam zlih duhova u
sebi. Jedan sjedi u srcu i zasljepljuje ga da ne bi osjećao
kajanje za grijehe; drugi sjedi u očima da ništa ne bi
vidio ništa što koristi tvojoj duši; treći
sjedi u tvojim ustima da ne bi govorio ništa što služi
Bogu na čast; četvrti sjedi u tvojim donjim udovima jer si
volio svu nečistoću; peti je u tvojim rukama i nogama jer
se nisi sramio pljačkati i ubijati ljude; šesti je u
tvojim iznutricama jer si se predao žderanju i pijančevanju,
sedmi sjedi u tvojoj duši gdje bi Bog trebao prebivati; ali
sad tamo sjedi njegov neprijatelj, đavao. Zato brzo učini
pokoru dok ti je Bog još milosrdan.'“ Na to bolesnik
odgovori sa suzama: „Kako me možeš uvjeravati da ću
postići oprost kad sam upleten u tako mnoge javne poroke?“
Ispovjednik odgovori: „Kunem ti se je sam saznao da ćeš
kajanjem biti spašen čak da si počinio još i
veće grijehe.“ Potom ovaj opet sa suzama reče:
„Sumnjam u svoje duše jer sam se klanjao đavlu koji
mi je vrlo često govorio; zato se ja šezdesetogodišnjak
još nikad nisam ispovjedio, dok su se drugi pričešćivali,
ja sam se izgovarao nekim drugim poslom; no sad se želim ispovjediti
tebi, moj oče, jer ne sjećam se da sam ikad imao ovakve
suze kao sad.“ Zato se toga dana ispovjedio četiri puta i
slijedećeg dana se pričestio nakon ispovijedi. Šestog
dana nakon toga je međutim umro i o njemu je Krist zaručnici
rekao: „I ovaj čovjek je služio onom razbojniku čiju
sam ti opasnost već prije pokazao; no sad je đavao kojem se
klanjao pobjegao od njega i tako se dogodilo zbog kajanja koje je
imao; to kajanje koje je na kraju još imao bilo je znak
njegova spasenja budući da je već došao u
čistilište. No možeš pitati: čime je čovjek
koji je bio upleten u tolike poroke još zaslužio milost
kajanja? Odgovaram ti: to je učinila moja ljubav koji čekam
sve do zadnjeg trenutna na čovjekovo obraćenje i zasluga
moje Majke; jer iako je ovaj čovjek nije od srca volio, nije bio
naviknut sažaliti se nad njezinom boli kad god je na nju mislio ili
čuo joj ime, zato je našao kratak put svojeg spasenja i
bit će spašen.“
Devedeset i osmo poglavlje
Krist
kroz zaručnicu prijetnjama kažnjava jednu nadstojnicu samostana
i uspoređuje je s debelom đavoljom kravom jer je imala
vlasništvo i meke i brižljivo obrađene haljine, živjela
je raskošno s ohološću i gozbama i sestrama dala
primjer kvarenja.
Sin
reče: „Ova nadstojnica samostana je kao debela krava koja
ide kroz blato i svojim blatnim repom prska okolne; ovo se događa
jer svojim sestrama daje loš primjer. Njezina naborana odjeća
svjedoči da nije kćer mojeg blaženog Benedikta niti ponizna
zaručnica jer nije svjesna svojih zavjeta. Prema svojim
pravilima treba imati grubu i siromašnu odjeću, no
njezina odjeća je mnogo mekša, ljepša i
prijatnija. Njezino pravilo zapovijeda sa štedljivošću
i strahom uživati u nužnome i ne imati ništa vlastito; ona
međutim ima vlasništvo, tovi se kao đavolja krava i
slijedi svoju vlastitu volju. Njezino pravilo propisuje da sve treba
biti u rukama nadstojnice, a ona ne vodi računa o namjeri moga
blaženog Benedikta koji je sve položio u ruke nadstojnika zato da bi
mudrošću vodio, dao primjer vrlina i bio njegov prvi
sljedbenik; ona međutim zloporabi ime i moć za svoj razvrat
i ne uzima u obzir da mi mora dati račun za duše svih
svojih sestara. Zato trebaš znati da će ako ne popravi
svoje i ponašanje svojih sestara s debelim kravama hodati
prema paklu; tamo će je gavrani pakla rastrgati jer nije htjela
s poniznima i umjerenima letjeti u
nebo.“
Objašnjenje
Nakon
što je ova nadstojnica bila umrla, ukazala se blaženoj Brigiti
nešto bijela, ali kao opletena željeznom mrežom. Njezin jezik
je izgledao kao vatra, njezine ruke i noge kao olovo, oči su joj
stajale potpuno pune suza i reče: „Čudiš mi se
zašto se tako odvratno ukazujem. To je osvećujuća
Božja pravednost; jer kad se ukažem bijela, to se događa zato
što sam čuvala djevičanstvo mesa. Željezna mreža
znači nisam čuvala držanje pravila i dobro strpljivosti;
jer kao što se na mreži povezano mnogo rupa, tako i ja moram
mnogo patiti za mnoga dobra djela koja sam propustila jer dok sam
imala vremena nisam činila dobra djela. Dok se međutim moj
jezik pojavi vatren, to je s pravom jer je se odriješio protiv
zavjeta koje sam položila mnogim ispraznostima i lakoumnostima. Moje
ruke i noge se pokazuju zasluženo kao olovne jer su moja djela, koja
su predstavljena rukama i trebala bi biti sjajna kao zlato, bila kao
bijelo rastaljeno olovo. I moje noge kojima sam bila dodijeljena
svojim sestrama da im prethodim dobrim primjerom i ponašanjem
nesigurno su se tresle u svjetovnim stvarima i bile su lijene za
svako duhovno dobro. Moje se oči pokazuju kao od čovjeka
koji žestoko plače i to s pravom jer sam ih štedjela od
plakanja kad sam njima mogla i trebala isprati sve nemarnosti svoga
života. Ipak, u stanju milosti sam i očekivanju dobre nade zbog
toga što se događa u Crkvi i zbog molitava svetih i krvi
Kristove.“
Devedeset i deveto poglavlje
Vidjela
se majka redovnica s Etiopljaninom odjevenim u samostanski habit.
Krist izlaže to da je onaj zli duh požude koji je pod sjajem ljubavi
prevario redovnice da bi nakupio bogatstvo kako bi time drugima
udijelio bogate milostinje; Krist ih strogo kažnjava za to i
odbacuje
Vidio
se jedan odvratan Etiopljanin u jednom samostanu među
neprimjetnim redovnicama. Nosio je crni veo i odjeću redovnica.
Kad se zaručnica tome čudila, Krist je govorio i reče:
„U mojem Evanđelju je pisano da se treba čuvati onih
koji dolaze u ovčjem runu, a iznutra su grabežljivi vukovi. Zato
ti sad kažem da onaj je Etiopljanin koji se vidio među
redovnicama u samostanskom habitu đavao požude koji je tražio da
raspravlja da se skupe posjedi, dobra i mnoga bogatstva da bi se od
toga skuplje živjelo i udijelilo bogate milostinje da bi pod sjajem
pobožnosti odstupili od siromaštva koje mi se sviđa i
postupno nepoštivanjem i prekoračenjem njihova
dosadašnjeg pravila daju razuzdanom životu i izgube svoje
duše. Zato trebaš znati da ako se ne budu čuvale
brižno od onog vuka požude i ako im ne bude dosta ono što
imaju i ako ne prekinu umnažati svoje posjede i zemaljska bogatstva,
još će se zdrave ovce ovog stada zaraziti na proklet
način i nakon toga će ih vukovi nemilosrdno rastrgati. Više
mi se sviđa ako žive u mirnom i svetom siromaštvu radi
čega su položile profesiju i da su umjerene nego da se zapliću
u zemaljske brige vođenja zemaljskog i da se beskorisno hvale
dijeljenjem milostinja iz stranih dobara.“
Stoto poglavlje
Krist
jača zaručnicu i kaže da se ne treba bojati da na božanski
način objavljene joj riječi sadržane u ovoj knjizi mogu
biti oslabljene iako trebaju biti drobljene, gažene i kao ulje
istisnute da bi tako Božja strpljivost i čast postali
veći.
Zaručnica
se bojala da bi od Boga joj objavljene riječi u ovoj knjizi
mogle biti oslabljene i iskrivljene od zavidnih i zlobnih ljudi. Kad
je za to molila, Krist joj progovori i reče: „Imam dvije
ruke; jednom obuhvaćam nebo i sve što je u njemu, drugom
pak obuhvaćam zemlju i more. Prvu protežem svojim odabranima u
nebu i na zemlji da bi ih poštovao i utješio; drugu
protežem nad zlobom ljudi tako što ih milosrdno podnosim i
zauzdavam da ne čine tako mnogo zla kao što bi žele. Zato
se ne boj jer nitko neće moći oslabiti moje riječi,
već će doći u mjesto i narod kamo mi se svidi. Ipak
treba znati da su te riječi kao ulje tako da će biti
drobljene, gažene i istiskivane, ubrzo od zavidnih, ubrzo od
znatiželjnih, ubrzo od takvih ljudi koji traže priliku za svađu
i to samo zato da se moja čast i moja strpljivost povećaju.“
Sto i prvo poglavlje
Krist
zapovijeda zaručnici da zapiše ono što od njega u
duhu čuje i pošalje poganima da prepoznaju svoju
nezahvalnost i Božju strpljivost.
Sin
je razgovarao sa zaručnicom i reče: „Ja sam kao
gospodar čiju je djecu neprijatelj tako očarao i potlačio
da se hvastaju svojim zarobljeništvom i ne žele podići
oči ocu i nasljedstvu. Zato zapiši to što od mene
čuješ i pošalji mojoj djeci i prijateljima; ovi to
trebaju proširiti među poganima da bi možda prepoznali
svoju nezahvalnost i moju strpljivost; jer ja, Bog, želim se otvoriti
(uzdići) i dati poganima da vide moju pravednost i ljubav.“
Sto i drugo poglavlje
Krist
opominje jednu bolesnicu da treba biti postojana u strpljivosti jer
je njezina bolest dana na korist njezine duše. Također
objašnjava da su oprosti rimskih crkava kod Boga veći i
dušama korisniji nego što ljudi vjeruju.
Jedna
dama iz Švedske koja je u Rimu dugo ležala bolesna reče
smijući se u prisutnosti zaručnici: „Kaže se da se na
ovom mjestu podjeljuje oprost od duga i kazne; kaznu trpim sad, ali
Bogu ništa nije nemoguće.“ Slijedećeg jutra
zaručnica je čula glas koji joj reče: „Ova žena
mi je ugodna jer je živjela pobožno i svoju kćer odgojila meni;
no u svojim patnjama još nije imala toliko kajanje kao što
je imala zadovoljstvo u svojim grijesima i koje bi imala da je moja
ljubav nije spriječila. Budući da ja, Bog, brinem za
svakoga u bolesti kao i u zdravlju prema tome kako vidim da je svakom
na spasenje, ne smije me se ni najmanjim riječima razljutiti ili
suditi, već bojati i častiti. Reci joj i da je korist
oprosta crkava u gradu Rimu veća nego što ljudi vjeruju
jer oni koji tim oprostima dolaze savršenim srcem, neće
imati samo oproštenje grijeha, već i vječnu slavu;
jer kad bi čovjek tisuću puta umro za Boga, ne bi bio
vrijedan ni najmanje slave koja se daje svetima. I iako tome na ovom
svijetu život od tisuću godina ne bi bio dovoljan, tako će,
budući da beskrajni grijesi zahtijevaju beskrajnu kaznu za što
čovjek u ovom životu ne može učiniti dovoljno
zadovoljštine, oprostima mnogi grijesi biti otpušteni;
da, kad bi čovjek morao trpjeti najteže i najdulje kazne, bit će
mu pretvorena u najmanju i onima, koji se nakon postignutog oprosta
savršenom ljubavlju i istinskim kajanjem odvoje od svijeta,
neće se osloboditi samo grijeha, nego i kazni jer ja, Bog,
svojim svetima i odabranima ne dajem samo ono za što mole, već
ću zbog ljubavi udvostručiti i ustostručiti. Zato
opomeni bolesnicu na strpljivost i postojanost jer ću učiniti
što joj je najkorisnije za
spasenje.“
Objašnjenje
Gospođa
Brigita kao da je vidjela dušu ove žene kako se vatreno
uzdiže. Nasuprot nje je došlo mnogo crnaca i pri njihovu
pogledu je duša bila uplašena i drhtala je; no odmah se
vidjelo kako joj je u pomoć došla vrlo lijepa djevica
koja reče crncima: „Što imate raditi s dušom
koja pripada obitelji nove zaručnica moga Sina?“ i crnci
su se odmah dohvatili bijega i slijedili su iz daljine. I kad je duša
došla pred sud, reče sudac: „Tko odgovara za ovu
dušu i tko joj je odvjetnik?“ Odmah se vidio prisutnim
sveti Jakov koji reče: „Ja sam, Gospodine, zadužen
odgovarati za nju jer je dva put s velikom marljivosti bila kod moje
uspomene. O, Gospodine, smiluj joj se jer je dobro željela, ali nije
mogla.“ Na to mu sudac reče: „Što je to što
je htjela ili nije mogla?“ Jakov mu odgovori: „Htjela Ti
je služiti od svega srca, ali nije mogla jer ju je bolest
preduhitrila i spriječila.“ Na to sudac reče duši:
„Idi jer tvoja vjera i tvoja volja će te spasiti.“ I
duša je odmah otišla od lica suca kličući od
radosti kao blistava zvijezda i svi koji su tamo stajali rekoše:
„Blagoslovljen Ti, Bože, koji jesi, bio si i bit ćeš
i koji ne otklanjaš svoje milosrđe od onih koji se nadaju
u Tebe.“
Sto i treće poglavlje
Kako
se blaženi Nikola u Bariju ukazao zaručnici pomazan uljem i dao
joj objašnjenje o ulju koje teče s njegova tijela i
drugome u odnosu s njegovim vrlinama za vrijeme njegova života i o
prevelikoj Božjoj ljubavi prema izabranima.
Kad
je zaručnica posjetila relikvije svetog Nikole u Bariju na
njegovu grobu, uhvatila se razmišljati o onoj uljnatoj
vlažnosti koja je tekla iz njegovih kostiju i uzeta izvan sebe u duhu
vidjela je osobu pomazanu uljem koja je ispuštala dragocjen
miris i koja joj reče: „Ja sam biskup Nikola i ukazujem ti
se u takvom obliku koji je imala moja duša dok sam još
živio. Svi moji udovi bili su tako vješto i savitljivo uređeni
za Božju službu kao i alat pomazan i gibak za djelo svoga vlasnika i
zato je u mojoj duši uvijek bila hvala radosti, u mojim ustima
Božja propovijed, a u mojim djelima strpljivost zajedno s vrlinama
poniznosti i kreposnosti koje sam izvanredno volio. Na zemlji ima
mnogo suhih kosti bez božanske vlažnosti koje kad se dotiču
zvuče na ispraznost; ne mogu donijeti plodove pravednosti i
odvratni su u Božjim očima. Ali ti znaj da kao što i ruža
donosi miris i grožđe slatkoću, tako je i Bog mojem tijelu
dao poseban blagoslov da izljeva ulje jer ne časti izabrane samo
na nebu, nego ih razveseljava i uzdiže i na zemlji da bi ih se više
izgradilo i da sudjeluju u njima darovanim milostima.“
Sto i četvrto poglavlje
Kako
se blažena Ana ukazala zaručnici i naučila je posebnu
molitvu njoj na čast i jednu za udate žene da bi postigle
djecu.
Sakristant
samostana svetog Pavla izvan zidina Rima dao je Kristovoj zaručnici
relikvije svete Ane, majke naše drage gospođe Djevice
Marije. Kad je gospođa Brigita razmišljala o tome kako ih
želi čuvati i častiti, ukazala joj se sveta Ana i rekla:
„Ja sam Ana, zaštitnica svih supruga koje su bile prije
zakona i majka svih žena koje vjeruju i koje su nakon zakona jer se
Bog htio roditi od moje kćeri. Zato, o kćeri, ti časti
Boga na ovaj način: 'Blagoslovljen Ti, Sine Božji i Sine
Djevičin jer si izabrao svoju Majku iz braka Joakima i Ane! Zbog
Anine molitve smiluj se svima koji su u braku da Bogu donesu plod;
vodi i sve one koji teže braku da u njima bude čašćen
Bog.' Međutim, moje relikvije koje imaš bit će onima
koji imaju ljubav na utjehu dok se Bogu ne svidi u najmlađim
danima uskrsnuća mrtvih još više častiti.“
Sto i peto poglavlje
Majka
Božja jača zaručnicu da posjeti svetišta Rima i kaže
da su oprosti koje su sveti postigli svojom molitvom i vlastitom
krvlju veći nego što ljudi misle.
Majka
Božja razgovarala je sa zaručnicom i reče: „Zašto
si tako žalosna, kćeri?“ Ova odgovori: „O, moja
Gospođo, boli me što ne posjećujem sveta mjesta koja
su u Rimu.“ A Majka odgovori: „Dopušteno ti je
posjetiti mjesta s poniznošću i pobožnim poštovanjem
jer u tom Rimu oprosti koje su Božji sveti svojom slavnom krvlju i
svojim molitvama postali dostojni postići od mojeg Sina
spasonosniji nego što ljudi vjeruju. Ipak, kćeri moja, ne
izostavi zbog toga učenje gramatike niti svetu poslušnost
prema svojem duhovnom ocu.“
Sto i šesto poglavlje
Jedan
koji se pretvarao da želi napustiti svijet i služiti Bogu pitao je
zaručnicu za savjet u kojem stanju treba služiti Bogu. Krist joj
je rekao da onaj još nije prekoračio Jordan, to jest još
nije potpuno prezreo svijet i svoju volju i zato neće čuti
odgovor skrivene Božje volje.
Jedan
je rekao da želi služiti Bogu i budući da je htio znati u kojem
bi se stanju Bogu najviše svidio, pitao je zaručnicu za
savjet i htio je potom primiti od Boga odgovor. Krist je zbog njega
razgovarao sa zaručnicom i reče: „Još nije
došao do Jordana, kamoli prešao preko njega, kao što
stoji pisano o Elizeju je da nakon što je bio prešao
preko Jordana i došao u pustinju čuo Božje tajne. Što
je drugo taj Jordan, doli svijeta i vremenitih stvari koje se kao
tekuća voda koja se s ljudima ubrzo uspinje i ubrzo pada? Ubrzo
ide s čovjekom nadolje, ubrzo se podiže prema časti i
sreći, ubrzo ga nesreća pritišće prema dolje i
čovjek nikad nije bez brige i nevolje. Tko zato želi nebo, mora
nužno udaljiti sva zemaljska nagnuća iz duha jer onaj koji kuša
Božju slatkoću uistinu neznatno cijeni zemaljsko i prolazno.
Ovaj čovjek sam još nije došao dotle da prezre
sve, nego još svoju volju ima u svojoj ruci; zato nebeske
tajne neće čuti još tako dugo dok na potpuni način
ne prezre svijet i ne da svoju volju u Božje ruke.“
Sto i sedmo poglavlje
Krist
kaže zaručnici da kao što orao iz visine štiti
svoje mlade i u njihovim potrebama i opasnosti im dolazi u pomoć,
tako i on svojim prijateljima u potrebama njihova tijela i njihove
duše. Također zapovijeda zaručnici da posjeti tijelo
svetog Andrije kojeg Gospodin ovdje hvali; također obećaje
onima koji ga posjete milosrđe i milost.
Sin
je razgovarao sa zaručnicom i reče: „Orao iz visine
gleda tko želi naštetiti njegovim mladima, svojim ga letom
preduhitri i brani ih. Tako ja predviđam što vam je
najspasonosnije; zato kažem: Čekajte! i opet kažem: Idite! No
budući da je sad vrijeme, idite u grad Amalfi mojem apostolu
Andriji čije je tijelo bilo moj hram ukrašen svakom
vrlinom. Ovo sam za svoje vjerne učinio riznicom vrlina,
utočištem grešnika; jer oni koji mu dođu
vjernim srcem neće samo biti otpušteni grijesi, već
će u izobilju imati vječnu utjehu. Nije čudo jer nije
se sramio moga križa, već da je radosno podnio i zato se ne
sramim čuti i primiti one za koje on moli jer njegova je volja
moja volja. Nakon što budete kod njega, odmah se vratite u
Napulj do mojeg rođendana.“ Zaručnica odgovori: „O,
Gospodine, naše vrijeme prolazi i starost i bolest se bliže i
vremenita pomoć se smanjuje.“ Gospodin joj odgovori: „Ja
sam stvoritelj prirode, njezin gospodar i obnovitelj, pomoćnik u
potrebama, branitelj i pazitelj; jer kao što netko tko ima
konja koji mu je drag ne štedi još dražu livadu da na
njoj napase konja, tako ću i ja, koji imam sve i ne trebam
ništa, koji gledam u sva srca, onima koji me vole u srce
staviti da onima koji me traže čine dobro; i one koji me ne vole
opominjem da mojim prijateljima trebaju činiti dobro da bi kroz
pobožne molitve mogli postati bolji.“
Sto i osmo poglavlje
Dok
je zaručnica u Rimu molila na grobu svetog Stjepana, on joj se
ukazao i ispričao ponešto o svom životu, svojim vrlinama
i svojim patnjama i ponudio se da joj kod Boga isposluje milost pri
čemu joj proriče da će još ići u
Jeruzalem.
Zaručnica
je bila u Rimu u molitvi pokraj groba blaženog Stjepana izvan zidina
i reče: „Blagoslovljen ti, blaženi Stjepane jer imaš
istu zaslugu sa blaženim Lovrom jer kao što je on propovijedao
poganima, ti si propovijedao Židovima i kao što je Lovro s
prijateljima podnio vatru, ti si podnio kamenovanje i s pravom si
među mučenicima slavljen kao prvi.“ Potom se ukazao
blaženi Stjepan, odgovori joj i reče: „Od mladosti počeo
voljeti Gospodina jer sam imao roditelje koji su se brinuli za spas
moje duše. Kad je moj Gospodin Isus Krist postao čovjekom
i počeo propovijedati, slušao sam ga svim srcem i odmah
nakon njegova uzašašća sam stupio u vezu
apostolima i služio u poniznosti u danoj mi službi. Kad su Židovi
klevetali mog Boga Isusa, radovao sam se što imam priliku
razgovarati s njima; postojano sam kažnjavao njihovu tvrdoću i
bio sam spreman umrijeti za istinu da bih oponašao svog
Gospodina. Tri stvari su djelovale za slavu i krunu kojima se sad
radujem. Prva je bila moja dobra volja, druga molitva mojih gospodara
apostola, treća patnja i ljubav moga Boga; zato sad posjedujem
trostruku sreću, to što neprestano gledam lice Božje, što
mogu što želim, a ne želim ništa osim što Bog
želi, što će moja radost biti bez kraja. I budući da
se raduješ zbog moje slave, moja će ti molitva koristiti
za postizanje veće spoznaje Boga i Duh Božji ostat će kod
tebe. Doći ćeš i u Jeruzalem, mjesto moje patnje.“
Sto deveto poglavlje
Majka
Božja raspravlja kori jednog duhovnika da se ne uzda u neku vrlinu
koju ima, također, treba se štiti od brbljanja, smijanja
i lakoumnosti običaja. Bogu je daleko prijatnije kad čovjek
u svijetu živi pravedno od svojeg posla nego u pustinji ili u
samostanu bez Tijela Božjeg.
Majka
reče: „Ako je neko jelo i vrlo ukusno, postaje loše
kad ulije nešto gorko. Tako se i netko ma koliko god mnogih i
velikih vrlina imao ne sviđa Bogu ako mu se sviđa i samo
jedan grijeh. Reci dakle tom mojem prijatelju da ako se želi svidjeti
mojem Sinu i meni neka se ne uzda ni u koju svoju vrlinu, niti
najmanju, nego neka zadrži jezik od svih brbljanja i smijanja,
također neka se u svojem ponašanju suzdrži svake
lakoumnosti. U ustima neka ima cvijeće da mami lude da donose
najbolji plod; no nađe li se pod cvijećem nešto
gorko, biva prezreno i dobar plod ne dolazi. Reci mu dalje da kao što
se muškarac i žena ponekad međusobno vole da bi imali
nužno uzdržavanje svoga tijela i kao što je redovnik ponekad
radi tjelesnog dobra u samostanu, tako i čovjek koji mu je
poznat rado želi biti u samostanu da ne bi morao trpjeti ništa
odvratno i da mu u njegovu siromaštvu ništa ne
nedostaje. Zato ga se prepušta njegovoj vlastitoj volji; Bogu
je međutim prijatnije kad netko živi pravedno i radi rukama nego
kad ide u pustinju ili red bez da voli Boga.“
Sto deseto poglavlje
Kristova
zaručnica je u duhu čula što znači sedam
gromova i zašto je Ivanu zapovjeđeno da ih samo zapečati,
ali ne zapiše i da će za života mnogih koji su onda još
živjeli gromovi doći u Crkvu i mnogi će željeti
umrijeti.
Izvjesni
magistar upitao je gospođu što znači sedam gromova.
Na to je gospođa u uzeta u duhu i čula je od Krista: „Ne
vjeruj, moja kćeri, da u mojem božanstvu smije biti mišljeno
nešto vremenito i da je u gromu, vjetru ili neosjetljivim
bićima ljudski glas. Ivan je po mojem nadahnuću vidio
buduće opasnosti Crkve pod tjelesnim slikama; da ih je opisao
prema određenom vremenu, svi bi slušatelji bili
zaprepašteni i u iščekivanju propali od straha.
Zato mu je zapovjeđeno za zapečati što je gledao,
ali da ne zapiše; jer kad se nešto zapečati, to je
znak budućeg strašnog događaja. Tako treba razumjeti
i glasove groma, munje i vjetrove i oni nagovješćuju
prijetnje tirana koje uznemiruju moju Crkvu i čiju je žestinu
Ivan unaprijed vidio u duhu tako da ih je radije zapečatio
umjesto da ih zapiše. Slično čovjeku koji
jednostavnom parabolom želi nagovijestiti veliko da bi svojim
slušateljima ulio strah, nagovijestio sam buduće, ali
nisam otkrio tako da bi ljudi ostali u strahu. I budući da još
nije bilo vrijeme da se ljuska razbije i da se izvadi jezgra, buduće
sam pokazao u mraku jer posuda prije nego što se piće
ulije mora biti pripravljena. Znaj još da će za života
sadašnjih ljudi nad moju Crkvu doći tako veliki gromovi i
munje, da će si mnogi od njih željeti smrt, ali će smrt od
njih bježati.“
Sto jedanaesto poglavlje
Da
se da prednost poslušnosti kreposnosti i uvede u
slavu.
Sin
Božji reče: „Čega se bojiš? Da si i deset puta
na dan jela iz poslušnosti, neće ti se uračunati u
grijeh. Djevičanstvo zaslužuje krunu, udovištvo dovodi
Boga blizu, ali poslušnost uvodi sve u slavu.“
Sto dvanaesto poglavlje
Marija
daje zaručnici vijest o Kristovom prepuciju koji je brižljivo
očuvala i dala ga zajedno sa Kristovom krvlju koja je preostala
u Kristovim ranama Ivanu Evanđelistu na čuvanje.
Marija
reče: „Nakon što je moj Sin obrezan, držala sam
njegovu kožu u visokoj časti kamo sam išla.. Kako bih nju
koja je od mene rođena mogla dati zemlji! Ali kad se približilo
vrijeme moga odlaska s ovog svijeta, predala sam je svojem zaštitniku
svetom Ivanu zajedno s blagoslovljenom krvi koja je preostala u
njegovim ranama kad smo ga skinuli s križa. Nakon toga kad su sveti
Ivan i njegovi sljedbenici bili uzeti sa svijeta i zloba i nevjera
narasli, vjernici koji su onda živjeli su je sakrili na veoma čistom
mjestu pod zemljom i dugo vremena je bila nepoznata sve dok je Božji
anđeo nije otkrio Božjim prijateljima. O, Rime, Rime, kad bi
znao, uistinu bi se radovao; da, kad bi mogao plakati, neprestano bi
plakao jer posjeduješ najskuplje blago i ne častiš
ga.“
Sto trinaesto poglavlje
Kako
je zaručnica vidjela stanje braće kod Alvastre. Kako je
zaručnici pokazano, tako se i dogodilo.
Kad
se zaručnica nalazila u molitvi, uzeta je u duhu i ugledala je
kuću i iznad kuće vrlo vedro nebo. I kad je pažljivo
pogledala, vidjela je kao da od kuće uzlijeću golubovi i
kako prodiru nebo što su dva crnca doduše htjela
spriječiti, ali nisu mogli. Pod kućom se međutim
pokazao mračni ponor i u njemu tri reda braće. „Prvi
su bezazleni kao golubovi., zato lako uzlijeću. Drugi su oni
koji dolaze u čistilište. Treći su oni koji jednu
nogu imaju u moru, a drugu na palubi broda, kojima se sad bliži sud i
da bi mogla znati i saznati: jedan za drugim će brzo umrijeti
prema onome kako ti izrazim njihova imena.“ Na sličan se
način i dogodilo jer došla je smrt i oduzela je, kao što
je bilo predviđeno, trideset i trojicu braće.
Sto četrnaesto poglavlje
Duh
Sveti je govorio zaručnici kad je propustila primiti odrješenje
grijeha da zanemariv grijeh prezirom postaje smrtni
grijeh.
Dok se
gospođa Brigita jednom ispovijedala, njezinog ispovjednika je
pozvao izvjesni svećenik i kad se podigao, zaboravio joj je dati
odrješenje. Kad je gospođa htjela krenuti moliti i
pognula koljena, Duh Sveti joj reče: „Ustani, kćeri,
i traži u poniznosti odrješenje jer te tvoj magistar nije
odriješio.“ I kad je primila odrješenje, Duh
Sveti reče ponovno: „Svaki koji se ne obazire na najmanje,
pada u veće; i zanemariv grijeh koji tereti savjest postaje
smrtni grijeh ako ga se počini i nastavlja i zbog prezira će
biti vrlo teško kažnjen.“
Sto petnaesto poglavlje
Dobra
volja pokajnika je dovoljna ako ne može imati ispovjednika; isto je
koristilo razbojniku na križu i otvorilo mu nebo; zla volja je
međutim napravila pakao i Lucifer je postao zao po zloj
volji.
Jedan
iz biskupije Abo je došao u Rim. Razumio je samo švedski
jezik. Budući da ga u Rimu nitko nije razumio i nije mogao imati
ispovjednika, upitao je gospođu Brigitu za savjet što bi
trebao učiniti. Ona je nakon toga u duhu čula kako Isus
Krist, Sin Božji, govori: „Čovjek koji te pitao za savjet
plače jer nema nikoga tko bi slušao njegovu ispovijed.
Reci mu: volja je dovoljna jer što je pomoglo razbojniku na
križu? Nije li bila dobra volja? Ili što drugo otvara nebo
osim same volje da se želi dobro i da se mrzi zlo? Što međutim
vodi u pakao ako ne zla volja i neuredne sklonosti? Nije i Lucifer
bio stvoren dobar? Ili jesam li ja, sama dobrota i snaga, stvorio
bilo što loše? Nikako. Nego nakon što je Lucifer
zlorabio svoju volju i dozvolio joj neuredan pomak, sam je postao
neuredan i zao svojom zlom voljom. Zato ovaj siromah treba ostati
postojan i ne treba se povući i kad se bude vraćao u svoju
domovinu treba tražiti i od mudrih ljudi čuti što je za
njegovu dušu spasonosno, podrediti svoju volju i više
slijediti savjet pravednih nego svoju volju. No ne dođe li tamo
i u među vremenu umre na putu, bit će mu kao što sam
rekao razbojniku: Bit ćeš sa mnom u raju!“
Sto šesnaesto poglavlje
Jednostavnost
onoga koji jedna zna Očenaš Bogu se sviđa više
od pameti oholih i učene budalaštine ako u ljubavi
promatra zapovijedi i sluša evanđeoske savjete i sva
prava i zapovijedi.
Jednostavan
čovjek koji nije znao čak ni Očenaš znao
potpuno želio je od gospođe Brigite savjet za svoju dušu.
Krist joj reče: „Više mi se sviđa
jednostavnost duše ovog jednostavnog čovjeka nego pamet
oholih jer je u njima oholost koja Boga udaljava iz srca. U njemu je
nasuprot tome poniznost koja Boga uvodi u srce. Zato mu reci neka
nastavi svoj uobičajen posao kao i prije i primit će svoju
plaću s onima kojima sam obećao: Dođite k meni koji
ste izmoreni i opterećeni i nahranit ću vas vječnim
kruhom; jer kad bih mu rekao kao što sam razgovarao s Židovom
koji me s lažnom namjerom pitao za savjet: 'Čuvaj zapovijedi i
prodaj sve što imaš', on to ne bi mogao izvršiti
jer uzrast je neprijatan za podučavanje, a siromaštvo
nema ništa za prodati. Ipak, čovjek koji teži k vječnome
treba zapovijedi; jer bez njih čovjek se ne može spasiti sve dok
ima vrijeme i mogućnost da se da podučiti. Mudro neznanje i
dobra volja ovog čovjeka mi se tako dobro sviđaju kao dva
novčića one udovice koje sam volio više od bogatstva
kraljeva jer on u svojem neznanju ima svu mudrost. Voli me iz srca,
ali kako ako ne po mojem Duhu? Mudri svijeta misle da je neznanje ne
živjeti bogato niti moći činiti velike izraze. Zato sam
rekao: mudro neznanje; jer od mojeg Duha je naučio istinsku
mudrost, to znači: ljubiti Boga. Ne misliš li da je
istinski mudar onaj koji poznaje samo jednu riječ: ljubiti? U
toj ljubavi čuva sve zapovijedi Mojsijeva zakona i daje Bogu
Božje; njome se obazire na sve savjete mojeg Evanđelja i motri
sva prava i zakone; njome ljubi bližnjega i ne želi ništa
strano, samo nužno; biti pljačka biti vara svojeg bližnjeg;
njome je postojano svjestan svoje smrti kao i suda koji preda mnom
mora izdržati. Tko zato želi doći k meni, ne smije se brinuti
zbog svojeg neznanja u zakonu ako promatra samo svoju savjest koja
kaže da se mora drugome činiti što sam želi da mu se
dogodi. Jer zašto čovjek uči tolike mnoge i visoke
stvari i čita tako mnogo knjiga? Možda da bi mi služio? Ili
naprotiv iz znatiželje i za razonodu ili da se pokaže ili da bude
zvan magistrom? Ipak, svatko ima svoju savjest i po njoj će biti
suđen. Zato, moja kćeri, tko god u savršenoj vjeri i
volji izgovori četiri riječi: 'Isuse, smiluj mi se!', sviđa
mi se više od onoga koji govori tisuće stihova bez
pažnje.“
Sto sedamnaesto poglavlje
Slavna
Djevica Marija dopušta i najprezirnijim grešnicima, ako
je zazovu, pomoć kao što je pokazano na duši
jednog grešnika koji sudjeluje za stolom ljubavi ove
Djevice.
Marija
reče: „Nitko nije tako velik grešnik niti je u tako
prezirnom djelu da mu, ako me pozove u pomoć, ne bih pomogla.
Što je na primjer prezirnije od liječenja krastave glave?
No ako me jedan takav zazove, dopustit ću mu pomoć da bi se
očistio. Što je dalje prezirnije ili prljavije od alata
kojim se gnoj baca iz staje na kola? Zazove li me tome netko, pomoći
ću mu. Što je prezirnije od pranja gubavčevih rana?
Tko me zazove, ne prezirem dotaknuti ga, nauljiti i liječiti
njegove rane.“ Zaručnica odgovori: „O, najsvetija
Gospo! Znam da si vrlo ponizna, vrlo moćna i vrlo ljubazna!
Pomozi onoj duši za koju sam Te tako često molila.“
Majka odgovori: „Ona duša ima tri mrlje u svom životu.
Htjela je imati svijet, ali svijet nije htio imati nju; drugo,
voljela je svoje meso do nekontroliranosti jer nije htjela
napredovati prema časti; treće, Boga je voljela manje nego
što je trebala iako je bila postojana u vjeri. Od tih je mrlja
već oslobođena i stalno sudjeluje u jelu stola moje
ljubazne dobrote. No nešto je još preostalo; kad se
očisti od toga, bit će brzo oslobođena.“
Sto osamnaesto poglavlje
Sin
Božji savjetuje Katarinu, kćer svete Brigite koja se htjela
vratiti u domovinu, da ostane kod svoje majke budući da će
njezin muž uskoro umrijeti. (*ovde ima još
teksta).
Sin
Božji reče: „Savjetuj onoj ženi da ostane kod tebe jedno
vrijeme jer joj je ostanak korisniji od povratka kući. Želim s
njom učiniti kao otac sa svojom kćeri koju dva muškarca
vole i žele za brak od kojih je jedan siromašan, a drugi bogat
i djevojka ih obojicu voli. Kad obziran otac vidi djevičinu
sklonost i da voli siromašnog, daje siromašnom odjeću
i darove, no kćer uda za bogatoga. Tako i ja želim učiniti.
Ova voli mene i svoj supruga. Zato, budući da sam bogatiji i
Gospodar svih stvari, želim ga opskrbiti svojim darovima koji su za
njegovu dušu najkorisniji jer ga vrlo skoro želim pozvati k
sebi i bolest od koje sad pati je znak njegove smrti. No sada priliči
da onaj tko će putovati Svemoćnom u svojim rukama ima račun
i da je slobodan od svega tjelesnog. Nasuprot tome ovu želim voditi i
dovesti je natrag do njezine svrhe sve dok ne postane spremna za
djelo koje sam od vječnosti znao unaprijed i koje mi se sviđa
pokazati joj.“
Kad
je proteklo neko vrijeme, nakon što je blažena Katarina
obećala ostati kod svoje majke u Rimu, neuobičajeni život
ju je preplašio; mislila je na prošlu slobodu i vrlo
bojažljivo je molila svoju majku da se smije vratiti kući u
Švedsku. Kad je njezina majka zbog ove kušnje krenula u
molitvu, ukazao joj se Krist i reče: „Reci svojoj
djevičanskoj kćeri da budući da je postala udovica joj
savjetujem da ostane kod tebe jer sam ja ću se brinuti za nju.“
Sto devetnaesto poglavlje
Obično
bračno stanje se Bogu sviđa, udovištvo nalazi
milost, djevičanstvo je najsavršenije.
Krist
reče: „Svako obično, hvale vrijedno stanje mi je
prijatno. Mojsije, vođa mojeg naroda, mi se sviđao iako je
bio oženjen. Tako je i Petar, dok mu je žena još bila živa,
bio pozvan u apostolsku službu i svidio mi se u njoj jer se mora
popeti iz lakšeg u savršenije. tjelesni narod morao je
biti podučavan djelima i znakovima da bi razumio duhovno. Tako
je i Judita radi svoga udovištva i dobra milosti našla
milost pred mojim očima i svojem narodu postojanošću
zaradila oslobođenje. Međutim, sigurno nije da mi se Ivan,
čijoj sam zaštiti povjerio svoju Majku, nije svidio jer
je bio djevac, mnogo više vrlo svidio jer se najsavršeniji
život u mesu sastoji u tome da se ne živi na način mesa i tako
biti sličan anđeoskom životu. Zato je i zaslužio postati
zaštitnik kreposnosti i dao sam mu vidjeti posebne znakove
ljubavi. Tako kažem i sada: udovištvo ove žene mi se sviđa
više nego brak, ponizna udovica mi je prijatnija nego ohola
djevica i više je zaslužila Magdalena u svojoj poniznosti i
svojim suzama nego da je ostala pri vlastitoj volji. “
Sto dvadeseto poglavlje
Ljubav
se uspoređuje s drvetom iz kojeg izlaze sve vrline među
kojima poslušnost zauzima prvo mjesto.
Krist,
Sin Božji, reče: „Jednako kao što drvo ima mnoge
grane do kojih više primaju najviše od topline i
vjetra, tako je i s vrlinama. Ljubav je kao drvo od kojeg izlaze sve
vrline; najviše mjesto među njima zauzima poslušnost
za koju sam ja Bog nisam imao sumnje preuzeti na sebe križ i smrt i
zato mi se poslušnost sviđa kao vrlo sladak plod. Jednako
kao što je mir najdragocjenije, tako mi je najdraži čovjek
koji se iz poniznosti podredi drugima i svoju volju potpuno da u ruke
drugih. Tako treba i ova žena da bi se podigla na višu ljubav
i zaradila ljepšu krunu biti poslušna i odreći se
svoje volje jednako kao i Abraham, koji je zbog svoje volje više
ljubljen, i Ruta, koja je u narodu Božjem slavnija jer nije slijedila
vlastitu volju.“ Krist još reče: „Ova neće
umrijeti kao što je liječnik rekao sve do vremena koje mi
se svidi jer želim je odgajati pod krilom moje desne ruke i dati joj
mudrost da mi donosi drage cvjetove i živi meni na čast.“
Sto dvadeset i prvo poglavlje
Krist
pokazuje da je poslušnost vrlina po kojoj sve nesavršeno
postaje savršeno Bez nje nastaje nepromišljenost u
mislima i duše i slijedi smanjivanje pobožnosti i česte
nevolje duše i tijela.
Krist
reče: „Poslušnost je vrlina po kojoj sve nesavršeno
postaje savršeno i brišu se propusti. Jer ja, Bog,
najsavršeniji ispred svega i sam savršenost slušao
sam svoga Oca sve do križa kako bih svojim primjerom pokazao kako se
Bogu veoma sviđa odricanje vlastite volje. Međutim, mnogi
koji ne upravljaju pažnju na vrlinu poslušnosti, niti imaju
razumnu revnost, slijede nadahnuće svoga srca i muče jedno
kratko vrijeme svoje meso na nepromišljen način tako da
su dulje vrijeme sami sebi nekorisni, ne sviđa se Bogu i drugima
su na teret. Ako takvi sad razmatraju svoje mane i žele li popraviti
prošlost, odmah ih prepada sram srca da odustanu od započetog
i iz svoje tvrdoglavosti se ne usude uhvatiti bolje. Tim ljudima
pripada čovjek kojeg vidiš. Ne opaža savjete pouzdanih
muškaraca i ne obazire se na riječi koje sam rekao: Ne
želim smrt mesa, već grijeha; zato se treba bojati za sebe da ne
padne u veću nevolju i bijedu duha. Ako ipak slijedi mudre i iz
svoje duše udalji vlastite pomisli, kruna će mu se
udvostručiti i duhovna pobožnost u njemu umnožiti. Osim toga,
dogodit će se kao što je pisano: 'Došao je čovjek
i posijao korov i odmah je niknulo trnje i ugušilo sjeme.'“
Sto dvadeset i drugo poglavlje
Krist
pokazuje kako Božji prijatelji trebaju po uzoru na njega u svojem
ponašanju promatrati držanje da njihov rad ne bi ostao bez
nagrade.
Sin
Božji reče: „Dok sam bio u ljudskom obličju, svoje
sam molitve, rad i postove tako ravnao da se prisutni nisu ljutili
niti su odsutni bili uvrijeđeni, već su svi koji su imali
dobru volju mogli slijediti moje riječi, djela i primjere. Ova
žena koja se kako vidiš čudno kreće nije bez velike
kušnje, ali ni bez grižnje savjesti. Zato je za nju pametno da
svoje ponašanje pristojnije uredi i da to što čini
radi skrivenije umjesto javno, inače joj je rad uzaludan i
njezina molitva joj neće pomoći do krune.“
Predgovor nebeskih objava gospođe Brigite od Matije iz Švedske
U
našoj se zemlji čulo za strahote i čudesa. Jedno
čudo je bilo da je revnosnik Zakona, Mojsije, iz usred vatre
Božje revnosti čuo vatreni zakon za osvetu na grešnicima.
No strašno je da dandanas ponizni i blagi u duhu čuju
glas Isusa Krista, Boga i čovjeka kao što ga je nekad čuo
Ilija u šaptu blaga zraka. Onaj koji je tvrdoglav, neuk i
surov narod u revnosti svoje pravednosti prvo podredio svojem zakonu
kroz strah, čini sad blagim milosrđem narod, nakon što
je podučen u oba zakona, starom i novom, spreman podrediti kroz
ljubav. Bilo je prorečeno jako tkanje straha Božjeg koji je
srušio brjegove oholih i smrvio stijene otvrdjelih srdaca;
bilo je prorečeno kretanje pokore koja je protresla srca na
spas, isto tako vatra božanske ljubavi koja u evanđelju svijetli
kroz najočitiji znak njegove velike ljubavi prema svojima budući
da se sam za njih predao u smrt da ne bi umrli u vječnosti, kao
i ljubavi njegovih među sobom koji su se, da bi ga proslavili,
predali. U toj vatri, govoreći u određenoj mjeri, Bog se
nije pokazao odgovarajuće slavi svojeg božanstva, već
niskom stanju naše pokornosti u čemu je otkupio svijet. I
sad slijedi blagi šapat božanskog milosrđa. On zbog
molitava i zasluga Majke Milosrđa, Djevice Marije, zove sve iz
žara grijeha u zrak posvuda blagog milosrđa. U tom zraku
Gospodin, kojem je osebujno smilovati se, objavljuje svemoć
svoga božanstva i visini najvišeg smilovanja da se kad se
pojavi božanski ne oprosti onima koji su prezreli njegovo milosrđe
koje je ponudio slatko i blago. Ili zar nije dostojan da bez
oproštenja bude kažnjen kroz božanski sud onaj tko prezire i
odbija kroz tako slatke riječi i djela, kao što sadrži
red ovih objava, ponuđeno milosrđe? Zato svi trebaju
pripremiti svoju, svi otvoriti utrobu svoje volje da bi dobra, iznad
zasluga puna i iznad nadanja protresena i iznad svih misli obilna
mjera bila ulivena kroz posrednicu Boga i ljudi od svoga Sina kao
izvor sve ljubavi. Nikakva sumnja duha bilo kakve neistine ne smije
potkrasti duše onih koji ovo čitaju jer nije za vjerovati
da zli duh obmanjuje istinski pravedne, ili grešnike pretvara
u bolje, ili da ljubav, koju nema, može uliti u hladna srca, ili bi u
kome poticao čast Boga kome je zavidan. Jer kao što je
nemoguće da duh istine govori laž i da je predanim mu srcima,
ili da odvrati nekoga od pravednosti i privede preziranju svemoćnog
Boga, tako je duhu neistine suprotnost ovih zala zbog njegove stare
zlobe i ništavnosti potpuno nemoguća. Ili zar netko treba
tvrditi da je moguće da zli duh može izvesti jednu ili drugu od
tih dobrih stvari, tako iz toga slijedi da mora priznati kako je
suprotstavljeno moguće dobrom i svetom duhu. Tako bi bila
neizbježna zabluda da se Bogu mora pripisati zlo, a đavlu dobro
i da se mora vjerovati da je đavao vladar i upravitelj pravednih
i kako se ne bi izbjeglo klevetanju Boga, da je Bog zaštitnik
i podgovarač bezbožnika. Ako netko na istinski način želi
razlikovati pravednika, da ne bi bio prevaren uljepšanom
pravednošću, mora znati da se od istinskog pravednika
dalje drže: prvo, sve zlo što uzrokuje vječnu smrt, naime
nekreposnost, požuda, ponos; dalje, ono što lažno izgleda
dobro, poimence vrlina ako se netko ipak hvali ispravnom časti
ili je malodušan u obrani pravednosti ili plamti u gorkoj
revnosti da sudi druge; nasuprot tome se u pravednosti iz vrline
treba biti ponizan, postojan u poniznosti, miran u postojanosti duha.
Zato istinski pravednik ne traži vlastitu čast da kroz nju ne bi
bio prevaren od đavla; ne povlači se iz malodušnosti
pred obranom pravednosti da ne bi bio nadvladan od zlobe ljudi;
također ne podliježe žalostima kojima bi držanje njegove duše
bilo odbačeno od podloge ispravnog razuma kroz vrućinu
nestrpljivosti jer netko nije pravedan zato što se događa
žalost srca ako ga samo ta žalost ne gura dolje iz razloga
strpljivosti i drugih vrlina. Zato je i Krist kad je u tuzi i žalosti
smrtne borbe rekao Ocu: „Uzmi ovu čašu od mene!“
dao prepoznati da ova žalost nije njegovu dušu odgurnula od
temelja vrlina tako što je dodao: „Ali ne kako ja hoću,
već kako Ti hoćeš!“ Isto tako će moći
shvatiti ono što je rečeno u prethodno izrečenoj
slici jer jako puhanje je isprazna čast koja uništava
svaku odličnost vrlina koja je tamo kao brijeg i svu postojanost
koja je tamo kao čvrstoća stijena. Strahota prijetnje i
progonitelja pokreće srca da popuste nasilju ljudi, vatra
revnosti se razgara u pravedniku koji još nije napredovao u
vrlini strpljivosti i blagosti prema grešnicima kao što
je bilo vidljivo na farizeju koji se hvalio svojom pravednošću,
ali je protiv carinika stupio u vatru ogorčenja i kao što
se Šimun ražestio protiv Magdalene. Ipak u jednoj takvoj
vrućini nije vojska i zato je time đavlu ponuđena
prilika da kuša i obmanjuje.
Takvih
stvari se ne smije bojati od Kristove zaručnice koju si je
izabrao za službu tolike milosti. Dok je još živjela u braku,
potaknula je svog supruga do savršene kreposnosti tako da su
mnoge godine zajedno živjeli bez zahtijevanja i vršenja bračne
dužnosti. Dok je još živjela u vezi braka, dala je prednost
radosnoj umjerenosti u hranjenju i odijevanju i pobožnost njezina
srca i usrdnost njezinih molitava su na njoj već unaprijed
dopustili da se prepozna veliko okončanje buduće pobožnosti
i milosti. Nakon što je bila okončana od zakona prema
suprugu, podijelila je svoja dobra među svoje nasljednike i
siromašne, učinila se slobodnom od veza svijeta i u
svojem je siromaštvu slijedila siromašnog Krista tako
što je za sebe zadržala samo najjednostavnije hranjenje i
prezirnu odjeću. Zato je Krist nju, koja je prezrela svu utjehu
svijeta, okružio čudesnim tješenjima i milostima. U svemu
tome nije tražila vlastitu, već Božju čast i da bi izbjegla
promatranje ljudi, radije se držala skrivenom ako joj za spas
bližnjega naredbom duha ili štoviše Krista koji joj se
ukazivao u duhu nije bilo zapovjeđeno da se otkrije određenim
osobama. Željela je i trpljenjem srama i sramote umnožiti Kristovu
slavu i istinom, blagošću i pravednošću je na
sebi oblikovala Kristov život, također se dala nekažnjeno
vrijeđati i od posve neznatnih i prezirnih osoba bez razloga.
Tko će sad vjerovati da takav jedan život može biti podčinjen
obmani zlih duhova? Tko će se usuditi Kristu navući jednu
takvu opakost da ne štiti osobu koja se u nadala u njega i
nije častila sebe, već njega iz punine svoje ljubavi? Zato
neka omekša prijestup budalaste osude i neka bude dano mjesto
časti i milosti Božjoj koja će se to više prepoznati
što se više čini nevjerojatnijom našem
neznanju i našoj neznatnoj vjeri. Jer tko je, ukoliko nad
njega nije došla milost tog Duha, ikad mogao vjerovati da
Krist, koji sjedi na nebu, razgovara s još u ovoj smrtnosti
boravećom ženom? Ali kao što mi je čuto iz vlastitih
Kristovih riječi, misli se da kad se pogleda bregove i šume
da je nebo njihov vrhunac, iako već nije blizu. Tako i Krist,
koji vlada na nebu, može duhovnim viđenjem biti viđen
blizu, iako je svojom tjelesnom prisutnošću daleko; jedno
takvo viđenje ne može biti oštećeno mjesnom
udaljenošću. O, zaista zadivljujuća i nadčudesna
pojava milosti! Ona sigurno treba biti objavljena svom narodu koji je
pod nebom; jer Krist, koji je porocima kršćana ozlijeđen
tako teško da se teško nalazi ostatak sjemena
pravednosti, time nezahvalnicima iskazuje milosrđe vabi one koji
su krivi da žele oproštenje. Zaista, ovo ukazanje je vrjednije
divljenja od onih pomoću kojih se pokazao u tijelu. Posljednje
je vanjsko tijelo predočilo tjelesnim očima; ovo Boga i
čovjeka predstavlja duhovnim očima. Po njemu onaj koji je
htio umrijeti razgovara sa smrtnicima; po njima onaj koje će
vječno živjeti govori kao smrtnik da bi postali besmrtni. Pomoću
njega je hodao zemljom; po ovima vlada na nebu i pomiruje ljudsko s
božanskim. U ovome je svojom smrću za nas platio dug
pravednosti; u ovima nam obećaje udijeliti na nezaslužen način
milost milosrđa. Tako zadivljujuće je, kažem, ovo čudesno
ukazanje da se u njega jedva može vjerovati i neznatno shvaćanje
čovječjeg srca jedva može shvatiti snagu tako velikog čuda.
Jer ako sam razum i nalazi snagom ispunjenu istinu u riječima i
djelima koja se u takvim ukazanjima čuju i njihovim izrazom
osvjedočuju, slabost ipak ne shvaća kako ono što
razum onih koju čuju riječi i iskuse dobročinstva
treba biti izrečeno, shvaćeno. Čak i ja sam koji sam
ovo napisao, iako mi je po riječima i djelima po ovom duhu na
određen način istina postala poznata, shvaćam samo s
naporom koliko god to držim dostojnim primanja. Kako samo smijem
misliti da bi to mogli vjerovati svi slušatelji koji nisu čuli
riječi i iskusili djela? Što se tiče Kristova
uskrsnuća, ono je malo po malo prikazano kroz mnoge dokaze jer
slaba srca smrtnika nisu mogli odjednom shvatiti cijelu novost čuda;
tako će, vjerujem, i na ovom čudu Krist činiti kroz
dulje vrijeme i veličinu čuda učiniti poznatom kroz
mnoge znakove vrlina budući da je na tamu naviknute oči
srca grešnika ne mogu odmah prepoznati. No to treba srca svih
pripremiti na lakše primanje istine da tako mnoge riječi
i tako mnoga čuda ne propovijedaju nikakvu drugu vjeru nego što
je Krist propovijedao. Ne predočuju nam novog Krista, već
istoga koji je za nas trpio. Ne miču ništa od istine koja
je u Kristu niti joj nešto dodaju; ali milosrđu, koje se
u njima pokazuje to bogatije što se većom nad onim što
je ikada bilo pokazuje bijeda grijeha. Zahvalimo dakle Ocu Milosrđa
i Bogu svate utjehe koji je kod tako mnogih bijeda starećeg
svijeta bijednicima u pomoć dolazi s tako mnogo smilovanja da ne
potonu u ponor očaja. Tko se trijezno i vjerno želi obazirati na
riječi prisutne knjige, neće moći sumnjati da riječi
nisu mogle biti govorene onome koji je prazan na vrlinama, već
onome tko je napunjen vrlinom istine samo od duha istine. Tko želi i
provjeriti njihova djela, naći će vjerodostojne svjedoke s
kojima će, samo ukoliko želi, odobravajuće priznati
istinitost činjenica. Početak ovih objava koje su se
dogodile spomenutoj gospođi je predan meni koji sam najprije
rekao ovaj predgovor da bih ga razglasio i drugima. Započet je
od Krista:
„Đavao
je sagriješio trostruko, naime kroz oholost jer sam ga stvorio
na dobar način; kroz pohlepu jer je težio ne samo biti mi
jednak, već biti još viši; kroz radovanje pomoću
kojeg je u mojoj slavi našao takvu radost da bi me, ukoliko bi
mogao, rado bio ubio da upravlja na mojem mjestu. Zato se strmoglavio
s neba i napunio je svijet s ta tri grijeha i kroz njih obeščastio
ljudski rod. Zato sam ja sam prihvatio čovještvo i došao
sam na svijet da bih svojom krvlju uništio njegovu oholost,
svojim siromaštvom njegovu pohlepu i podvrgnuo sam se iznad
svega teškoj muci križa kako bih iskorijenio njegovo odvratno
radovanje i čovjeku krvlju svoga srca i svojom smrću
otvorio nebo koje mu je zbog njegovih grijeha bilo zatvoreno samo
ukoliko on, koliko može, pri tome želi sudjelovati. No sad su ljudi u
kraljevini Švedskoj, poimence ona vrsta ljudi, koja se naziva
posjednicima ili vitezovima, griješila na način kao što
je prije griješio đavao. Tjeraju oholost ljepotom tijela
koja sam im dao; teže za bogatstvom koje im nisam htio dodijeliti;
raspuštaju ih u odvratnom radovanju tako da bi me, kad bi im
bilo moguće, opet ubili i podnijeli moj strašni sud koji
predstoji zbog njihova pijeska umjesto da se odreknu svojih
radovanja. Zato će tijela na koja su ponosni biti ubijena mačem,
kopljem i sjekirom; lijepe udove koji izgrađuju njihovu slavu će
rastrgati divlje životinje i ptice; dobra koja gomilaju protiv moje
volje će rasuti drugi, a oni sami će oskudijevati. Zbog
svojeg odvratnog radovanja tako se jako ne sviđaju mojem Ocu da
ih ne cijeni pripustiti gledanju Njegova lica. I budući da bi
me, ukoliko bi mogli, rado ubili, sami će u paklu biti predani u
ruke đavola da od njih prime vječnu smrt. Već davno
bih bio dopustio da se ovaj sud dogodi nad kraljevinom Švedskom
da me u tome nisu spriječile molitve mojih prijatelja koji se
tamo nalaze i koji me pokreću na smilovanje. Zato će doći
vrijeme kad ću te svoje prijatelje skupiti k sebi da ne vide zlo
koje ću provesti nad ovim kraljevstvom. Ipak će neki moji
prijatelji onda još živjeti i vidjeti nagomilano mnoštvo
svojih zasluga. Budući da me kraljevi, vladari i prelati ne žele
upoznati kroz moja dobročinstva da bi došli k meni, sad
ću skupiti siromašne, slabe, djecu i bijedne osobe s
kojima ću ispuniti njihovo mjesto tako da se u mojoj vojsci ne
može dogoditi manjak zbog njihove odsutnosti.“
Kad
je osoba kojoj se dogodila ova objava uzdisala i žalila se da je sud
preoštar, Gospodin je dodao: „Sve dok čovjek živi,
otvoren mu je ulaz u nebo. Znaju li ljudi promijeniti svoj život,
onda i ja znam ublažiti svoju presudu.“
Ali
i činjenice koje mi u trenutku padaju na pamet potvrđuju
istinitost prisutnoga. Prva je zato što to izvještava
neuka žena koja ne želi spjevati jer je od visokog staleža i
iskušanog ponašanja, živi u poniznosti i udovištvu,
i kad bi htjela, ne bi znala ispjevati ni najmanje budući da je
vrlo jednostavna i blaga. Druga je da pisac ovoga, koji jer se boji
Boga i prostodušan je, nije u potpunosti htio prisloniti ruku
pisanju i zbog svojeg se neznanja smatrao vrlo malo prikladnim
ovakvom djelu, sa smrtnim strahom primoram po Kristu skoro umro sve
dok nije dao svoj pristanak i nakon svoje suglasnosti nije bio
postupno, već odjednom izliječen. Treća činjenica
je da je jedan opsjednuti u istočnom Gotlandu u prisutnosti
dvaju vjerodostojnih svjedoka bio očišćen na riječi
koje su izišle iz usta prije spomenute gospođe koje su
toj ženi bile dane od Krista i koje je brat na Kristovu zapovijed
rekao zlom duhu. Četvrta je da je jedan drugi opsjednuti u
Švedskoj u prisutnosti triju vjerodostojnih svjedoka na isti
način bio očišćen po istom redovniku. Peta je
obraćenje jedne javne bludnice pod pomoći blažene Djevice
koja se s Kristom bila ukazala spomenutoj ženi. Šesta je
obraćenje vrlo mnoge velike gospode u kraljevini Švedskoj
koji će u svoje vrijeme i na svojem mjestu, ako drukčije ne
žele biti nezahvalni prema Kristu, jednoglasno morati potvrditi
pokretanje svoga srca koje su iskusili kroz po Kristu im poslane
riječi.
You can download all the books (1-12) and more available chapters of these revelations in pdf and word here (right click and choose save as...):